Poslovni broj P-44/2026-8

Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, OIB: 77561654785, po sucu Anici Pastović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Gordani Šibenik, odvjetnici u Županji, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, zastupan po punomoćniku Jurici Barbarići, odvjetniku u Vinkovcima, radi utvrđenja ništetnosti/isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 6. svibnja 2026. u prisutnosti tužitelja s punomoćnikom i prisutnosti zamjenika punomoćnika, te nakon ročišta na kojem je donesena i objavljena presuda 12. lipnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članka 4. Naknada za odobravanje kredita, Ugovora o nenamjenskom gotovinskom kreditu broj: 5301984079 od 26. lipnja 2007. zaključenog između tužitelja IĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prilikom isplate kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,69 % (slovima: dva cijela šezdesetdevet posto) od iznosa kredita. Naknada se naplaćuje jednokratno iz kredita .

II. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da tužitelju IĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 183,90 eura (stoosamedesettrieuraidevedesetcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 28. lipnja 2007. do isplate, po stopi od 15% za period od dospijeća do 31. srpnja 2008., zatim u periodu od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u periodu od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 1. siječnja 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., OIB: 87939104217, da tužitelju IĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 258,19 eura (dvjestopedesetosameuraidevetnaestcenti) sa zateznim kamatama, tekućim od 12. lipnja 2026. kao dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s zatraženim troškom postupka preko dosuđenog iznosa do zatraženog iznosa od 831,89 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 26. lipnja 2007. sklopio sa tuženikom, Ugovor o nenamjenskom gotovinskom kreditu br. 5301984079 (u daljem tekstu Ugovor o kreditu), a temeljem kojeg Ugovora o kreditu je koristio kredit u iznosu od 50.000,00 kn, s rokom otplate kredita od 53 mjeseca, koju obvezu je je u cijelosti isplatio.

1.2. Nadalje tužitelj u tužbi navodi da je Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se o standardno formuliranom ugovoru, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, s tim u svezi poziva se na odredbu čl. 81 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), navodeći da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.3. Nadalje tužitelj navodi da je tuženik u Ugovor o kreditu ugradio odredbu u čl. 4. o naknadi za odobravanje kredita, kojom se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,69 % od iznosa kredita, jednokratno iz kredita, a da pri tom tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao i nije tužitelju točno prezentirao koje će on troškove točno imati u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao naknaditi, niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto su iznosi tih naknada u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži, te ukazuje da u Ugovoru o kreditu nije navedeno po kojem će se tečaju obračunati naknada, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju, a dodatno nije ni precizirano, niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja Ugovora o kreditu, na dan isplate kredita ili na neki treći dan.

1.4. Za gore navedeni način određivanja naknada tužitelj navodi da je potpuno netransparentan za njega kao potrošača, pa je to prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je stoga takva odredba Ugovora o kreditu protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna, radi čega su navedeni uglavci ugovora protivni kogentnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovornih odredaba njezina ništetnost.

1.5. Tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje (restituciju) onog što je primio odnosno više naplatio od tužitelja na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, a koju naknadu je tuženik 28. lipnja 2007.god. naplatio od tužitelja iznos od 183,90 eura, pri tom se tužitelj poziva na odredbe čl. 323 st. 1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 dalje ZOO/05), navodeći da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužitelju i zakonske zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05), te predlaže sudu da nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članka 4. Naknada za odobravanje kredita, Ugovora o kreditu o naknadi za odobrenje kredita, te naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 183,90 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 28.06.2007. do isplate, uz naknadu parničnog troška s kamatom od donošenja prvostupanjske presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prije upuštanja u raspravljanje, ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, budući da su stranke sporazumno ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu, čl. 12. Ugovora o kreditu, što je temeljem odredbi članka 70. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 26/1991, 34/1991, 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 78/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019 – u daljem tekstu ZPP) dopušteno, pri tom se poziva na stav izražen u odluci Vrhovnog suda RH broj Gr1 238/12-2 od 2. travnja 2012.

2.1. Nadalje tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužitelj ničim nije potkrijepio svoje tvrdnje da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu te da se o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj dokazao postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda, te tuženik prije upuštanja u raspravljanje o osnovi tužbenog zahtjeva ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja pozivajući se na odredbe čl. 215. st.1. i čl. 1111. st. 1. ZOO/05, a u slučaju da prvostupanjski sud iz nekog razloga ne prihvati tijek zastarnog roka na koje upućuje tuženik, sud bi u tom slučaju, sukladno stajalištu iznesenom u presudi Vrhovnog suda RH Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018. trebao primijeniti zastarni rok koji počinje ponovno teći pravomoćnim okončanjem parnice Potrošač donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivost kamatne stope), odnosno presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na vezanost glavnice kredita za CHF valutnu klauzulu).

2.2. Pored gore navedenog tuženik u odgovoru na tužbu prigovara načinu na koji je tužitelj odredio vrijednost predmeta spora u ovoj tužbi u iznosu od 1.510,91 eura, iako potražuje isplatu iznosa od 183,90 eura, u prilog svojim navodima poziva se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008., Županijskog suda u Varaždinu br. Gž 1608/2016-2 od 10. 11. 2017. i Županijskog suda u Osijeku br. Gž-780/2025-2 od 16. travnja 2025.

2.3. Vezano za ništetnost predmetne odredbe iz Ugovora o kreditu, što tuženik osporava, tuženik navodi da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti; da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva i da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što u ovom slučaju nije ispunjeno budući da čl. 4. Ugovora o kreditu jasno propisuje da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, pri čemu je iznos naknade za odobrenje kredita jasno i razumljivo izražen u postotku od 2,69%, te je odredba o naknadi za obradu i administraciju kredita jasna i uočljiva, a postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade, te ukazuje da tužitelj nije potkrijepio niti jednim dokazom tvrdnju da se o spornoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, pri tom se poziva na Direktivu Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo, pri tom ukazuje na odredbu članka 83. Zakona o zaštiti potrošača i na sudsku praksu izraženu u presudama Županijskog suda u Zagrebu u poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. i Županijskog suda u Splitu, broj Gž-1215/2020 od 24. veljače 2021.

2.4. U odnosu na potraživani iznos novca, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao osnovu svog tužbenog zahtjeva, te da stoga nije opravdano ulaziti u raspravu o visini istog, a s obzirom na sve navedeno tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i obveže tužitelja na plaćanje prouzročenih parničnih troškova tuženiku zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Tužitelj u podnesku od 8. travnja 2026. očitujući se na navode iz odgovora na tužbu navodi da nadležnost ovog suda postoji temeljem odredbi čl. 191. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, te smatra da u konkretnom slučaju valja primijeniti mjerodavne odrednice čl. 81. st. 2., čl. 82. toč. 19., čl. 83., čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03 dalje ZZP/03) odnosno čl. 49. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 41/14, 110/15, 14/19), koji je usklađen i sa direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (čl. 3. Direktive i dr.), a protivno motrištu tuženika ima uvjeta i za primjenu čl. 19.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, po kojoj odrednici također postoji mjesna nadležnost Suda prema prebivalištu tužitelja kao potrošača.

3.1. Nadalje, glede tuženikovog prigovora u pogledu vrijednosti predmeta spora tužitelj ističe da je osim isplate iznosa od 183,90 eura, tužitelj tražio i utvrđenje ništetnosti čl. 4. Ugovora o kreditu u pogledu naknade za obradu kredita tako da je neosnovan prigovor visine vrijednosti predmeta spora, a koji je postavljen na iznos od 1.510,91 eura, te se s tim u svezi poziva na sudsku praksu ŽS u Splitu Gž. -2796/24 od 19. ožujka 2025. i ŽS u Rijeci Gž-768/24 od 10. travnja 2025., također navodi da je prigovor zastare neosnovan jer se u ovoj pravnoj stvari radi o tužbi radi utvrđenja ništetnosti za koju nema propisanog zastarnog roka, o čemu se očitovao i Ustavni sud RH je u većem broju svojih odluka kao npr. odluke br. U-III-3202/2023 i br. U- 3204/2023. od 13. i 14. lipnja 2024., kada je odbio ustavne tužbe Zagrebačke banke d.d.

3.2. Vezano za pravni osnov tužbenog zahtjeva tužitelj ističe da ništetnost navedenih ugovornih odredbi proizlazi i iz odredaba čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/2003), navodeći da o predmetnoj odredbi ugovora prilikom sklapanja ugovora uopće se nije pregovaralo, jer se radilo o standardiziranom, tipskom, ugovoru na koji je tužitelj mogao samo pristati.

3.3. Nadalje u navedenom podnesku tužitelj ističe da tuženik nije u odgovoru na tužbu predložio nikakav dokaz kojim bi dokazivao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pregovaralo.

3.4. Slijedom gore navedenog tužitelj i nadalje ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelost kao i dokaznih prijedloga istaknutih u tužbi i tijekom postupka.

4. Proveden je dokaz uvidom u Ugovor o nenamjenskom gotovinskom kreditu s lista 5-7 sudskog spisa, uvidom u dopis tužitelja upućen tuženiku 7. srpnja 2025. s stranice 8 sudskog spisa, uvidom u dopis tuženika od 16. srpnja 2025. s stranice 10 sudskog spisa i saslušanjem tužitelja.

5. Na temelju ovako provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, sud tužbu smatra osnovanom, radi čega je presuđeno kao u izreci.

6. Nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu temeljem kojeg ugovora je tužitelju kao korisniku kredita stavljen na raspolaganje novčani iznos od 50.000,00 kn, da je kredit zaključen na rok otplate od 53 mjeseca, da je čl. 4. ugovorena naknada za odobravanje kredita koju se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci u visini od 2,69% od iznosa kredita jednokratno, da je čl. 12. ugovorena za eventualne sporove iz Ugovora o kreditu nadležnost suda prema sjedištu bake.

7. Sporno je među parničnim strankama jesu li ništetni dijelovi Ugovora o kreditu iz čl. 4. i 12. i to oni kojima je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i ugovorena mjesna nadležnost.

8. Vezano za prigovor tuženika na označenu vrijednost predmeta spora u tužbi u iznosu od 1.510,91 eura sud je na ročištu 6. svibnja 2026. temeljem odredbe čl.35. st. 1. i čl. 40. st. 3. ZPP-a vrijednost predmeta spora označio u iznosu od 183,90 eura što predstavlja potraživani iznos novca po kondemnatornom tužbenom zahtjevu a što je u skladu sa stavom Vrhovnog suda izraženom u odluci Revr-475/08-2 od 27. listopada 2008. kao i stavom Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-4623/2023-2 od 16. travnja 2024.

9. U odnosu na sporne činjenice tj. pitanje ništetnosti dijela odredbi iz članka 4. i 12. Ugovora o kreditu sud je primijenio odredbe ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tj. na dan 26. lipnja 2007.

10. Temeljem odredbe čl. 4. st. 1. toč. 21. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

11. Vezano za Ugovor o kreditu tužiteljica u svom iskazu navodi da je kredit trebala radi uvođenja grijanja u kuću u kojoj u to vrijeme nije imala registriranu djelatnost te ju je koristila isključivo za stanovanje svoje obitelji.

12. S obzirom na gore navedeno proizilazi da tužiteljica po Ugovoru jeste potrošač.

13. Odlučujući o prigovoru mjesne nenadležnosti, uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je sklopljen 26. lipnja 2007. u Vukovaru na tiskanici, nadalje je utvrđeno da je čl. 12. izričito ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke.

14. Gore navedena ugovorena mjesna nadležnost nije u suprotnosti s čl. 46. st. 1. i 2. i čl. 59. ZPP-a.

15. Isto tako je nesporno da je predmetna odredba o ugovaranju mjesne nadležnosti za sporove koji bi mogli proizaći iz istog Ugovora o kreditu odredba koja je sadržana u naprijed pripremljenom obrascu Ugovora o kreditu i da se stoga o takvoj odredbi nije pregovaralo prije sklapanja Ugovora o kreditu, zbog čega je onda nužno na odgovarajući način primijeniti odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 u daljem tekstu ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a kojom je odredbom propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

16. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljem tekstu Direktiva).

16.1. Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

16.2. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi.

16.3. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

16.4. Obzirom da po ocjeni ovog suda o odredbi čl. 12. Ugovora o kreditu, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, stranke nisu posebno pregovarale, slijedom čega tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj takve odredbe, nesporno je da ta odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on iz mjesta svog prebivališta koje se prema podacima JRO MUP RH nalazi u [adresa] u Vukovarsko-srijemskoj županiji, radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima, te potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika čije je sjedište u [adresa].

16.5. Uzimajući u obzir predmet postupka i prema odredbi čl. 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, te mjesna nadležnost ovog suda proizlazi iz naprijed citirane zakonske odredbe budući da je Ugovor o kreditu uistinu zaključe u Vukovaru, a ne u Zagrebu, tako da je ovaj sud mjesno nadležan temeljem odredbe čl. 59. ZPP-a, ovakva stajališta zauzimaju i Županijski sudovi u RH kao npr. Županijski sud u Varaždinu u odluci poslovni broj Gž- 1752/2019 od 30. ožujka 2020., i Županijski sud u Splitu u odlukama poslovni broj Gž- 1089/2020 od 13. srpnja 2020. i poslovni broj Gž-1887/2019 od 28. listopada 2019.

17. Radi izloženog riješeno je kao u točki I. izreke rješenja.

18. Člankom 59. ZZP/03 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

19. Člankom 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

20. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,69% iznosa kredita.

21. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je kod tuženika imala račun preko kojeg prima plaću te da se interesirala za kredit i prihvatila ponuđeni kredit. Što se tiče njezine informiranosti o odredbama ugovora uključujući i predmetnu odredbu iz čl. 4. o naknadi za obradu kredita navela je da koliko se ona sjeća nju nitko u banci nije upoznao u potpunosti da se plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva, a ona prije potpisivanja ugovora nije isti pročitala. Sjeća se da je kredit sa tuženikom dogovorila telefonom te da ju je pri dolasku u banku već dočekao pripremljen ugovor, ona se usredotočila na odredbe o odobrenom iznosu i rati kredita, tako da je tek kad je došla kući uočila predmetnu odredbu, a prije potpisivanja ugovora nitko joj u banci nije rekao koliko iznosi predmetna naknadna, na što se ona odnosi i na koji način se plaća, te je stekla uvjerenje s obzirom na postupanje službenika u banci da joj se kredit odobrava po principu "uzmi ili ostavi", tako da je riječ je o tipskom ugovoru koji je već bio pripremljen kad je došla na potpisivanje.

22. Prema članku 295. ZOO/05 opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

23. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

24. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju članka 4. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 4. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. ZZP/03, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03.

25. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak 4. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena jednokratna naknada od 2,69% od iznosa kredita, budući da je ponašanje tuženika rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama stranaka budući da je tužitelj platio predmetnu naknadu u iznosu od 183,90 eura (što je tuženik tijekom postupka učinio nespornim, a što je vidljivo i iiz dopisa tuženika sa stranice 10 sudskog spisa) a da pritom nije na jasan način obrazloženo koliko troškovi kredita iznose.

26. Radi svega gore navedenog stav je suda da je odredba Ugovora iz čl. 4. nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega je ista i ništetna.

27. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju nišetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što druge ne određuje. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu.

28. Sukladno čl. 1115. ZOO/05, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, sud smatra da je tuženik nesavjestan kao što je gore obrazloženo, tako da je dužan vratiti tužitelju potraživani iznos novca zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate do konačne isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO/05.

29. Neosnovan je prigovor zastare, jer je člankom 328. ZOO/05 propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 1. Ugovora o kreditu.

30. Radi izloženog presuđeno je kao u izreci, te je utvrđeno da je pobijana odredba ugovora ništetna.

31. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23) i to za sastav tužbe (Tbr. 7/1- 25 bodova), sastav podneska od 8. travnja 2026. u kojem se očitovao na navode iz odgovora na tužbu (Tbr. 8/1-25 bodova), zastupanja na ročištu od 6. svibnja 2026. na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari (Tbr. 9/1-25 bodova), trošak pristupa njegovog punomoćnika na ročište za objavu presude (Tbr. 9/5 12,5 bodova) i trošak sastava zahtjeva banci za dostavu dokumentacije temeljem (Tbr. 7/1-25 bodova).

31.1. Uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 eura, trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku iznosi 225,00 eura.

31.2. Također mu je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 26,55 eura temeljem Tbr. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" 37/23 u daljem tekstu Uredba) a u svezi s čl. 7. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" 118/18 i 51/23 u daljem tekstu ZSP) i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu 6,64 eura temeljem Tar. br. 2. Uredbe a u svezi s čl. 7. toč. 3. ZSP- a, tako da ukupno dosuđen trošak iznosi 258,19 eura.

31.3. Tužitelju se temeljem gore navedenih odredbi Uredbe i ZSP-a nije mogao priznati zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu preko iznosa od 6,64 eura.

32. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a tužitelju je na dosuđeni parnični trošak dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja odluke s obzirom da je tužitelj postavio zahtjev za naknadom ovog troška.

33. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci.

U Županji, 12. lipnja 2026.

Sudac

Anica Pastović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana, od dana primitka iste.

Žalba se predaje putem ovog suda pisana u tri primjerka.

Obavijest:

1. Gordana Šibenik, odvjetnica u Županji,

2. Jurica Barbarić, odvjetnik u Vinkovcima.