Poslovni broj Povrv-713/2024-17

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja-ovrhovoditelja Awaze A/S, Virumgardsvej 27, Virum, Danska, OIB 87687957339, zastupan po punomoćniku Marku Zagorcu, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika-ovršenika ČB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Željku Vuksanoviću, odvjetniku iz Rijeke, radi isplate 795,00 EUR, nakon glavne i javne rasprave održane 16. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, zaključene temeljem odredbe čl. 335. ZPP-a, javno objavivši 12. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Branke Šarić poslovni broj Ovrv-23929/2003, UPP/OS-Ovrv-442/2023 od 07. ožujka 2024. u dijelu u kojem se nalaže ovršeniku da ovrhovoditelju namiri tražbinu u iznosu od: 795,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:

- 136,00 EUR od 15.01.2019. do isplate,

- 250,00 EUR od 15.01.2019. do isplate,

- 409,00 EUR od 15.01.2019. do isplate,

po stopi koja do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, potom od dana 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od dana 30. prosinca 2023. pa do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, zajedno s troškovima ovršnog postupka u visini od 212,50 EUR uvećan za zatezne kamate koje teku od dana donošenja rješenja o ovrsi pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku od 8 dana, pa se tužitelj odbija s tužbenim zahtjevom u cijelosti.

II. Nalaže se tužitelju da tuženoj naknadi prouzročeni parnični trošak u visini od 1.513,27 EUR, sa zateznim kamatama od 05. ožujka 2026 isplate po kamatnoj stopi po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužitelj je 20. prosinca 2024. podnio ovršni prijedlog na temelju vjerodostojne isprave kojim od tuženika potražuje iznos od 795,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova ovršnog postupka.

Rješenjem o ovrsi kojeg je donio javni bilježnik Branka Šarić iz Rijeke pod poslovnim brojem Ovrv-23939/2023 UPP/OS-Ovrv-442/2023 od 07. ožujka 2024. tuženiku je naloženo da namiri tražbinu tužitelja zajedno s troškovima ovršnog postupka u visini od 212,50 EUR.

U pravovremeno izjavljenom prigovoru protiv rješenja o ovrsi tužena negira opstojnost obveza u cijelosti. Iz izvatka iz poslovnih knjiga tužitelja nije dovoljno razvidno na što se ista odnosi niti se može utvrditi osnov navodne obveze ovršenice. Stoga predlaže staviti izvan snage doneseno rješenje o ovrsi te postupka nastavi kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, a konačno odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom uz naknadu parničnog troška tuženici.

Rješenjem ovoga suda pod poslovnim brojem Povrv-713/2024 od 26. veljače 2025. stavljeno je izvan snage rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave kojeg je donio javni bilježnik Branka Šarić i to u dijelu u kojem je određena ovrha i ukinute su provedene ovršne radnje, a postupak je nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga. Ujedno je tužitelj upozoren da je u roku od 15 dana od primitka ovog rješenja podneskom dužan iznijeti sve činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti potrebne dokaze za utvrđenje iznesenih činjenica. Tuženik je upozoren da je u roku od 15 dana od primitka tužiteljevog podneska iz točke 3. ovog rješenja podneskom dužan iznijeti sve činjenice na kojim temelji svoje zahtjeve i predložiti potrebne dokaze za utvrđenje iznesenih činjenica. Stranke su upozorene da je postupak u sporovima male vrijednosti pisani postupak te da će sud održati ročište samo ako isto smatra potrebnim radi provođenja dokaznog postupka ili ako jedna od stranaka podnese takav obrazloženi prijedlog, koji prijedlog može biti i odbijen ako sud smatra s obzirom na okolnosti slučaja da se pravično vođenje postupka može osigurati i bez održavanja ročišta. -( čl.461 st.3., 4. , 6. i 7. ZPP-a)

