Poslovni broj P-5255/2023-32

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Eli Mišuri Stopfer, u pravnoj stvari tužitelja SŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Roko Perić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, koga zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vukina & partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. svibnja 2026. u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika – odvjetnika Dina Komadine, 12. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 53949/07 od 25.07.2007. godine, solemniziran po javnom bilježniku Ljiljanki Malenica iz Šibenika, br. OV-8067/07, zaključen između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora, koja glasi: „Sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamate, naknada, troškova i drugo) izvršit će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja Kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), vrijedećeg na dan plaćanja, ako Ugovorom nije drugačije određeno.„

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 10., točka d) Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 53949/07 od 25.07.2007. godine, solemniziran po javnom bilježniku Ljiljanki Malenica iz Šibenika, br. OV-8067/07, zaključen između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora, koja glasi: „d) tečaj na dan dospijeća, zakašnjenja i prijevremene uplate 1. Mjesečni anuiteti izraženi u CHF – valuti Ugovora, podmiruju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća. Ukoliko Korisnik kredita zakasni sa uplatom mjesečnog anuiteta, Kreditor će na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj, vrijedeći na dan kada mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima. Prijevremene uplate, uplate anuiteta izvršene prije desetog dana u mjesecu, prihvatit će se po tečaju koji vrijedi na dan redovnog dospijeća. Kreditora zadržava pravo obračuna i naplate iznosa nastalog uslijed razlike tečajeva zbog izvršenih prijevremenih ili zakašnjelih uplata.„

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. isplatiti tužitelju SŠ iznos od 3.158,87 eura, u roku 15 dana.

IV. Odbija se, kao djelomično neosnovan, tužbeni zahtjev u preostalom dijelu za isplatu iznosa od 12.011,49 eura, kao i zahtjev za isplatom zatezne kamate koja na svaki pojedini mjesečni iznos preplate tečajnih razlika teče od 4. ožujka 2016. do isplate.

V. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. naknaditi tužitelju SŠ troškove postupka u iznosu 2.350,00 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 12. lipnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi kako je 25. srpnja 2007. godine sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj: 53949/07, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 82.600,00 CHF obračunatom prema prodajnom tečaju Kreditora na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Navodi kako je u članku 2. i 10. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća za CHF. Smatra navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) ništetnima, a u pogledu ništetnosti poziva se na postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, i to presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je u pogledu ništetnosti vezivanja otplate uz valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., koju smatra obvezujućom i u ovome postupku u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku i kojima je ugovorena promjenljivosti kamatne stope u skladu s odlukama banka. Stoga smatra kako tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu uz valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

Nadalje, navodi kako je s tuženikom zaključio 22. veljače 2016. Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je gore navedeni Ugovor o kreditu konvertirao u valutu euro sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), no provedbom konverzije i zaključenjem Dodatka tužitelj ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka.

Stoga postavlja kondikcijski zahtjev za povrat preplaćenog svaki mjesec do dana konverzije iznose anuiteta koji su se zbog povećanja tečaja CHF spram kune povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita, koji zahtjev specificira podneskom od 8. siječnja 2025. u visini 12.011,49 eura sa zateznom kamatom koja teče na svaki pojedinačni iznos preplate od dospjeća (dana preplate) do isplate, uz naknadu troškova postupka za zateznom kamatom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava tužbeni zahtjev, navodeći kako je tužitelj prihvatio ponudu izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) (dalje u tekstu: ZID ZPK/15). Osporava tužiteljevo svojstvo potrošača te ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja i prigovor zastare potraživanja tužitelja. Navodi kako odredbe ugovora o valutnoj obvezi nisu ništetne te da su se uvjeti na tržištu naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je za njih mogao znati niti je na njih mogao utjecati. Navodi i kako presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem P-1401/2012 ne obvezuje Sud u ovom postupku pokrenutom zbog navodnog stjecanja bez osnove. Podneskom od 29. studenoga 2024. navodi kako u obzir treba uzeti i tzv. negativne tečajne razlike, koje je tuženik prebio s pozitivnim tečajnim razlikama i to u visini 1,80 eura, a predlaže izvršiti i prijeboj koristi sa štetom, ne specificirajući taj prigovor u njegovoj visini. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže da sud, nakon provedenog postupka, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri troškove postupka.

3. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbi o vezanosti predmetnog Ugovora o kreditu uz valutu švicarski franaka u pogledu otplate anuiteta, kao i potraživanje tužitelja prema tuženiku s obzirom na ništetnost odredbi iz predmetnog Ugovora o kreditu, sklopljenog između stranaka 25. srpnja 2007., kojima je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti valute švicarski franak obračunato po prodajnom tečaju Kreditora važećem za CHF na dan dospjeća. Sporno je pitanje je li takvo potraživanje zastarjelo, je li tužitelj aktivno legitimiran u ovome postupku, ima li tužitelj svojstvo potrošača te je li tužitelj izgubio pravo na povrat plaćenoga po ništetnoj odredbi o vezanosti otplate kredita uz valutu švicarski franak s obzirom na sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15“).

4. Radi utvrđivanja navedenih spornih okolnosti, sud je tijekom dokaznoga postupka izveo sljedeće, po strankama predložene, dokaze: izvršen je uvid u Ugovor o kreditu (list 10- 21 spisa), otplatni plan (list 22-28 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu (list 29-31 spisa) i preostalu dokumentaciju vezanu uz Ugovor (list 32-99 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. (list 281-291 i 317-319 spisa) i saslušan je tužitelj (list 331 spisa).

5. Osim navedenih dokaza koji su izvedeni, nijedna od stranaka nije stavljala druge dokazne prijedloge, tako da su u ovome postupku izvedeni svi predloženi dokazi.

6. Sud je, na temelju odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje u tekstu: ZPP) i provedenog dokaznog postupka, a cijeneći izvedene dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

7. Na spornu okolnost ništetnosti predmetnih odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF, izvršen je uvid u predmetni Ugovor o kreditu od 25. srpnja 2007., u kojemu je odredbom čl. 2. st. 4. ugovoreno da će se sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamate, naknada, troškova i drugo) izvršiti u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja Kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), vrijedećeg na dan plaćanja, ako Ugovorom nije drugačije određeno, dok je odredbom čl. 10. točka d) Ugovora ugovoreno da se mjesečni anuiteti izraženi u CHF – valuti Ugovora, podmiruju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća. Ukoliko Korisnik kredita zakasni sa uplatom mjesečnog anuiteta, Kreditor će na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj, vrijedeći na dan kada mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima. Prijevremene uplate, uplate anuiteta izvršene prije desetog dana u mjesecu, prihvatit će se po tečaju koji vrijedi na dan redovnog dospijeća. Kreditora zadržava pravo obračuna i naplate iznosa nastalog uslijed razlike tečajeva zbog izvršenih prijevremenih ili zakašnjelih uplata.

8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH) poslovni broj Pž-6632/17 od 10. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., dakle, riješeno je prethodno pitanje glede ništetnosti odredbi iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženim razdobljima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi, valja reći da je odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. Na okolnost aktivne legitimacije, svojstva potrošača te informiranosti tužitelja o parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, saslušan je tužitelj, dok drugih dokaznih prijedloga na te okolnosti nije bilo u ovome postupku.

12. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopio jer su mu bila potrebna sredstva za adaptaciju kuće za život njega i njegove obitelji i ta kuća nikada nije korištena za obavljanje ikakve djelatnosti. Došao je u banku s namjerom da digne eurski kredit i tako su i dogovorili, no 2-3 dana prije samog sklapanja nazvali su ga iz banke i rekli da nude novu liniju kredita vezanih uz valutu CHF. Rekli su mu da bi rata umjesto 360,00 Eura bila 230,00 Eura tako da je naravno pristao. Pitao je postoje li kakvi rizici, no oni su izričito rekli da ne postoje. Nije imao utjecaj na sadržaj ugovora, predočen mu je na unaprijed sastavljenom obrascu od banke. Osobno je platio sve rate kredita. Što se konverzije tiče ni prilikom sklapanja toga dodatka nije mu ništa objašnjeno niti je upozoren na kakve posljedice sklapanja takvog dodatka. Rata je tada bila skoro duplo viša nego na početku tako da je on na to pristao. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio je načelnik policije u [adresa] i nije imao nikakvu firmu u svom vlasništvu. Ugovor pročitao i razumio i izričito je pitao nakon što je prihvatio kredit vezan uz CHF ostaje li sve isto što je dogovoreno i kada su mislili da će biti eurski kredit i rekli su da ostaje.

13. Iskaz tužitelja je prihvaćen, s obzirom da je tužitelj iskazivao životno i logično te je u skladu s ostalim dokazima izvedenima u ovome postupku pa tako i s Ugovorom o kreditu koji prileži spisu.

14. Odredbom čl. 5. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 125/07 i 79/07, dalje: ZZP) potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. S obzirom na prihvaćen iskaz tužitelja, iz kojega proizlazi kako su sredstva iz Ugovora o kreditu iskorištena isključivo za adaptaciju kuće za stanovanje, to sud zaključuje da je tužitelj sklopio predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača. Također, na temelju iskaza tužitelja utvrđeno je kako on nije imao mogućnost pregovaranja o predmetnim odredbama ugovora niti su mu pružene informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti rizik sklapanja takvog ugovora, a upravo ovakav ugovor ponuđen mu je kao najpovoljnija opcija.

15. Odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, dalje: ZOO) propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a tužitelj je postavio kondemnatorni zahtjev na isplatu iznosa koji su plaćeni tuženiku na temelju ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, čija ništetnost je utvrđena presudom u kolektivnom sporu, iz čega jasno proizlazi da se radi o pojedinačnoj parnici vezanoj za utvrđenja iz kolektivnog spora, s obzirom i na utvrđenje u ovome postupku kako tužitelj ima svojstvo potrošača te kako nije bio informiran od tuženika u pogledu rizika sklapanja ugovora vezanog uz valutu švicarski franak.

16. Stoga, s obzirom da je na temelju uvida u Ugovor o kreditu od 25. srpnja 2007., utvrđeno da se pravni učinci pravomoćne presude iz kolektivnog spora protežu i na odredbe predmetnog Ugovora o vezanosti otplate kredita uz valutu švicarski franak, s obzirom na razdoblje u kojemu je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen, kao i s obzirom da je korištena ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, to su predmetne ugovorne odredbe, u dijelu kojim je ugovorena protuvrijednost valute CHF i otplata u toj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan dospjeća, ništetne.

17. S obzirom da se radi o ništetnim odredbama, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, odnosno, sukladno čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Dakle, tužitelj bi imao pravo na povrat u dijelu u kojem je njegova obveza preplaćena, i to kao razliku između iznosa obračunatog po tečaju za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja na dan isplate kredita, kao i razliku plaćenu po osnovi promjene kamatne stope u odnosu na onu koja je određena kao početno ugovorena.

18. Međutim, s obzirom da su stranke 22. veljače 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 102/2015), kojim je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u Eur, to je cjelokupan iznos koji je tužitelj uplatio do dana obračuna konverzije iskorišten za zatvaranje obveza po kreditu uz valutnu klauzulu u Eur. Kako je cjelokupni iznos svih uplata koje je tužitelj izvršio do datuma konverzije iskorišten za zatvaranje obveza po novom eurskom kreditu, to nije preostao nikakav iznos preplate koji bi se u ovome postupku tužitelju mogao vratiti. Naime, tuženik je na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZIDZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i sve iznose koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, a to uključuje i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignuta suglasnost o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, dok ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Dodatka nije sada u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. ZOO.

19. Pritom se ne može prihvatiti shvaćanje da je eurski kredit trebalo zatvoriti i u većem dijelu od onoga kako je obračunato, s obzirom da je navedeno provedeno u skladu s metodologijom i postupkom propisanim odredbama ZID ZPK, a koji Zakon je prošao ocjenu ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske. Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom RH ZID ZPK/15 (U-I/3685/2015) odlukom od 4. travnja 2017. ocijenio je spomenuti Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom, ocjenjujući u opisanim okolnostima da ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti. Dakle, imajući u vidu da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i VSRH u odluci Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).

20. Međutim, tužitelj je tužbom zatražio i zatezne kamate pozivom na odredbu članka 1111. ZOO-a, i to od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije. Taj dio, kako je razvidno iz naprijed navedenih odredaba, nije obuhvaćen obračunom konverzije uređenim posebnim propisom, kao što nije uključen ni u iznose koje snose potrošači, pa je u tom dijelu opravdano intervenirati prihvaćanjem tužbenog zahtjeva na temelju općeg propisa, ZOO-a, na čiju primjenu upućuje odredba članka 4. ZZP-a. Dakle, ostala je i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115. ZOO.

21. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-925/2023-2 od 8. travnja 2025. naveo je kako pravno shvaćanje izraženo u odluci broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. koje slijedi pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela od 13. i 20. prosinca 2022. broj Su-IV- 33/2022-21, a koja je imala funkciju proširenoga sudskog vijeća, glasi:

„Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ('Narodne novine' broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“.

22. U istoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske, u svrhu ujednačavanja sudske prakse najvišeg suda, zauzima stajalište da potrošač, koji je sklopio dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZIDZPK/15 (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).

23. U ovome postupku provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću, a nalaz i mišljenje od 7. studenoga 2024., kao i njegova dopuna od 3. srpnja 2025., prihvaćeni su u cijelosti, s obzirom su jasni i razumljivi, njima je potpunosti odgovoreno na zadatak postavljen od suda, dok nijedna od stranaka nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje niti je ijedna od stranaka imala kakvih drugih dokaznih prijedloga na tu okolnost.

24. Tako je vještak u prihvaćenom nalazu i mišljenju naveo kako su OTP banka d.d. kao kreditor i SŠ kao korisnik kredita zaključili 25. srpnja 2007. Ugovor o kreditu (list 10- 16 spisa) broj: 53949/07 (u daljnjem tekstu: Ugovor) na iznos od 82.600,00 CHF, po prodajnom tečaju Banke na dan korištenja. Člankom 5. Ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa u visini 5,00%, promjenjiva. Ugovoreni rok otplate iznosi 300 mjeseci. Sveukupno iznos mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 51.319,89 CHF od čega je otplata glavnice 17.851,00 CHF i kamata 33.468,89 CHF. Kredit je isplaćen 1. kolovoza 2007. Prodajni tečaj Banke na dan isplate kredita je iznosio 1 CHF= 4,469600 kn. Sveukupno razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 65.421,71 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 8.682,91 EUR. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 25.065,61 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 3.326,78 EUR. Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 3.3.2016. iznosi 41.090,78 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Banke na dan konverzije iznosi 314.467,74 HRK. Iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 64.749,00 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju banke na dan isplate kredita iznosi 289.402,13 HRK. Razlika između iznosa 314.467,74 HRK i iznosa 289.402,13 HRK je 25.065,61 HRK, odnosno 3.326,78 EUR. Prema sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu (list 37 spisa) je utvrđeno da postoji preplata u iznosu od 28.954,20 kuna, odnosno po fiksnom tečaju eura 3.842,88 EUR. Sveukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 65.435,24 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 8.684,71 EUR. Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -13,53 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi -1,80 EUR.

24.1. U dopuni nalaza i mišljenja od 3. srpnja 2025. vještak je dao mišljenje kako ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do dana 3.3.2016. godine (konverzije) iznose 3.158,87 EUR.

25. Kako je prethodno obrazloženo da tužitelj ima pravo na zateznu kamatu na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 586/2019 od 21. prosinca 2022. i Rev-925/2023-2 od 8. travnja 2025), a vještak je u nalazu i mišljenju koje je u cijelosti prihvaćeno sačinio obračun tih zateznih kamata i naveo kako one iznose 3.158,87 EUR, to je za taj dio tužbeni zahtjev prihvaćen u svome kondikcijskom dijelu, dok je za preostali traženi dio kojim potražuje isplatu iznosa od 12.011,49 eura, kao i zahtjev za isplatom zatezne kamate koja na svaki pojedini mjesečni iznos preplate tečajnih razlika teče od 4. ožujka 2016. do isplate, odbijen kao djelomično neosnovan.

26. U odnosu na institut zastare mjerodavna pravna norma je ona iz članka 241. ZOO, prema kojoj se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a vezano uz odredbe čl. 502.a – 502.h ZPP, kojima je reguliran procesnopravni institut podnošenja tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Stoga je utvrđeno da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla i pravna norma bila bi lišena svog korisnog učinka (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.). Zastara restitucijskog zahtjeva u ovome predmetu bila je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe te je počela ponovno teći (ispočetka) od dana kada je postala pravomoćna odluka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/2012 (koja je postala pravomoćna 10. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost vezanosti za valutu CHF), stoga zastara u ovom slučaju ponovno teče od 11. lipnja 2018. za povrat po osnovi preplate zbog valutne klauzule, a kako je zastarni rok za restituciju u ovome slučaju opći petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO, to potraživanje tužitelja nije zastarjelo.

27. S obzirom na navedeno, sud je utvrdio ništetnima odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena otplata vezana uz valutu švicarski franak te je djelomično prihvatio zahtjev za isplatu i naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.158,87 EUR, dok je za preostali traženi dio kojim tužitelj potražuje isplatu iznosa od 12.011,49 eura, kao i zahtjev za isplatom zatezne kamate koja na svaki pojedini mjesečni iznos preplate tečajnih razlika teče od 4. ožujka 2016. do isplate, tužbeni zahtjev odbijen kao djelomično neosnovan.

28. Što se zahtjeva za naknadu troškova postupka tiče, u predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev-1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.). Stranke su uspjele u sporu djelomično - tužitelj sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice, a tuženik u odnosu na zahtjeve za isplatu glavnice. Međutim u okolnostima konkretnog slučaja, u kojem tužitelj postavlja kondikcijski zahtjev zbog toga što je tuženik u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unio nepoštene ugovorne odredbe, obzirom na visinu troškova sukladno vrijednosti predmeta spora, troškovi postupka koje je već snosio tužitelj i oni koje bi morao platiti tuženiku bili bi daleko veći od zateznih kamata koje su mu dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena čl. 1. Protokolom 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje svog vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18.7.2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26.9.2023., koji se u sporovima u kojima nije stranka država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). Osim toga, o predmetu spora kakav je predmetni - osnovanost kondikcijskog zahtjeva za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena sudska praksa, pa se ne može zaključiti da je predmetna tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženiku predstavljao bi miješanje u njegovo pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.

29. Posljedično izloženom pravnom shvaćanju, ocjena je ovog suda da tužitelj ima pravo na naknadu cjelokupnog troška postupka. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - Narodne novine broj 138/23, dalje: Tarifa), trošak sastava podnesaka od 26.3.2024., 8.1.2025. i 12.2.2026. u visini od 100 bodova za svaki (Tbr. 8/1 Tarife), te trošak zastupanja na ročištima 16.9.2024., 3.4.2025. i 14.5.2026. u visini od 100 bodova za svako (Tbr. 9/1 Tarife), što čini ukupno 700 bodova, a uvećano za vrijednost boda od 2,00 Eur i za porez na dodanu vrijednost, čini iznos od 1.750,00 Eur. Tužitelju je dosuđena naknada predujma za vještačenje u visini od 600,00 Eur, tako da je tužitelju dosuđena naknada troškova u visini od 2.350,00 Eur. Na tako određen trošak tužitelju su dosuđene zatezne kamate tekuće od dana donošenja ove presude do isplate, na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu 12. lipnja 2026.

Sutkinja:

Ela Mišura Stopfer

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku