REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-657/2023-21

I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Tamari Dagostin Mušković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice SČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupaju punomoćnici iz odvjetničkog društva Vukić i partneri d.o.o., odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupaju punomoćnici iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 16. travnja 2026. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, 12. lipnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 3214822260 od 3. studenog 2008. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, koji Ugovor je potvrdio javni bilježnik Mirna Pliško iz Pule pod brojem OV- 14079/08 dana 4. studenog 2008., u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, odnosno u dijelu u kojem je određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan plaćanja.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, da tužiteljici ZČ, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.015,78 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sukladno čl. 29. st. 2 ZOO-a, tekućim kako slijedi:

- na iznos od 7,84 EUR, od 2.01.2009., do isplate

- na iznos od 9,96 EUR, od 2.02.2009., do isplate

- na iznos od 11,04 EUR, od 2.03.2009., do isplate

- na iznos od 8,49 EUR, od 2.04.2009., do isplate

- na iznos od 8,12 EUR, od 2.05.2009., do isplate

- na iznos od 4,13 EUR, od 2.06.2009., do isplate

- na iznos od 0,63 EUR, od 2.07.2009., do isplate

- na iznos od 1,89 EUR, od 2.08.2009., do isplate

- na iznos od 4,55 EUR, od 2.09.2009., do isplate

- na iznos od 3,03 EUR, od 2.10.2009., do isplate

- na iznos od 1,55 EUR, od 2.11.2009., do isplate

- na iznos od 4,95 EUR, od 2.12.2009., do isplate

- na iznos od 8,16 EUR, od 2.01.2010., do isplate

- na iznos od 11,54 EUR, od 2.02.2010., do isplate

- na iznos od 10,65 EUR, od 2.03.2010., do isplate

- na iznos od 16,35 EUR, od 2.04.2010., do isplate

- na iznos od 14,88 EUR, od 2.05.2010., do isplate

- na iznos od 17,75 EUR, od 2.06.2010., do isplate

- na iznos od 33,88 EUR, od 2.07.2010., do isplate

- na iznos od 30,21 EUR, od 2.08.2010., do isplate

- na iznos od 43,98 EUR, od 2.09.2010., do isplate

- na iznos od 36,72 EUR, od 2.10.2010., do isplate

- na iznos od 31,25 EUR, od 2.11.2010., do isplate

- na iznos od 47,87 EUR, od 2.12.2010., do isplate

- na iznos od 58,14 EUR, od 2.01.2011., do isplate

- na iznos od 50,70 EUR, od 2.02.2011., do isplate

- na iznos od 51,79 EUR, od 2.03.2011., do isplate

- na iznos od 46,44 EUR, od 2.04.2011., do isplate

- na iznos od 48,09 EUR, od 2.05.2011., do isplate

- na iznos od 66,28 EUR, od 2.06.2011., do isplate

- na iznos od 68,84 EUR, od 2.07.2011., do isplate

- na iznos od 88,97 EUR, od 2.08.2011., do isplate

- na iznos od 81,66 EUR, od 2.09.2011., do isplate

- na iznos od 70,27 EUR, od 2.10.2011., do isplate

- na iznos od 69,97 EUR, od 2.11.2011., do isplate

- na iznos od 79,70 EUR, od 2.12.2012., do isplate

- na iznos od 79,11 EUR, od 2.01.2013., do isplate

- na iznos od 73,27 EUR, od 2.02.2013., do isplate

- na iznos od 77,32 EUR, od 2.03.2013., do isplate

- na iznos od 78,25 EUR, od 2.04.2013., do isplate

- na iznos od 76,43 EUR, od 2.05.2013., do isplate

- na iznos od 71,04 EUR, od 2.06.2013., do isplate

- na iznos od 67,70 EUR, od 2.07.2013., do isplate

- na iznos od 70,66 EUR, od 2.08.2013., do isplate

- na iznos od 72,71 EUR, od 2.09.2013., do isplate

- na iznos od 77,92 EUR, od 2.10.2013., do isplate

- na iznos od 75,05 EUR, od 2.11.2013., do isplate

- na iznos od 76,34 EUR, od 2.12.2013., do isplate

- na iznos od 78,10 EUR, od 29.1.2014., do isplate

- na iznos od 79,39 EUR, od 2.02.2014., do isplate

- na iznos od 81,49 EUR, od 2.03.2014., do isplate

- na iznos od 80,42 EUR, od 2.04.2014., do isplate

- na iznos od 78,32 EUR, od 2.05.2014., do isplate

- na iznos od 77,37 EUR, od 2.06.2014., do isplate

- na iznos od 77,79 EUR, od 2.07.2014., do isplate

- na iznos od 80,43 EUR, od 2.08.2014., do isplate

- na iznos od 83,12 EUR, od 2.09.2014., do isplate

- na iznos od 82,88 EUR, od 2.10.2014., do isplate

- na iznos od 84,24 EUR, od 2.11.2014., do isplate

- na iznos od 86,16 EUR, od 2.12.2014., do isplate.

III U preostalom dijelu i to za iznos od 301,59 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice.

i  r i j e š i o  j e

I Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Puli-Pola.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, da naknadi tužiteljici ZČ, OIB [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 1.650,00 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 12. lipnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom zaključila 3. studenog 2008. Ugovor o kreditu broj 3214822260, kreditna partija 7104375234, solemniziran 4. studenog 2008. kod javnog bilježnika Mirne Pliško u [adresa] pod brojem OV-14079/08, a kojim ugovorom je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 19.096,76 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita , te koji se tužiteljica obvezala vratiti tuženiku u roku od 60 mjeseci u mjesečnim anuitetima obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. Ukazuje na pravne stavove iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je, između ostaloga, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valu ta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obav ijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ističe da je navedena drugostupanjska odluka potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., te ukazuje na pravne stavove iz navedene revizijske odluke. Navodi da je u konkretnom slučaju, koji se posve podudara s gore spomenutom presudom, tuženik prije i u vrijeme zaključivanja spornog ugovora propustio informirati tužiteljicu o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, zatim o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, kao i o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997., te posebice o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve zajedno ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim, pa samim tim i ništetnim. Tužiteljica pritom posebno napominje kako je tuženik tijekom pregovaranja o sklapanju predmetnog ugovora, u namjeri da tužiteljicu kao korisnika kredita uvjeri da je to za nju najpovoljnije, uvjeravao da je švicarski franak sigurna valuta te joj je u tom smislu propustio objasniti pravo značenje tog pridjeva i značaj te valute kao sigurnog utočišta. Ističe da tužiteljica kao prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije zna la da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znala niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebala biti o tome obaviještena. Zbog toga tužiteljici odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako joj je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa imajući s tim u vezi u vidu činjenicu da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, ima mjesta ispitivanju njihove (ne)poštenosti, u smislu utvrđenja je li eventualni propust obavještavanja bio počinjen u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je li sklapanjem ugovora čiji su sastavni dio odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima stvorena značajna neravnoteža između ugovornih strana na štetu tužitelj ice kao potrošača. Tuženik ne samo da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja propustio tužiteljicu informirati o svim rizicima koje ista sklapanjem predloženog ugovora prihvaća, već je te informacije nedvojbeno propustio uklopiti u sadržaj ugovora, pa tužiteljica nije niti mogla razumjeti što joj donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Ističe da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata tuženiku kao banci, ali ne i tužiteljici kao prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ju tuženik kao profesionalac o tome ni na koji način nije informirao, ona nije mogao biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tuženik za taj rizik znao, ali ga je prešutio te je istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama i oglasima nudio najnižu ugovornu kamatu, čime je stvorio opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjeravao tužitelj icu da je švicarski franak sigurna valuta, pri čemu joj je iznosio pojedinačnu procjenu da je kreditno sposobna samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu tužitelj ice i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg tužiteljica kao dužnik ima obvezu vratiti tuženiku, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, s tim da tuženik, koji je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima tužitelj kao potrošač, a da to ni ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak tuženik je na nepošten način poticao tužiteljicu na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivna načelu savjesnosti i poštenja. Ističe da nije bila upoznata da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak, a budući da to nije znala, bilo joj je praktički svejedno za koju stranu valutu će vezati glavnicu te stoga nije zna la da odredba kojom se iznos glavnice vezao za valutu švicarski franak koja joj je bila jasna, zapravo ne razumije, i nije znala da ne razumije ni kakve će ekonomske posljedice za nju proizaći iz eventualnog sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Stoga je tuženik korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije tužiteljicu u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača koja je rezultirala ranije navedenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o zaštitnoj klauzuli kojom se glavnica veže uz valutu CHF. S obzirom da je zaštitna klauzula kojom se glavnica veže uz valutu CHF ništetna, to je tuženik temeljem zakonom propisanih posljedica koje uzrokuje ništetnost dužan vratiti tužiteljici sve one iznose koje mu je naplatio temeljem ove klauzule. Dakle, tužiteljica smatra da je ništetna ugovorna odredba kojom je ugovorena zaštitna (valutna) klauzula kojom se glavnica veže uz valutu CHF, pa je tuženik dužan vratiti tužiteljici sve iznose koje joj je naplatio s osnove valutne klauzule – rasta tečaja CHF u odnosu na HRK. U tom smislu tužiteljica je angažirala sudskog vještaka financijske struke koji je sačinio izračun razlike stvarno plaćenih anuiteta u odnosu na anuitete koji su trebali biti plaćeni u kunama po početnom tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita. Ukazuje na odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, te se s time u vezi tužiteljica poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenu presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. i predlaže da sud presudom utvrdi ništetnost odredbe čl. 6. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, odnosno u dijelu u kojem je određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan plaćanja. Dakle, tuženik je temeljem zakonom propisanih posljedica koje uzrokuje ništetnost dužan vratiti tužiteljici sve one iznose koje je naplatio tužiteljici temeljem ovih nepoštenih i ništetnih odredbi, pa tužiteljica od tuženika u ovom postupku potražuje povrat koristi koje je tuženik neosnovano stekao primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, i to iznos od 27.060,29 kuna (sada 3.591,52 EUR uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450) temeljem neosnovano stečene tečajne razlike u naplaćenim anuitetima, sve to pozivom na odredbe čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO/05 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana svakog pojedinog stjecanja, odnosno od 2. siječnja 2009. do isplate. Potražuje i parnični trošak.

1.2. Nakon provedenog financijskog vještačenja i sukladno obračunu vještaka, tužiteljica je uredila svoj tužbeni zahtjev u dijelu u kojem potražuje isplatu i to na način da po osnovi valutne klauzule potražuje iznos od 3.015,78 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Međutim, takvom djelomičnom povlačenju tužbe za iznos od 301,59 EUR se tuženik protivio.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda budući da je odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210129875 od 5. srpnja 2007. za slučaj spora ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta Banke, pa je za suđenje u ovoj pravnoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu. Ističe da potraživanje tužiteljice nije postavljeno određeno, te predlaže sudu da sukladno odredbi čl. 109. st. 1. Zakona o parničnom postupku naloži tužiteljici da svoju tužbu ispravi odnosno dopuni na način da određeno naznači iznos kojeg zahtijeva isplatu, kao i sve pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, podredno da odbaci tužbu. Nadalje, ističe da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva. Tuženik prije svega ističe kako tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe, a koji teret dokaza da je na tužiteljici. Nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužiteljice po Ugovoru o kreditu u zastari. Ukazuje na odluke Suda Europske unije u predmetima C-81/19 i C- 243/20 iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl .

22. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, ukazuje na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III- 5458/2021 te ističe da su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik da je tužiteljicu kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina, te da je i iz Ugovora o kreditu vidljivo da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF i da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, koji može nastati uslijed promjene tečaja, a da su tužiteljici prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze. Ističe da je navedena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, a da tužiteljici kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Osporava tijek zakonskih kamata, te se protivi provođenju financijskog vještačenja, a ako sud odluči provesti dokaz financijskim vještačenjem tada predlaže da se u zadatak vještaku da i izračun tzv. negativnih razlika. Slijedom svega navedenog predlaže da sud odbaci tužbu, a podredno da odbije tužbeni zahtjev i tužiteljici naloži da tuženiku naknadi troškove postupka.

3. U dokaznom postupku pročitan je ugovor o kreditu, pregled promjena kamatnih stopa po kreditu, efektivna kamatna stopa, promet po kreditu, ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, nalaz i mišljenje vještaka od 10. rujna 2025. i iskaz tužiteljice.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u pretežitom dijelu osnovan.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu broj 3214822260 sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 3. studenog 2008. (o valutnoj klauzuli) te zahtjev za isplatu iznosa od 3.317,37 EUR kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

6. Pri tome, među strankama nije sporno da je između tužiteljice kao korisnika kredita te tuženika kao kreditora 3. studenog 2008. zaključen Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3214822260, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 19.096,76 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a s rokom otplate od 60 mjeseca. Nadalje, nije sporno da su stranke ugovorile valutnu klauzulu kredita u CHF na način da se anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Nije sporno ni da je predmetni kredit otplaćen.

7. Među strankama je sporno jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka ništetne i bez pravnog učinka za ugovorne strane, a posljedično tome ima li tužiteljica pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženik od nje naplatio na temelju takvih odredbi. S time u vezi sporno je može li se tužiteljica kao individualni potrošač pozvati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sporno je također je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice, kao i osnovanost prigovora mjesne nenadležnosti.

8. Prvenstveno je valjalo odlučiti o prigovoru mjesne nenadležnosti istaknutom po tuženiku. Naime, tuženik smatra da je za suđenje u konkretnom sporu nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao sud sjedišta tuženika, a sve sukladno odredbi čl. 16. predmetnog Ugovora (kojom je određeno da je u slučaju spora nadležan sud prema mjestu sjedišta kreditora), a za koju odredbu tužiteljica tvrdi da je nepoštena i ništetna jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo.

8.1. Kako predmetni Ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor, za odlučivanje o spornom pitanju ugovorene mjesne nadležnosti, valja primijeniti Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14, dalje u tekstu: ZZP/07) koji je usklađen s pravnim aktima Europske unije, među ostalim s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama - čl. 1.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača, „Narodne novine“ broj 78/12, dalje ZIDZZP). Iako je ugovor o kreditu, čije odredbe su predmet ovog spora, sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, već za vrijeme pregovora o pristupanju preuzeta je obveza prihvaćanja pravne stečevine Europske unije i Ugovorom o pristupanju Republika Hrvatska se obvezala primjenjivati propise Europske unije te ih implementirati u svoje propise.

8.2. Osim toga, obveza je sudova da prate europsku sudsku praksu, tako i presudu Suda Europske unije u predmetu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi, a kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru, a kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da se o njoj nije posebno pregovaralo te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8.3. Odredbom čl. 96. ZZP/07 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), s time da se smatra kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.), a odredba čl. 102. st. 1. ZZP/07 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Sadržajno istovjetne odredbe sadržane su i u čl. 49. i 55. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14).

8.4. Dakle, da bi se neka ugovorna odredba mogla ocijeniti nepoštenom, ona mora biti protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i uzrokovala je znatnu neravnotežu u stranačkim pravima i obvezama.

8.5. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu između tužitelj ice i tuženika sklopljen je i solemniziran u [adresa], tužiteljica živi u [adresa], a ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke formulirao je unaprijed tuženik, kao trgovac, što proizlazi iz formuliranog obrasca, a o njoj se nije pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz iskaza tužiteljice, dok tuženik suprotno nije dokazao. Ugovaranjem nadležnosti suda njegovog sjedišta tuženik ostvaruje pogodnost bitno manjih troškova u odnosu na tuž iteljicu, kao korisnika kredita, s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice od suda čija je nadležnost ugovorena (približno 274 km do Zagreba), što bi za tužitelj icu izazvalo visoke troškove dolaska na sud, a time značilo i znatnu neravnotežu u položaju ugovornih strana.

8.6. Kako iz svih utvrđenih okolnosti proizlazi da u konkretnoj situaciji ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, ona je u smislu čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetna.

8.7. Tužiteljica je, stoga, tužbu osnovano podnijela pred naslovnim sudom kao sudom svog prebivališta. Naime, nadležnost naslovnog suda može se posredno izvesti i tumačenjem odredaba Uredbe Vijeća broj 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, kao i Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, u predmetima potrošačkih ugovora, a koje uređuju nadležnost država članica kada propisuju da se tužba potrošača protiv druge ugovorne stranke može podići ili pred sudovima države članice na čijem području ta ugovorna stranka ima prebivalište ili pred sudovima države članice na čijem području potrošač ima prebivalište, jer su sve te odredbe donesene radi zaštite i lakšeg ostvarivanja prava potrošača. Ista odredba unesena je i u čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) kojim je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane, bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

8.8. Slijedom navedenog, prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan.

9. Nadalje, valja istaknuti kako se ocjenjuje paušalnim i neosnovanim istaknuti prigovor tuženika kojim osporava status potrošača tužiteljice. Naime, u skladu s odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu, sud je utvrdio kako je tužiteljica kao fizička osoba zaključila pravni posao sa tuženikom u okviru djelatnosti tuženika, jer je tuženik banka i bavi se emitiranjem novca, a u konkretnom slučaju namjena kredita je bila kupnja motornog vozila. Dakle, predmetni ugovor o kreditu tužiteljica je zaključila kao fizička osoba radi kupnje motornog vozila, što je vidljivo i iz same naznake stranaka u predmetnom ugovoru o kreditu. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je predmetni kredit podignula jer je završila fakultet i trebao joj je automobil za ići na posao , a koji iskaz sud ocjenjuje vjerodostojnim jer je tužiteljica iskazivala detaljno i životno logično te u konačnici niti tuženik nije imao primjedbe na takav iskaz tužitelj ice. Nadalje, na tuženiku, kao kreditoru, je u smislu čl. 219. i 221.a ZPP-a teret dokaza činjenice da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020), a što u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao.

10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je, između ostalog, utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

10.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužiteljice i tuženika, a koji u čl. 6. sadrži upravo spornu odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom navedenim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužiteljica se pravilno poziva na pravna utvrđenja iz navedenih presuda.

10.3. Pri tome valja istaknuti kako prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.4. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.

10.5. Dakle, u skladu s navedenim zakonskim odredbama u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

11. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljicom, odnosno tužiteljici kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je ona, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora.

11.1. Upravo na te okolnosti izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice, a čiji iskaz je sud u cijelosti prihvatio kao vjerodostojnog jer je tužiteljica iskazivala detaljno, životno i u skladu s materijalnim ispravama u spisu.

11.2. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je predmetni kredit podignula jer je završila fakultet i trebao joj je automobil za ići na posao; da je htjela uzeti kredit u EUR ali da su je u banci uvjeravali da joj je sigurnije uzeti kredit u CHF; da su je u banci uvjeravali da je tečaj stabilniji kod CHF kredita; da joj ništa posebno nisu govorili o valuti CHF i da joj nisu ukazivali na nikakve rizike vezano uz tu valutu već da su joj samo govorili da je to stabilniji kredit; da je na kraju podigla kredit u valuti CHF i kasnije da su joj se drastično povećavale rate kredita; da nije mogla utjecati na sadržaj ugovora o kreditu te da je banka pripremila sadržaj ugovora; da joj u banci nisu ukazivali na razlike između kredita u EUR i kredita u CHF već da su joj samo rekli da je kredit CHF stabilniji; da je ugovor sklapala u banci a ne u auto kući. Dakle, iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da tužiteljica prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bila informirana o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu CHF, niti su joj objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja kao niti pod kojim uvjetima se može mijenjati kamatna stopa.

11.3. Pri tome valja ukazati kako tuženik u tijeku postupka nije navodio činjenice niti predlagao dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno utvrđenje, već u ovom postupku u bitnome ponavlja navode već istaknute i preispitane u postupku kolektivne zaštite te predloženim dokazima nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Također, odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužiteljice i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

12. Dodatno, valja istaknuti da je nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule.

12.1. Glede valutne klauzule, tuženik osnovano ističe da je njeno ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO. Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćnom cijenili da odredbe o valutnoj klauzuli u CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

12.2. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorna odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi, niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

12.3. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u t. I izreke ove presude.

13. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

13.1. Tužiteljica stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetni odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od strane tužitelja naplatio više od onoga što stvarno mogao naplatiti. Pri tome je stav ovog suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 81. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

13.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna .

14. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne (a nije upitno da predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez odredbe o valutnoj klauzuli), s obzirom da tužiteljica ima pravo na uspostavljanje situacija u kojoj bi se nalazila da navedenih nepoštenih odredaba nije bilo, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo kreditno razdoblje uzeti u obzir početni tečaj, kao jedino valjano određeno a time i pošteno.

14.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću koji je u svom nalazu i mišljenju utvrdio razliku između plaćenih anuiteta prema predmetnom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je tužiteljica trebala plaćati uzimajući u obzir početni tečaj. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 19.096,76 CHF, da je početni tečaj na dan puštanja kredita u otplatu bio 1 CHF = 4,758155 HRK, te da je kredit otplaćen u cijelosti.

14.2. Na temelju navedenih utvrđenja i izračuna vještak je utvrdio da razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunata razlika preplata koja je nastala uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj iznosi 3.015,78 EUR (Tablica 5 - Nalaza i mišljenja vještaka), s time da je vještak napomenuo da je u razdoblju otplate kredita tečaj samo rastao u odnosu na tečaj isplate .

14.3. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka obzirom je sačinjen objektivno i stručno, u skladu s pravilima struke poštujući nalog zadan od strane suda, a čiji matematički izračun nisu osporili niti tužitelj a niti tuženik.

15. Slijedom navedenog, kako je tužiteljica uredio svoj tužbeni zahtjev za isplatu s osnova preplaćenog tečaja u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, a kako se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe u iznosu od 301,59 EUR, istoga je valjalo prihvatiti u dijelu u kojem potražuje isplatu iznosa od 3.015,78 EUR i na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO odlučiti kao u t. II izreke ove presude te tuženiku naložiti da tužiteljici isplati iznos od 3.015,78 EUR na ime razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica tijekom otplatnog perioda, sve s pripadajućim zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja. Naime, radi se o iznosima koji su tuženiku neosnovano pripali, pa ih je obvezan vratiti tužiteljici prema odredbama iz čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove. Međutim, kako je tužiteljica povukla tužbu glede iznosa od 301,59 EUR, a da se takvom povlačenju tuženik protivio u smislu odredbe čl. 193. st. 2. ZPP valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem potražuje isplatu iznosa od 301,59 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

16. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare. Naime u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod poslovni broj P-1401/12 za zaštitu kolektivnih prava (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovni broj P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost o valutnoj klauzuli postala je pravomoćna donošenjem odluke poslovni broj Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2018. Slijedom navedenog, a kako predmetno potraživanje (po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli) zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, te kako od 14. lipnja 2018. do utuženja 12. lipnja 2023., nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan.

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP, s obzirom na to da je tužiteljica u cijelosti uspjela sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe, dok glede restitucijskog zahtjeva nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu (za iznos od 301,59 EUR) a u odnosu na koji nisu nastali posebni troškovi.

17.1. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine broj 138/23 – dalje: Tarifa) tužiteljici pripada za sastav tužbe 100 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, za sastav podneska od 29. ožujka 2024. i 17. listopada 2025. po 100 bodova za svaki prema Tbr. 8/1 Tarife, za zastupanje na ročištima od 2. prosinca 2024. i 16. travnja 2026. za svako po 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife, odnosno ukupno 500 bodova što uz vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife) i pripadajući iznos PDV-a od 25% (Tbr. 46. Tarife) iznosi ukupno 1.250,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 EUR.

17.2. Kako je tuženik uspio u sporu samo u razmjeno neznatnom dijelu, u smislu odredbe čl. 154. st. 5. ZPP u cijelosti je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

U Puli 12. lipnja 2026.

Sutkinja

Tamara Dagostin Mušković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 (tri) istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.