Poslovni broj: P-1193/2023-32

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U RIJECI

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Majdi Felker, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Sonji Bonifačić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika ČORKEZ j.d.o.o. Rijeka, J. Grabovšeka 6, OIB: 72782908229, zastupan po punomoćniku Predragu Dželajliji, odvjetniku iz Rijeke, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 5. svibnja 2026., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, temeljem objave od 12. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I-Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Čorkez d.o.o., Jože Grabovšeka 6, OIB: 72782908229 da isplati tužitelju RP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 5.625,08 EUR, zajedno sa zak.zat.kamatom koje na svaki pojedini iznos mjesečnih razlika teku od dospijeća 15-tog u mjesecu za protekli mjesec do isplate, po stopi koja se sukladno odredbi čl. 29 ZOO, određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena i to:

-815,29 EUR s zak.zat.ktom od 15.06.2017

-804,67 EUR s zak.zat.ktom od 15.07.2017

-921,14 EUR s zak.zat.ktom od 15.08.2017

-462,30 EUR s zak.zat.ktom od 15.09.2017

-465,12 EUR s zak.zat.ktom od 15.10.2017

-434,89 EUR s zak.zat.ktom od 15.11.2017

-879,84 EUR s zak.zat.ktom od 15.12.2017

-841,83 EUR s zak.zat.ktom od 15.01.2018

II.Nalaže se tužitelju MP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da isplati tuženiku Čorkez d.o.o. Jože Grabovšeka 6, OIB: 72782908229 parnični trošak u iznosu od 2.115,10 eura s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, tekućom od dana 12. lipnja 2026. pa do isplate, sve u roku 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se tuženik sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška postupka do 3.329,18 eura kao neosnovanim.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je bio u radnom odnosu kod tuženika od dana 3. svibnja 2017. temeljem početno usmenog ugovora o radu, Prema usmenom ugovoru o radu, tuženik je zaposlio tužitelja na radnom mjestu vozača taksija s punim radnim vremenom te je isti s radom počeo dana 3. svibnja 2017. Naknadim uvidom u prijavu na HZMO tužitelj je saznao da je prijavljen na rad od 17. svibnja 2017 i na nepuno radno vrijeme od 4 h dnevno, iako je svaki dan radio čak i po 12 h. Pismeni ugovor o radu i prijavu na HZMO tuženik nikada nije uručio tužitelju. Tužitelj i tuženik usmenim su dogovorom ugovorili tužiteljevu plaću u iznosu minimalne bruto plaće, uvećane za 30% prihoda koje tuženik mjesečno ostvari od rada tužitelja. Prema Zakonu o minimalnoj plaći i Uredbi o visini minimalne plaće, minimalna bruto plaća za 2017. iznosila je 3.276,00 kn. I tuženik i tužitelj vodili su vlastite evidencije o tuženikovom mjesečnom prihodu ostvarenom od rada tužitelj pa tužitelj dostavlja tuženikovu evidenciju za mjesec srpanj 2017. i svoju evidenciju za mjesec listopad 2017. Temeljem takvih evidencija o prihodu, tuženik je vršio obračun plaće na način kako je ranije navedeno na način da je izračunavao 30% od mjesečnog prometa, to uvećavao za minimalnu plaću, ali i osnovano umanjivao za troškove službenog mobitela. Tuženik je tužitelju dostavio obračun plaće za mjesece svibanj, srpanj i rujan 2017. kao i vlastite neformalne obračune plaće za mjesece kolovoz, rujan i listopad 2017. iz kojih je vidljivi ostvareni prihod od tuženikova rada te iznosi koje je tuženik tužitelju isplaćivao na ruke, a koje na račun. Iz navedene dokumentacije razvidno je da je tuženikov prihod od tužiteljeva rada za srpanj iznosio 16.881,00 kn, za kolovoz 15.024,00 kn, za rujan 13.190,00 kn te za listopad 10.729,00 kn. Dakle, prosječan iznos ukupnog mjesečnog prometa tuženika od tužiteljeva rada bio je 14.000,00 kn, a 30% od takvog ukupnog prometa iznosi oko 4.200,00 kn. Zbrojivši iznos minimalne bruto plaće 2017. od 3.276,00 kn s gore navedenim prosječnim iznosom 30% od ukupnog prometa od 4.200,00, dobije se iznos koji je tužitelju trebao biti isplaćivan sukladno ugovoru o radu u iznosu od 7.476,00 kn. Tuženik je isplaćivao daleko manje iznose, dio putem tekućeg računa, a dio na ruke. Stoga tužitelj potražuje razliku plaće u iznosu od ukupno 35.000,00 kn, a koji iznos će precizirati naknadno, sukladno čl. 186.b. ZPP -a nakon što tuženik dostavi potrebne podatke- obračune plaća temeljem kojih je moguće odrediti točan iznos potraživanja, odnosno provesti računovodstveno vještačenje radi izračuna razlika, te slijedom navedenog predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

2.Tužitelj je podneskom od 20. rujna 2022. nakon dostavljene dokumentacije odustao od provođenja financijskog vještačenja te precizirao tužbe i zahtjev na način da je svoje potraživanje izračunao temeljem prosječnog prometa u mjesecima za razdoblje od svibnja do prosinca 2017. po podacima iz fiskaliziranih računa na način da od istih potražuje 30 % prometa u navedenim mjesecima u ukupnom iznosu od 42.382,20 kn odnosno 5.625,08 eura.

3.Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja ne proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi. Tužitelj nije bio u radnom odnosu sa tuženikom temeljem usmenog već pismenog ugovora o radu na pola radnog vremena sa dogovorenom bruto plaćom, kojeg je tužitelj vlastoručno potpisao i to čak dva puta za vrijeme trajanja radnog odnosa sa tuženikom. Sve stavke navedenog ugovora a posebno stavku veznu uz isplatu plaće, tužitelj je svojim potpisom u potpunosti prihvatio. Sukladno postojećim zakonskim odredbama minimalna plaća za puno radno vrijeme u 2017. za pola radnog vremena iznosila je 1.638,00 kn. Tužitelj je vozilo i fiskalnu blagajnu imao kod sebe i tijekom radnog vremena i nakon završetka istog, a s vremenom je prijavljivao sve manji promet što je tuženik primijetio nakon nekog vremena. Određeni putnici izvijestili su tuženika da tužitelj s njegovom vozilom vrši rad i izvan službenog radnog vremena li bez izdanih računa te je tuženik detaljnije provjerio stanje fiskalne blagajne te je utvrdio da tužitelj izdaje sve manje računa, da izdaje račune izvan radnog vremena u razmacima od po par sekundi pa je posumnjao da tužitelj izvan radnog vremena radi za sebe, a ne za poslodavca. Uočivši navedeno tuženik tužitelju nije produžio ugovor o radu iz kojeg razloga je isti prijavio tuženika inspektoru radu, otuđio službeni mobitel i podnio ovu tužbu, a osim toga poslao mu je i prijeteći dopis u kojem traži navodne razlike plaće koje želi da mu tuženik isplati na ruke mimo ugovora o radu.

3.1.Odlukom Županijskog suda u Varaždinu posl.br. Gž R-143/23 ukinuta je presuda posl.br. Pr-180/2018-60 od 2. ožujka 2023. i predmet vraćen na ponovno suđenje.

4. Sud je proveo dokaz uvidom u Uredbu o visini minimalne plaće od 8. prosinca 2016. (list 13 spisa), obračun za srpanj, kolovoz, rujan i listopad 2017 ( list 14 i 28-29 i 82-85 spisa), promet Podravske banke – računa tužitelja (list 30-31 i 86-88 spisa), platne liste – obračuni plaća ( list 24-26 i 79-81 spisa), preslika evidencije tužitelja (list 4-23 i 89-141 spisa), zapisnik Ministarstva rada i mirovinskog sustava inspektora rada Klasa: 116-02/17-01/1537 od 30. siječnja 2018. (list 34-38 i 226-230 spisa), Ugovor o radu od 1. svibnja 2017. i 31. kolovoza 2017. (list 39-42 i 222-225 spisa), potraživanje ostatka plaće na ruke (list 43 spisa), fotografije sa facebuka (list 46-52 spisa), preslika evidencije tužitelja –kilometraža (list 52 spisa), saslušan je tužitelj kao stranka (list 63 i 239-240 spisa), z.z. tuženika ( list 64-65 spisa), te je kao svjedok saslušan bivši z.z. tuženika GP (list 237-238 spisa), te je saslušana svjedokinja ĆP (list 190-192 spisa), evidencija fiskalnog prometa od 1. svibnja 2017. do 1. studenoga 2017. (list 69-70 spisa), dopis Stanice za tehnički pregled "Belići" (list 71 -73 spisa), račun za telefon (list 77 spisa), Uredbu o visini minimalne plaće od 1. siječnja 2017. do 31. prosinca 2017. (list 78 spisa), dopis Porezne uprave od 19. svibnja 2022. (list 204- 208 spisa), platne liste tužitelja ( list 210-218 spisa), prijava HZMO i HZZO (list 219- 220 spisa) i izvješće od privremenoj nesposobnosti za rad (list 221 spisa), uvid u izvornik bilježnice (list 274 spisa), uvid u izvornik potpisnog kartona tuženika (list 279 spisa), provedeno je vještačenje po Centru za forenzička ispitivanja Ivan Vučetić (list 305-308 spisa), saslušana je svjedokinja AP (list 321-323 spisa).

5.Tužbeni zahtjevi tužitelja u cijelosti je neosnovan.

6.Među strankama je nesporno da je tužitelj bio djelatnik tuženika temeljem dva Ugovora o radu na određeno vrijeme, prvi Ugovor o radu je bio od 1. svibnja 2017. do 31. kolovoza 2017., a drugi od 1. rujna 2017. do 31. prosinca 2017. Također je nesporno da je navedenim ugovorima radno vrijeme utvrđeno na 4 h dnevno kao i da je tuženik tužitelju isplaćivao osnovnu bruto plaću iskazanu u predmetnom ugovoru.

7.Sporno je da li tuženik duguje tužitelju utužene iznose koji predstavljaju 30% od ostvarenog prometa, i to je sporan i osnov i visina istoga.

8.Člankom 7. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

9.Odredbom članka 219. Zakona o parničnom postupku, propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

10.Člankom 221a. Zakona o parničnom postupku, propisano je da će sud, ako na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

11.Odredbama Zakona o radu propisano je da se ugovor o radu može sklopiti za puno ili nepuno radno vrijeme te da puno radno vrijeme ne smije biti duže od 40 sati tjedno.

12.Odredbom čl. 65. ZR-a st. 1 propisano je da u slučaju više sile, izvanrednom povećanja opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe radnik na pisani zahtjev poslodavca mora raditi duže od punog, odnosno nepunog radnog vremena (prekovremeni rad). Stavkom 3. propisano je dan ako radnik radi prekovremeno ukupno trajanje rada radnika ne smije biti duže od 50 sati tjedno, a stavkom 4. je propisano da ne smije trajati duže od 180 sati godišnje osim ukoliko je tako dogovoreno kolektivnim ugovorom u kojem slučaju ne smije trajati duže od 250 sati godišnje.

13.Odredbom čl. 90. ZR-a propisano je da je poslodavac dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenim propisom, Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu.

14.Člankom 92. ZR-a propisano je da se plaća isplaćuje nakon obavljenog rada (st. 2) plaća i naknada plaće isplaćuju se u novcu (st. 3) ako Kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu nije drugačije određeno plaća i naknada plaće isplaćuje se najkasnije do 15-og dana u idućem mjesecu (st. 4) plaća i naknada plaće su u smislu ovog zakona plaća i naknada plaće u bruto iznosu.

15.Odredbom čl. 94. ZR-a propisano je da za otežane uvjete rada prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim radom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću.

16.Člankom 433. st. 1. ZPP-a propisano je da kada se utužuju novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu radnik ih je dužan utužiti u tom iznosu, a ako utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa, ne navodeći da zahtijeva bruto iznos, smatra se da je utužio bruto iznos (3) iznimno od stavka 1. ovog članka ako su plaćeni porez, prirez i doprinosi uključujući i doprinos za individualiziranu kapitaliziranu štednju, radnik je dužan izrijekom navesti da zahtijeva neto iznos.

17.Iz priloženih ugovora o radu na određeno vrijeme sud je utvrdio da su stranke sklopile Ugovor o radu za radno mjesto vozača u nepunom radnom vremenu od 20 sati tjedno u tri smjene. Člankom 11. navedenih ugovora utvrđena je osnovna bruto plaća u visini od 1.750,00 kn koja će se isplaćivati do 15-og u mjesecu.

18.Iz spisa državnog inspektorata Klasa: 116-02/17-01/1537 od 30. siječnja 2017. utvrđeno je da je državni inspektorat pokrenuo postupak inspekcijskog nadzora nad poslovanjem TD Čorkez j.d.o.o. te je utvrđeno da su radnici ŠP i AP potpisali ugovore o radu prije početka rada te da isti sadrže sve uglavke ugovora o radu propisane Zakonom o radu te rok za isplatu plaće, da su isti prijavljeni tijelima obveznog mirovinskog osiguranja prvim danom početka rada, a ostalim tijelima nisu prijave izvršene u roku, obračuni plaća za AP kao i evidenciju o prisutnosti na radu su također uredno iskazane, uvidom u dosje radnika SP utvrđeno je da ugovor o radu ne sadrži sve propisane uglavke ugovora o radu (nedostaju dodaci na plaću), a za ponovni Ugovor o radu nedostaje i objektivan razlog sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme. Također za istoga prijava nadležnim tijelima za mirovinsko osiguranje je podnesena 18. svibnja, iako je isti stekao svojstvo osiguranika 17. svibnja, također mu niti odjava nije podnesena pravovremeno. Što se tiče obračuna plaća je utvrđeno da su iste isplaćene u roku, propisanim predmetnim ugovorom o radu i u istovjetnim iznosima naznačeni u obračunu za plaću kao i da je evidencija prisutnosti na radu koja je vođena u elektronskom obliku i ručno istovjetna fondu sata radnika iskazanog u evidencijama o prisutnosti na radu, a koji su istovjetne fondu sati prikazanih u obračunima plaća radnika.

19.Iz provedenih dokaza, a posebno iz saslušanja tužitelja i z.z. tuženika TP proizlazi da je tužitelj bio svjestan da je zaključio sa tuženikom Ugovor o radu na određeno vrijeme na pola radnog vremena. Naime, tužitelj navodi da je to uobičajeno u taxi prijevozu da budu prijavljeni na pola radnog vremena. Tužitelj tvrdi da je bilo dogovoreno između njega i z.z. tuženika da će pored plaće koju mu je tuženik isplaćivao temeljem Ugovora o radu, isplaćivati još i 30% od ostvarenog prometa na ruke. Z.z. tuženika osporava izričito da bi postojao takav dogovor među strankama, tvrdi da je jedina obveza prema tužitelju bila da mu isplati plaću iz pismenog ugovora o radu što je isti i učinio. Tužitelj međutim da je obavljao posao za svoj račun izvan radnog vremena i za isto mu nije predavao novac. Tužitelj međutim tvrdi da je cjelokupni promet koji je obavljao bez računa evidentirao u bilježnicama koje je priložio sudu i novac predavao z.z. tuženika.

20.Tuženik je izričito osporio da bi on bio upoznat sa evidencijama tužitelja kao i da se nalaze njegovi potpisi na istima, a također je osporio i da je on sačinio navedene obračune prometa koji prileže spisu te da je isplatio ili bio dužan isplatiti tužitelj u bilo kakav novčani iznos po osnovu prometa jer da nisu imali zaključen ortački ugovor niti bilo kakav dogovor koji bi obvezivao tuženika da tužitelju isplati bilo kakav novčani iznos osim plaće koju mu je uredno isplaćivao temeljem ugovora o radu.

21.Iz priležeće dokumentacije, platnih lista, dopisa Porezne uprave kao i zapisnika državno inspektora proizlazi da ugovor o radu nije detaljno navedeno koja još prava još tužitelj ima osima isplate plaće, tj. nisu navedeni dodaci na plaću. Međutim, tužitelj niti ne tvrdi da bi mu utuženi novčani iznos pripadao teme ljem prekovremenog rada, rada nedjeljom, blagdanom neradnim danima već isti utuženi iznos potražuje isključivo temeljem usmenog dogovora o isplati 30% ostvarenog prometa. Tužitelj čak niti ne potražuje isplatu plaće za razdoblje za koje tvrdi da je trebao biti prijavljen u svibnju 2017. već i za to razdoblje potražuje 30% ostvarenog prometa.

22.Tužitelj u svom iskazu izričito tvrdi da je navedeni dogovor bio usmen iz razloga kako bi navedeni novac nelegalno "i na crno" dobio na ruke bez plaćanja poreza i bilo kakvih davanja. Iz ničeg ne proizlazi da bi na taj iznos imao pravo temeljem odredbe čl. 637. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), tj. da bi se radilo o ugovoru o ortaštvu. Dakle navedeni iznos bi u biti predstavljao ukoliko je i dogovoren , iznos plaće tužitelju koji bi mu tuženik trebao isplatiti pa bi isti kao takav trebao biti utužen prvenstveno u bruto iznosu, iako to tužitelj ne navodi.

22.1.Tužitelj tijekom postupka izričito navodi da je za tuženika ostvarivao promet na način da je vozio taxi vozilo u vlasništvu tuženika te naplaćivao vožnje bez da je izdavao i fiskalizirao račune kao i da je navedene iznose predavao tuženiku, a za što su mu dokaz preslike bilježnica koje je sam vodio. Tuženik isto izričito osporava tj. da bi postojao takav dogovor, da bi naložio tužitelju vožnju bez računa kao i da bi preuzeo bilo kakav novac od istoga.

22.2. Iz iskaza svjedokinje AP kojoj je sud poklonio vjeru u cijelosti budući je iskazivala logično i uvjerljivo proizlazi da je uobičajeno u taxi prijevozu da se u ugovor o radu naveden minimalna plaća, a da je dogovor bio da joj se isplaćuje 30 % od prometa, tih 30% da je predstavljalo bruto plaću koja je dogovorena i preostali iznos da joj je tuženik predavao na ruke, ona je promet vodila kao i tužitelj u bilježnici i novac predavala tuženiku. Tuženik da je u potpunosti poštivao njihov dogovor, plaću u visini minimalca isplaćivao joj je na račun, a preostali dio novca dobivala je na ruke. Svjedokinja je izričito iskazala da se obračun radio tako da se od navedenog prometa odbijala dogovorena bruto plaća, neto iznos se uplaćivao od te plaće na račun a preostali iznos na ruke. Ista da je radila i u drugim taxi službama i da je način obračuna svagdje isti.

23.Sud nije poklonio vjeru tuženiku da nije bio dogovoren način isplate tako da se isplaćivalo 30% prometa budući iz iskaza svjedokinje i tužitelja kao stranke proizlazi da je u taxi prometu očito uobičajena praksa da se plaća ugovara bez obzira na provedeno vrijeme na radu u visini od 30% prometa a što uključuje po navodima svjedokinje AP i bruto plaću a po navodima tužitelja plaću mu je tuženik trebao dodatno isplatiti. Nije sporno, tj. iz dokumentacije koju je dostavio sam tužitelj proizlazi da je tuženik od navedenih 30% prometa prema listama-obračunima koje je dostavio sam tužitelj na listu 27-29 spisa za plaću za kolovoz, rujan i listopad obračun izvršio na način da je izračunao 30% prometa od istog odbio neto plaću tužitelja prema ugovoru o radu te preostali iznos tužitelju umanjen za trošak mobitela dao na ruke. Tužitelj čak niti ne spori da su njemu navedeni iznosi još dodatno plaćeni za te mjesece. Naime, tužitelj u svom iskazu navodi da je znao da je prijavljen na pola radnog vremena jer je to uobičajeno u taxi prijevozu ali da je dogovoreno da će dobivati 30% prometa na ruke. Isti je čak i potvrdio da navedeni promet na tim listama odgovara i da odgovara čak i iznos koji je dobio na ruke. Isti prigovara da mu od toga iznosa nije smjela biti odbijena plaća koja mu se isplaćivala na račun jer da je bilo dogovoreno minimalna plaća +30%.

24.Iz tužbenog zahjteva tužitelja međutim suprotno navodima samog tužitelja koji navodi da je potpisao ugovor na pola radnog vremena i da mu je u ugovoru navedena minimalna plaća od 1.750,00 kuna proizlazi da tužitelj za utužene mjesece potražuje ugovorenih 30% prometa ali plus ugovorenu minimalnu plaću od 3.276,00 kn koja minimalna plaća predstavlja bruto iznos plaće a umanjuje taj iznos za neto iznos koji mu je isplaćen na račun, a ne umanjuje za iznos koji mu je isplaćen na ruke. Na taj način tužitelj je precizirao i ostale mjesece umanjujući neto iznose za bruto iznose plaća ne umanjujući mjesece kada je dobio nešto na ruke za ono što mu je plaćeno pa je sudu sama visina tužbenog zahtjeva bez financijskog vještačenja od kojeg je tužitelj odustao bila nemoguća za utvrditi.

25.Naime, pod pretpostavkom da je sud i našao da su točni svi navodi tužitelja o prometu iz njegove bilježnice samu visinu je bilo nemoguće utvrditi jer nije jasno zašto tužitelj smatra da mu pripada minimalna bruto plaća za puno radno vrijeme kada je nesporno potpisao ugovor na pola radnog vremena, a niti ne traži da mu se isplati plaća kao da je radio zacijelo radno vrijeme – puno radno vrijeme već traži isplatu "uobičajene stimulacije u taxi službi" od 30%. Iz tog razloga sud nije niti pozivao ponovno Centar za forenzička ispitivanja, istraživanja i vještačenja "Ivan Vučetić" da dopuni nalaz i mišljenje u pogledu vjerodostojnosti potpisa tuženika jer nije od značaja da li su navedene evidencije točne kraj činjenice da nije moguće utvrditi što tužitelj konkretno potražuje u svom tužbenom zahtjevu.

26.Mišljenje je suda da je najvjerojatnije u konkretnoj situaciji a cijeneći i poklanjajući vjeru svjedokinji AP koja je nezainteresirana za ishod spora između tužitelja i tuženika bio dogovoren postotak 30% od prometa s time da je najvjerojatnije tih 30% uključivalo i plaću tužitelja za pola radnog vremena jer je tuženik tako tužitelj to isplaćivao i tužitelj se nije istome protivio sve dok se njihovi odnosi nisu poremetili. Međutim, tužitelj u svom podnesku od 20.9.2022. odustaje od financijskog vještačenja i potražuje prosječnu bruto plaću za puno radno vrijeme, postotak od prometa u neto iznosu i sve to naziva plaćom ne utuživši isto kao bruto iznos.

27.Budući sud zbog svega navedenog nije mogao sa sigurnošću utvrditi niti osnov niti visinu primijenio je pravilo o teretu dokazivanja i odredbu članka 221.a ZPP- a. Teret dokaza za isto u konkretnom slučaju je na tužitelju. Stav je suda da je tužitelj sam sebe doveo u situaciju da u slučaju da je doista postojao takav dogovor i da je doista izvršavao takve radove za tuženika i predavao mu novac, isto ne može dokazati jer je upravo radi zaštite radnika i propisano da se svaki rad mora regulirati Ugovorom o radu i svi obavljeni radovi tj. u konkretnom slučaju taxi vožnja moraju raditi sukladno propisima tj. za iste izdavati račune upravo radi toga kako bi se u slučaju spora moglo dokazivati da li je poslodavac postupio sukladno zakonu, ugovorima o radu i pravilnicima.

28.Iz citiranih odredbi Zakona o radu vidljivo je da radnik za svoj rad ima pravo na plaću i naknadu plaće, a pravo na sudjelovanje u dobiti ima vlasnik, suvlasnik firme, ortak te radnik eventualno samo u slučajevima kada je to nekim posebnim ugovorima dogovoreno između radnika i poslodavca u vidu nagrade, stimulacije i sl.

29.Kako tužitelj i ne tvrdi tijekom postupka da mu tuženik nije isplatio plaću sukladno ugovoru o radu, a također ne tvrdi niti da bi navedeni rad koji je obavljao za tuženika predstavljao prekovremeni rad i sl., a iz dokaza koji su priloženi u spisu ne proizlazi da bi bio osnovan njegov zahtjev kako je postavljen u zadnjem podnesku to je sud temeljem odredbe članak 221a ZPP-a odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

30. Ostale provedene dokaze sud nije posebno obrazlagao jer nisu od značaja za presuđenje.

31.Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., u svezi s čl. 155. st. 2. ZPP-a, pa je tuženiku dosuđeni trošak zastupanja po odvjetniku prema priloženom troškovniku; sastava tužbe tbr. 7. toč. 1. OT-a 132,72 eura, za sastav podneska i to od 27.9.2018., 3.12.2018., tbr. 8. toč. 1. OT-a 2x132,72 eura, za sastav podneska od 7.12.2021.,31.8.2022. tbr.8. toč. 3. OT-a, 2x33,20 eura, zastupanje na ročištima i to od 8.12.2018.,11.11.2019.,15.3.2022.,17.1.2023.,5.5.2026. tbr. 9. toč. 1. OT-a 4x132,73 eura, te 1x133,00 eura, za pristup na ročište od 12.7.2018., 11.7.2019., 10.11.2021., 22.9.2022., 11.3.2023., 8.7.2024., 17.9.2025., 9.2.2026. tbr.9.toč. 2. OT- a 4x66,36 eura, te 4x66,50 eura za pristup na ročište od 20.3.2019. tbr.9.toč. 5. OT-a, 1x33,20 eura, što ukupno sa pripadajućim PDV-om iznosi 2.115,10 eura.

32.Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi članka 3. ZID ZOO -a (NN 78/15). Odluka o pravu na kamatu na parnični trošak temelji se na odredbi članka 30. stavak 3. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13 i 93/14).

33.Ovaj sud tuženiku nije dosudio preostali trošak zatražen troškovnikom obzirom da isti nije bio nužan za vođenje ovog postupka.

34.Stoga je odlučeno kao točci II izreke presude.

U Rijeci, 12. lipnja 2026.

S U D A C :

Majda Felker

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika