REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-602/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marijanu Glavašu, u pravnoj stvari tužitelja UU (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojega zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. (OIB: 87939104217), Zagreb, Jurišićeva ulica 4, kojega zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 1. lipnja 2026. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika CU, **.**.2026.

p r e s u d i o  j e

I Odredba članka 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, Ugovora o kreditu br: 218773 od 17. srpnja 2008. sklopljenog između tužitelja UU kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Volksbank d.d. kao kreditora koja glasi: "Jednokratno 1,25 % (jedancijeladvadesetpetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn (petstokunainulalipa) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita", utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. isplatiti tužitelju UU iznos od 228,06 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 23. srpnja 2008. do isplate, i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.231,18 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 12. lipnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da su isti u svojstvu korisnika kredita i prednik tuženika Volksbank d.d. kao kreditor 17.7.2008. sklopili Ugovor o kreditu br. 218773, kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.857,32 CHF po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Člankom 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita predmetnog ugovora tužitelju je nametnuta ugovorena naknada u visini od 1,25 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio prisiljen pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelju je stoga po toj osnovi prilikom isplate kredita tuženik naplatio iznos od 228,06 EUR. U konkretnom slučaju radilo se o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a ugovor kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja. Iz navedenog proizlazi da je takva ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade nepoštena, a time i ništetna. Sporna odredba umetnuta je u naznačeni ugovor, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe, niti joj predstavio koje posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita, odnosno prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je naplaćena. Tužitelju je, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku – trgovca kao druge ugovorne strane, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Slijedom svega toga, tužitelj u konačnici predlaže donijeti presudu kojom će se utvrditi ništetnost gore spomenute odredbe, kao i naložiti tuženiku isplata – povrat iznosa od 228,06 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 23.7.2008. do isplate i troškovima postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u cijelosti osporava osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare, a nastavno navodi da je iznos sporne naknade jasno naznačen u ugovoru, što tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je bespredmetno utvrđivati njezinu eventualnu nepoštetnost, odnosno ništetnost. O toj odredbi se i pregovaralo, prvenstveno stoga da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Ugovaranje odredbi o naknadi za administraciju i obradu kredita bilo je uobičajeno u tadašnjem bankarskom poslovanju te nije bilo nikakvih propisa koji bi ukazivali na nedopuštenost takvog postupanja. Samu visinu zahtjeva ne čini spornom te zaključno predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

3. U provedenom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 218773 od 17.7.2008. s potvrdom javnog bilježnika, prometnu karticu po tom kreditu, dopis tuženika od 1.7.2024., pravno mišljenje prof. dr. sc. BU od 19.11.2024., saslušan je tužitelj.

4. Svi provedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP).

5. Tužbeni zahtjevi su osnovani.

6. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika Volksbank d.d. 17.7.2008. sklopili Ugovor o kreditu br. 218773 potvrđen po javnom bilježniku, a kojim je prednik tuženika kao banka odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.857,32 CHF po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, uz rok otplate kredita od 84 mjeseca u mjesečnim anuitetima. Namjena kredita bila je kupnja vozila. U čl. 6.1. Ugovora naslovljenom kao Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita navedeno je da je ista jednokratna, 1,25 % od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn i naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.

8. Nadalje, nije sporno da je prednik tuženika prilikom isplate predmetnog kredita 22.7.2008. tužitelju doista i naplatio naknadu za obradu kredita od 1,25 % iznosa istoga, odnosno iznos od tadašnjih 1.718,31 kn što sada predstavlja iznos od 228,06 EUR. Između stranaka svakako je ostalo sporno da li je predmetna ugovorna odredba kojom je tuženik ovlašten naplatiti naknadu za obradu kredita ništetna te ovisno o tome pripada li tužitelju pravo na povrat tako isplaćenog iznosa.

9. Prema odredbi čl. 96. st. 1. u vrijeme sklapanja Ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07. – dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odredbi st. 2. istoga članka navedeno je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Sukladno odredbi st. 4. tog članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10. Iz predmetnog Ugovora razvidno je da se radilo o potrošačkom ugovoru i to unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika na koji tužitelj nije imao utjecaj, a što je u svom iskazu koji sud prihvaća kao iskren i uvjerljiv dodatno potvrdio i sam tužitelj. S obzirom na navedeno, a u skladu s gore citiranim odredbama ZZP-a, na tuženiku je u ovom postupku bio teret dokazivanja da se o spornoj ugovornoj odredbi o naplati naknade za obradu kredita pojedinačno pregovaralo, a što tuženik ovdje ničim ne dokazuje. Tako tuženik npr. ne dokazuje da su stranke prije i u vrijeme sklapanja Ugovora pojedinačno pregovarali i utvrdili egzaktne parametre i način obračuna sporne naknade kojim bi tužitelju bilo valjano obrazloženo što ugovorena naknada obuhvaća i zašto se naplaćuje, što sve pak ukazuje da je tuženik prema svom vlastitom nahođenju odredio visinu naknade i nametnuo je istom, pa stoga takva odredba nije razumljiva te nedvojbeno dovodi do zaključka da je u konkretnom slučaju visina naknade isključivo ovisila o odluci jedne ugovorne strane – ovdje tuženika. Tužitelju su u ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma obračuna naknade kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje iz te odredbe mogu proizaći, pa kako je ta odredba Ugovora o zaračunavanju naknade u konačnici ovisila isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti obračuna, to je predstavljalo odredbu koja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer je nastala situacija da je tuženik, kao vjerovnik, jednostrano odredio i nametnuo obvezu tužitelju koju isti nije mogao valjano predvidjeti, na nju utjecati niti provjeriti njezinu visinu zbog nedostatka potrebnih jasnih i razumljivih kriterija, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja. Iz tih razloga sporna odredba čl. 3. Ugovora ukazuje se nepoštenom i stoga ništetnom (čl. 102. ZZP-a).

11. S obzirom na prethodno utvrđenje o ništetnosti spomenute ugovorne odredbe u smislu citiranih odredbi ZZP-a u svezi odredaba čl. 322. i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine", br. 35/05. i 41/08. - dalje: ZOO/), pri tome shodno valja primijeniti odredbu čl. 323. st. 1. ZOO-a o posljedicama ništetnosti tj. vraćanju primljenog po osnovi ništetne odredbe uz odgovarajuću primjenu odredaba o vraćanju stečenog bez osnove. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prema nalazu suda tuženik nepošten stjecatelj (istom je kao banci s obzirom na sve gore navedene okolnosti moralo biti poznato da se radi o nepoštenoj i stoga ništetnoj odredbi), to je isti u obvezi vratiti tužitelju nepripadno stečeni iznos koji je obračunao i naplatio kao naknadu za obradu kredita, sve sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja.

12. Slijedom izloženoga, valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev te uz prethodno utvrđenje ništetnosti osporene odredbe naložiti tuženiku isplatu iznosa od ukupno 228,06 EUR za koji je provedenim dokazima utvrđeno da je od strane tuženika stečen bez osnove. Zatezne kamate u skladu s gore izloženim pripadaju tužitelju od dana nepripadnog stjecanja, no kako iste kamate traži od 23.7.2008. tako su mu i određene. Stopa zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZO).

13. Tuženik svojim navodima nije uspio osporiti osnovu potraživanja tužitelja. Za ovaj sud nije sporno da općenito odredba o naknadi za obradu kredita nije ništetna, međutim to ne isključuje njezinu eventualnu ništetnost ukoliko se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je uzrokovala neravnotežu između potrošača i trgovca kao što je i utvrđeno u ovom konkretnom slučaju. Tijekom ovog postupka tuženik nije niti pokušao obrazložiti strukturu stvarnih troškova koji bi navodno bili obuhvaćeni i podmireni spornom naknadom, kao i njihovu visinu, dok sam način određivanja naknade u postotnom, a ne nominalnom iznosu jasno ukazuje da se ugovorena i naplaćena naknada ne može dovoditi u vezu s tuženikovim stvarnim troškovima sklapanja ugovora (nejasno je zašto bi sami po sebi ti troškovi bili viši ukoliko je iznos kredita viši). Okolnost da je naknada za obradu kredita prethodno bila predviđena i navedena u tuženikovim općim aktima ovdje nije odlučna, a s obzirom da tužitelj nesporno nije imao nikakav utjecaj na sadržaj istih. Sporna odredba o naknadi za obradu kredita svakako ne predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu kako je isti određen odredbom čl. 1021. ZOO-a, dakle ne radi se o predmetu ugovora i cijeni u smislu odredbe čl. 99. ZZP-a kada ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenost takve odredbe. U odnosu na istaknuti prigovor zastare za napomenuti je da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva (što je ovdje slučaj) počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.1.2020.), a kako se tek ovom nepravomoćnom odlukom utvrđuje ništetnost sporne odredbe o naknadi, to zastarni rok od 5 godina koji se ovdje primjenjuje (čl. 371. ZOO-a) nije niti počeo teći za utuženo potraživanje tužitelja te stoga zastara svakako nije mogla nastupiti.

14. Trošak tužitelja odnosi se na trošak zastupanja istoga po punomoćniku odvjetniku i to: za sastav tužbe – 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /„Narodne novine“, br. 138/23. - dalje Tarifa/), za sastav podneska od 26.9.2025. (koji iako je podnesen bez prethodnog odobrenja sud smatra svrsishodnim u ovom postupku) - 100 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištima 14.1.2026. i 1.6.2026. – 2 x 100 bodova = 200 bodova (Tbr. 9. t. 1. u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife) te za pristup na ročište za objavu ove presude – 50 bodova (Tbr. 9. t. 3. u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife), sve prema vrijednosti predmeta spora od 1.555,29 EUR, što ukupno čini 450 bodova koji primjenom Tbr. 54. Tarife daju iznos od 900,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak PDV-a na troškove zastupanja u iznosu od 225,00 EUR, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu i ovu presudu u ukupnom iznosu od 106,18 EUR, sve sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", br. 118/18. i 51/23. – dalje: ZSP) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", br. 37/23.), što sveukupno čini trošak tužitelja u iznosu od 1.231,18 EUR.

15. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u parnici, valjalo je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a naložiti tuženiku nadoknaditi troškove tužitelju u cijelosti, odnosno odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova.

16. Odluka o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužitelja temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, a ista teče od dana donošenja ove presude do isplate po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. ZO-a.

U Zagrebu 12. lipnja 2026.

SUDAC:

MARIJAN GLAVAŠ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika