Poslovni broj Gž Ovr-196/2026-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U I M E R E PU B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Tajani Polić, u pravnoj stvari ovrhovoditelja Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Financijski inspektorat, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, zastupanog po Općinskom građanskom državnom odvjetništvo u Zagrebu, OIB: 52634238587, protiv ovršenika EXACT d.o.o. za proizvodnju, trgovinu i usluge u stečaju, Zagreb, Mandaličina ulica 21, OIB: 11194751875, zastupanog po punomoćniku Marku Jurkoviću, odvjetniku u Splitu, radi proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim u postupku izravne naplate, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja izjavljenoj protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem Ovr-882/2026 od 13. travnja 2026., 12. lipnja 2026.

r i j e š i o  j e

1.Odbija se žalba ovrhovoditelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem Ovr-882/2026 od 13. travnja 2026.

2. Ovrhovoditelju se ne dosuđuju troškovi žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskim je rješenjem proglašena nedopuštenom pljenidba i prijenos novčane tražbine ovrhovoditelja u postupku izravne naplate pokrenute na temelju Rješenja o prekršaju od 12. rujna 2025. kao ovršne isprave , te je ovrhovoditelj obvezan ovršeniku naknaditi troškove postupka od 250,00 eur.

2. Protiv tog rješenja žali se ovrhovoditelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava u smislu odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje ZPP). Smatra kako vođenje stečajnog postupka protiv ovršenika ne može biti razlogom zbog kojeg ovrha ne bi bila dopuštena jer je Prekršajni zakon lex specialis pa njegove odredbe valja primijeniti na postupak prisilne naplate novčane kazne izrečene kao sankcije u prekršajnom postupku. Osim toga navodi, kako predmetna ovršna isprava ne ulazi u krug isprava iz čl. 209. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22. i 6/24. dalje: OZ) pa time ovršenik nema pravo tražiti proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim. Predlaže uvažiti žalbu i pobijano rješenje ukinuti.

3. Žalba nije osnovana.

4. Iz razloga pobijanog rješenja i spisa predmeta proizlazi da je ovrhovoditelj pokrenuo izravnu naplatu na novčanim sredstvima ovršenika na temelju Rješenja o prekršaju od 12. rujna 2025. donesenog od strane Ministarstva financija, Financijski inspektorat kojim je ovršeniku kao pravnoj osobi izrečena sankcija u vidu novčane kazne od 4.200,00 eur i određena naplata troškova prekršajnog postupka. Ovršenik je podnio prijedlog radi proglašenja ovrhe nedopuštenom pa je sud prvog stupnja postupajući u okviru prijedloga utvrdio kako je nad ovršenikom otvoren stečajni postupak 28. studenog 2025.

5. Sud je prvog stupnja obrazložio da iz odredbe čl. 134. st. 1. Stečajnog zakona (Narodne novine broj 71/15, 104/17, 36/22 i 27/24; dalje: SZ) slijedi kako stečajna masa obuhvaća cjelokupnu imovinu dužnika u vrijeme otvaranja stečajnog postupka, te imovinu koju on stekne tijekom stečajnog postupka, dok je čl. 170. st. 1. SZ-a propisano da ovrha radi ostvarenja tražbina prema stečajnoj masi koje nisu zasnovane pravnom radnjom stečajnog upravitelja nije dopuštena šest (6) mjeseci od otvaranja stečajnog postupka. Kako tražbina iz ovršne isprave nije nastala radnjom stečajnog upravitelja nakon otvaranja stečaja, a izravna je naplata pokrenuta 18. veljače 2026. dakle, nakon otvaranja stečajnog postupka, to sud pozivom na na gore citirane odredbe te još u svezi sa čl. 209. st. 1. i 5. i čl. 210. st. 2. OZ udovoljava prijedlogu radi proglašenja izravne naplate nedopuštenom.

6. Iako se sud prvog stupnja pogrešno poziva na odredbu čl. 170. st. 1. SZ jer od otvaranja stečajnog postupka do podnošenja prijedloga za izravnu naplatu nije prošlo šest mjeseci, pravilnom je primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 169. st. 1. SZ o prijedlogu trebalo odlučiti na isti način. Tom je odredbom propisano da nakon otvaranja stečajnog postupka pojedini stečajni vjerovnici ne mogu protiv dužnika tražiti ovrhu ili osiguranje na dijelovima imovine koja ulazi u stečajnu masu niti na drugoj imovini dužnika. Izuzetak su izlučni vjerovnici koji radi ostvarenja svojih prava mogu temeljem odredbe čl. 169. st. 4. SZ pokretati ovršni postupak nakon otvaranja stečajnog postupka prema općim pravilima ovršnog prava. Međutim, ovrhovoditelj nije izlučni vjerovnik, već stečajni vjerovnik nižeg isplatnog reda jer tako slijedi iz odredbe čl. 139. st. 1. toč. 3. SZ u kojoj su odredbi tražbine po osnovi novčanih kazni izrečenih za kazneno ili prekršajno djelo i troškovi kaznenog i prekršajnog postupka svrstane u tražbine stečajnih vjerovnika nižih isplatnih redova.

7. Odredba čl. 152. st. 4. Prekršajnog zakona (»Narodne novine, br. 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) propisuje da kad osuđena pravna osoba nije u roku određenom odlukom o prekršaju uplatila novčanu kaznu ili troškove prekršajnog postupka, sud ili drugo tijelo koji su u prvom stupnju o tome donijeli pravomoćnu odluku podnijet će nadležnom tijelu za ovrhu nalog za naplatu na novčanim sredstvima osuđenika sukladno posebnom zakonu.

8. Prema tome, ovom odredbom Prekršajnog zakona, a niti ijednom drugom , nije propisano da bi ovrha tražbina koje predstavljaju novčanu kaznu kao sankciju izrečenu od strane suda ili državnog tijela, te troškovi takvih postupaka bili izuzeti od primjene odredbi SZ. Naprotiv odredbom su čl. 139. st. 1. SZ upravo ove tražbine predviđene kao tražbine stečajnih vjerovnika. Utoliko nisu osnovani žalbeni navodi da bi zbog primjene odredbi Prekršajnog zakona ovrha (izravna naplata) na imovini stečajnog dužnika bila dopuštena.

9. Isto tako, nije žalitelj u pravu kada tvrdi da Rješenje o prekršaju od 12. rujna 2025. ne predstavlja ispravu iz čl. 209. st. 1. OZ budući se radi o ovršnoj odluci domaćeg upravnog tijela koja je kao takva predviđena kao osnova za prisilnu naplatu. Konačno sam žalitelj je zatražio izravnu naplatu na temelju ove ovršne isprave, a kada bi i bio u pravu da se ne bi radilo o ispravi iz čl. 209. st. 1. OZ onda bi to bio razlog više za proglašenje ovrhe izravnom naplatom nedopuštenom.

10. Kako je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja pobijane odluke, žalbu je ovrhovoditelja valjalo odbiti i prvostupanjsko rješenje potvrditi sukladno odredbi čl. 380. toč. 2. ZPP.

11. Zakonita je i odluka o troškovima ovršnog postupka jer je pravilno utemeljena na odredbi čl. 14. OZ, dok žalitelj u žalbi ne iznosi prigovora toj odluci, pa je ista sukladno odredbi čl. 365. st. 2. u svezi sa čl. 380. toč. 2. ZPP odbićem žalbe potvrđena.

12. Ovrhovoditelj nije uspio u žalbenom postupku pa nema pravo na troškove istog.

U Rijeci, 12. lipnja 2026.

Sutkinja

Tajana Polić