REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

ZAGREB

Poslovni broj: Us I-2156/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Valentine Lukinec Galović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice: ML iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po opunomoćeniku Mati Knezoviću, odvjetniku iz Zagreba, Vrbanićeva 20, protiv tuženika:

Ministarstvo unutarnjih poslova, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi propuštanja javnopravnog tijela, 12. lipnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev.

Obrazloženje

Tužiteljica je podnijela tužbu radi ocjene zakonitosti propuštanja javnopravnog tijela iz područja upravnog prava, odnosno zbog toga što tuženik nije odlučio o njezinom prijedlogu za izvršenje tuženikovog rješenja od 01. svibnja 2022. godine. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je presudu donio bez održavanja rasprave, na temelju čl. 98. t. 4. Zakona o upravnim sporovima (ZUS), jer činjenice u ovoj pravnoj stvari nisu sporne, a stranke nisu izričito zahtijevale održavanje rasprave.

U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Tužiteljica je spomenutim tuženikovim rješenjem od 01. svibnja 2022. godine nakon donošenja novih akata o unutarnjem ustrojstvu tuženika bila raspoređena na radno mjesto načelnice sektora.

Tuženik je potom 21. listopada 2024. godine donio rješenje o premještaju tužiteljice po potrebi službe na radno mjesto nadzornika. Drugostupanjsko tijelo (Odbor za državnu službu) je 23. prosinca 2024. godine poništilo ovo rješenje i predmet vratilo tuženiku na ponovni postupak. Tuženik je potom 25. lipnja 2025. godine ponovno donio sadržajno isto rješenje, koje je drugostupanjsko tijelo 30. srpnja 2025. godine ponovno poništilo i vratilo na ponovni postupak. Tuženik je potom 21. listopada 2025. godine donio rješenje o prekidu postupka premještaja, s obzirom na to da je tužiteljica pokrenula upravni spor protiv drugostupanjskog rješenja od 30. srpnja 2025. godine (taj spor se pred ovim sudom vodi u predmetu UsI-3375/25). Nema dokaza o tome da je tužiteljica izjavljivala pravni lijek protiv rješenja od 21. listopada 2025. godine o prekidu postupka premještaja do pravomoćnosti odluke iz upravnog spora. U međuvremenu je zbog ponovnog donošenja novih akata o unutarnjem ustrojstvu tuženika tužiteljica rješenjem tuženika od 01. listopada 2025. godine raspoređena na radno mjesto višeg inspektora, ali je drugostupanjsko tijelo 03. prosinca 2025. godine i to rješenje poništilo i vratilo tuženiku na ponovni postupak. Tužiteljica je 15. prosinca 2025. godine tuženiku urudžbirala prijedlog za izvršenje rješenja od 01. svibnja 2022. godine, tražeći vraćanje na radno mjesto načelnice sektora i isplatu razlike plaće.

Tuženik nije donio odluku o navedenom prijedlogu pa je tužiteljica pokrenula ovaj upravni spor.

S obzirom na to da je tužiteljica prijedlogom za izvršenje upućenim tuženiku tražila izvršenje tuženikovog rješenja o njezinom rasporedu s danom 01. svibnja 2022. godine na radno mjesto načelnice sektora, sud prvenstveno napominje da je to rješenje svojevremeno već nesporno bilo izvršeno.

Nadalje, izvršenje odlukâ iz upravnog postupka reguliraju odgovarajuće odredbe Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09 i 110/21 - ZOUP). Iz tih odredbi (čl. 133. do 149.) ne proizlazi da ZOUP uređuje, a niti uopće može uređivati izvršenje u slučaju kada odluku treba provesti ono isto tijelo koje je odluku i donijelo.

Naime, prisilno izvršenje nenovčanih obveza se provodi ili prisiljavanjem izvršenika na ispunjenje obveze novčanom kaznom ili izvršenjem putem trećih osoba ili pak neposrednom prisilom (čl. 142., 143. i 144. ZOUP-a), ali niti jedna od navedenih opcija ni na koji način nije primjenjiva u konkretnom slučaju u kojem je sâm tuženik trebao tužiteljicu po vlastitom rješenju rasporediti na određeno radno mjesto koje je upravo tuženik odredio tim rješenjem, i što je nesporno tada i učinio.

U tom smislu tuženik u povodu tužiteljičinog prijedloga za izvršenje zapravo zaista nije ni mogao donijeti nikakvo rješenje o izvršenju na temelju čl. 139. st. 1. ZOUP-a, pa stoga u konkretnom slučaju nije ni moglo doći do propuštanja tuženika da u zakonom propisanom roku odluči o navedenom prijedlogu.

Stoga je tužiteljičin tužbeni zahtjev kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 116. st. 1. ZUS-a, a onda je na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a odbijen i zahtjev tužiteljice za naknadu troška, jer je ona ovaj upravni spor izgubila.

Sud strankama napominje da bi u konkretnoj pravnoj situaciji tužiteljica načelno ostvarivala pravo na traženu isplatu razlike plaće (do plaće za radno mjesto načelnice sektora, ali pred za to nadležnim građanskim, odnosno radnim sudom), s tim da takvu mogućnost trenutno sprečava aktualna tužiteljičina tužba protiv rješenja Odbora za državnu službu od 30. srpnja 2025. godine - zbog čega se u ovom trenutku još ne može tvrditi da je tuženikovo rješenje od 25. lipnja 2025. godine (o premještaju tužiteljice na radno mjesto nadzornika) pravomoćno poništeno, odnosno na taj način stavljeno izvan snage.

U Zagrebu, 12. lipnja 2026. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. odvj. Mate Knezović, uz l. 25-27

2. Ministarstvo unutarnjih poslova, Ulica grada Vukovara 33, [adresa] Zagreb