Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-335/2025-13

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sucu pojedincu Andrei Herendić u pravnoj stvari tužitelja TĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Zrinka Prlić, odvjetnik, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i Partneri , radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 4. svibnja 2026., u prisutnosti tužitelja, zz punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 12. lipnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kreditu, broj ugovora 2402006-1031262160 / 51400607-5102886259 sklopljenog od 8. ožujka 2006. između tužitelja TĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste&Steiermärkische Bank d. d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, u dijelu kojim je ugovoreno da se tužitelj obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti tuženiku naknadu u visini od 1,50% od iznosa kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK, a koji glasi:

„NAKNADA:

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d. d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju TĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 218,94 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. ožujka 2006. po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. godine određuje sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015 . po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 306,64 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. lipnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 28. ožujka 2025. navodi da je u svojstvu potrošača kao korisnik kredita s tuženikom kao bankom sklopio 8. ožujka 2006. Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102886259 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Navodi da je Ugovorom o kreditu tuženik tužitelju stavio na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 23.540,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan puštanja kredita u tečaj, te je rok otplate kredita iznosio 76 mjeseci, prema otplatnom planu koji je sastavni dio tog ugovora uz promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci tuženika o kreditiranju građana koja je na dan sklapanja predmetnog Ugovora iznosila 5,49% godišnje. Tužitelj navodi da je u cijelosti otplatio kredit. Navodi da je tuženik u članku 10. Ugovora o kreditu ugradio odredbu kojom je ugovoreno da se tužitelj obvezuje prije korištenja kredita platiti tuženiku jednokratnu naknadu za obradu kredita i odobravanje kredita u visini od 1,50 % od iznosa odobrenog kredita, a najviše do 200,00 HRK. Temeljem navedene ugovorne odredbe tuženik je tužitelju obračunao i od tužitelja naplatio jednokratnu naknadu za korištenje kredita u iznosu od 1.649,58 HRK, odnosno 218,94 EUR. Ističe da se o navedenim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, već je ista predstavljala sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika. Navodi da tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj te odredbe te je navedena odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Navodi da mu nije bio objašnjen odnos između iznosa naknade i pruženih usluga, odnosno nije mu bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. Ističe da je navedena odredba protivna prisilnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, ali i u vrijeme izvršavanja dijela obveza tužitelja po Ugovoru o kreditu. Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (čl. 87. st. 1. ZZP/03). Navodi da osim što je odredba protivna citiranim odredbama ZZP/03 kao lex specialis, ista je protivna osnovnim načelima obveznog prava (ravnopravnosti sudionika, dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava). Ukazuje i na presudu Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU - a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su stvarno nastali, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Poziva se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., poslovni broj Rev-818/2023 od 17. siječnja 2024. i poslovni broj Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024. gdje je isti zauzeo pravno stajalište da je takva odredba nepoštena te da je kao takva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga predlaže da sud utvrdi ništetnom odredbu članka 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102886259 sklopljenog 8. ožujka 2006. između tužitelja i tuženika, u dijelu kojim je ugovoreno da se tužitelj obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti tuženiku naknadu u visini od 1,50% od iznosa kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK, a koji glasi: „NAKNADA: Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,500 % ( jedan cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK ( dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.(…).“, te naloži tuženiku da tužitelju, na ime stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 218,94 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. ožujka 2006. do isplate, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja, a ne spori visinu tužbenog zahtjeva. Navodi da odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Stoga smatra da za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta i to: da se radi o fizičkoj osobi i da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Smatra da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Poziva se na praksu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1748/2021 od 27. svibnja 2021. i poslovni broj Gž-1562/2021 od 5. listopada 2021. Navodi da je ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Ista propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te je izražena u točno naznačenom postotku od 1,500% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom. Smatra da nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a to je na jednak način određeno i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, te je isti bio upoznat o navedenom tijekom pregovora oko ugovaranja Ugovora o kreditu i prilikom sklapanja Ugovora o kreditu na način da je službenica Banke koja je ugovarala ovaj kredit s tužiteljem, gđa TĐP, tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Navodi da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Ističe da je iznos naknade od 1,500% od iznosa kredita naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita, te su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Ističe da svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Navodi da za navedenu naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja, te je tuženik kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, naplaćivao svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade. Poziva se na praksu Županijskog suda u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022., te na odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17. Navodi da ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Navodi da je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom i tužitelju poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, službenik tuženika je tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, te je postojala ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo tužitelja na obvezu plaćanje naknade. Stoga smatra da ako tužitelj nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu. Ističe prigovor zastare na potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena 8. ožujka 2006. Ukoliko bi sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi citirana odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Navodi da niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita, pa stoga nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja. Vezano za zahtjev tužitelja za zakonskim zateznim kamatama od 9. ožujka 2006., ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Navodi da uslijed ništetnosti namjeravani pravni učinci nisu niti nastali, pa kako nije niti nastao ugovorni odnos, to ona strana koja je dala nešto drugoj ugovornoj strani, istog trenutka od davanja, ovlaštena je zahtijevati povrat (ex tunc učinci ništetnosti). Poziva se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 141/06 od 22. veljače 2006., posl.br. Rev 170/2006 od 28. veljače 2006. i posl.br. Rev - x 1125/13 od 25. veljače 2014. Smatra da zatezna kamata počinje teći od idućeg dana od dana dospijeća, odnosno od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. Ističe da je odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., NN 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Poziva se na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijeto na sjednici od 5. ožu jka 2004. da Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO -a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva, te isti sud navedeno mišljenje potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. lipnja 2015. Predlaže da sud odbije tužbu tužitelja i tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Tužitelj tijekom postupka u cijelosti osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu. Ističe da je u Zakonu o zaštiti potrošača potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tuženik paušalno tužitelju osporava status potrošača, iako je iz same dokumentacije priložene uz tužbu razvidno da je ugovor sklopila fizička osoba izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili poslovne djelatnosti, te da nije Ugovor o kreditu sklopio niti kao obrtnik niti kao pravna osoba pa je isti u ugovornom odnosu s tuženikom potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača jer je sklopio pravni posao s tuženikom u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Stoga smatra prigovor vezan za svojstvo potrošačkog kredita potpuno neosnovan. Također smatra prigovor zastare neosnovanim. Navodi da odredba članka 323. Zakona o obveznim odnosima propisuje da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, dok prema članku 1111. istog Zakona kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga. Stoga smatra da zastara u slučaju ništetnosti ugovora ili neke njegove odredbe teče od pravomoćnosti sudske odluke kojom je ta ništetnost utvrđena ili na drugi način ustanovljena, te se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., te presudu Županijskog suda u Puli - Pola poslovni broj Gž 1147/2024-2 od 9. rujna 2024. Navodi da je u konkretnom slučaju tek potrebno odlučiti o ništetnosti ugovora, odnosno o ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, a koje se pravo tužitelja sukladno članku 328. Zakona o obveznim odnosima ne gasi. Navodi da će petogodišnji zastarni rok za restitucijski zahtjev tužitelja za povrat stečenog bez osnove temeljem navedenih ugovornih odredbi početi teći tek pravomoćnošću presude kojom će biti utvrđena ništetnost. Ugovorne odredbe kojima je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita bile su sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika i o istima se nije pojedinačno pregovaralo i tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj tih odredbi. Navodi da se radi o odredbama bez kojih tužitelj ne bi mogao zaključiti ugovor o kreditu, te se radi o principu „uzmi ili ostavi“. Tužitelj nije imao mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita kojeg je odobravala tužena banka i to pod uvjetima koje je tužena banka diktirala. Kako tužitelj nije ni na koji način mogao utjecati na sporne odredbe iste su joj nametnute od strane tuženika. Stoga smatra da ima mjesta ispitivanju nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe u skladu sa č l. 84. ZZP/03 te čl. 102. ZZP/07. Navodi da su predmetne odredbe ugovorene na štetu tužitelja kao potrošača te su iste u smislu članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača 93/03 nepoštene te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Kako su navedene odredbe nepoštene, to su iste sukladno članku 87. stavku 1. istog Zakona ništetne. Navodi da je sud Europske Unije u odluci od 3. rujna 2020. - spojeni predmeti C-84/2019., C- 222/2019., C-252/2019., po zahtjevu za prethodnu odluku vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13., a u pogledu plaćanja naknada i troškova kredita izrazio pravna stajališta da potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili uslugama za koje se one naplaćuju te da kada je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, takvo ispitivanje se ne može ograničiti na kvantitativno, ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača. Točno je da niti jednim zakonskim propisom nije bilo zabranjeno ugovarati naknadu za obradu kredita, međutim, takve odredbe su trebale biti tužitelju detaljno obrazložene, odnosno tuženik je bio dužan tužitelja upoznati koji su to troškovi i u kojim iznosima se namiruju iz naknade za obradu kredita. Tužitelj je mogao znati iz spornog dijela odredbe članka 10. Ugovora da će platiti naknade i troškove, ali mu nije bio poznat iznos tih naknada niti mu je bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i pruženih usluga, u smislu da mu nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu kredita. Prema odredbi članka 83. Zakona o zaštiti potrošača prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba nepoštena uzimat će se u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Tužitelj u bitnom ističe da ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Uzrokuje li se predmetom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen i ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Poziva se i na presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, poslovni broj Gž- 613/2024-2 od 10. rujna 2024. i Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž- 1147/2024-2 od 9. rujna 2024. Smatra da se utvrđenja iz presude Suda EU posl. broj C-621/17 od 3. listopada 2019. ne mogu primijeniti na konkretnu situaciju. Navodi da tuženik u Ugovoru o kreditu kojeg je sam sastavio na standardiziranom obrascu nije naveo niti jedan parametar vezan za visinu i svrhu naknade, stoga tuženik bez osnove tvrdi da se radi o transparentnoj odredbi. O istoj se nije pregovaralo i takva je novčana obveza tužitelju nametnuta jednostranom odlukom tuženika zbog čega se ista odredba ima smatrati nepoštenom i ništetnom jer je tuženik postupajući suprotno dobroj vjeri uzrokovao značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužitelja. Navodi da visina tužbenog zahtjeva proizlazi iz potvrde tuženika od 3. ožujka 2025. u kojoj tuženik na jasan i nedvojben način potvrđuje da je 8. ožujka 2006. naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.649,58 HRK, a što primjenom fiksnog tečaja konverzije 1 EUR=7,53450 HRK predstavlja iznos od 218,94 EUR. U odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata, navodi da u smislu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, a u svezi s člankom 1111. istog Zakona, nepošteni stjecatelj je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi kojima je povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je sporne odredbe o naknadi nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tužitelj ovlašten tražiti zatezne kamate tekuće od dana plaćanja tih naknada jer je tuženik kao nesavjestan stjecatelj dužan platiti kamatu od dana stjecanja predmetnih iznosa. Kako je tuženik u potvrdi, koju je sam sastavio i ovjerio potpisom i pečatom, naznačio iznose i datume plaćanja naknada za obradu kreditnih zahtjeva, visina tužbenih zahtjeva i datum plaćanja spornih naknada su po tužitelju nesporni. Ukazuje da je navedeno pitanje uređeno odredbom članka 1115. ZOO-a kojom je propisano: “Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.“ Navodi da je odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Navodi da činjenica da su predmetne ugovorne odredbe nepoštene podrazumijeva i nesavjesnost kreditne institucije, ovdje tuženika, pa stoga tuženik kao nesavjesn i stjecatelj duguje zatezne kamate od dana stjecanja. Poziva se na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd - 1535/2021 od 19. listopada 2021., te odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024., te presudu Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž 1372/2021-2 od 29. studenog 2021., te presudu i rješenje Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž183/2022-3 od 9. studenog 2022., te presudu Županijski sud u Zadru poslovni broj Gž- /2023- 2 od 11. siječnja 2023. Stoga i dalje ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti.

