REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

62. P-2515/2019

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

PRESUDA

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivi Buljan, kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika Grad Buzet, OIB 77489969256, Buzet, II. istarske brigade 11, kojeg zastupa punomoćnik Dejan Španović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika-protutužitelja Hrvatski Telekom d.d., OIB 81793146560, Zagreb, Radnička cesta 21, kojeg zastupa punomoćnik Tin Dolički, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički i partneri, nakon zaključene glavne rasprave u prisutnosti punomoćnika stranaka 29. travnja 2026., na ročištu za objavu i uručenje presude 12. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I) Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„ Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 186.856,87 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 32.231,90 EUR od 1. siječnja 2014. pa do isplate,

- iznos od 32.231,90 EUR od 1. siječnja 2015. pa do isplate,

- iznos od 32.231,90 EUR od 1. siječnja 2016. pa do isplate,

- iznos od 32.231,90 EUR od 1. siječnja 2017. pa do isplate,

- iznos od 32.231,90 EUR od 1. siječnja 2018. pa do isplate,

- iznos od 25.697,37 EUR od 1. siječnja 2019. pa do isplate,

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2023. po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 114/22.) koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2024. po stopi iz članka 29. stavaka 2. i 8. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 155/23.) koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope odnosno kamatne stope koju je europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama po zadnje navedenoj stopi tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana.“

II) Utvrđuje se da je otkaz Ugovora o osnivanju prava služnosti na javnim površinama broj T4.4.2-1247/2015 od 16. prosinca 2015, sadržan u Izjavi o otkazu tužitelja/protutuženika od 10. listopada 2018, neosnovan i bez pravnog učinka te da navedeni predmetni ugovor i dalje obvezuje te je tužitelj/protuženik dužan trpjeti izvršavanje prava i obveza koji iz njega proizlaze.

III) Odbacuje se protutužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

Utvrđuje se da ne postoji obveza tuženika/protutužitelja na plaćanje naknade za pravo puta u iznosu od 273.475,52 kn iz toč. VI. i VII., rješenja HAKOM-a, Klasa: UP/I-344- 03/18-11/822, Urbroj: 376-05-3-19-19 od 2. travnja 2019. te iznosa od 10.594,07 kn iz točke III., IV. i VI. rješenja HAKOM-a, klasa UP/I-344-03/18-11/822, URBROJ: 376-05- 3-21-29 od 13. siječnja 2021.

IV) Svaka stranka snosi svoje troškove ovog parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužbeni navodi

1.1. Tužitelj-protutuženik (dalje: tužitelj) podnio je naslovnom sudu tužbu radi isplate. U historijatu tužbe navodi da je tuženik na nekretninama u vlasništvu tužitelja izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu (EKI) i povezanu opremu (kabelsku kanalizaciju, elektroničke komunikacijske vodove koji se postavljaju izvan kabelske kanalizacije i stupove nadzemne komunikacijske mreže) i tom se infrastrukturom koristi za pružanje elektroničkih komunikacijskih usluga. Tuženik je izjavio da koristi elektroničku komunikacijsku infrastrukturu izgrađenu na ustrojstvenom području tužitelja još od 90-ih godina 20. stoljeća. U svrhu građenja i korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture tuženik je uporabio nekretnine u vlasništvu tužitelja, a da mu za to u utuženom razdoblju nije plaćao potpunu naknadu.

1.2. Zbog toga tužitelj smatra da ima pravo na isplatu utuženog iznosa i to po nekoliko pravnih osnova. Naknadu za pravo puta tužitelj temelji na odredbama čl. 28. st. 4. i čl. 29. st. 1. Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“, broj 73/08., 90/11., 133/12., 80/13. i 71/14, dalje: ZEK). Po njemu, visina obveze tuženika (visina naknade za pravo puta) propisana je odredbom čl. 7. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“, broj 152/11., 151/14., 95/17., dalje: Pravilnik).

1.3. Podredno, tužitelj smatra da utuženi iznos valja dosuditi na ime naknade zbog zakonskog ograničenja prava vlasništva. Pravo vlasništva vlasnika onih nekretnina na kojima je tuženik izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu zakonom je, u interesu Republike Hrvatske, ograničeno osnivanjem prava puta u korist tuženika (zakonske služnosti) pa je tim vlasnicima, tako i tužitelju, on u obvezi, kao korisnik nepotpunog izvlaštenja, platiti naknadu u smislu odredbe čl. 32. i 33. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96., 68/98., 137/99.,22/00, 73/00., 114/01., 79/06.,141/06. 146/08., 38/09., 153/09. 143/12. i 152/14; dalje ZV) u visini cijene naknade za pravo puta.

1.4. Tužitelj, kao moguću pravnu osnovu za dosudu utuženog iznosa, navodi i naknadu koristi stečene uporabom tuđe stvari u svoju korist. Naime, kada je tuženik, u svrhu građenja i korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture (mreže), uporabio nekretnine u vlasništvu tužitelja, bez da mu je za to plaćao naknadu (naknadu za pravo puta), u obvezi mu je platiti korist koju je imao od uporabe (stečeno bez osnove) u visini cijena naknade za pravo puta u smislu odredbe čl. 1120. u vezi s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., 29/18., dalje: ZOO).

1.5. Vezano uz naknadu štete (izmakle koristi), tužitelj ističe da je tuženik bio u obvezi Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta (članak 3. stavak 1. Pravilnika). Zbog toga što takav zaht jev nije podnio, nije utvrđena njegova obveza da tužitelju plaća naknadu za pravo puta pa je štetnik čije postupanje ima obilježje štetne (protupravne) radnje kojom je spriječeno povećanje imovine tužitelja (čl. 1045. i 1046. ZOO). U povodu ove uzročnosti, tužitelj ima pravo zahtijevati da mu tuženik plati dobitak - naknadu za pravo puta - koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari: da je tuženik podnio zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta (čl. 1089. st. 1. i 3. u vezi s čl. 1085. s t. 3. ZOO).

1.6. Navodi da je, za uporabu nekretnina u vlasništvu tužitelja, u svrhu građenja i korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture, u ispunjavanju svoje obveze iz rješenja Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti (dalje; HAKOM), Klasa: UP/I-344-03/18-11/822 urbroj: 376-05-3-19-19) od 2. travnja 2019., tuženik obračunao i plaća tužitelju naknadu (naknadu za pravo puta) tek od 19. listopada 2018. Navedeno rješenje doneseno je u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta koji je kod Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti pokrenut na zahtjev tužitelja. Ono je i pravomoćno (presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj UsII-269/19). Zahtjev tužitelja od 11. rujna 2018. Agenciji ima se smatrati „drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja tražbine pa je zastara tim zahtjevom prekinuta. Stoga, tužitelj ovom tužbom zahtijeva isplatu naknade (naknade za pravo puta) u razdoblju 2013. do 2018. te za 291 dan 2018. (do 19. listopada 2018.).

1.7. Kao dokaz za iznesene navode prilaže spisu predmeta sljedeće isprave: geodetski elaborat na katastarskim podlogama za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu na području tužitelja, povijesne izvatke iz zemljišne knjige, popise nekretnina u vlasništvu tužitelja s iskazanim podacima o ukupnoj površini, rješenje Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti, izjavu tuženika kojom se daje obračun naknade za pravo puta, zahtjev tužitelja i presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske .

2. Odgovor na tužbu

2.1. Tuženik-protutužitelj (dalje: tuženik) navodi da su stranke sklopile Ugovor o osnivanju prava služnosti na javnim površinama broj T4.4.2-1247/2015 od 16. prosinca 2015. (dalje: ugovor) na temelju kojeg je među strankama ugovorena godišnja naknada za služnost u iznosu od 41.218,35 kn. Tome dodaje da je tuženik, na temelju odredbe čl. 5. navedenog ugovora, platio i jednokratni iznos naknade za služnost u iznosu od 123.655,05 kn. te da je tužitelj, u odredbi njegova čl. 5., potvrdio da nema drugih dospjelih potraživanja prema korisniku (ovdje tuženiku) s osnova korištenja javnih površina za prethodno razdoblje. Navodi i da je tužitelj tuženiku dostavio izjavu o otkazu ugovora 11. listopada 2018., koju je tuženik osporio.

2.2. Prema tuženiku, Hrvatski Telekom d.d. i tužitelj uredili su međusobna prava i obveze ugovorom koji je na snazi i obvezuje obje ugovorne strane, pa ne postoje uvjeti za primjenu Pravilnika niti provođenje postupka pred HAKOM-om. Ističe da tužitelj nije mogao valjano otkazati ugovor.

2.3. Tuženik posebno apostrofira da su pravo puta i pravo služnosti u konkurenciji po izričitoj odredbi čl. 9. Pravilnika te ne mogu postojati istovremeno. Tvrdi da ne postoje uvjeti za utvrđivanje prava puta, ako je zasnovan neki drugi pravni odnos ili stvarno pravo između vlasnika zemljišta i infrastrukturnog operatora. Po njemu, u slučajevima kada postoje uvjeti za provođenje postupka pred HAKOM-om (što ovdje nije slučaj), obveza plaćanja na ime naknade nastaje za tuženika temeljem rješenja HAKOM-a i to s dospijećem u roku od 10 dana računajući od primitka tog rješenja.

2.4. Naime, pravo korištenja nekretnina kojima upravljaju i/ili kojima su jedinice lokalne samouprave vlasnik, Hrvatski Telekom d.d. koristi bez plaćanja naknade za cijelo vrijeme nakon provedenog postupka pretvorbe i privatizacije iz 1990-ih pa sve do donošenja ZEK-a iz 2008., ali i dalje sve dok ne nastane obveza plaćanja temeljem rješenja HAKOM-a, kojim to tijelo obveže infrastrukturnog operatora na plaćanje naknade od dana podnošenja zahtjeva pa nadalje, a sve sukladno posebnom pravnom uređenju iz ZEK-a i Pravilnika, uz supsidijarnu primjenu općih pravila ZOO-a, ZV-a i ZUP-a. Zakonodavac je posebnim propisom odredio da je HAKOM nadležan za utvrđivanje obveze plaćanja naknade za pravo puta kao zakonsku služnost u smislu čl. 30 i 185 ZV-a.

2.5. Prema tuženiku, predmetno pravo korištenja nekretnina (kojima upravljaju jedinice lokalne samouprave) u korist Hrvatskog Telekoma d.d. u biti je zakonsko ograničenje koje tereti predmetne nekretnine temeljem zakonskih ograničenja mjerodavnih odredbi ZEK-a u smislu čl. 30. i 185. ZV-a u vezi s čl. 28 ZEK-a. Prije postupka pretvorbe i privatizacije prednika Hrvatskog Telekoma d.d. kao i nakon pretvorbe i privatizacije, Hrvatski Telekom d.d., kao univerzalni pravni sljednik pretvorenog društvenog poduzeća temeljem Zakona o privatizaciji HT-a, stekao je vlasništvo predmetne EKI/DTK, pri čemu nije imao nikakvu obvezu plaćanja na ime korištenja nekretnina na kojima je ista izgrađena.

2.6. Nadalje ističe da je donošenjem ZEK-a iz 2008., kojim je zakonodavac infrastrukturnim operatorima propisao obvezu plaćanja naknade za korištenje zemljišta na kojem je izgrađena EKI/DTK, propisao kako i dalje postoji pravo korištenja predmetnih nekretnina, neovisno o tome da li je nadležno tijelo HAKOM donijelo akt kojim se određuje naknada i obvezuje pojedini infrastrukturni operator da je dužan i u obvezi plaćanja naknade. Sve dok HAKOM, kao zakonom propisano nadležno tijelo ne donese rješenje za pojedinog infrastrukturnog operatora , to temeljem samog zakonskog ograničenja (zakonske služnosti – prava puta) nije nastala obveza. Po tuženiku, donošenjem zakona, koji se odnosi na sve vlasnike i sve infrastrukturne operatore, nije nastao građansko-pravni odnos po kojem bi pojedini vlasnik, odnosno upravitelj nekretnine imao subjektivno pravo potraživati od pojedinog konkretnog infrastrukturnog operatora naknadu.

2.7. Prema tuženiku, subjektivno pravo potraživanja s jedne strane, na strani konkretnog vlasnika odnosno upravitelja te s druge strane obveza konkretnog korisnika prava zakonske služnosti – prava puta kao njegova obveza plaćanja naknade nastaje tek dospijećem obveze utvrđene izvršnim rješenjem HAKOM-a kao nadležnog tijela. Zbog zakonske neodređenosti titulara koji na pasivnoj strani moraju trpjeti i propuštati ovlasti pojedinog neodređenog titulara na aktivnog strani zakonske služnosti proizlazi da kod prava zakonske služnosti prava puta iz ZEK-a i Pravilnika nije nastao obvezni odnos.

2.8. Navodi da između tužitelja i tuženika temeljem ZEK-a i zakonske služnosti koju on propisuje ne proizlaze subjektivna prava i obveze za određene subjekte na aktivnoj i pasivnoj strani. Sve dok HAKOM, kao nadležno tijelo koje odlučuje o naknadi koju je dužna plaćati konkretna osoba na ime naknade za pravo puta, ne donese rješenje, ta obveza po samom zakonu ne nastaje, a nastat će po tom zakonu tek kad nadležno tijelo koje je tim zakonom propisano za postupanje kao nadležno konačnim rješenjem utvrdi i obveže infrastrukturnog operatora na plaćanje naknade i to za period od dana kada podnositelj zahtjeva pokrene postupak. Odredbe ZEK-a i Pravilnika, vezano uz nadležnosti HAKOM-a i pravo vlasnika da pokreće postupak u skladu s odredbom čl. 4. Pravilnika i pod kojim uvjetima te da HAKOM donosi rješenje kao upravni akt u smislu odredbe čl. 96 ZUP-a u kojem određuje obvezu plaćanja naknade i za koje vrijeme, prisilnog su karaktera.

2.9. Sve do donošenja Zakona o cestama iz 2011. nekretnine koje su predmet ovakvih sporova, bile su opće dobro u smislu odredbe čl. 2. Zakona o cestama iz 1996. na kojima nije bilo dopušteno stjecanje bilo kojeg stvarnog prava. Pravo zakonske služnosti po ZEK-u odnosi se na pravo korištenja na nekretninama u statusu općeg dobra do 2011., a nakon 2011. pa nadalje u javnom vlasništvu. Izvršavanjem ovlasti koje proizlaze iz zakonske služnosti korištenja nekretnina kao općim i javnim dobrom nije oštećen ni tužitelj ni bilo koja druga jedinica lokalne samouprave, jer su to i tako nekretnine u javnoj uporabi. Tuženik smatra da ne postoji ni odgovornost po osnovi štete iz razloga što ne postoji protupravnost. U ovoj pravnoj stvari, radi se pretežito o nerazvrstanim cestama na području tužitelja kao jedinice lokalne samouprave, koji je na temelju Zakona o cestama iz 2011. postao vlasnik cestovnog zemljišta na svom administrativnom području. Nerazvrstane ceste su javna dobra u općoj uporabi u vlasništvu jedinice lokalne samouprave na čijem području se nalaze. Međutim, to je javno i neotuđivo vlasništvo na koje se primjenjuju pravila o općim dobrima. Dakle, ne mogu biti predmetom pravnog prometa, nemaju tržišnu vrijednost niti se onda bilo kakvim postupanjem tuženika njihova tržišna vrijednost mogla umanjiti.

2.10. Tuženik nadalje ističe da tužitelj zanemaruje da se u ovoj pravnoj stvari radi o vlasništvu tužitelja koje se ne štiti Ustavom i čl. 1. st. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz razloga što se tu radi o vlasništvu na stvarima koje su namijenjene za uporabu svih – javnom dobru u općoj uporabi (nerazvrstane ceste), na koje se na odgovarajući način primjenjuju pravila koja vrijede za opća dobra, a sve u smislu odredbi čl. 35. st. 8. i 4. u vezi s čl. 3. st. 2. ZV koje se primjenjuju kao opći propisi u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti s posebnim pravnim uređenjem kao što je to ZEK i Zakon o cestama prema čl. 1. st. 5. ZV-a. Čak i da ne postoji ugovor (a postoji) ne bi se radilo o stjecanju bez osnove, jer bi se u tom slučaju pravo korištenja izvršavalo temeljem zakonske služnosti kao pravne osnove i u tom slučaju ne postoji obveza plaćanja sve dok HAKOM kao nadležno upravno tijelo ne donese u upravnom postupku odgovarajuće rješenje koje konstitutivno utvrđuje obvezu od dana navedenog u rješenju.

2.11. Spisu predmeta prilaže: Ugovor o osnivanju prava služnosti na javnim površinama broj T4.4.2-1247/2015 od 3.2.2016. te sudsku praksu koja se odnosi na analognu pravnu situaciju.

3. Protutužba

3.1. Tuženik protutužbom traži utvrđenje neosnovanosti otkaza Ugovora o osnivanju prava služnosti, kako bi pravomoćnom presudom nadležnog suda mogao dokazati da predmetna izjava o otkazu nije proizvela pravni učinak prestanka služnosti te da je tuženik i dalje dužan priznati i trpjeti to njegovo pravo te primati ispunjenje novčanih obveza onako kako je to ugovoreno. Budući da tuženik svoju služnost nije upisao u zemljišnoj knjizi te ona nije nastala u smislu odredbe čl. 220. ZV, to se nalazi nužnim da se kao prethodno pitanje najprije raspravi i utvrdi status tuženika/protutužitelja kao predmnijevanog ovlaštenika prava služnosti iz kojeg, u smislu odredbe čl. 235. u vezi s odredbom čl. 233. ZV-a, proizlazi njegovo pravo na zaštitu takvog neupisanog predmnijevanog prava služnosti koje je tužitelj povrijedio nezakonitim otkazom predmetnog ugovora kao njezinog pravnog temelja.

3.2. Pojašnjava da pravni interes proizlazi i iz okolnosti da je tužitelj 11. rujna 2018. i 3. prosinca 2020. podnio nadležnom tijelu, HAKOM-u zahtjeve za utvrđivanjem tužitelja kao infrastrukturnog operatora te povezano s time, utvrđivanje visine naknade za pravo puta na svim cestama koje su pod upravom tužitelja, a sve kako bi kroz taj postupak pokušao ostvariti veću naknadu za korištenje cestovnog zemljišta od one koje je ugovorena predmetnim ugovorom o osnivanju prava služnosti. U tom slučaju, tuženik bi umjesto ugovorene naknade u iznosu od 41.218,35 kn/godišnje cijelo vrijeme bio obvezi plaćati godišnju naknadu u iznosu 284.069,59 kn. Buduć i da o ishodu ove tužbe ovisi koji iznos će tuženik plaćati tužitelju, to se i vrijednost predmeta spora utvrđuje u iznosu od 284.069,59 kn.

3.3. Prema tuženiku, HAKOM je kao nadležno tijelo ovlašten odrediti naknadu u smislu odredbe čl. 8. st. 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta samo ako na nekretnini ne postoji koje drugo pravo temeljem kojeg infrastrukturni operator plaća naknadu za korištenje općeg dobra ili nekretnine. Stoga je u ovoj pravnoj stvari bitno utvrditi da je sklopljeni Ugovor i dalje na snazi. Slijedom navedenog, proizlazi da je neosnovanost otkaza i s njim povezana opstojnost predmetnog ugovora, pitanje o kojem ne ovisi samo odluka u ovoj pravnoj stvari, već se to pitanje pojavljuje kao ključno i u upravnim postupcima koji se vode i koji će se voditi pred nadležnim javnopravnim tijelom i Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske. Tuženik smatra da u konkretnom slučaju sama izjava o otkazu predmetnog ugovora nije proizvela pravni učinak, jer je cilj sklopljenog pravnog posla osnivanje prava služnosti izvođenjem iz prava vlasništva poslužne stvari na način određen zakonom. Unatoč određenim obveznopravnim elementima iz ugovora, pravna narav tog posla nije da on na neodređeno vrijeme ostane obveznopravni posao, već samo na određeno vrijeme – do upisa služnosti u zemljišnu knjigu. Nakon upisa u zemljišnu knjigu, takav će ugovor pored obveznopravnih učinaka imati dominantne stvarnopravne učinke.

3.4. Navodi da bez obzira što predmetni ugovor, pored stvarnopravnih odredbi i karaktera, ima i određene obveznopravne elemente, oni ne mogu predodrediti predmetni Ugovor kao ugovor obveznog prava, jer su oni nastali kao nužna posljedica njegova sklapanja te ti elementi služe njegovoj provedbi. Isto tako, sve do trenutka upisa služnosti u zemljišnu knjigu, tuženik je predmnijevani ovlaštenik služnosti te se tužitelj, bez obzira na izostanak upisa u zemljišnoj knjizi, ne može pozivati da to tuženikovo pravo ne postoji. Stoga, takvo predmnijevano pravo služnosti i stvarnopravni karakter ugovora ima za posljedicu da se takva predmnijevana služnost ne može otkazati primjenom čl. 212. ZOO-a, te može prestati isključivo na način propisan člancima 237. do 245 ZV-a.

3.5. Ističe da tužiteljeva Izjava o otkazu služnosti predstavlja povredu predmetne služnosti i ugovora, s posljedicom da tuženik ima pravo zahtijevati od suda utvrđenje neosnovanosti takvog otkaza te tražiti sudsku zaštitu kojom će tužitelja prisiliti da prizna i trpi tuženikova prava služnosti koja mu proizlaze iz ugovora i općih pravila za služnosti propisanih ZV-om (čl. 233. i 235.). S obzirom da tužitelj osporava ovlasti koje tuženik crpi iz ugovora kao pravnog temelja za osnivanje služnosti, tuženik, kao predmnijevani ovlaštenik predmetne služnosti iz čl. 235., a u vezi s čl. 233. ZV-a, traži sudsku zaštitu koja će mu omogućiti priznanje njegovog predmnijevanog prava služnosti. Tuženik raspolaže valjanim pravnim temeljem za stjecanje predmetne služnosti, te je u korist tuženika ispunjena pretpostavka istinitog načina stjecanja posjeda predmetne služnosti. Također ističe da je u trenutku izjavljivanja predmetnog otkaza Ugovora bio predmnijevani ovlaštenik prava služnosti, bez obzira š to nije upisan u zemljišnu knjigu . Priložio je i pravno mišljenje dr.sc. ŠĐ u kojem je obrađeno pitanje valjanosti otkaza, odnosno nemogućnost otkaza ugovora kao pravnog temelja za osnivanje služnosti.

3.6. U odnosu na drugi dio protutužbenog zahtjeva, predlaže da sud utvrdi kako ne postoji obveza tuženika na plaćanje naknade za pravo puta u iznosu od 273.475,52 kn iz toč. VI. i VII, rješenja HAKOM-a, Klasa: UP/I-344-03/18-11/822, Urbroj: 376-05-3- 19-19 od 2. travnja 2019. i iznosa od 10.594,07 kn iz točke III., IV. i VI. rješenja HAKOM-a, klasa UP/I-344-03/18-11/822, URBROJ: 376-05-3-21-29 od 13. siječnja 2021. Tuženik izlaže povijesni činjenični kompleks koji je doveo do uređenja odnosa putem dispozitivne norme o pravu puta. Stupanjem na mjesto dotadašnjeg odnosa utvrđenog dispozitivnim normama i uređenjem dotadašnjih odnosa po drugoj pravnoj osnovi, stranke su jasno i slobodno izrazile volju da prava i obveze po ranijem zakonom uređenom (propisanom) odnosu bude zamijenjen novim ograničenjem vlasništva, ali po drugoj osnovi - pravu služnosti kao stvarnom pravu koje proizlazi iz volje ugovornih strana, a ne iz zakona. Po tuženiku, sklapanjem Ugovora o osnivanju prava služnosti prestala su prava i obveze koje su za ove stranke proizlazile iz zakonske služnosti (pravnog odnosa prava puta propisanog zakonom) te su prava i obveze uređeno ugovorom koji djeluje kako prema ugovornim stranama, tako i prema trećima. .

3.7. Kao pravna posljedica prestanka primjene dispozitivnih odredbi o uređenju prava puta kao zakonske služnosti, prestala je i obveza plaćanja naknade za izvršenje ovlasti iz prava puta. Prestanak primjene dispozitivnih odredbi o pravu puta imao je za posljedicu da do daljnjeg prestaje obveza koja proizlazi i nastaje temeljem prava puta. Ovo iz razloga što odredbe o pravu puta, uključujući i odredbe iz kojih proizlazi obveza plaćanja naknade za pravo puta, zbog svoje dispozitivnosti dolaze do primjene samo ako stranke nisu drukčije ugovorile. Kako su stranke sklapanjem Ugovora o osnivanju prava služnosti drukčije ugovorile, to je obveza za plaćanje naknade po osnovu prava puta prestala sklapanjem predmetnog ugovora. Na mjesto plaćanja obveze koja proizlazi iz prava puta dolazi obveza za plaćanje naknade za korištenje cestovnog zemljišta koja je nastala sklapanjem ugovora.

3.8. Tuženik pojašnjava da je valjanost predmetnog ugovora kao i njegovo važenje bilo predmetom ispitivanja u upravnom postupku u kojem je HAKOM donio rješenje kojim se utvrđuje pravo puta u korist HT-a te HT-u nalaže obveza plaćanja naknade. Tom prilikom je HAKOM zauzeo stav da taj ugovor u trenutku donošenja navedenog rješenja nije na snazi i ne proizvodi pravne učinke , jer je ocijenio da je sama izjava o otkazu dostatan dokaz o prestanku tog ugovora. Polazeći od ovakve ocjene da među strankama nema uređenog odnosa u pogledu predmetnog EKI-ja, HAKOM je donio rješenje kojim je utvrdio postojanje prava puta u odnosu između HT-a i Grada te obvezao HT na plaćanje obveze na ime stečenog prava puta odnosno ovlasti i prava koja mu iz tog prava puta proizlaze. Kada se uzme u obzir da Ugovor o osnivanju prava služnosti predstavlja građanskopravni odnos na koji se primjenjuju njegove odredbe te mjerodavne odredbe ZOO-a, ZV-a, ZEK-a i Pravilnika, tada proizlazi da među strankama postoji samo odnos uređen ugovorom uz supsidijarnu primjenu navedenog materijalnog prava i da nema odnosa koji bi trenutno među njima bio uređen pravom puta. To iz razloga što su se odredbe o pravu puta, koje je kasnije utvrđeno upravnim aktom prestale primjenjivati između stranaka onog trenutka kada su stranke sklopile predmetni ugovor o osnivanju služnosti u okviru ZEK-om i Pravilnikom dopuštene dispozitivnosti i slobode uređivanja odnosa.

3.9. Kako je pravo puta prestalo sklapanjem Ugovora o osnivanju prava služnosti s posljedicom da je tada prestala i obveza plaćanja naknade, kao i sva druga međusobna prava i obveze koje su za stranke proizlazile iz prava puta, prestao je i izvanugovorni obveznopravni odnos koji je proizlazilo u odnosu na stranke na koje se predmetno pravo puta odnosilo. Kada se uzme u obzir da predmetni ugovor o služnosti predstavlja građanskopravni odnos na koji se primjenjuju odredbe ugovora te mjerodavne odredbe ZOO-a, ZV-a, ZEK-a i Pravilnika, tada proizlazi da među strankama postoji samo odnos uređen ugovorom uz supsidijarnu primjenu navedenog materijalnog prava i da nema odnosa koji bi trenutno među njima bio uređen pravom puta. To iz razloga što su se odredbe o pravu puta, koje je kasnije utvrđeno upravnim aktom prestale primjenjivati između stranaka onog trenutka kada su stranke sklopile predmetni ugovor u okviru ZEK-om i Pravilnikom dopuštene dispozitivnosti i slobode uređivanja odnosa.

4. Očitovanje tužitelja na protutužbu

4.1. Tužitelj osporava pravni interes tuženika za podnošenje protutužbe. Smatra da otkazom ugovora nije prestalo pravo služnosti, ako je uopće nastalo uknjižbom tog prava u zemljišnoj knjizi kao tereta na poslužnoj nekretnini, već je njime prestao ugovor. Nadalje, tužitelj ističe da otkazom ugovora nije onemogućio ili uznemirio predmnijevano pravo služnosti odnosno nije izjavio volju da ne priznaje ili da neće trpjeti to (predmnijevano) pravo, pa utvrđenjem da je otkaz bez pravnog učinka i da ugovor obvezuje ugovorne strane ne postiže zaštitu predmnijevanoga prava služnosti.

4.2. Prema tužitelju, tuženik svojom protutužbom sa zahtjevom da se utvrdi da je otkaz ugovora bez pravnog učinka, uz obrazloženje da tužitelj nema pravo otkazati ugovor i da on nema obvezu plaćanja naknade za pravo puta dok je ugovor na snazi, hoće u svoju korist održati obvezu plaćanja ugovorene naknade iz tog ugovora (za korištenje dijela ukupnosti nekretnina u vlasništvu tužitelja koje koristi gradnjom i korištenjem elektroničke komunikacijske infrastrukture) da ne bi imao zakonsku obvezu plaćanja naknade za pravo puta (za korištenje svih nekretnina u vlasništvu tužitelja koje koristi gradnjom i korištenjem elektroničke komunikacijske infrastrukture), odnosno da bi održao obvezu koja je u vrijednosnom opsegu manja (41.218,35 kn/godišnje), a zna da treba ispunjavati zakonsku obvezu plaćanja naknade za pravo puta koja je opsegom veća (284.069,59 kn/godišnje), jer koristi sve nekretnine na kojima je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu koje su u vlasništvu tužitelja.

4.3. Tužitelj smatra da je imao pravo otkazom okončati trajnu obvezu, osobito jer je ta obveza bila očito na njegovu štetu. Tužitelj ističe prigovor ništetnosti ugovora (razloge protivnosti ugovora prisilnim propisima). Tuženik je kod sklapanja ugovora s tužiteljem imao znanje o činjenici vrsta i ukupne količine (ukupnih površina) elektroničke komunikacijske infrastrukture koju je izgradio na, iznad i ispod svih nekretnina u vlasništvu tužitelja, odnosno znanje o činjenici koje njegove nekretnine koristi (gradnjom i korištenjem ove infrastrukture). Tuženik je unatoč tom svom znanju o ovim činjenicama, svjesno dovodeći tužitelja u zabludu o činjenici vrsta i količine izgrađene infrastrukture na, iznad i ispod njegovih nekretnina, sklopio s njim ugovor kojim je preuzeo obvezu plaćati korištenje dijela ukupnosti ove infrastrukture (dijela kabelske kanalizacije i elektroničkih komunikacijskih vodova), iako zna da koristi ukupnost te infrastrukture (sve količine kabelske kanalizacije, kabela u zemlji i kabela nadzemne mreže sa stupovima i prihvatima), s ciljem ostvarenja imovinskog interesa da tužitelju plati u opsegu manju naknadu, samo za infrastrukturu koja je predmet ugovora, a ne naknadu za pravo puta za sve vrste i ukupnu količinu infrastrukture koju je izgradio na nekretninama u vlasništvu tužitelja i inzistira na tom ugovoru i svojoj obvezi plaćanja naknade iz ugovora te gubitku prava tužitelja zahtijevati naknadu za pravo puta za infrastrukturu koja je predmet ugovora, ali i za infrastrukturu koja nije predmet ugovora.

4.4. Takvo tuženikovo svjesno dovođenje tužitelja u zabludu o činjenicama u cilju stjecanja vlastitog prava protivno je načelu savjesnosti i poštenja i nema učinka na stjecanje i gubitak prava, odnosno ugovor nastao iz takvog postupanja je ništetan (članak 322. stavak 1. ZOO). Tuženik je ugovorio korištenje nekretnina u vlasništvu tužitelja na kojima je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu, a da je tužitelju za to plaćao naknadu za dio ovih nekretnina (dio infrastrukture izgrađene na, iznad i ispod ovih nekretnina). Takav ugovor ima obilježje zelenaškog (lihvarskog) ugovora pa je i iz tog razloga ništetan (članak 329. stavak 1. ZOO).

5. Ostali navodi tužitelja

5.1. Tužitelj ističe kako tuženik nije dokazao činjenicu da su Ugovorom o osnivanju prava služnosti na javnim površinama broj: T4.4.2-1247/2015 od 16. prosinca 2015. obuhvaćene sve nekretnine u vlasništvu tužitelja koje je tuženik koristio u utuženom razdoblju korištenjem elektroničke komunikacijske infrastrukture izgrađene na tim nekretninama, niti je dokazao činjenicu da su tim ugovorom obuhvaćene sve vrste i ukupna količina takve infrastrukture izgrađene na tim nekretninama, niti da je tuženik platio tužitelju naknadu za sve te nekretnine odnosno sve vrste i ukupnu količinu elektroničke komunikacijske infrastrukture. Tužitelj je kao vlasnik imao pravo kod Agencije pokrenuti upravni postupak utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta, pa ga je svojim zahtjevom od 11. rujna 2018. i pokrenuo, te je u povodu tog zahtjeva HAKOM donio pravomoćno rješenje klasa: UP/I-344-03/18- 11/822, urbroj: 376-05-3-19-19 od 2. travnja 2019. i dopunsko rješenje klasa: UP/I- 344-03/18-11/822, urbroj: 376-05-3-21-29 od 13. siječnja 2021. kojima je utvrđena godišnja naknada za pravo puta.

5.2. Pravo zahtijevati izmjenu ugovora u smislu odredbe čl. 369. st. 1. ZOO-a ne ukida ili ne ograničava posebno vlasnikovo pravo iz odredbe čl. 28. st. 6. ZEK u vezi s odredbom čl. 5. st. 1. Pravilnika da kod Agencije pokrene upravni postupak utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta i da se u tom postupku ta naknada utvrdi, a i da svojom tužbom zahtijeva da mu tu utvrđenu naknadu infrastrukturni operator plati. Stoga je za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva neodlučno shvaćanje Vrhovnog suda iznesenog u presudi broj: Rev-615/2024-2 od 30. travnja 2024., na koje se tuženik poziva, da je vlasnik „eventualno mogao tražiti izmjenu ugovora zbog promijenjenih okolnosti sukladno odredbi čl. 369. st. 1. ZOO -a (točka 37. obrazloženja).

5.3. Shvaćanje Vrhovnog suda da vlasnik - u slučaju da je s infrastrukturnim operatorom sklopio ugovor o osnivanju prava služnosti nije ovlašten zahtijevati plaćanje naknade preko ugovorenog godišnjeg iznosa odnosno da ne postoji obveza infrastrukturnog operatora za plaćanje preko ugovorenog iznosa (odluke Vrhovnog suda broj: Rev-458/2023-2 od 10. prosinca 2024., Rev-413/2023-2 od 14. listopada 2025., Rev-733/2023-3 od 18. veljače 2025., Rev-615/2024-2 od 30. travnja 2024., Rev-1311/2024-2 od 3. rujna 2025., Rev-569/2023-2 od 29. travnja 2025.) treba tumačiti na način da vlasnik nema pravo na naknadu za pravo puta za vrste i količine elektroničke komunikacijske infrastrukture i nekretnine koje su ugovorene, a za one vrste i količine elektroničke komunikacijske infrastrukture odnosno nekretnine koje nisu ugovorene da vlasnik ima pravo zahtijevati da mu infrastrukturni operator plati naknadu za pravo puta.

5.4. Vezano uz činjenicu da je tužitelj potpisom ugovora potvrdio da nema drugih dospjelih potraživanja prema tuženiku s osnove korištenja javnih površina za prethodno razdoblje (članak 5. ugovora) odnosno da se time tužitelj odrekao od plaćanja naknade za prethodno razdoblje prije sklapanja ugovora, mjerodavne su odredbe čl. 203. st. 1. ZOO-a o prestanku obveze sporazumom o otpustu duga te čl. 206. ZOO-a o općem otpustu dugova. Ističe da se vlasnik (kao i upravitelj općeg dobra) može sporazumjeti s infrastrukturnim operatorom o otpustu duga naknade za pravo puta (članak 203. stavak 1. ZOO), ali samo duga one naknade za koji je vlasnik (upravitelj općeg dobra) znao da postoji u trenutku otpusta odnosno sklapanja sporazuma o otpustu tog duga (članak 206. ZOO).

5.5. Tužitelj je u trenutku sklapanja konkretnog ugovora (16. prosinca 2015.) saznao da tuženik koristi njegove nekretnine gradnjom i korištenjem elektroničke komunikacijske infrastrukture i da mu je on u obvezi za to plaćati naknadu za korištenje njegovih nekretnina u ugovorenom iznosu 5.470,62 EUR / 41.218,35 kn. godišnje. Tako je ovo dug za koji je tužitelj saznao (znao) da postoji u trenutku sklapanja ugovora pa je njegovom izjavom o općem otpustu dugova (članak 5. ugovora) taj dug prestao (kao dug „s osnova korištenja nekretnina“) prema tuženiku za prethodno razdoblje (u tom točno ugovorenom iznosu). U tom trenutku tužitelj nije saznao (znao) postoji li dug naknade za pravo puta (također kao dug „s osnova korištenja nekretnina“) prema tuženiku za prethodno razdoblje – nije znao za iznos (opseg) ovog duga. Stoga njegova izjava o otpustu dugova („drugih dospjelih potraživanja prema [tuženiku] s osnova korištenja javnih površina za prethodno razdoblje“) nema učinka na dug naknade za pravo puta (kao duga „s osnova korištenja nekretnina“) odnosno tom izjavom ovaj dug u godišnjem iznosu od 37.702,51 EUR / 284.069,59 kn. nije mogao valjano prestati za prethodno razdoblje (razdoblje prije donošenja rješenja Agencije).

6. Ostali navodi tuženika

6.1. Tuženik navodi da su ovosudne stranke uredile međusobna prava i obveze Ugovorom koji je na snazi i obvezuje obje ugovorne strane te da ne postoje uvjeti za primjenu Pravilnika niti provođenje postupka pred HAKOM-om. Tuženik ističe da tužitelj nije mogao otkazati ugovor u smislu čl. 212 ZOO-a. S tim u vezi tuženik je dostavio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u činjenično i pravno istoj pravnoj stvari, u kojoj je Grad Vrbovsko otkazao ugovor kako bi mogao podnijeti zahtjev pred HAKOM-om za utvrđivanje naknade. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske kao stvarno nadležni sud odlučio je i u tom predmetu da je takav otkaz Ugovora o osnivanju prava služnosti na javnim površinama neosnovan i bez pravnog učinka (Presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: 7 Pž-7593/2017-4 od 20. studenog 2019.)

6.2. Ističe da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tužitelj nema pravo potraživati, a tuženik nije dužan plaćati naknadu preko ugovorenog iznosa. To osobito proizlazi iz sadržanog pod t. 21. obrazloženja presude V rhovnog suda Rev 569/23 od 29. travnja 2025. gdje se navodi: „Kada je obveza tuženika za plaćanje naknade na temelju rješenja Agencije nastupila nakon razdoblja obuhvaćenog utuženim zahtjevom – da u takvoj situaciji, sve dok su stranke vezane ugovorom, tužitelj nije ovlašten zahtijevati plaćanje naknade preko ugovorenog godišnjeg iznosa, a niti postoji obveza tuženika za plaćanje preko ugovorenog iznosa.“ U odluci Rev 615/24 Vrhovni sud daje jasan odgovor da takav ugovor ne može prestati otkazom u smislu čl. 212. ZOO, a kako je to izričito sadržano u t. 33. i 34., a osobito t. 36. obrazloženja navedene presude u kojoj je sud utvrdio „već je taj ugovor usmjeren na stjecanje stvarnog prava, i egzistira sve do stjecanja prava služnosti…“

6.3. Po tuženiku, a s obzirom na ovakva pravna shvaćanja, izjava o otkazu nije dovela do prestanka predmetnog ugovora te on i danas obvezuje ugovorne strane. Budući da je u ugovoru predviđeno (čl. 5.) kako Grad Buzet nema drugih potraživanja prema korisniku, ovdje tuženiku, s osnova javnih površina za prethodno razdoblje, to znači da se tužitelj odrekao ugovorom obveze plaćanja naknade od strane tuženika tužitelju za razdoblje prije sklapanja ugovora, a to znači da je tužbeni zahtjev u odnosu na 2013. do zaključno s 2015. neosnovan. U tom smislu pogrešno tužitelj obrazlaže da bi se tu radilo o općem otpustu duga iz čl. 206. ZOO. Suprotno takvom stavu , tuženik smatra da se ugovaranjem slobodnom voljom odredbe čl. 5. ugovora, u smislu čl. 203. ZOO- a, tužitelj odrekao zahtijevati ispunjenje obveze tuženika na ime plaćanja naknade za pravo puta koja je eventualno postajala prije 16. prosinca 2015. Iz sadržaja ugovornih odredbi jasno proizlazi da se takvim dogovorom ne odriče i ne otpušta tužitelj svih eventualnih tražbina prema dužniku što bi imalo za učinak prestanak svakog obveznog odnosa za tužitelja i tuženika, a koji učinak ima u vidu opći otpust dugova iz čl. 206.

ZOO na koji se poziva tužitelj.

6.4. Ovome dodaje da stranke predmetnog ugovora nisu imale u vidu otpuštanje svih dugova, već su imale u vidu da tuženik nije dužan tužitelju plaćati naknadu za prethodno razdoblje prije sklapanja Ugovora, i to vezano i samo u odnosu na eventualne obveze tuženika koje se tiču njegovog EKI-ja položenog na zemljištu u vlasništvu tužitelja. Volja stranaka je očito da se ovim Ugovorom ne razriješe svi eventualni obveznopravni odnosi, već jedino obveznopravni odnos za korištenje tužiteljevih nekretnina od strane tuženika za potrebe, već od ranije, na tim nekretninama, izgrađenom EKI-ju, pri čemu su ujedno tim ugovorom dogovorili prava i obveze između ugovornih strana vezano za buduće korištenje tužiteljevih nekretnina za potrebe tuženikovih EKI-ja.

6.5. Nadalje ističe da je neosnovan tužbeni zahtjev koji se odnosi na preostalo utuženo razdoblje (nakon 16. prosinca 2015.), jer u tom razdoblju u svakom slučaju na snazi predmetni ugovor koji obvezuje ugovorne strane s obzirom da je on otkazan 10. listopada 2018. Za utuženo razdoblje nakon izjave o otkazu tuženik ističe da ugovor i u tom razdoblju obvezuje jer je izjava o otkazu neosnovana.

7. Dokazni postupak

7.1. U postupku izvođenja dokaza sud je u skladu s odredbom čl. 220. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22.,155/23. i 146/25.; dalje: ZPP) dokazivanjem po predloženim dokazima obuhvatio sve činjenice važne za donošenje odluke te je tako izveo dokaze uvidom u i ocjenom isprava koje su priložene u sudski spis.

7.2. Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja za provođenje geodetskog vještačenja na okolnost visine godišnje naknade za pravo puta, budući da je u postupku utvrđeno da je tužbeni zahtjev u skladu s rješenjem Agencije u kojemu je iznos godišnje naknade utvrđen prema podacima o infrastrukturi koje je dostavio sam tuženik i koji tako predstavlja pravičan razmjer između prava vlasnika nekretnina i interesa operatora elektroničkih komunikacijskih usluga te javnog interesa za razvoj tržišta elektroničkih komunikacija. Nadalje, sud je pri ocjeni osnovanosti navedenog dokaznog prijedloga uzeo u obzir i to da je tuženik izjavio da koristi elektroničku komunikacijsku infrastrukturu na području tužitelja prema popisu čestica iz elaborata za pravo puta više od tri godine od početka njene uporabe, bez sudskog spora s upraviteljem općeg dobra ili vlasnicima nekretnina.

7.3. Nakon tako provedenog postupka, sud je cijeneći dokaze pojedinačno te u njihovoj ukupnosti ocijenio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

7.4. Što se tiče protutužbenog zahtjeva sud je ocijenio da je djelomično osnovan, a djelomično nedopušten.

8. Odluka o zahtjevu tužitelja

8.1. Ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u predmetima Rev-569/2023-2 i Rev-615/2024-2. Vrhovni sud je u navedenim odlukama utvrdio da obveza plaćanja naknade za pravo puta nastaje ex lege, samim stjecanjem tog prava na temelju odredbe čl. 28. stavka 4. ZEK-a. Međutim, u situacijama kada su stranke svoje odnose u pogledu korištenja nekretnina i plaćanja naknade za utuženom razdoblju uredile ugovorom (bilo o služnosti ili pravu korištenja), sve dok su stranke vezane tim ugovorom, vlasnik nekretnine nije ovlašten zahtijevati plaćanje naknade preko ugovorenog iznosa, niti postoji obveza infrastrukturnog operatora za plaćanje preko ugovorenog iznosa. Zakon o elektroničkim komunikacijama u pogledu komercijalnih uvjeta i nap latnosti ustavnog ograničenja vlasništva ima dispozitivnu narav, što potvrđuje i odredba čl. 8. st. 4. Pravilnika koja glasi:

Obveza plaćanja naknade za pravo puta prestaje ako na nekretnini postoji koje drugo pravo temeljem kojeg infrastrukturni operator plaća naknadu za korištenje općeg dobra ili nekretnine.

Budući da su stranke sklopile valjani Ugovor o osnivanju prava služnosti broj T4.4.2 - 1247/2015 od 16. prosinca 2015., ovaj sud smatra da tužitelj nema pravo mimo ugovora zahtijevati (znatno) veće iznose.

8.2. Tužitelj je neosnovano nastojao osporiti ugovorno odricanje iz odredbe čl. 5. ugovora, tvrdeći da ono ima narav općeg otpusta duga iz odredbe čl. 206. ZOO-a te da nije proizvodilo pravni učinak na tražbinu naknade za pravo puta jer Grad Buzet u trenutku njegova sklapanja nije znao niti je mogao znati za točan opseg i vrijednost duga koji će HAKOM utvrditi tek 2019. Sud ne prihvaća ovakvo tumačenje tužitelja, jer odredba čl. 5. ugovora, kojim tužitelj potvrđuje da „nema drugih dospjelih potraživanja prema tuženiku s osnove korištenja javnih površina za prethodno razdoblje, predstavlja manifestaciju slobodne autonomije volje i ugovorno odricanje od potraživanja s točno određene činjenične i pravne osnove (korištenje nekretnina za telekomunikacijsku mrežu) u smislu odredbe čl. 203. stavka 1. ZOO-a. Tužitelju je bila poznata činjenica da tuženik koristi njegove nekretnine još od 90-ih godina, te je svjesno pristao zatvoriti sva povijesna financijska pitanja za razdoblje 2013. – 2015. kako bi osigurao sklapanje dugoročnog ugovora. Slijedom toga, neosnovan je njegov zahtjev koji se odnosi na ovo razdoblje.

8.3. Tužitelj je nadalje istaknuo prigovor ništetnosti i zelenaškog (lihvarskog) karaktera ugovora (čl. 322. i 329. ZOO-a), tvrdeći da je tuženik prešutio stvarno stanje izgrađene mreže (55.358 metara trasa naspram ugovorenih 12.128 metara) te zloupotrijeb io tehničko neiskustvo tužitelja kako bi plaćao višestruko manju naknadu. Smatra da shvaćanje Vrhovnog suda treba tumačiti restriktivno – ugovorna naknada pokriva samo ugovorene trase, dok se za sve prešućene i neobuhvaćene količine EKI-ja mora platiti puna naknada. Ovaj sud smatra da prigovor ništetnosti nije osnovan. Grad Buzet je jedinica lokalne samouprave koja upravlja svojim javnim dobrima i nerazvrstanim cestama pa je stoga imao punu mogućnost provjere stanja na terenu prije sklapanja ugovora. Iz samog ugovora proizlazi da je naknada ugovorena za „pretpostavljene duljine trasa“, što znači da su obje ugovorne strane svjesno i sporazumno pristale na paušalno i cjelovito uređenje odnosa na tim nekretninama. Razlika u ugovorenoj naknadi u odnosu na naknadni cjenik HAKOM-a ne može ugovor pretvoriti u zelenaški.

8.4. Sukladno izričitom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude Rev - 569/2023-2, ugovornom regulacijom stranke u cijelosti sadržajno obuhvaćaju pravo puta u utuženom razdoblju, pa izostaje pravo vlasnika zahtijevati naknadu preko ugovorenog godišnjeg iznosa, neovisno o ugovorenim i neugovorenim površinama ili trasama. Postojanje valjanog ugovora kao zakonite pravne osnove u potpunosti isključuje primjenu izvanugovornih instituta (stjecanje bez osnove, naknada koristi od uporabe tuđe stvari i naknada štete). Kako je tuženik uredno ispunjavao svoje ugovorne obveze, tužbeni zahtjev je u cijelosti neosnovan.

9. Odluka o zahtjevima tuženika

9.1. U odnosu na protutužbeni zahtjev kojim tuženik traži utvrđenje da je tužiteljev jednostrani otkaz ugovora od 10. listopada 2018. neosnovan i bez pravnog učinka, sud je zauzeo stajalište da je zahtjev u cijelosti osnovan.

9.2. Tužitelj smatra da ugovor predstavlja trajni obvezni odnos neodređenog trajanja koji se na temelju čl. 212. ZOO-a i ustavnih jamstava osobne slobode može jednostrano otkazati u bilo koje doba. Međutim, pravna narav ugovora o osnivanju prava služnosti na javnim površinama odvaja ovaj pravni posao od klasičnih obveznih ugovora. Ovaj ugovor predstavlja pravni temelj (titulus) za osnivanje stvarnog prava služnosti. Sve do trenutka formalnog upisa u zemljišne knjige, operator telekomunikacijske mreže koji se nalazi u istinitom posjedu prava služnosti uživa status predmnijevanog ovlaštenika prava služnosti sukladno čl. 235. stavku 1. ZV -a, te mu pripada puna publicijanska sudska zaštita (actio confessoria publiciana).

9.3. Trajanje osobne služnosti osnovane u korist pravne osobe izričito je podvrgnuto prisilnim zakonskim normama ZV-a (članci 201. i 244. ZV-a) te samom ugovoru koji u odredbi čl. 4. propisuje da služnost traje "sve dok postoji potreba za korištenjem služnosti". Budući da tuženik HT nesmetano postoji kao pravni subjekt i da potreba za radom i održavanjem izgrađene mreže radi pružanja usluga od javnog interesa i dalje traje, nisu nastupili zakonski razlozi za prestanak služnosti iz odredbe čl. 237. do 245. ZV-a. Sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-615/24), ugovor usmjeren na stjecanje stvarnog prava služnosti ne može prestati redovitim jednostranim otkazom trajnog obveznog odnosa u smislu čl. 212. ZOO-a. Otkaz Grada Buzeta od 10. listopada 2018. stoga je u potpunosti neosnovan i bez pravnog učinka.

9.4. Glede protutužbenog zahtjeva kojim tuženik traži da sud utvrdi kako ne postoji njegova obveza na plaćanje naknade za pravo puta utvrđene rješenjima HAKOM -a iz 2019. i 2021., sud je zauzeo stajalište da je prigovor nedopuštenosti kojeg je istaknuo tužitelj osnovan, radi čega se protutužba u tom dijelu odbacuje.

9.5. Navedena rješenja HAKOM-a formalni su upravni akti doneseni od strane neovisnog regulatornog tijela u okviru zakonom propisanih javnih ovlasti. Sukladno ustavnom načelu trodiobe vlasti, parnični sud uvijek je strogo vezan konačnom i pravomoćnom odlukom upravnog tijela i ne može u parničnom postupku preispitivati takvu odluku, niti može drugačije odlučiti o tom pravnom pitanju. Kontrola zakonitosti, preinačavanje, stavljanje izvan snage ili oglašavanje nepostojećim obveza koje su konstituirane unutar pravomoćnog upravnog akta javnopravnog tijela u isključivoj je nadležnosti upravnih sudova i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske. Parnični sud nema jurisdikciju deklaratornom odlukom ukidati obveze nametnute unutar upravne sfere, pa je u tom dijelu protutužbeni zahtjev odbačen zbog apsolutne nenadležnosti suda na temelju odredbe čl. 16. ZPP-a.

10. Troškovi postupka

10.1. Odluka o parničnim troškovima temelji se na primjeni odredbe čl. 154. st. 4. ZPP - a. Navedenom zakonskom odredbom propisano je da ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove.

10.2. U pogledu uspjeha stranaka u ovom parničnom postupku, sud je uzeo u obzir vrijednost i narav zahtjeva istaknutih u tužbi i protutužbi. Tužitelj-protutuženik Grad Buzet u cijelosti je neuspješan sa zahtjevom za isplatu novčanog iznosa od 186.856,87 EUR.

10.3. S druge strane, tuženik-protutužitelj Hrvatski Telekom d.d. uspio je s protutužbenim zahtjevom kojim je zahtijevao utvrđenje neosnovanosti tužiteljevog otkaza od 10. listopada 2018. i opstojnosti Ugovora o osnivanju prava služnosti broj T4.4.2-1247/2015 od 16. prosinca 2015. Međutim, ujedno je bio neuspješan s drugim zahtjevom kojim je tražio utvrđenje nepostojanja obveze plaćanja po rješenjima HAKOM-a, a koji je dio sud odbacio zbog apsolutne sudske nenadležnosti.

10.4. Vaganjem ukupnog procesnog (ne)uspjeha stranaka, te imajući u vidu deklaratornu narav zahtjeva tuženika-protutužitelja, ovaj sud nalazi da su ostvarile djelomičan uspjeh u parnici u približno jednakim dijelovima. S obzirom na to da su stranke u pogledu postignutog uspjeha približno izjednačene, sud je primjenom navedenog čl. 154. st. 4. ZPP-a odlučio da svaka stranka u cijelosti snosi svoje parnične troškove, kako je i navedeno u točki IV. izreke ove presude .

Zagreb, 12. lipnja 2026.

S U D A C

Iva Buljan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave ove presude. Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.