REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: P-721/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli – Pola, po sutkinji Tini Aflić, u pravnoj stvari tužitelja ŽA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Neven Bastijančić, odvjetnik u Puli, protiv tuženika NAMJEŠTAJ MIMA d.o.o. Pula, Valica 3, OIB: 24769473247, koje zastupa Odvjetničko društvo Vukić & partneri d.o.o. Rijeka, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 20. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice, tužiteljice osobno, punomoćnika tuženika i zakonske zastupnice tuženika, 12. lipnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 2.150,00 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 8. kolovoza 2024. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. U preostalom dijelu odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Raskida se Ugovor o prodaji 0149121-240022598 od 8. kolovoza 2024. godine sklopljen između tužitelja i tuženika.

Nalaže se tuženiku, s osnova naknade štete, da tužitelju isplati novčani iznos od 500,00 € zajedno sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa sve do isplate i to sve u roku od 15 dana i sve pod prijetnjom ovrhe."

III. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 26. studenog 2024. podnijela protiv tuženika tužbu u kojoj u bitnom navodi da je s tuženikom 8. kolovoza 2024. sklopila ugovor o prodaji 0149121- 240022598 po kojem je tuženik trebao isporučiti kuhinju na mjeru Espirit, Elektrolux ploču ege618nok, Elektrolux mikrovalnu pećnicu lms2203emx, Gorenje napu th62emx, Gorenje perilicu posuđa ugradbenu g 561d10, Gorenje pećnicu ugradbenu bos6737e06b, set sudoper Roxag91, uz usluge prijevoza, montaže i izmjere te da je cijena s popustom bila 5.182,30 EUR, od čega je tužiteljica, s osnova predujma, platila 2.150,00 EUR. Dalje navodi da joj je prvotno bilo odobreno plaćanje preostalog iznosa kupoprodajne cijene od 3.032,10 EUR u dvadeset obroka, da bi to potom bilo izmijenjeno pa je preostali iznos trebala platiti u 6 obroka, a na koncu da je trebala platiti sveukupni iznos kupoprodajne cijene prije isporuke i montaže kuhinje. Pored navedenog, navodi da unatoč učestalim pokušajima sporazumijevanja, tuženik i dalje nije ispoštovao rokove isporuke kuhinje, budući je rok za isporuku bio 60 dana od dana sklapanja Ugovora te da ju je tuženik obavijestio da nije u mogućnosti isporučiti niti ELEKTROLUX ploču EGE6182NOK i naznačio da povisuje cijenu montaže sa 387,93 EUR na 412,07 EUR. U konačnisi tužiteljica navodi da trpi i štetu. Naime, zbog nefunkcionalnosti kuhinje, budući da je stara kuhinja razmontirana, pere posuđe u kupaonici, a ima oštećenu kralješnicu te joj predmetno predstavlja znatni problem, pored sveukupne neurednosti i nefunkcionalnosti koju sada ima nakon što je razmontirana kuhinju očekujući postavljanje nove. Stoga predlaže da sud donese presudu kojom raskida ugovor i nalaže tuženiku isplatu uplaćenog predujma od 2.150,00 EUR i naknadu neimovinske štete u iznosu od 500 EUR.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbeni zahtjev u cijelosti i naveo da tužiteljica nije ovlaštena zahtijevati sudski raskid ugovora. Ističe da je tužiteljici stavio na raspolaganje kuhinju, čime je izvršio svoju obveze u skladu s ugovorom i općim uvjetima poslovanja. Nadalje navodi da je kuhinju proizveo 27. rujna 2024., stavio ju na raspolaganje 2. listopada 2024. u skadište [adresa] tome obavijestio tužiteljicu, no da ju ona nije preuzela. Zatim ukazuje da je između stranaka postignut dogovor o izmjeni prvotnog ugovora, nakon mjerenja prostora 13. kolovoza 2024. te da je kupac potpisao novi projekt 21. kolovoza 2024., a finalni Ugovor da je tužiteljici dostavljen 17. listopada 2024. Napominje i da je imao troškove skladištenja kuhinje.

3. U postupku su pročitane isprave: ugovor o prodaji 0149121-240022598 (stranica 3-4), račun za predujam br. 6794/02/9 (stranica 5), ponuda za kuhinju (stranica 6-10), e-mail od 5. studenog 2024. (stranica 11), ispis poziva (stranica 19-23), Opći uvjeti prodaje i isporuke (stranica 24- 31), ponuda za kuhinju (stranica 32-33), potvrda iz prijamne knjige (stranica 34), ponuda za kuhinju i aparate (stranica 35-36), račun za predujam br. 6794/02/9 (stranica 37-38), zahtjevnica za nabavu (stranica 39), izvješće o izmjeri (stranica 40-45), izvješće o proizvodnji (stranica 46-53), ugovor o prodaji 0149121-240022598 (stranica 54-55), e-mail od 29. studenog 2024. (stranica 56) te su pročitani iskazi svjedoka UA (stranica 73-74), LA (stranica 75-76), tužiteljice (stranica 76-78) i zakonske zastupnice tuženika (stranica 78-79).

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da sud donese presudu kojom se raskida ugovor o prodaji 0149121-240022598 od 8. kolovoza 2024. i nalaže tuženiku povrat uplaćenog predujma za kuhinju u iznosu od 2.150,00 EUR, kao i naknada neimovinske štete u iznosu od 500 EUR. Nije sporno da je tužiteljica naručila kuhinju po mjeri kod tuženika, da je platila avans 2.150,00 EUR, da je kuhinja stigla na skladište i da Elektrolux ploča nije mogla biti isporučena. Sporno je pitanje je li došlo do raskida ugovora, postoji li osnova za raskid, je li kuhinja stavljena tužiteljici na raspolaganje u ugovorenom roku, je li tužiteljici onemogućeno plaćanje preostalog iznosa cijene na rate i je li tužiteljica pretrpjela neimovinsku štetu za koju je odgovoran tuženik.

6. Čitanjem Ugovora o prodaji 0149121-240022598 (u nastavku: Ugovor) na stranici 3 spisa i Ugovora na stranici 54 spisa, sud je utvrdio da su u ugovoru promijenjene tri stavke, i to cijena kuhinje – sa početno ugovorenog iznosa od 5.172,34 EUR na 5.382,70 EUR, zatim cijena usluge montaže – sa početno ugovorenog iznosa od 387,93 EUR na 412,70 EUR te je izbačena iz Ugovora Elektrolux ploča EGE6182NOK. Čitanjem zahtjevnice za nabavu, izvješća o izmjeri, izvješća o proizvodnji i e-maila tužiteljice od 4. rujna 2024., sud je utvrdio da je nakon što je izvršena službena izmjera od strane djelatnika tuženika, korigirana ukupna cijena kuhinje i montaže, što je tužiteljica prihvatila. Nadalje, čitanjem e-maila punomoćnika tužiteljice od 5. studenog 2024. sud je utvrdio da je naveden mail upućen na pogrešnu adresu pa ga tuženik nije mogao niti zaprimiti, stoga je predmetni e-mail irelevantan za ovaj spor, posebno iz razloga što je sud iz drugih provedenih dokaza utvrdio okolnosti raskida Ugovora.

7. Na glavnoj raspravi 20. svibnja 2026. saslušani su svjedoci UA, LA, tužiteljica i zakonska zastupnica tuženika.

8. Svjedok UA, tužiteljičin suprug, iskazao je da je 8. kolovoza 2024. bio sa svojom suprugom u poslovnici tuženika prilikom ugovaranja i naručivanja kuhinje, da su naručili kuhinju s uređajima i dogovorena cijena bila je 5.180,00 EUR, a rok isporuke maksimalno 60 dana. Odmah taj dan platili su avans 2.100,00 EUR i dogovorili plaćanje ostatka u 20 rata. Supruga je htjela odmah dati karticu da krene plaćanje tih 20 rata ali su im u poslovnici rekli da će se ostatak platiti kada kuhinja stigne. Još su platili dodatno 50,00 EUR za skladište. Dalje je naveo da je on sam negdje sredinom 9. mjeseca demontirao postojeću kuhinju kako bi na vrijeme sve pripremio za montažu nove. Komunikacija s tuženikom odvijala se putem e-maila, telefonski, a i često su odlazili u poslovnicu. Polovinom 10. mjeseca, javili su im da je kuhinja spremna te svjedok navodi da su im tada rekli da nema Elektrolux ploče pa da će iznos naručene Elektrolux ploče odbiti od cijene. Osim što nije bilo te ploče rekli su im da se povećala cijena montaže jer da imaju takav naputak od predstavništva iz Rijeke. Također navodi da su im rekli da plaćanje ne može biti u 20 rata, nego u 6 rata, nakon čega da su on i supruga došli u poslovnicu i rekli da nisu u mogućnosti platiti u 6 rata, da je dogovor bio 20, na što da su potom dobili odgovor da ne može niti u 6 rata, nego da su dužni izvršiti plaćanje cijelog ostatka cijene odjednom. Tada su rekli zaposleniku tuženika, LA, da raskidaju ugovor, a on im je rekao da će zvati predstavništvo u Rijeci pa da će im javiti. Sutradan su opet došli u poslovnicu i LA je rekao da se ne može raskinuti ugovor. Svjedok dalje navodi da on i supruga nisu mogli platiti tu kuhinju odjednom te da su tražili od tuženika povrat novca, a da je LA nakon konzultacije sa šefom prodaje rekao da se ne može raskinuti ugovor, niti izvršiti povrat novca. Svjedok i tužiteljica naručili su nakon toga novu kuhinju u Primi te je svjedok naveo da je ta kuhinja stigla nešto malo prije Nove Godine i da su do tada bili bez kuhinje, supruga je prala suđe u kadi, a ima zdravstvenih problema, i to visok tlak, šećer, operirala je žuč i aneurizmu, imala je zatajenje bubrega i ima probleme sa kralježnicom. Na upit punomoćnika tuženika svjedok je naveo da prilikom posjeta poslovnici on nije potpisivao ništa, ako je nešto potpisivano, da je to potpisala tužiteljica. Zatim navodi da od prvog susreta u poslovnici nije bilo izmjena u izgledu kuhinje, osim što su im naknadno javili da nema Elektrolux ploče. Navodi da nisu vidjeli kuhinju kada je stigla zato što je bila u skladištu zapakirana i nemontirana. Na izričit upit zašto su odustali od kuhinje, pojašnjava da im je najprije rečeno da ne može biti isporučena Elektrolux ploča. Tada su pokušali sami pronaći takvu ploču i nisu pronašli. Potom im je rečeno da plaćanje mora biti u 6 rata, a kako su on i supruga čuli da se "MIMA" rasprodaje, svjedok pretpostavlja da su zbog toga smanjili rokove plaćanja. Sljedeći dan im je rečeno da plaćanje ne može biti niti u 6 rata, nego odjednom. Navodi da je sve od navedenog dovelo do toga da raskinu ugovor i da su raskid ugovora izjavili LA usmeno, a što LA nije prihvatio.

9. Svjedok LA, tadašnji zaposlenik tuženika, iskazao je da se sjeća dogovaranja kupnje predmetne kuhinje sa tužiteljicom, da je uobičajen postupak da se najprije izvrši mjerenje, zatim se daje ponuda, zatim ide uplata avansa, službena izmjera i onda kuhinja ide u proizvodnju. U ovom slučaju došlo je do promijene jer je kuhinja trebala biti prilagođena mjerama, jer da tužiteljica nije u početku dala ispravne mjere. Prvi dio plaćen je avansno, a ostatak je trebao biti plaćen u ratama. Svjedok se ne sjeća koliko rata je bilo dogovoreno te navodi da se u praksi često događa da ljudi mijenjaju mišljenje po pitanju rata, nekad dogovore plaćanje u ratama, pa na kraju plate u gotovini odjednom. Navodi da je uvijek postojala mogućnost plaćanja na rate, a kada su imali rasprodaju, tada da samo za proizvode koji se odnose na rasprodaju nije bilo moguće plaćanja u ratama, a za redovne kupce da je uvijek bilo moguće. Navodi dalje da se sjeća da je tužiteljica kada je naručivala kuhinju pitala za rate, no za kasnije se ne sjeća. Sjeća se samo da su više puta tužiteljicu i njezinog supruga obavještavali da preuzmu kuhinju, ali da to nisu nikad učinili, niti su je platili. Dalje navodi da Elektrolux ploča nije stigla jer ju proizvođač nije mogao isporučiti pa je uklonjena i iz ugovora i umanjena je cijena. Na upit zašto je bila različita cijena montaže navodi da se cijena formira u odnosu na cijenu kuhinje, a da se cijena kuhinje promijenila zato što su početku kupci bili dali krive mjere i konačna cijena formirana je nakon službene izmjere. Na upit na što se odnosi rok od 60 dana "od finalnog projekta" navodi da je finalni projekt onaj nakon službene izmjere te da da se taj rok odnosi na radne dane, ali da je u ovom slučaju kuhinja stigla i prije roka. Što se tiče Elektrolux ploče, navodi da su kupci bili upoznati s činjenicom da se ona ne može isporučiti i da im je rekao da sami nabave ploču pa da će ju monteri tuženika ugraditi, no da tužiteljica s time nije bila zadovoljna. Zatim je iskazao da kupcima nije rekao da se ne može izvršiti plaćanje na rate. Pojašnjava da se komunikacija s kupcima je odvijala telefonski, dolazili su u poslovnicu, tužiteljica je bila i na skladištu uvjeriti se da je kuhinja stigla, inače je uvijek dolazila sa suprugom, a svjedok nije siguran je li i on bio u skladištu. Nakon što je kuhinja stigla, čekali su još plaćanje pa da dogovore dostavu i montažu. Navodi da mu kupci nisu rekli da raskidaju ugovor, nego da su rekli da moraju razmisliti te da su odgađali i odugovlačili s isplatom i preuzimanjem kuhinje. Na upit kako se određivao broj rata navodi da je bilo moguće plaćanje u 3/6/9/12 rata ili više, što ovisi o karticama i o uvjetima banke i da je to navedeno u uvjetima prodaje. Na pitanje je li dobio ikad uputu od nadređenih da ograniči broj rata, svjedok odgovora da misli da nije, da se ne može sjetiti.

10. Tužiteljica je u iskazu navela da su ona i suprug 6. kolovoza 2024. sklopili ugovor koji im je ponudio djelatnik tuženika LA i da su djelatnici tuženika došli izvršiti izmjeru par dana nakon toga. Navodi da je LA isti dan nudila karticu kako bi platila na rate, no da je on rekao je da će se plaćanje izvršiti kada kuhinja stigne. Bilo je dogovoreno plaćanje na rate, na 20 rata. Tužiteljica dalje navodi da je u 9. mjesecu pročitala da "MIMA" ima rasprodaju i da se 1. studenog 2024. zatvaraju, nakon čega je otišla u poslovnicu upitati LA o tome i on joj je rekao da se ne brine, da će kuhinja stići. Potom navodi da joj je sredinom 10. mjeseca LA rekao, u poslovnici, da Electrolux ploča neće biti isporučena i da plaćanje treba biti u 6 rata, a kada ga je upitala zašto, da je rekao "nemojte me puno pitati, ni meni nije nitko garantirao da neću dobiti otkaz". Navodi da ju je LA nakon toga izbjegavao, a sutradan kada je opet došla u poslovnicu, da je rekao da plaćanje ne može biti niti na 6 rata, nego odjednom. Tužiteljica je navela da ona i suprug to nisu mogli platiti na taj način. Dalje navodi da je 18. listopada 2024. podnijela prijavu Državnom inspektoratu. Napominje da je na ugovoru o prodaji uvijek stajao isti datum, 8. kolovoza 2024. te da su se mijenjali iznosi, ali na prvoj stranici je uvijek stajao taj datum. Smatra da su joj u poslovnici tuženika podmetali u dokumentaciju izmijenjene ugovore, što bi shvatila kada je doma pregledavala dokumentaciju. Listovi su bili otkačeni i nedostajao je primjerice jedan žuti papir koji je uvijek bio uz ugovor, a na njemu je pisao rok isporuke i odredbe da se ugovor ne može mijenjati. Ne može se točno sjetiti cijelog sadržaja tog žutog lista, ali zna da su joj ga maknuli iz dokumentacije nakon posjeta poslovnici. Kada je pitala LA gdje je taj žuti papir, upitao ju je o čemu priča i rekao da ima posla. Tužiteljica objašnjava kako su joj djelatnici tuženika uporno izbjegavali odgovoriti na pitanja. Navela je da su ona i suprug svoju kuhinju demontirali sredinom 9. mjeseca, a kada su s tuženikom nastali opisani problemi, u 11. mjesecu naručila je kuhinju u Primi gdje su joj odmah odobrili plaćanje u 36 rata i što je odmah kod narudžbe platila karticom. Navodi da je to otprilike ista kuhinja, za približno istu cijenu i da je ta kuhinja stigla 20. travnja 2025., a montirana je 4. svibnja 2025. i da se njezin suprug ne sjeća dobro vremenskog slijeda događaja. Potom je tužiteljica pojasnila vremenski slijed događaja: sredinom 10. mjeseca kada je pristupila u poslovnicu, LA joj je rekao da Electrolux ploča ne može biti isporučena i da to trebaju kupiti sami, taj dan išli su potražiti drugdje takvu ploču i nisu ju mogli naći. Sutradan su se vratili i rekli LA da ne mogu naći ploču i on im je tada rekao da je poskupjela i montaža i da plaćanje ne može biti u 20 nego u 6 rata. Tada mu je tužiteljica rekla da raskida ugovor, on je to zapisao i rekao da će se povratno javiti. Nakon toga je podnijela prijavu Državnom inspektoratu. Na upit suda kada je rekla LA da raskida ugovor navodi da je to bilo kada joj je rekao da mora platiti od jednom. Na izričit upit je li raskinula ugovor nakon što je LA rekao da mora platiti u 6 rata ili nakon što je rekao da mora platiti odjednom, pojašnjava da nakon što je rekao da mora platiti u 6 rata, da mu je odgovorila da na taj način nije u mogućnosti platiti i da onda traži povrat novca i raskida ugovor. Na upit suda zašto je onda i treći dan opet došla u poslovnicu odgovorila je da je LA zapisao da raskida ugovor i rekao joj je da će ju obavijestiti, a nije ju obavijestio. Taj treći dan za redom kada je došla u poslovnicu, tada je rekao da plaćanje ne može biti niti u 6 rata, nego odjednom, na što je tužiteljica rekla da ugovor nije bio tako sklopljen i da traži svoj povrat novca i dalje. Navodi zatim da je bila svjesna da će morati čekati gdje god da naruči drugu kuhinju, ali s obzirom da je njezina jedina mogućnost bila plaćanje na rate, bila je primorana pronaći takvu opciju kupnje kuhinje. Što se tiče zdravstvenih poteškoća, navodi da je suđe prala u kupatilu cijelo to vrijeme dok su bili bez kuhinje, a kuhala je na plinskoj boci koju je postavljala na stolicu. Ima velikih problema s kralježnicom, tada je imala aneurizmu, koju je operirala prije godinu dana. To joj je sve stvaralo poteškoće jer se nije smjela naprezati i nervirati se. Također se još nije tada oporavila od zatajenja bubrega, upale gušterače i operacije žuči koju je imala. Sve to zajedno joj je predstavljalo velike poteškoće u uvjetima bez kuhinje. Na upit punomoćnika tuženika je li komunicirala s tuženikom putem e-maila, navodi da nije sigurna, da joj je LA rekao da izjavu o raskidu ugovora pošalje putem e-maila i da ne zna je li taj e-mail poslala ona ili njezin odvjetnik. Pojašnjava da se slabo koristi e-mailom, da ga zna pročitati, ali ne zna odgovoriti na e-mail. Kada joj se čita e-mail sa strance 43 spisa kojeg joj je uputio LA, navodi da je taj e-mail pročitala, nakon čega je otišla u poslovnicu i pitala LA što treba napraviti i on joj je rekao da treba odgovoriti na taj e-mail, pokazivao joj je skicu, što nije u potpunosti razumjela, nakon čega navodi da je LA dala svoj mobitel da on napiše e-mail, odnosno da odgovori za nju. Na upit jesu li ona i suprug bili u skladištu, odgovara da im je LA rekao da mogu ići vidjeti kuhinju u skladište, na što su odgovorili da nema smisla kada je zapakirana, no nakon toga kada su izašli iz poslovnice, prolazili su pored skladišta i odlučili ipak pogledati kuhinju. Tamo su bila dva djelatnika, jedan od njih im je odgovorio da imaju previše posla, a i da nemaju šta gledati kada je kuhinja zapakirana, tako da na kraju nisu vidjeli kuhinju. Navodi da je to bilo prije nego što je LA izjavila raskid ugovora te da se ne može sjetiti koja je bila tema razgovora s LA taj dan kada ih je uputio u skladište jer da su jako često bili u poslovnici, pogotovo nakon što su čuli da se sve rasprodaje i zatvara, i ne zna precizirati koji je bio sadržaj razgovora svaki pojedini put.

11. Zakonska zastupnica tuženika navela je da njoj osobno nije poznat tijek dogovora vezano za narudžbu ove kuhinje, da je s tim upoznata sredinom 10. mjeseca 2024. jer je bilo nepreuzete robe na skladištu, između ostalog i predmetna kuhinja. Navodi da je poslala dopise i e-mailove svim kupcima koji nisu preuzeli robu da je dođu preuzeti te da su svi preuzeli, osim tužiteljice, koja joj nije nikada odgovorila na e-mail. Povodom tužiteljičine prijave inspektor je bio kod zakonske zastupnice tuženika te je utvrđeno da nije bilo kašnjenja s isporukom. Dalje navodi da je točno je da je djelatnicima bio dan naputak da se ne daju na rate proizvodi koji su na rasprodaji, ali da nije bilo blokade i da su se normalno mogle koristiti kartice na rate, da su ugovori s bankama i dalje vrijedili, a vrijede i danas. Navodi da do nje nikada nije došla nekakva informacija da bi došlo do problema oko plaćanja na rate ili da bi netko od radnika pogrešno shvatio naputak. Ističe da je kuhinja bila zaprimljena na skladište u Puli 2. listopada 2024. i da je tada bila spremna za isporuku. Na upit zašto kuhinja nije isporučena iskazuje da je upitala LA o tome i on joj je rekao da je gospođa naporna, da stalno dolazi u poslovnicu i da on ne zna zašto ne želi preuzeti kuhinju, da ga vrijeđa i da je s njom nemoguća komunikacija. Dalje je navela da joj LA nikada nije spominjao da postoji problem oko plaćanja na rate te da joj je rekao da on pretpostavlja da se tužiteljica boji što će biti s garancijom, s obzirom na rasprodaju. Na izričit upit navodi da je plaćanje na rate bilo moguće u trenutku kada je kuhinja bila spremna za isporuku.

12. Sud u cijelosti prihvaća kao istinite i vjerodostojne iskaze svjedoka UA, iskaz tužiteljice i iskaz zakonske zastupnice tuženika, budući da su uvjerljivi i nisu u suprotnosti s materijalnim dokazima u spisu. Iskaz svjedoka LA sud prihvaća u pretežitom dijelu kao istinit i vjerodostojan, no u dijelu u kojem je svjedok naveo da kupcima nije rekao da se ne može izvršiti plaćanje na rate, iskaz je proturječan i neuvjerljiv, budući da je svjedok prethodno naveo da se sjeća da je tužiteljica kada je naručivala kuhinju pitala za rate, no za kasnije da se ne sjeća. Nadalje, na pitanje je li dobio ikad uputu od nadređenih da ograniči broj rata, odgovorio je da misli da nije i da se ne može sjetiti. U tom je dijelu iskaz svjedoka LA nevjerodostojan kada tvrdi da nije rekao tužiteljici da ne može izvršiti plaćanje u 20 rata. Osim toga, bilo bi životno nelogično da se zaposlenik u prodaji točno sjeća što je rekao konkretnom kupcu, s obzirom na broj kupaca i protek vremena, dok je s druge strane logično da se tužiteljica i njezin suprug dobro sjećaju na koliko su rata dogovarali plaćanje. Naime, po pitanju plaćanja u ratama, iz ukupnog iskaza svjedoka LA, kao i iz iskaza zakonske zastupnice tuženika, jasno je da je mogućnost plaćanja na rate postojala, ali da je u određenom razdoblju, i to upravo u razdoblju kada je tužiteljica trebala platiti i preuzeti kuhinju, djelatnicima izdana uputa da se određeni proizvodi ne mogu prodavati na rate. Svjedok LA i zakonska zastupnica tuženika samo načelno tvrde da je tužiteljica mogla kuhinju platiti na rate, ali to govore generalno i paušalno. Zakonska zastupnica tuženika nije upoznata s konkretnim slučajem, što je i logično s obzirom da ne sudjeluje u prodaji u poslovnici, a svjedok LA naveo je da se ne sjeća, nego da misli da u predmetnom slučaju nije bio ograničen broj rata. Zakonska zastupnica tuženika nema saznanja o tome je li možda između djelatnika i kupaca bilo nesporazuma oko plaćanja na rate. S druge strane, svjedok UA jasno je iskazao da je njemu i tužiteljici u poslovnici nakon prvotnog dogovora o plaćanju u 20 rata, rečeno da plaćanje ipak neće moći biti u 20 rata, nego u 6 rata, nakon čega da su on i supruga došli u poslovnicu i rekli da nisu u mogućnosti platiti u 6 rata, na što da su dobili odgovor da ne može niti u 6 rata, nego da su dužni izvršiti plaćanje cijelog ostatka cijene odjednom i da su tada rekli da raskidaju Ugovor. Identično je iskazala i tužiteljica. Sud nije prihvatio ni dio iskaza svjedoka LA u kojem je tvrdio da mu kupci nisu rekli da raskidaju ugovor, jer je iz ostalih iskaza utvrđeno da su mu oni jasno i nedvojbeno priopćili da odustaju od kuhinje i da traže povrat novca.

13. Tuženik je taj koji nakon zaključenja Ugovora nije mogao u cijelosti ispoštovati ugovoreno jer nije mogao isporučiti ELECTROLUX ploču EGE6182NOK, a što je kod tužiteljice bio još jedan razlog za raskid Ugovora. I tužiteljica i svjedok UA to navode kao jedan od razloga te je sud utvrdio da je u kombinaciji s neisporukom ploče, konačan i presudan trenutak u kojem se tužiteljica odlučila za raskid Ugovora upravo saznanje za nemogućnost plaćanja na rate na način kako je u početku dogovoreno, odnosno u 20 rata. Sud je ocijenio da su tužiteljica i svjedok UA o tome iskazivali istinito jer iz svega proizlazi da su oni imali stvarnu i ozbiljnu namjeru naručiti, platiti i preuzeti navedenu kuhinju, ali jednostavno nisu bili u mogućnosti platiti ostatak cijene ako se plaćanje ne može izvršiti na ugovorenih 20 rata. Da je tome tako govori u prilog i činjenica da su razmontirali svoju kuhinju i bili spremni za preuzimanje nove, kao i činjenica da su se na kraju odlučili za kupnju druge kuhinje u "Prima" namještaju, upravo iz razloga što su ju tamo mogli platiti na 36 rata.

14. Što se tiče navoda tužiteljice da je tuženik kasnio s isporukom kuhinje, valja ukazati da kašnjenja nije bilo, jer je rok za isporuku 60 radnih dana, kako je u Ugovoru i navedeno i taj je rok počeo teći 4. rujna 2024., kada je tužiteljica prihvatila konačan prijedlog kuhinje. Kuhinja je stigla na skladište 2. listopada 2024., dakle unutar ugovorenog roka. Tužiteljica pogrešno računa taj rok od svog prvog dolaska u poslovnicu.

15. Shodno navedenome, tužiteljica se ne može osnovano pozivati na prekoračenje roka isporuke, ali se osnovano poziva na činjenicu da Ugovor nije ispoštovan u dijelu koji se odnosi na isporuku odabranog aparata - Electrolux ploča EGE6182NOK i u dijelu koji se odnosi na način plaćanja u 20 rata. Stoga je stav ovog suda da je tužiteljica imala pravo na raskid Ugovora, a koji je raskid i priopćila djelatniku tuženika u poslovnici onoga dana kada mu je rekla da ne može izvršiti plaćanje u 6 rata pa da traži povrat novca i raskida Ugovor. Kako nije dobila odgovor hoće li joj biti izvršen povrat novaca, nego samo odgovor da će joj se povratno javiti, logično je da je ponovo pristupila u poslovnicu. Tada joj je rečeno da je potrebno ostatak cijene platiti odjednom, na što je tužiteljica odgovorila da ugovor nije bio tako sklopljen i da i dalje traži povrat uplaćenog iznosa. Dakle, raskid Ugovora je izjavljen izričito i nedvojbeno djelatniku tuženika u poslovnici, a to što ga on nije prihvatio nije od utjecaja na njegovu valjanost.

16. Odredbom članka 360. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj:

35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, u nastavku: ZOO) propisano je: U dvostranoobveznim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili, pod pretpostavkama predviđenim u idućim člancima, raskinuti ugovor jednostavnom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Nadalje, odredbom članka 374. stavka 1. ZOO-a propisano je: Kad je ispunjenje obveze jedne strane u dvostranoobveznom ugovoru postalo nemoguće zbog događaja za koji odgovara druga strana, njezina obveza se gasi, ali ona zadržava svoju tražbinu prema drugoj strani, s tim što se smanjuje za onoliko koliko je ona mogla imati koristi od oslobođenja od vlastite obveze.

17. U konkretnom slučaju došlo je do nemogućnosti ispunjenja obveze, i to na strani prodavatelja, u vidu nemogućnosti isporuke Electrolux ploče EGE6182NOK te na strani kupca u vidu nemogućnosti isplate ostatka kupoprodajne cijene pod uvjetima koji su bili dogovoreni prilikom sklapanja ugovora, a što je posljedica postupanja prodavatelja. Kako je već obrazloženo, tuženik je promijenio prvotno dogovoren način isplate (u 20 rata), i to najprije u 6 rata, a zatim u jednokratno plaćanje, od čega je jedno i drugo za tužiteljicu bilo nemoguće ispuniti. Stoga je tužiteljičina izjava o raskidu valjana. Budući da je tužiteljica djelatniku tuženika već priopćila da raskida Ugovor zbog gore navedenih razloga, nema osnove tražiti sudski raskid ugovora pa je tužbeni zahtjev za sudskim raskidom ugovora odbijen kao neosnovan.

18. Tužbeni zahtjev za isplatu 2.150,00 EUR osnovan je jer u slučaju kada je obveza tužiteljice (na isplatu cijene) prestala zbog nemogućnosti ispunjenja za koju odgovara tuženik, ne postoji osnova da ugovorna strana koja je odgovorna za nemogućnost (tuženik) zadrži korist ostvarenu iz ugovornog odnosa. Stoga je na temelju odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a tuženik dužan tužiteljici vratiti iznos 2.150,00 EUR koji je primio na ime predujma.

19. Po pitanju naknade štete zahtjev je neosnovan, budući da nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu koje moraju biti kumulativno ispunjene: subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu, štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza i protupravnost štetne radnje. Stoga sud nije niti provodio medicinsko vještačenje na okolnost visine štete. U konkretnom slučaju postojala je ugovorna obveza među strankama koju je tuženik povrijedio i što je dovelo do raskida ugovora, međutim ne postoji uzročna veza sa štetom na koju ukazuje tužiteljica. Naime, odluka tužiteljice da razmontira kuhinju sredinom 9. mjeseca posljedica je njezinog pogrešnog shvaćanja i računanja rokova isporuke, kako je već navedeno pod točkom 13. obrazloženja. Kuhinja je stigla na skladište 2. listopada 2024. te nije bilo potrebe toliko unaprijed ukloniti prethodnu kuhinju. Navedeno je isključivo odluka tužiteljice i šteta koja joj nastala zbog toga ne može se pripisati odgovornosti tuženika pa kako nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 349. ZOO-a (naknada štete zbog povrede ugovornih obveza) u vezi s člankom 1045. ZOO-a (opće pretpostavke odgovornosti za štetu), tako je zahtjev tužiteljicu za naknadu neimovinske štete u iznosu od 500,00 EUR odbijen kao neosnovan.

20. Sukladno svemu navedenome, odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke.

21. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na članku 154. stavku 4. ZPP-a. Naime, imajući u vidu kvalitativni i kvantitativni uspjeh stranaka u sporu, tužiteljica i tuženik uspjeli su u sporu u približno jednakim dijelovima, budući da je prihvaćen tužbeni zahtjev za povrat uplaćenog avansa, dok je odbijen tužbeni zahtjev za raskid ugovora i za naknadu štete. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke.

U Puli 12. lipnja 2026.

Sutkinja

Tina Aflić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o njoj odlučuje nadležan županijski sud.

Dna:

- tužiteljici po pun., uz rj. o sudskoj pristojbi na presudu

- tuženiku po pun.