Podneskom od 05.03.2025. tužitelj navodi kako su tužitelj i tuženik dana 04. rujna 2017. godine sklopili ugovore o posredovanju u uslugama smještaja s pripadajućim općim uvjetima poslovanja pod šiframa smještajnih jedinica CKI 025 i CKI 026. Ugovorna obveza tužene bila je primiti goste koji su njenu smještaju jedinicu rezervirali posredstvom tužitelja. Tužena je dana 10. siječnja 2019. godine putem e-mail korespondencije izjavila raskid ugovora. Opći uvjeti poslovanja tužitelja u djelu RAZDOBLJE TRAJANJA UGOVORA navode sljedeće: „Ugovor možete otkazati isključivo s učinkom od kraja tekuće godine ugovora. Obavijest o otkazu mora bit dostavljena u pisanom obliku, po mogućnosti preporučenim pismom, koje bi NOVASOL trebao zaprimiti najkasnije 01. lipnja kako bi isti stupio na snagu sljedeće godine ugovora.“ Sukladno citiranoj odredbi, vlasnik smještajne jedinice raskid ugovora dužan je izjaviti do 01. lipnja tekuće godine. Ukoliko vlasnik smještajne jedinice izjavi raskid do 01. lipnja tekuće godine, taj raskid stupa na snagu istekom tekuće godine u kojoj je izjavljen. Dakle, vlasnik smještajne jedinice je nakon izjavljenog raskida dužan ispunjavati ugovornu obvezu sve do isteka tekuće godine. U konkretnom slučaju, a kao što je već i rečeno, tužena je raskid ugovora izjavila 10. siječnja 2019. godine. Navedni raskid je, sukladno citiranoj odredbi, stupao na snagu istekom 2019. godine. Prema tome, ista je bila dužna primati goste još tokom 2019. godine. Tužena navedenu ugovornu obvezu nije ispunila. U općim uvjetima u djelu koji se odnosi na KRŠENJE UGOVORA navedeno je sljedeće: „U slučaju da prekršite odredbe ovog ugovora, dužni ste platiti uobičajenu odštetu za troškove i gubitke bilo koje vrste, uključujući, ali ne ograničavajući se samo na gubitke dobiti nanesene NOVASOLU i gostima. Osim uobičajene naknade, naplaćuje Vam se i naknada za obradu premještaja/storna rezervacija u iznosu od 250,00 EUR koju je potrebno provesti zbog kršenja ugovora.“

Dakle, ukoliko vlasnik smještajne jedinice svojim nepoštivanjem ugovornih obveza prouzroči premještaj ili storno rezervacije, isti je dužan troškove koji su nastali premještajem/stornom rezervacija naknaditi tužitelju. Sukladno citiranoj odredbi, vlasnik smještajne jedinice za premještaj koji je sam prouzročio kršenjem ugovora, plaća naknadu u iznosu od 250,00 EUR. U konkretnom slučaju, za tužitelja su nastali sljedeći troškovi. Rezervacija br. 5363296 na ime SB trebala je odsjesti u smještajnoj jedinici tužene u periodu od 10.08.2019.-24.08.2019. S obzirom da je tužena odbila primiti predmetnu rezervaciju, uslijed čega je gost otkazao rezervaciju, za tužitelja je nastao gubitak zarade u iznosu od 409,00 EUR. Rezervacija br. 5364456 na ime MB trebala je odsjesti u smještajnoj jedinici tužene u periodu od 10.08.2019.-18.08.2019. S obzirom da je tužena odbila predmetnu rezervaciju uslijed čega je gost otkazao rezervaciju, za tužitelja je nastao gubitak zarade u iznosu od 136,00 EUR. Također, a sve sukladno citiranoj odredbi općih uvjeta poslovanja, za rezervaciju br. 5364456, tužitelj tereti tuženu za iznos od 250,00 EUR radi naknade za pokretanje postupka premještaja. Slijedom svega navedenoga, predlaže se naslovnom sudu usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti odnosno ostaviti u cijelosti na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Branke Šarić, posl. br. Ovrv-23939/2023, UPP/OS-Ovrv-442/2023 od 07. ožujka 2024. godine.

Tužena očitujući se na podnesak tužitelja navodi kako tužitelj tvrdi da je s tuženicom, dne 4.rujna 2017.g., zaključio ugovore o posredovanju u uslugama smještaja „... s pripadajućim općim uvjetima poslovanja...“ za smještajne objekte CKI 25 i CKI 26. Tu tvrdnju dokazujući tužitelj, u prilogu podneska od 5.3.2025.g., uz dostavljene primjerke ugovora od 4.9.2017.g., u spis dostavlja i ispravu – ugovor o uslugama posredovanja za smještajne jedinice, „tiskan“ u rujnu 2018.g. Po logici stvari, u konkretnom bi se slučaju tužiteljev navod o „pripadajućim općim uvjetima poslovanja“ trebao, mogao odnositi na ispravu označenu kao „ugovor o uslugama posredovanja za smještajne jedinice“, jer, ako ništa drugo, sadržaj ugovora iz 2017.g. isključuje mogućnost da bi se tu radilo o općim uvjetima poslovanja. U tom slučaju, kad bi tuženica bila u pravu, tada tvrdnja tužitelja da je s tuženicom zaključio ugovor o uslugama posredovanja s pripadajućim općim uvjetima poslovanja, nikako ne može biti točna, istinita, s prostog razloga što trenutno spisu prileže samo isprave formalnog naziva – ugovori, bez ijedne isprave naziva – opći uvjeti poslovanja. . A kad bi pretpostavke tuženice bile osnovane, pa bi ugovor o uslugama de facto trebao figurirati kao opći uvjeti poslovanja, tuženica tvrdi da se ti opći uvjeti ne mogu odnositi na pravne poslove zaključene prije njihova stupanja na snagu i koji, niti na koji način i niti načelno, ne mogu biti referentni za donošenje / afirmativne / odluke u ovoj parničnoj stvari. Kako god, tuženica tvrdi da joj isprava – „ugovor o uslugama posredovanja za smještajne jedinice, tiskano rujan 2018.g.“, prije dostave u sudski spis, prethodno, niti pri zaključenju ugovora, a niti naknadno, nikad nije dostavljena. A to bi dalje trebalo značiti da bi se na taj način, već isključivo i samo zbog tog razloga, tužiteljeva tužba činjenično ukazala „golom“, bez onog činjeničnog supstrata na kojem tužitelj bez svake osnove „gradi“ svoj zahtjev, jer isprave za koje tužitelj tvrdi da su osnova tuženičine obveze spram tužitelja ili ne opstoje, ili pak postoje, ali tuženicu ne obvezuju, jer se na nju jednostavno ne odnose.... Tako da zahtjev tužitelja za isplatom s osnova „troškova pokretanja premještaja“ koji se sam po sebi doima irealnim, gubi baš svaki značaj, i činjenično i pravno, uostalom, upravo kao i zahtjev za isplatom „...troškova koji su nastali kao razlika između Vaše / tuženičine i prodajne cijene uslijed otkazivanja rezervacije, a odnosi se na gubitak kapitala...“. No, da su kojim slučajem baš tužiteljeve, a ne tvrdnje tuženice osnovane, i da su svi ti ugovori doista zaključeni, upravo uključivo s pripadajućim općim uvjetima poslovanja kakvim ih predočuje tužitelj, znači li to da bi zahtjev tužitelja ipak bio osnovan? Ni u kojem slučaju – ne ! Jer, ukoliko tužitelj očitovanje tuženice od 10.1.2019.g. drži mjerodavnim za raskid njihova ugovora, tada tim očitovanjem tuženica jednim slovom ne navodi pod kojim uvjetima traži raskid, i niti jednom riječju izričito ne navodi da su njeni kapaciteti tužitelju za određena razdoblja raspoloživi ili nisu... A što je još jednim dokazom da tuženica, niti posredno niti neposredno, nije bila upoznata s međusobnim pravima i obvezama ugovornih strana, tako niti postupkom raskida ugovora. To što je ugovor moguće raskinut s učincima raskida tek sljedeće godine ugovora, to sve pod neodrživom pretpostavkom da ugovor ovdje doista postoji u svoj svojoj cjelovitosti, uključivo s / inače nepostojećim / općim uvjetima, to još uvijek ne znači da tuženica, kako to tvrdi tužitelj, nije bila kroz 2019.g. spremna goste primati da bi time istovremeno kršila ugovor i očitovala nepoštivanje svojih ugovornih obveza, kako to tvrdi tužitelj i koje „kršenje ugovora“ tužitelj nalazi činjeničnom podlogom za svoje novčane tražbine, štoviše, citirajući odredbu „općih uvjeta poslovanja“, prema kojoj “... u slučaju da prekršite odredbe ovog ugovora...“ Jer, ne bi trebalo biti sporno da raskid ugovora s nekim kasnijim terminom, a ne odmah, nikako istovremeno ne znači da ugovorna strana koja traži raskid time krši ugovor. Jer su, kad bi ti uvjeti poslovanja uopće ovdje obvezivali, upravo pravnim poslom predviđene pravne posljedice za slučaj raskida do 1. lipnja ili poslije 1.lipnja tekuće godine, dakle, s različitim pravnim posljedicama za slučaj različitog postupanja ugovornih strana, ali ne da bi se time na bilo koji način „kršio ugovor“. Štoviše, na način da bi se time prestanak tog ugovora sporazumno utanačio. Tuženica, opreza radi ističe prigovor zastare tražbine tužitelja, bez obzira kako taj njegov zahtjev pravno kvalificirali. Dakako da tuženica osporava i značaj i valjanost priloženih isprava izvornog naziva „booking inquiry“. Prethodno, tvrdnjom da ionako, zbog razloga gore navedenih, u ovom parničnom postupku tužitelj nema valjani pravni osnov svojih pretpostavljenih tražbina, pa tako niti prilozi mogu na tu činjenicu pozitivno utjecati, a podredno, svakako pridržavajući pravo dodatno se očitovati kad i ako tužitelj na hrvatski jezik sadržaj tih isprava prevede. Tužitelj predlaže odbijanje zahtjeva tužitelja, u cijelosti, i njegovo obvezivanje na naknadu troška parničnog postupka tuženici.

Tužitelj u podnesku od 03. lipnja 2025. navodi kako je netočan navod tuženika da tužitelj nije dostavio opće uvjete poslovanja jer je tužitelj kao dokaz u svojem pripremnom podnesku priložio opće uvjete poslovanja i to u prilogu pod nazivom „SCAN 331“. Iako u njihovom naslovu ne piše naziv opći uvjeti poslovanja iz samog teksta odredaba daje se jasno zaključiti da oni to i jesu. Na tu činjenicu ukazuje i dio Ugovora između NOVASOL AS i vlasnika kuće/apartmana za odmor koji u dijelu „Potvrda ugovora“ navodi sljedeće: „Vlastoručnim potpisom, obije ugovorne strane izjavljuju suglasnost te razumijevanje prava i obveza istaknutih u općim uvjetima i rokovima otisnutim na poleđini ovog ugovora.“ Također, tužena navodi kako ona sa općim uvjetima poslovanja nije bila upoznata, no to nije moguće. S obzirom da ponekad dolazi do izmjene općih uvjeta poslovanja, te izmjene dostavljaju se vlasnicima smještajnih jedinica putem njihovog portala kao grupni e- mail. Tuženoj je e-mail sa općim uvjetima poslovanja za 2019. godinu dostavljen 12. rujna u 2018. godine u 15:52 h. Tužena je predmetni e-mail otvorila 12. rujna 2018. godine u 15:53 h. Navedeno se može potvrditi video zapisom na kojem je vidljiv pregled portala tužene. Također, tužena navodi kako ona sa općim uvjetima poslovanja nije bila upoznata, no to nije moguće. S obzirom da ponekad dolazi do izmjene općih uvjeta poslovanja, te izmjene dostavljaju se vlasnicima smještajnih jedinica putem njihovog portala kao grupni e-mail. Tuženoj je e-mail sa općim uvjetima poslovanja za 2019. godinu dostavljen 12. rujna u 2018. godine u 15:52 h. Tužena je predmetni e-mail otvorila 12. rujna 2018. godine u 15:53 h. Navedeno se može potvrditi video zapisom na kojem je vidljiv pregled portala tužene. Sukladno citiranoj odredbi, tužena je već prilikom potpisivanja Ugovora bila upoznata sa činjenicom da se sva komunikacija sa tužiteljem vrši putem elektroničke pošte te da je ista obvezujuća. Također, u odredbi je jasno navedeno kako se sve promjene vezane za ugovor šalju, između ostalog, putem e-pošte, što je u konkretnom slučaju bila situacija. Dakle, navodi da tužena nije bila upoznata sa općim uvjetima poslovanja a podredno i sa načinom raskida ugovora i posljedicama istog, neutemeljeni su. Pogrešno tužena navodi da se kršenje ugovora odnosi na njezin raskid. Kršenje ugovora odnosi se na odbijanje rezervacija koje su smještajnu jedinicu tužene rezervirali posredstvom tužitelja. Naime, temeljna ugovorna obveza tužene je primati goste koji su njezinu smještajnu jedinicu rezervirali posredstvom tužitelja. Nakon što je tužena raskinula ugovor 10. siječnja 2019. godine, ista je bila dužna primati goste do kraja 2019. godine iz razloga koje je tužitelj već objasnio u točki II. svojeg pripremnog podneska. S obzirom da tužena nije primila predmetne rezervacije, iako je to bila njezina temeljna ugovorna obveza, tužena nije ispunila svoje ugovorne obveze. Također, općim uvjetima poslovanja propisano je sljedeće: „Ovim ugovorom ustupili ste nam pravo da popunimo Vašu smještajnu jedinicu što je više moguće. Pravo raspolaganja smještajnom jedinicom u potpunosti je dodijeljeno Novasolu tijekom ugovornog razdoblja.“ Dakle, sukladno citiranoj odredbi općih uvjeta poslovanja, tijekom ugovornog razdoblja pravo raspolaganja smještajnom jedinicom ima isključivo tužitelj. Pošto je ugovor između parničnih strana bio na snazi sve do isteka 2019. godine tužena je bila dužna poštivati obvezu da jedino tužitelj ima pravo raspolaganja njezinom smještajnom jedinicom. S obzirom da ista nije primila predmetne rezervacije, time je također prekršila ugovor. Stoga predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

Tužena u daljnjem tijeku postupka i nadalje tvrdi da trenom potpisivanja ugovora o posredovanju od 4. rujna 2017.g., dakle, trenom preuzimanja ugovornih obveza, s odredbama tih uvjeta poslovanja i njihovim sadržajem n i j e bila upoznata. Tako da, vodi li se računa o odredbi čl.295. i čl.296. Zakona o obveznim odnosima / dalje : ZOO /, za zaključiti je da ti opći uvjeti poslovanja u konkretnom slučaju, zbog mnogo razloga, ne mogu biti valjan izvor definiranja međusobnih prava i obveza ugovornih strana. A o sadržaju općih akata što ih tužitelj dostavlja u ovaj spis kao dokaz navodne tuženičine pravovremene upoznatosti sa sadržajem tih općih akata, temeljem kojih da bi nastala i bila određena njena obveza spram tužitelja, tuženica saznaje po prvi put upravo u ovom parničnom postupku. A objektivno govoreći, niti tužitelj dokazuje protivno. Jer akti koje tužitelj u spis dostavlja, a kako to sam tužitelj tvrdi, odnose se na 2019.g., nikako, po logici i prirodi stvari, ne mogu predstavljati „ ...ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana / sastavljač / p r i j e ili u t r e n u t k u sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani...“. A postoje i opći uvjeti koji stupaju na snagu nakon sklapanja ugovora.... Tužitelj dodatno tvrdi da tuženica, kad je tražila raskid ugovora, nije kršila ugovor, već da je osnov njene odgovornosti tužitelju njeno odbijanje rezervacije njenih smještajnih jedinca rezerviranih posredstvom tužitelja, gdje tuženica tvrdi da je netočna, neistinita tvrdnja da je ikad očitovala, izjavila volju da odbija rezervacije njenih apartmana. A povodom „ nedopuštenog odbijanja rezervacije “, tužitelj svoje novčane tražbine rezervacije “ , kojih namirenje od tuženice traži u ovom postupku, naziva u svojim ispravama i očitovanjima u ovom postupku raznoliko - i „ trošak premještaja “ i kao „ naknadu za pokretanje premještaja “, i „ trošak raskida “ / izvod iz poslovnih knjiga /, potom kao troškove, odšteta za troškove, gubitak zarade..., pri tom ih pravno istovremeno ne kvalificirajući. Dakle, sve kad bi ovdje uopće postajala mogućnost primjene općih uvjeta poslovanja tužitelja, makar načelno, nominalno, tuženica je dojma da se te tražbine, već same po sebi, svrhom koju im sam tužitelj daje - preklapaju, jedna drugu isključujući, sve kad bi makar i za tu jednu opstojao osnov. Sve to čak neovisno o njihovoj pojedinačnoj pravnoj naravi. Jer ako je 250.- EUR „ naknada za pokretanje postupka premještaja “ dalo bi se, prema nazivu te naknade, ali istovremeno ugovorne obveze, zaključiti da je to otvarajuća naknada, naknada koja vodi prema nekom postupku premještaja, internom postupku tužitelja, što god da u naravi on predstavljao i značio i koja god da mu svrha i smisao bili. No, tu „ premještaj “ i „ postupak premještaja “ prestaju već samim penaliziranjem tuženice, gdje tuženica, nakon što joj je taj trošak obračunat, ulazi u proceduru obračuna i naplate tužiteljevog gubitka zarade, izmakle dobiti.... S obzirom da sam tužitelj pravno pobliže ne definira narav svojih tražbina, možda je preambiciozno da to u njegovo ime čini tuženica, no ukoliko bi se ovdje radilo npr. o institutima ugovorne kazne i naknade štete, nije sporno da tužitelj niti načelno ne bi imao pravo tražiti namirenje obje tražbine. Uostalom, kao niti svake od njih pojedinačno, i to jedne o drugoj neovisno.. Sve kad bi obje obveze tuženice spram tužitelja zbog „ odbijanja rezervacije “, i one za pokretanje postupka premještaja, pa i za sam premještaj, bile barem formalno - pravno egzistetntne, uz prethodno zadovoljenu pretpostavku da su upravo opći uvjeti koje tužitelj nudi makar formalno referentni u ovoj pravnoj stvari, čak niti tada tuženica ne bi bila dužnikom tužitelja. Naime, sve te norme općih akata koje tužitelj nalazi osnovom njegovih tražbina u ovoj parničnoj stvari, suprotne su načelu savjesnosti i poštenja i stvaraju neravnopravnost u pravu na štetu suugovaratelja sastavljača, ugrožavaju postizanje svrhe ugovora, a na koncu, a, nema dvojbe, i pretjerano su stroge. Jer npr. pod prijetnjom „ pokretanja postupka premještaja “, dovode vlasnika nekretnine u situaciju da tom nekretninom ne smije raspolagati sljedećih godinu – dvije, ili neselektivno obvezivanje vlasnika na plaćanje penala i u jednom i u drugom slučaju, u svakom slučaju...

Podneskom od 22. siječnja 2026. tužena ističe prigovor nedostatak aktivne legitimacije na strani tužitelja jer je tužena pravi posao zaključila s Novasol AS a ista je različita od tužitelja u ovoj pravnoj stvari. Tužitelj je dužan dokazati da je od identična prav osoba pravnoj osobi Novasol As. Nadalje tužitelj da nije dokazao da tužena nije ispunila svoju obvezu za 2019 godine. Naime tužitelj tvrdi da je tužena e- mail porukom od 10. siječnja 2019. izjavila raskid ugovora a taj raskid da je nastupio krajem 2019. pa da je tužena bila dužna primati goste tijekom cijele 2019., a da tu svoju obvezu nije ispunila. Tužitelj nije dokazao da je tužena odbila rezervacije za 2019. te da je prouzročila kršenje ugovor odbijanjem rezervacija slijedom toga takvim postupanjem nastala šteta tužitelju slijedom čega potražuje utužene iznose. U odnosu na gubitak zarade ukupno u iznosu od 545 EUR, tužitelj nije dokazao da je tužena počinila štetnu radnju protupravno pa stoga niti ne može biti odgovorna za mogući gubitak zarade tužitelja. Tužitelj nije dokazao da je poduzeto radnje da bi spriječio nastanak štete, npr. novom rezervacijom. Tužitelj nije ničim obrazložio izračun visine štete. Stoga predlaže u konačnici odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokaze u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu izvadak iz sudskog registra za tužitelja, izvadak iz poslovnih knjiga tužitelja, ugovore od 04. rujna 2017., opće uvjete poslovanja iz rujna 2018., e mail korespodencija, CRM izvadak za rezervaciju broj 5363296 i 5364456 , video zapis sa lista 84 spisa, te je proveden dokaz saslušanjem svjedoka BB.

Ocjenom svih provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim.

Među strankama nije sporno da su Novasol AS i tužena imali zaključene ugovore o posredovanju u uslugama smještaja broj CKI 025 I CKI 026 koji ugovori su zaključeni 04. rujna 2017. Također nije sporno da je tužena mail porukom od 10. siječnja 2019. izjavila raskid predmetnih ugovora.

Tužitelj se poziva na Opće uvjete poslovanja iz rujna 2018. i to točku 5 i 6 - razdoblje trajanja ugovora, te navodi da iako je tužena izjavila raskid 10. siječnja 2019. ista je pozivom na navedene Opće uvjete bila dužna primati rezervacije sve do kraja 2019. a to nije učinila, rezervacije je odbila pa ovom tužbom potražuje od tužene iznos od ukupno 795,00 EUR što se odnosi na troškove koji su tužitelju nastali odbijanjem primitka rezervacije.

Tužena osporava potraživanje tužitelja u cijelosti, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, tužitelj nije dokazao da je bila upoznata s Općim uvjetima poslovanja za 2018. koji su doneseni nakon što je zaključila ugovor s Novasol AS, ističe kako tužitelj ničim nije dokazao da je odbila primiti rezervacije za 2019. unatoč tome što je izjavila raskid ugovora, a potom da nije dokazana njezina štetna protupravna radnja, niti je tužitelj dokazao visinu štete koju potražuje, ističe i prigovor zastare.

U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije valja navesti kako iz Ovjerenog prijevoda s engleskog jezika Izvatka iz sudskog registra te Izvornika istog na engleskom jeziku (stranice 9-27), proizlazi da se tužitelj ŠB u pravnom prometu koristio i imenom NOVASOL A/S (pomoćni nazivi) stoga se radi o istoj pravnoj osobi te je prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan.

Glede Općih uvjeta na koje se tužitelj poziva, a tužena navodi da ih nikada nije zaprimila te nije bila upoznata s njihovim sadržajem valja navesti kako je točno da su ti Opći uvjeti stupili na snagu nakon zaključenja ugovora između stranaka, isti su doneseni u rujnu 2018. te se stoga primjenjuju od tog datuma nadalje, kako je tužena izjavila raskid dana 10. siječnja 2019. jasno je da se na obveze stranaka primjenjuju navedeni Opći uvjeti.

Nadalje spisu na listu 84 prileži mp4 datoteka te je uvidom u istu utvrđeno kako je tuženoj 12. rujna 2018. poslan e mail s općim uvjetima poslovanja za 2019. te da je mail tužena otvorila 12. rujna 2018. u 15:53. Tužena je prethodno prihvatila da će se sva komunikacija između tužitelja i nje odvijati elektroničkim putem. Stoga nisu točne tvrdnje tužene kako nije bila upoznata s Općim uvjetima poslovanja na koje se tužitelj poziva

Člankom 5. Općih uvjeta propisano je da se ugovor može raskinuti isključivo s učinkom od kraja tekuće godine ugovora, da obavijest o raskidu mora biti dana u pisanom obliku te mora biti zaprimljena od strane tužitelja najkasnije 1. lipnja kako bi stupila na snagu slijedeće godine ugovora. Unatoč otkazu ugovora dužni su primati rezervacije do kraja godine

Iz članka 6. Općih uvjeta proizlazi da u slučaju raskida ugovora suprotno odredbama čl. 5. dužni ste platiti uobičajenu odštetu za troškove i gubitke bilo koje vrste. Osim uobičajene naknade dužni ste platiti naknadu za obradu premještaja storna rezervacije u iznosu od 250 EUR.

Iz iskaza svjedokinje BB glede raskida ugovora ukoliko vlasnik kuće ili apartmana za odmor isti želi raskinuti on to mora učiniti pismenim putem, raskid dostaviti mailom ili poštom i to do 30 svibnja tekuće godine ali raskid vrijedi za iduću godinu. U konkretnom slučaju gđa. ČB je dostavila raskid u siječnju 2019. i ugovor je za nju vrijedio cijelu 2019. g., tek je raskid nastupio sa početkom 2020. g. Kod zaključenja ugovora između tužitelja ranije imena Č i vlasnika kuće ili apartmana za odmor, vlasniku se dostavljaju opći uvjeti koji su sastavni dio tog ugovora. Kako je gđa. ČB ugovor otkazala za tužitelja su nastali troškovi za, u ovom konkretnom slučaju su od gđe. ČB potraživali troškove premještaja za dvije rezervacije koji su utuženi ovom tužbom. Dokument CRM koji je uložen u spis dokazuje da nastankom rezervacije gost ulazi u sustav, dakle u tom CRM-u upisano je ime gosta, datum rezervacije, njihova cijena, cijena vlasnika objekta, broj gostiju, adresa i država iz koje isti dolazi. Gđa. ČB otkazala je ugovor 10.01.2019., bila je dužna primati goste još cijelu 2019. g., imali su dvije tekuće rezervacije za njezin objekt i zbog toga su nastali troškovi. Koliko je njoj poznato gđa. ČB je izjavila raskid nakon što je bila upoznata s činjenicom da postoje rezervacije za njezin objekt. Nakon što stigne rezervacija za pojedini objekt vlasnika se obavijesti mailom ili sms- om i postoje korisničke stranice na kojima se može vidjeti postoje li rezervacije i svi podaci. Gđa ČB je trebala automatski biti obaviještena da postoj dvije rezervacije za njezin objekt. Troškovi pokretanja postupka premještaja gostiju su fiksni operativni troškovi, nominiranima u čl. 6 Općih uvjeta i od kad radim za tužitelja ti troškovi postoje. Nije joj poznato da bi tužena izričito odbila zaprimljene dvije rezervacije za njezine objekte.

Odredbom čl. 295. st. 1. ZOO propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva; čl. 295. st. 2. ZOO opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove; - čl. 295. st. 5. ZOO opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora;- čl. 296. st. 1. ZOO prema kojoj su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela; - čl. 296. st. 2. ZOO prema kojoj prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana.

Odredba čl.5. Općih uvjeta kojom je propisana mogućnost raskida ugovora najkasnije do 1. lipnja kako bi učinak raskida stupio na snagu od sljedeće godine ugovora nije nejasna, nerazumljiva niti nesrazmjerna. Posebice imajući u vidu prirodu ugovora o turističkom posredovanju kojima se rezervacije smještajnih kapaciteta za svaku turističku sezonu zaprimaju znatno ranije u odnosu na početak turističke pred- sezone i sezone. Drugim riječima, rezervacije smještaja za novu turističku sezonu započinju praktički sa završetkom prethodne turističke sezone pa agencije moraju na određeni način vremenski ograničiti mogućnost raskida ugovora s vlasnicima smještajnih kapaciteta kako bi imale striktan uvid u to koji su im smještajni objekti u ponudi za iduću sezonu te kako bi imale dovoljno vremena za oglašavanje istih na turističkom tržištu.

U odnosu na raskid ugovora valja isti sagledati kroz odredbe čl. 368. ZOO-a kojom je propisano je: (st. 1.) Raskidom ugovora obje su strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete. (st. 2. ) Ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala. (st. 3.) Ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje danog, uzajamna vraćanja obavljaju se po pravilima za ispunjenje dvostranoobveznih ugovora. (st. 4.) Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno nadoknaditi. (st. 5.) Strana koja vraća novac dužna je platiti zatezne kamate od dana kad je isplatu primila.“

Tužitelj je u spis dostavio izliste rezervacija za tuženikove smještajne jedinice za kolovoz 2019. (stranice 72-73) . Radi se o dvije rezervacija , po jedna za svaku smještajnu jedinicu koje su izvršene 05. siječnja 2019., dakle zaprimljene su prije nego što je tužena izjavila raskid. Visina rezervacije je iznosila 359 EUR i 1208 EUR.

Tužitelj od tužene zbog odbijanja primitka rezervacije potražuje ukupno 795,00 EUR od čega se iznos od 250 EUR odnosi na naknadu pokretanje postupka premještaja-propisana čl. 6 Općih uvjeta te, 409,00 EUR gubitak zarade tužitelja za otkazivanje rezervacije br. 5363296 i iznos od 136,00 EUR gubitak zarade za otkazivanje rezervacije br. 5364456.

Samom činjenicom otkaza ugovora od strane tužene, ne znači da je tužena za 2019. za koju je ugovor još uvijek vrijedio sukladno čl. 5 Općih uvjeta poslovanja, odbila primiti rezervacije za njezine smještajne jedinice dakle da je počinila štetnu radnju na teret tužitelja slijedom čega da bi tužitelj imao pravo na naknadu štete. Dakle tužitelj je trebao dokazati da je tuženu pozvao da postupi po rezervacijama koje je zapirimo 05. siječnja 2019., jer je ugovor i dalje na snazi za 2019., te potom dokazati da je tužena odbila primiti te rezervacije, a isto nije dokazao. Isto proizlazi i iz iskaza saslušane svjedokinje S koja nije upoznata s time je li tužen izričito odbila primiti rezervacije koje su učinjene za njezine objekte za 2019. Tužitelj pored toga uopće nije u spis dostavio niti izliste rezervacija za pronalazak novog smještaja za goste za koje je imao rezervaciju za smještajne jedinice tužene, koje da je izvršio s obzirom je tužena izjavila raskid ugovora.

Dakle tužitelj, na kojem je teret dokaza, ničim nije dokazao da je za njega ne/postupanjem tužene nastala šteta. Pored toga tužitelj ničim nije dokazao niti visinu štete u iznosu od 409 EUR i 136 EUR ukupno 545 EUR, ista ničim nije potkrijepljen, niti proizlazi iz materijalne dokumentacije uložene u spisu Jedino potraživanje u visini od 250 EUR proizlazi iz odredbe čl. 6 Općih uvjeta tužitelja.

Kako tužitelj nije dokazao osnovanost i niti veći dio visine svoje tražbine, sud je temeljem čl. 451. st. 3. ZPP-a odbio tužitelja u cijelosti s tužbenim zahtjevom te donio odluku kao u točki I. izreke.

Kako se ovršni postupak po prigovoru ovršenika nastavio voditi kao parnični postupak radi se, dakle, o jedinstvenom postupku to o troškovima stranaka treba odlučiti jednom odlukom, dakle, o troškovima ovršnog postupka odlučuje se zajedno s ostalim troškovima nastalim u dijelu parničnog postupka pa i zatezna kamata na dosuđeni dio ovršnog troška može teći tek od presuđenja, a ne od dana donošenje rješenja o ovrsi (Zaključak sa sastanka Vrhovnog suda sa predsjednicima građanskih odjela Županijskih sudova održanog 02. lipnja 2017.) Ovršni troškovi ne mogu biti dio tužbenog zahtjeva odnosno platnog naloga.

Stoga je temeljem odredbe čl. 154. st.1 i 155. ZPP-a tuženoj zastupanoj po punomoćniku valjalo priznati trošak sastava prigovora protiv rješenja o ovrsi od 20.03.2024. (Tbr 11 toč1), trošak sastava podneska od 24.03.2025., 27. lipnja 2025., 22.siječnja 2026. u visini od 75 bodova ( Tbr 8 toč. 1), te za pristup na ročišta 07.07.2025, 27.01.2025., 19.01.2026 i 16.03.2026. svako u visini od 75 bodova (Tbr 9 toč1) vrijednost boda 2 EUR sve uz priznanje 25 % PDV- a. Tuženoj je valjalo priznati i trošak sudske pristojbe na prigovor u visini od 13,27 EUR, stoga sveukupno priznati trošak iznosi 1.513,27 EUR. Na dosuđeni trošak temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a zakonska zatezna kamata priznata je od presuđenja do isplate. Slijedom navedenog odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Rijeci 12. lipnja 2026.

S u d a c

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

DNA:

-pun tužitelja

-pun. tuženika