4. Tuženik tijekom postupka navodi da ne osporava visinu samog tužbenog zahtjeva, te datum uplate ulazne naknade, ali i nadalje osporava osnovanost tužbenog zahtjeva.

5. U dokaznom postupku izvršen je uvid u pregled prometa po partiji kredita 5102886259 tuženika od 24. kolovoza 2021. (list 41-48), pregled prometa po partiji kredita 5102886259 tuženika od 20. svibnja 2021. (list 49-57), Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102886259 od 8. ožujka 2006. (list 59-62), proces obrade kredita od 2004. do 2011. u IBIS-u vrijeme po službama (list 86-87), obračun naknade za bankarske usluge od 8. ožujka 2006. (list 96), podatke o vrstama kredita i potrebnoj dokumentaciji (list 100-102), izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknade Sektora građanstva za fizičke osobe uz Opće odredbe (list 109-114), te drugu dokumentaciju u spisu vezano uz sudsku praksu i pravna mišljenja, te je saslušao tužitelja kao stranku u postupku.

6. Temeljem ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižne ocjene svakog dokaza ponaosob i svih dokaza zajedno, sud nalazi tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

7. Među strankama je nesporno da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102886259 dana 8. ožujka 2006. (list 59-62, dalje u tekstu Ugovor ) u koji je sud izvršio uvid, te je nesporno da je naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.649,58 HRK, a što iznosi 218,94 EUR sukladno sada važećoj valuti u Republici Hrvatskoj temeljem Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22, dalje u tekstu: ZUE), a prema obračunu naknade za bankarske usluge od 8. ožujka 2006. (list 96).

8. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, da li je tužitelj potrošač, te je li nastupila zastara, a sporan je i tijek zakonskih zateznih kamata.

9. Predmetni Ugovor tužitelj je sklopio kao korisnik kredita, a prednik tuženika kao kreditor i to 8. ožujka 2006. Ugovor je sklopljen na iznos od 23.540,00 CHF i ugovorena je redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 5,490 % godišnje. Radi se o namjenskom stambenom kreditu za adaptaciju. Sporna odredba sadržana je u čl. 10. Ugovora i glasi: „NAKNADA: Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,500 % ( jedan cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK ( dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.(…).“.

10. Tužitelj prilikom saslušanja navodi da je podigao predmetni stambeni kredit za adaptaciju svoje drvene kuće u kojoj je živio da bi se u njoj moglo bolje stanovati za sebe, ženu i dijete. Ističe da navedenu kuću nikada nikome nije iznajmljivao niti je u njoj obavljao neku poslovnu djelatnost s obzirom da se radi o doista maloj kući od 56 m2. Navodi da je prije potpisivanja Ugovora o kreditu pročitao Ugovor o kreditu. Nešto se sjeća da je u Ugovoru pisalo da treba platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, misli da se radilo o 1,5 % od iznosa kredita. Kada je to čitao smatrao je da to mora platiti i bio je sretan da je dobio kredit. Ne sjeća se više koji je to točno iznos bio koji mu je za to naplaćen jer je sve išlo preko tekućeg računa za kredit i misli da su uz taj kredit naplatili i tu naknadu. Navodi da nije pitao djelatnicu banke što mu se točno s time naplaćuje s obzirom da se sve jako brzo odvijalo. Ističe da je nakon što je pročitao Ugovor o kreditu morao isti potpisati, a drugi ljudi su već čekali i on nije htio zadržavati, te je onda sve potpisao i nije se puno raspitivao što to konkretno znači. Navodi da je djelatnik banke napisao Ugovor o kreditu koji mu je i dao. Navodi da su u banci to pripremili i on je to potpisao. Ponavlja da se sjeća kada je čitao Ugovor o kreditu da mora platiti tu naknadu od 1,5 %, navodi da u tom momentu nije razmišljao koliko će dugo plaćati tu naknadu i koliko će to biti naplaćeno. Navodi da od banke nije dobio obavijest da mu je naplaćena ta naknada već je samo kada je isplatio kredit dobio obavijest od banke da je kredit isplatio i da više nije dužan banci. Nakon što je punomoćnik tuženika predočio tužitelju obračun naknade za bankarske usluge od 8. ožujka 2026., a čija preslika se nalazi i na listu 96 spisa na pitanje da li se sjeća da je primio navedeni dokument i da li mu je isti poznat, tužitelj je naveo da se ne sjeća navedenog dokumenta niti mu je isti poznat.

11. Prema ocjeni ovog suda tužitelj je potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača čl. 3. (NN 96/03, 46/07, 79/ 07 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora i prema kojem je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužitelj je predmetni kredit iskoristio za adaptaciju kuće, a sud nije imao razloga ne povjerovati tužitelju. Stoga sud smatra da je predmetni kredit odobren tužitelju kao fizičkoj osobi, a ne za neku njegovu poslovnu djelatnost, a i u samom Ugovoru je u točki 3. navedeno da je namjena kredita "Stambeni kredit građana preko tri godine uz čvrstu valutnu klauzulu, stambeni kredit-krediti za adaptaciju".

12. Između stranaka je nesporno da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu isplatio. Nastavno bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

13. Članak 1021 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 dalje u tekstu: ZOO) propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Prema čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema čl. 4 st. 2 Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13/EEZ) procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C- 259/19 od 16. srpnja 2020. utvrđen je točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ pa se tako ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju dok odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

14. Predmet ovog spora je jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva i ona prema ocjeni ovog suda ne predstavlja predmet ugovora o kreditu jer se on odnosi na bitne činidbe ugovora koje definiraju bit ugovornog odnosa tj. koje taj ugovor čine baš ugovorom o kreditu, a nije ni cijena jer su prema čl. 1021 ZOO-a cijena ugovora o kreditu ugovorene kamate. Jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva se prema tome i u smislu čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ smatra akcesornom odredbom i dopušteno je ocjenjivati je li odredba o toj naknadi poštena bez ograničenja iz čl. 84 ZZP/03 i čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ pa sud smatra da je potrebno provesti test nepoštenosti sporne odredbe.

15. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Na temelju iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivao logično, životno i neposredno uvjerljivo, sud je utvrdio da je tuženik tužitelju dao prethodno formulirani standardni ugovor pa je u skladu s čl. 81. st. 2. ZZP/03 utvrdio da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi o naknadama uključujući i jednokratnu naknadu za obradu kredita. Dakle, iz iskaza tužitelja je razvidno da je Ugovor o kreditu sastavljala banka i da on nije mogao pregovarati oko nikakvih odredbi Ugovora, pa tako ni oko tzv. ulazne naknade koja je predmet ovog spora. Prema odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 na tuženiku kao trgovcu je teret dokaza ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, a tuženik to nije dokazao u ovom sporu.

16. Dakle, među strankama nije sporno da je tužitelju naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 1.649,58 HRK, odnosno 218,94 EUR. U tekstu predmetnog Ugovora nije naveden iznos te naknade, nego je u čl. 10. Ugovora, kako je već rečeno, samo propisano „NAKNADA:

Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,500 % ( jedan cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK ( dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.(…).“. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se ta naknada naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita i potom nabraja da je ta naknada pokrivala troškove poput operativnih i materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova. Sama činjenica da u Ugovoru nije naveden iznos navedene tzv. ulazne naknade, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, s obzirom da svi ti troškovi, odnosno trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata i trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužitelju nije niti jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Dakle, tuženik ne objašnjava ni ne dokazuje zašto bi ti troškovi u konkretnom slučaju iznosili baš 218,94 EUR pa sud njegove tvrdnje o troškovima koji se podmiruju spornom naknadom smatra paušalnim. Također i sam tužitelj je iskazao da mu prilikom ugovaranja kredita nije objašnjeno što plaća tom jednokratnom naknadom pa prema ocjeni ovog suda određivanje jednokratne nagrade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,500 % EUR nije ni transparentno ni jasno.

17. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. navedeno je i da čl. 3 st. 1 Direktive EEZ 93/13, koji je istovjetan čl. 81. st. 1. ZZP/03, treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a to treba provjeriti sud koji provodi postupak. U konkretnom slučaju tuženik svojim dokazima uopće nije dokazao da naplaćena jednokratna nagrada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

18. Prema ocjeni ovog suda ranije navedena odredba čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu je nepoštena ugovorna odredba jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i unaprijed ju je formulirao tuženik kao trgovac, a tužitelj kao potrošač nije imao niti je mogao utjecati na njen sadržaj pa je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, a protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelju je banka kao jača ugovorna strana u konkretnom pravnom odnosu nametnula plaćanje jednokratne naknade, povrh preuzete obveze vraćanja pozajmljenog iznosa uvećanog za ugovorene kamate, s tim da iz predmetnog Ugovora uopće nije jasno što se tom naknadom podmiruje ni koliko ona iznosi, a nije jasno ni kakve su to ostale naknade i troškove koje bi tužitelj bio dužan platiti, što je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja. Takva nepoštena odredba je prema čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništava.

19. Navod tuženika da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade ne utječe na utvrđenje ovog suda da je sporna odredba nepoštena. Naime, da je postojalo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade tada bi, u slučaju da je protivna zakonskim odredbama, sporna odredba bila ništetna jer je protivna prisilnom propisu u smislu čl. 322 st. 1 ZOO-a, a u konkretnom slučaju sud je utvrdio da je ona nepoštena u smislu čl. 81. ZZP/03 pa je zato ništetna.

20. Stoga je sud u točki I. izreke presude usvojio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži da se utvrdi da je ništetna odredba predmetnog Ugovora iz čl. 10. kako je to citirano u navedenoj točki izreke presude.

21. S obzirom na to da je odredba predmetnog Ugovora na temelju koje je tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu od 218,94 EUR ništetna, tuženik je prema čl. 323 st. 1 ZOO-a dužan vratiti tužitelju taj iznos. Tužitelj na taj iznos ima pravo i na naplatu zakonskih zateznih kamata u skladu s čl. 1115 ZOO -a od dana kad je tuženik taj iznos stekao jer je on, kao što je već utvrđeno, bio nepošten kad je tužitelju nametnuo ugovaranje sporne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena i ništetna.

22. Tuženik je istaknuo prigovor zastare koji nije osnovan. Naime, prema Pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH broj Su -IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO -a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. O ništetnosti spornih odredbi odlučeno je tek u ovoj presudi, a na ovo potraživanje koje se odnosi na povrat plaćene jednokratne naknade za obradu kredita primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225 ZOO-a koji još nije ni počeo teći jer ova presuda još nije pravomoćna.

23. Sud je stoga u točki II. izreke presude naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 218,94 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 9. ožujka 2006. do isplate u skladu s čl. 1115. ZOO-a jer je ta naknada tuženiku plaćena 8. ožujka 2006., što nije sporno između stranaka.

24. O troškovima parničnog postupka sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) te je tuženik dužan tužitelju platiti parnični trošak u iznosu od 306,64 EUR.

25. Trošak tužitelja sastoji se od zastupanja tužitelja po punomoćniku – odvjetniku, a u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe, te sastav podneska od 25. studenoga 2025., te pristup na ročišta od 23. veljače 2026. i 4. svibnja 2026. po 25 bodova temeljem Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 9. t. 1. Tarife, što ukupno iznosi 100 bodova, uz vrijednost 1 boda od 2,00 EUR temeljem Tbr. 54 Tarife iznosi 200,00 EUR uz 25% PDV-a temeljem Tbr. 46 Tarife u iznosu od 50,00 EUR ukupno 250,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu koja je tužitelju u skladu s čl. 7. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23) priznata u iznosu od 15,00 EUR, odnosno 50 % od pristojbe na presudu propisane u Tbr. 2. t. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 50/26) jer se ova presuda punomoćniku tužitelja dostavlja u elektroničkom obliku pa je dužan platiti samo polovicu ove pristojbe, ako istu plati u roku od tri dana od dostave ove presude.

26. Odluka o kamatama na troškove postupka temelji se na čl. 30. st. 3 Ovršnog zakona (112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24) u svezi sa čl. 29 st. 2 ZOO-a.

U Sesvetama 12. lipnja 2026.

S U D A C

Andrea Herendić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se predaje putem ovog suda a za nadležni županijski sud, pismeno u 3 (tri) primjerka.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun. na znak: EP 4649

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte