Republika Hrvatska
Općinski sud Zadar,
Ulica plemića Borelli 9
Poslovni broj: P-2111/2023-34
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, po sucu Sonji Miljak, u pravnoj stvari građanskopravnoj stvari tužitelja GR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Nadi Magdić, odvjetnici u Ogulinu, B. Frankopana 8, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana J. Jelačića 10, Zagreb, zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima u OD Porobija & Porobija d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 14. svibnja 2026. u prisutnosti tužitelja i s punomoćnikom te punomoćnika tuženika, i objave presude, 12. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, isplatiti tužitelju GR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 19.390,75 eura/146.99,46 kuna, zajedno sa zateznim kamatama koje teku, i to:
: na iznos od 1,03 eura/7,76 kuna od dana 01.02.2008. godine do isplate, : na iznos od 6,14 eura/46,23 kuna od dana 01.03.2008. godine do isplate, : na iznos od 10,72 eura/80,79 kuna od dana 01.04.2008. godine do isplate, : na iznos od 0,74 eura/5,58 kuna od dana 01.05.2008. godine do isplate, : na iznos od 1,92 eura/14,43 kuna od dana 01.07.2008. godine do isplate, : na iznos od 0,64 eura/4,80 kuna od dana 01.10.2008. godine do isplate, : na iznos od 29,29 eura/220,71 kuna od dana 01.11.2008. godine do isplate, : na iznos od 8,26 eura/62,22 kuna od dana 01.12.2008. godine do isplate, : na iznos od 31,61 eura/238,16 kuna od dana 01.01.2009. godine do isplate, : na iznos od 34,78 eura/262,03 kuna od dana 01.02.2009. godine do isplate, : na iznos od 36,37 eura/274,06 kuna od dana 01.03.2009. godine do isplate, : na iznos od 32,58 eura/245,49 kuna od dana 01.04.2009. godine do isplate, : na iznos od 32,03 eura/241,35 kuna od dana 01.05.2009. godine do isplate, : na iznos od 26,09 eura/196,54 kuna od dana 01.06.2009. godine do isplate, : na iznos od 20,86 eura/157,14 kuna od dana 01.07.2009. godine do isplate, : na iznos od 22,68 eura/170,89 kuna od dana 01.08.2009. godine do isplate, : na iznos od 26,56 eura/200,13 kuna od dana 01.09.2009. godine do isplate, : na iznos od 24,35 eura/183,46 kuna od dana 01.10.2009. godine do isplate, : na iznos od 22,19 eura/167,22 kuna od dana 01.11.2009. godine do isplate, : na iznos od 27,14 eura/204,52 kuna od dana 01.12.2009. godine do isplate, : na iznos od 31,83 eura/239,85 kuna od dana 01.01.2010. godine do isplate, : na iznos od 36,77 eura/277,04 kuna od dana 01.02.2010. godine do isplate, : na iznos od 35,47 eura/267,28 kuna od dana 01.03.2010. godine do isplate, : na iznos od 43,79 eura/329,91 kuna od dana 01.04.2010. godine do isplate, : na iznos od 41,64 eura/313,77 kuna od dana 01.05.2010. godine do isplate, : na iznos od 45,83 eura/345,27 kuna od dana 01.06.2010. godine do isplate, : na iznos od 69,37 eura/522,64 kuna od dana 01.07.2010. godine do isplate, : na iznos od 64,01 eura/482,27 kuna od dana 01.08.2010. godine do isplate, : na iznos od 84,11 eura/633,71 kuna od dana 01.09.2010. godine do isplate, : na iznos od 73,51 eura/553,83 kuna od dana 01.10.2010. godine do isplate, : na iznos od 65,53 eura/493,75 kuna od dana 01.11.2010. godine do isplate, : na iznos od 89,78 eura/676,46 kuna od dana 01.12.2010. godine do isplate, : na iznos od 104,77 eura/789,41 kuna od dana 01.01.2011. godine do isplate, : na iznos od 93,90 eura/707,51 kuna od dana 01.02.2011. godine do isplate, : na iznos od 95,50 eura/719,52 kuna od dana 01.03.2011. godine do isplate, : na iznos od 87,69 eura/660,70 kuna od dana 01.04.2011. godine do isplate, : na iznos od 90,10 eura/678,86 kuna od dana 01.05.2011. godine do isplate, : na iznos od 116,64 eura/878,84 kuna od dana 01.06.2011. godine do isplate, : na iznos od 120,37 eura/906,94 kuna od dana 01.07.2011. godine do isplate, : na iznos od 149,75 eura/1.128,29 kuna od dana 01.08.2011. godine do isplate, : na iznos od 139,09 eura/1.047,94 kuna od dana 01.09.2011. godine do isplate, : na iznos od 122,47 eura/922,73 kuna od dana 01.10.2011. godine do isplate, : na iznos od 122,03 eura/919,46 kuna od dana 01.11.2011. godine do isplate, : na iznos od 120,22 eura/905,78 kuna od dana 01.12.2011. godine do isplate, : na iznos od 126,25 eura/951,24 kuna od dana 01.01.2012. godine do isplate, : na iznos od 132,89 eura/1.001,28 kuna od dana 01.02.2012. godine do isplate, : na iznos od 133,09 eura/1.002,78 kuna od dana 01.03.2012. godine do isplate, : na iznos od 128,92 eura/971,33 kuna od dana 01.04.2012. godine do isplate, : na iznos od 130,61 eura/984,10 kuna od dana 01.05.2012. godine do isplate, : na iznos od 133,10 eura/1.002,87 kuna od dana 01.06.2012. godine do isplate, : na iznos od 130,42 eura/982,64 kuna od dana 01.07.2012. godine do isplate, : na iznos od 130,65 eura/984,37 kuna od dana 01.08.2012. godine do isplate, : na iznos od 128,17 eura/965,71 kuna od dana 01.09.2012. godine do isplate, : na iznos od 123,59 eura/931,18 kuna od dana 01.10.2012. godine do isplate, : na iznos od 129,18 eura/973,27 kuna od dana 01.11.2012. godine do isplate, : na iznos od 131,21 eura/988,57 kuna od dana 01.12.2012. godine do isplate, : na iznos od 130,39 eura/982,46 kuna od dana 01.01.2013. godine do isplate, : na iznos od 5.111,08 eura/38.509,44 kuna od dana 21.01.2013. godine do isplate, : na iznos od 122,24 eura/920,98 kuna od dana 01.02.2013. godine do isplate, : na iznos od 127,89 eura/963,59 kuna od dana 01.03.2013. godine do isplate, : na iznos od 129,19 eura/973,35 kuna od dana 01.04.2013. godine do isplate, : na iznos od 126,65 eura/954,21 kuna od dana 01.05.2013. godine do isplate i : na iznos od 9.671,62 eura/72.870,82 kuna od dana 11.06.2013. godine do isplate, za razdoblje od 01.01.2008. do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01.01.2016. do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01.01.2017. do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01.07.2017. do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01.01.2018. do 30.06.2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01.07.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01.01.2019. do 30.06.2019. godine po stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01.07.2019. do 31.12.2019. godine po stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01.01.2020. do 30.06.2020. godine po stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01.07.2020. do 31.12.2020. godine po stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01.01.2021. do 30.06.2021. godine po stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01.07.2021. do 31.12.2021. godine po stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01.01.2022. do 30.06.2022. godine po stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01.07.2022. do 31.12.2022. godine po stopi od 5,31% godišnje, a nakon toga po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 4.541,33 EUR u roku od 15 dana dok se u preostalom dijelu odbija tužitelj sa svojim zahtjevom za naknadom troška kao neosnovanim.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da su isti i tuženik dana 19.04.2007. godine sklopili ugovor o namjenskom kreditu broj 3208912595, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 90.300,00 CHF prema srednjem tečaju HNB na dan isplate . Ugovorom o kreditu ugovorena je u članku 1. valuta CHF za glavnicu po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, a korisnik kredita se obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom time da je člankom 7. utvrđen mjesečni anuitet u kunskoj protuvrijednosti iznosa 557,62 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. Tužitelj je predmetni kredit u cijelosti otplatio u lipnju mjesecu 2013. godine. Tužitelj je protiv tuženika pokrenuo parnični postupak radi isplate obračunate i naplaćene kamate iznad redovne ugovorene te je na temelju pravomoćne i ovršne presude poslovni broj P-1619/16 od dana 16.01.2018. godine Općinskog suda u Zadru tuženik isplatio tužitelju dosuđeni novčani iznos sa zateznim kamatama i parničnim troškovima. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, u trgovačkom sporu Udruge Potrošač protiv osam tuženih banaka, potvrđena je presuda poslovni broj P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu kojim je utvrđeno da je, između ostalih banaka, tuženik u vremenskom razdoblju od 01.04.2005. do 31.12.2008. godine, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe povrijedio kolektivne interese i prava potrošača na način da je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Vezano uz valutu obveze iz ugovora o kreditu, zakonom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava u odnosu prema stranoj valuti. Međutim, u trgovačkom je sporu pod 4. ove tužbe utvrđeno da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba u kojoj je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica, jer banka kao trgovac nije informirala potrošača o svim potrebnim parametrima za tu valutu i činjenicu da švicarski franak nije stabilna valuta. S obzirom da je utvrđena nepoštenom i ništetnom ugovorna odredba o ugovorenoj valuti švicarskog franka uz koju je vezana glavnica, tužitelj smatra da je tuženik povrijedio odredbe članka 3. ZOO-a o ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu te temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu mijenjao tečaj ugovorene valute, pa primjenom odredbi članka 1111. ZOO-a/05 o stjecanju bez osnove odnosno osnove koja je kasnije otpala predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev.
2. Tuženik odgovoru na tužbu navodi da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visine, izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik se protivi svakoj eventualnoj upotrebi izračuna tužiteljevog vještaka kao dokaza na okolnost visine potraživanja u predmetnom postupku. Tuženik osporava tužitelju svojstvo potrošača u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Budući se potrošačka svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja, a dospjeli su prije 5. ožujka 2016.g. Tuženik se protivi dokaznom prijedlogu o tome da se izvede dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem prije nego se izvedu dokazi saslušanja tužitelja i svjedoka. Naime, po mišljenju tuženika, provedba vještačenja neće biti svrsishodna prije nego što se nesporno utvrdi istinitost tužbenih tvrdnji o tome da tuženik nije obavijestio tužitelja o CHF valutnom riziku, da tužitelj taj rizik nije razumio, da je tuženik nagovarao tužitelja na zaduženje u CHF valuti i da je postupao namjerno nepošteno i nesavjesno te da je tužitelj namjerno doveden u zabludu u pogledu CHF valute. Tuženik daljnje razloge osporavanja tužbenog zahtjeva obrazlaže u nastavku. Tužitelj ničim ne dokazuje da je upravo on vršio uplate pojedinih anuiteta po kreditu. Zbog toga, tuženik ovime, pozivom na shvaćanje Ustavnog suda RH izraženo u odluci broj U-III/3176/2007 od 6. svibnja 2010. ističe prigovor promašene aktivne legitimacije. Tuženik stoga predlaže, bez izvođenja daljnjih dokaza predloženih od strane tužitelja, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem tužitelj nije plaćao dospjele anuitete. Činjenične tvrdnje iz tužbe, u kojima se obrazlaže da je tuženik stekao neku korist bez osnove na teret tužitelja u iznosu od 146.705,34 kn, ne odgovaraju dokazima pa ni pravom stanju stvari. Tuženik predlaže, bez izvođenja daljnjih dokaza predloženih od strane tužitelja, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. U vezi s uvodno istaknutim prigovorom zastare, tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala (v. VSRH Rev-421/92 od 26.6.1992. Izbor odluka 94/105, zatim VSRH Revr 1787/2012 od 6.2.2013.), a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Tuženik drži kako kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretnog tužitelja, unatoč pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. Prema članku 502.c. Zakona o parničnom postupku (isto i po članku 118. Zakona o zaštiti potrošača), sud je u pojedinačnom postupku vezan za pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka, te stoga ne postoji, sve do podnošenja ove tužbe, nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare. Da je zakonodavac imao u vidu da kolektivna tužba prekida zastaru za pojedinačne potrošače, onda bi to bio propisao. Ali nije, već je predvidio da pojedinačni potrošač može koristiti u svom postupku jedino utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa. Vidljivo je kako je zakonodavac institut kolektivne tužbe usmjerio na utvrđenje postojanja određenih povreda na koje se onda potrošači mogu pozivati i za koje su sudovi vezani, ali zakonodavac nigdje nije predvidio da bi podnošenje takve parnice prekidalo zastaru u pojedinačnim postupcima potrošača. Korištenjem utvrđenja u pojedinačnim postupcima iscrpljen je doseg predmetne pravne norme, odnosno svaka mogućnost proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti. Uz svo poštovanje prema odlukama VSRH, suditi, u nedostatku zakonskog propisa, kako radnja treće osobe – tužba neke udruge za zaštitu potrošača – predstavlja radnju kojom se prekida zastara tražbina pojedinačnih potrošača, koja po pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora teče ispočetka, u situaciji kada postoje jasni propisi o prekidu zastare, a predmet zahtjeva kolektivne zaštite sasvim je drugačiji od zahtjeva pojedinačnog potrošača, po mišljenju tuženika predstavlja arbitrarno „stvaranje novih“, odnosno „nadomještanje nepostojećih“ propisa, drugim riječima, suđenje po principu de lege ferenda. Slijedom svega iznesenog, tuženik smatra, kako u konkretnom slučaju nema mjesta tumačenju propisa o prekidu zastare drugačije od načina na koji je to uređeno u samom zakonu. a iz toga proizlazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti zastario. Što se tiče same valutne klauzule, korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. ugovora, kao i u članku 23 R Ugovora gdje se navodi: „pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa za vrijeme postojanja … ovog Ugovora“. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF. Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB „štiti“ tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute. Tužena banka, ne samo da nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik želi istaknuti kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Vice-guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke. Iz navedenog se može zaključiti kako je stabilnost tečaja CHF prema EUR primarni cilj Švicarske narodne banke (kao što je cilj HNB-a stabilnost kune prema EUR op.a), ali također kako Švicarska narodna banka ne vidi realan rizik od značajnih promjena tečaja u budućnosti, obzirom na (i) okolnost dugotrajne tečajne stabilnosti, (ii) činjenicu da je u EU uvođenjem EUR došlo do formiranja valutnog bloka umjesto niza pojedinačnih nacionalnih valuta, te (iii) ono što se čini, po stajalištu vice-guvernera presudnim, činjenicu kako se švicarska valuta približava temeljima vlastite vrijednosti pretežno u švicarskoj ekonomiji a ne u poziciji rezervne valute. Utoliko je jasno kako tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti „obraniti“ tečaj CHF / EUR. Dapače, temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava Gguvernera Švicarske narodne banke, tuženik je imao jedino opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena. Tuženik ističe kako je navedeno pitanje dodatno adresirano i u postupku koji se vodi pred VTS RH broj Pž-7129/2013 (sada broj Pž- 6632/2017), primjerice podnescima tuženika od 5. studenog 2012. godine i 5. veljače 2013. godine, te tuženik predlaže Sudu izvršiti uvid u navedeni spis, te se obvezuje dostaviti i druge dokaze iz kojih proizlazi kako banka u trenutku sklapanje ugovora nije znala niti mogla/morala znati za smjer kretanja tečaja CHF. Banka je prilikom sklapanja Ugovora pružila sve potrebne informacije. Što se tiče informacije kako HNB štiti tečaj kune prema EUR, radi se o javno dostupnoj informaciji u niz novinskih članaka tijekom 2005. godine, te je na istu upozorio tadašnji vice-guverner HNB-a ČR prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. Proizlazi, dakle, kako je uloga i cilj HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR i time omogući stabilnost cijena bila javno dostupna činjenica, isto kao što je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, već da se isti posredno formira preko EUR. Standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice-guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita. Tuženik je o navedenoj okolnosti informirao tužitelja u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu ponudu. U odnosu na najnoviju presudu VSRH br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.g., tužena banka ukazuje na dio obrazloženja te presude u kojem se navodi: “Od trenutka kad se pojedinačni potrošač obratio banci …. nastaje pojedinačni odnos potrošača i banke …. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora … relevantne su za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača .. .“ (dio obrazloženja na str. 25. presude VSRH br. Rev 2221/2018 u vezi s dijelom obrazloženja presude VTSRH br. Pž-6632/2017, str. 54). Iz gornjeg citata slijedi logičan zaključak o tome da je u konkretnom pravnom sporu o pojedinačnom ugovornom odnosu kao što je ovaj, nužno utvrditi je li tuženik informirao tužitelja o njemu dostupnim i poznatim informacijama. Tuženik je korisnika kredita informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Banka je za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati. Tuženik ističe kako je bio posljednja banka koje je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama. Dapače, tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju. Iz svega navedenog proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te kako je banka tužitelja u samom ugovoru upozorila valutni rizik. Od banke se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja. Tužitelj nema u vidu recentnu praksu Suda Europske Unije, gdje je u odluci Č (C-186/16) navedeno: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procijeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u ovom slučaju banke, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe.“ U istom predmetu, sukladno proceduri Suda Europske Unije, svoje mišljenje dao je i nezavisni odvjetnik Nils Wahl koji navodi: Međutim, čini mi se neprimjerenim da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da obavijesti, u fazi sklapanja kreditnog ugovora, potrošača o nastanku događaja ili promjenama koje su uslijedile nakon zaključenja ugovora i koje on nije mogao predvidjeti. Od prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne može se zahtijevati da potrošačima pružaju druge informacije osim onih koje su im poznate ili koje bi im objektivno morale biti poznate u trenutku sklapanja ugovora. U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leua i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik. Međutim, na nacionalnom je sudu da provjeri je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga zapravo osigurao to da predmetni potrošači razumiju sadržaj odredaba ugovora o kreditu i, u skladu s tim, jesu li oni bili zaista u mogućnosti ocijeniti ekonomske posljedice tih odredaba. Prema tome, slijedi kako je odlučna činjenica u ovom predmetu znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelj nije ničime dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF. Time je sasvim jasno kako banka nije propustila korisniku kredita pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13. Tuženik predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta, te odbije tužbene zahtjeve u cijelosti.
3. U dokaznom postupku je sud je izvršio uvid u ugovor o namjenskom kreditu (l.s.8- 13), proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Majdi Korljan i pročitao nalaz i mišljenje (l.s.118-122), saslušao svjedoka UR (l.s.145) i tužitelja kao stranku (l.s.146-147 i 287), saslušao vještaka na glavnoj raspravi (l.s. 286) te izvršio uvid u spis br. P-1619/16.
4. U ovoj pravnoj stvari donesena je prvostupanjska presuda dana 24. ožujka 2023. koja je rješenjem ŽS u Osijeku od dana 24. kolovoza 2023. ukinuta i predmet je vraćen ovome sudu radi održavanja nove glavne rasprave.
5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatom utuženog iznosa od 19.390,75 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos do isplate (precizirano naznačeno u izreci presude) na ime stečenog bez osnove.
6. Među strankama nije sporno pitanje sklapanja ugovora o namjenskom kreditu br. 3208912595 iz kojeg proizlazi da su ga stranke sklopile 19.4.2007., te je tuženica kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u svrhu kupnje stana u iznosu od 90.300,00 CHF prema srednjem tečaju za devize HNB važećem na dan korištenja kredita. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima. Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 557,62 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju HNB za devize na dan sklapanja ugovora.
7. Međutim, sporan je osnov i visina zahtjeva; istaknut je prigovor nedostatka aktivne legitimacije; sporan je status potrošača tužitelja te prigovor zastare.
8. Nadalje, među strankama je nesporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2019., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.
9. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.
10. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
11. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
12. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, među kojima i prednik tuženice, imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.
13. U ovom konkretnom slučaju sud na temelju izvedenih dokaza, posebice ugovora o kreditu te iskaza tužitelja zaključuje da je isti dokazao status potrošača jer je kao fizička osoba sklopio pravni posao radi realizacije kredita, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju – liječnička praksa, već za kupovinu zemljišta u Crnome radi potreba izgradnje obiteljske kuće. Činjenica da je u članku 6. ugovora navedeno da je namjena kredita adaptacija stana, a da je kredit utrošen na kupovinu zemljišta u Crnome nije od značaja na utvrđenu činjenicu da tužitelj ima status potrošača. Nadalje, ovaj sud zaključuje da je odredba ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštena što je čini ništetnom. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije tužitelju kao potrošaču u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a kako to proizlazi i iz iskaza tužitelja kojemu ovaj sud u cijelosti poklanja vjeru nalazeći iskaz uvjerljivim, istinitim i životnim.
Kako vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženice, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZPP), slijedom čega je odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetna.
14. U pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora. U konkretnom slučaju iako tuženica tvrdi da je njezin prednik tužiteljici dao takve obavijesti, takvu svoju tvrdnju međutim, nije dokazala. Naime, svjedok UR u bitnom svjedoči da u Zagrebačkoj banci da radi od 2004. godine do danas, a tužitelj mu nije poznat. Prvo da je radio kao pomoćnik voditelja poslovnog odnosa s radnim osobama, a sada da obavlja isti posao u korporativnom bankarstvu. U vrijeme tog ugovora da nije radio operativno, već da je bio voditelj prodaje kredita, to da je nešto kao voditelj poslovnice. Zna da ljudi koji su podizali kredite da su razgovarali s kolegama koji su radili te poslove, no teško mu je reći što su oni konkretno razgovarali, s tim da su se oni morali držati njihovih proizvoda koje imaju kao i kreditnih uvjeta. To je njegova pretpostavka da su kolege koje su tada zaključivale ugovore razgovarale s ljudima koji su odlučili podići kredit. Na poseban upit kakve su bile smjernice banke u pogledu sklapanja ugovora o kreditu, svjedok je naveo da su postojale smjernice, da su imali više proizvoda i da su nudili stambene kredite u CHF i u EUR. Isto tako da se prezentirala kamatna stopa, instrumenti osiguranja i eventualno dodatni troškovi sklapanja ugovora, a to da je bilo općenito kod svakog ugovora o kreditu. Na upit da li se kod ugovora s valutnom klauzulom klijentu objašnjavalo što je to valutna klauzula, svjedok je izjavio da nije prisustvovao tim razgovorima, ali da se to trebalo objasniti.
14.1. Dakle, svjedok nema saznanja da li se ili nije točno klijentima, konkretno tužitelju, objašnjavalo o značaju valutne klauzule pa tužena nije uspjela dokazati svoje navode u tom pravcu s predloženim po njoj i izvedenim dokazom.
15. Stoga, u predmetnom slučaju analizom prijepornog ugovora ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tužene i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Također, sud nalazi utvrđenim da tuženica nije na transparentan način informirala potrošača da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzulu i EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.
16. Ovdje valja reći da je sukus u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev-2221/18 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku tako da su banke mijenjale ugovornu (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2922/18 i U-III-4150/19 od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.
17. U konkretnom slučaju nije dvojbeno da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku
– trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.
Nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.
18. Tužitelj je dokazao činjeničnu osnovu tužbe da je s tuženom bankom sklopio predmetni ugovor o namjenskom kreditu s kamatnom stopom promjenjivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke i valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženice kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.
19. Iz nalaza financijskog vještaka proizlazi da je tuženica uslijed promjene tečaja više obračunala iznos anuiteta u ukupnom iznosu od 145.887,23 kune i to od dana početka otplate kredita do dana 11. lipnja 2013.g. (do dana konačne otplate kredita), odnosno po prijedlogu tužitelja uzimajući u izračun samo pozitivne razlike više obračunati anuiteti da iznose 146.299,47 kn.
20. Tuženica nije imala prigovora na sam izračun, ali je osporila metodologiju izračuna jer da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, sud one potrošače koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule. Nadalje, ističe da jednostavno, nema drugog parametra za izračun tečajne razlike od tečaja važećeg na dan isplate, kao nepromjenjivog, bez parcijalnog uzimanja u obzir samo višeg tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita. Razlika se ima računati kao sveukupna razlika tečaja uključujući pozitivne i negativne razlike.
21. Na ove okolnosti sud je u dokaznom postupku saslušao vještaka koji je na upit koliko iznosi ukupna tečajna razlika kad se uzmu u obzir i negativne tečajne razlike i može li potvrditi na kojoj stranici nalaza je naveden takav iznos , odgovorio da iznos razlike anuiteta u HRK kojima su iskazane pozitivne i negativne razlike ukupno iznosi 145.887,23 kn, a ukupan iznos je prikazan u tablici 1., predzadnji stupac na stranici 4 nalaza i mišljenja te je na strani 5 mišljenja također prikazan taj iznos od 145.887,23 kn.
21.1. Sud cijeni nalaz i mišljenje vještaka kao uvjerljivo, argumentirano i objektivno. Naime, vještak je dala mišljenje unutar svoje kompetencije i podrobno je objasnila kojim se metodama služila prilikom izračuna. Na sve prigovore i pitanja odgovorila je sigurno, precizno i razumljivo pa sud vještačenje prihvaća kao vjerodostojno.
Nadalje, tuženica tijekom postupka nije stavila prigovor prijeboja niti protutužbeni zahtjev, pa da bi vještak trebao uračunati i tzv. negativnu razliku, (iznos kada je tečaj CHF bio niži od početnog čime je tužitelj plaćao manji anuitet od početnog ). Sud postupa i odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, stoga je i naloženo vještačenjem utvrditi "preplaćene iznose".
22. Na dosuđeni iznos od 19.390,75 EUR tužitelju je dosuđena zakonska zatezna kamata na svaki pojedinačni mjesečni iznos počevši od dospijeća tj. od plaćanja pa do isplate, a koja kamata mu pripada u skladu sa odredbom čl. 1115. st. 1. ZOO, tj. tuženica je kao nepošteni stjecatelj dužan zakonsku zateznu kamatu platiti od dana stjecanja. Prema shvaćanju Vrhovnog sud republike Hrvatske poslovni broj Rev - 2221/2018 od 3. rujna 2019., stoji kako su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, a na to ih nisu upozorile, odnosno banka je bila nepoštena kod ugovaranja odredbi ugovora kojim je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak.
23. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
24. Dakle, nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.
25. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednosti postignute koristi.
26. U konkretnom slučaju vještak je izračunao da iznos potraživanja tužitelja prema tuženici na osnovi pozitivne razlike anuiteta jest 19.390,75 EUR i to razlika preplaćenih anuiteta uslijed promjene tečaja za CHF koji se odnosi samo na pozitivne razlike kako je određeno rješenjem suda.
26.1. Ovdje je istaći da je sud uzeo u obzir samo pozitivnu razliku prvenstveno imajući na umu predmet ovog spora, tj. zahtjev za vraćanjem stečenog bez osnove, pa stoga po ocjeni ovog suda tužiteljica nije dužna vratiti nešto što nije ni stekla, tim više što tuženica u tom pravcu nije istaknula prigovor prijeboja niti je postavila protutužbeni zahtjev.
Valja naglasiti da prigovor radi prebijanja u postupovnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, a tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene strane nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboj (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, a što je upravo ovdje slučaj.
27. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
28. Kako je u konkretnom slučaju do tuženičinih stjecanja došlo na temelju po njoj sastavljenih nametnutih ništetne ugovorne odredbe, to ona ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužna tužitelju platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka.
29. Na kraju tuženica je osporavajući tužbeni zahtjev tužitelja istakla i prigovor zastare koji ovaj sud nalazi neosnovanim.
29.1. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, za tražbinu tužitelja zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dije lu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule. Kako je predmetna tužba podnesena ……………..., to je ista podnesena prije nastupa zastare, jer do dana podnošenja tužbe nije prošao petogodišnji zastarni rok.
30. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije za reći je da je isti prigovor neosnovan. Aktivna legitimacija izvire upravo iz ugovora o kreditu gdje je tužitelj naveden kao korisnik kredita, a iz vještačenja proizlazi da je u lipnju 2013. kredit otplaćen. Ukoliko je i netko drugi pomogao tužitelju otplatiti kredit onda nastaje regresni odnos između tužitelja i treće osobe koji odnos se tuženu ne tiče.
31. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19 i 80/22), a trošak priznat tužitelju sastoji se od zastupanja istog po punomoćnicima iz redova odvjetnika i to za sastav tužbe 250 bodova (Tbr. 7. t.1.), za pristup na ročišta od 2.12.2021., 18.1.2023., 19.10.2023., 14.5.2026. od po 250 bodova (Tbr. 9. t.1.), za sastav podnesaka od 20.12.2022. i 17.10.2023. od po 25 bodova (Tbr. 8. t.4.), za sastav podneska od 29.9.2023. 250 bodova (Tbr. 8. t.1.), sve prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 91/04, 37/05, 59/07, 148/09 i 148/12) s tim da vrijednost svakog boda iznosi 2,00 EUR, što iznosi 3.100,00 EUR, što uz PDV od 25% iznosi 3.875,00 EUR čemu se pridodaje predujam za troškove vještačenja od 398,17 EUR te pristojba na tužbu i na presudu od po 120,58 EUR i 27,00 EUR na ime troška za pristup vještaka na ročište - ukupno 4.541,33 EUR.
Tužitelju nije priznat preostali zatraženi trošak jer popisani podnesci za koje nije priznato pravo na naknadu nisu bili nužni za uspješno vođenje parnice.
U Zadru, 12. lipnja 2026.
Sudac
Sonja Miljak
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se izjavljuje u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka odluke u 3 (tri) primjerka putem ovog suda.
Dostavna naredba:
1. Tužitelju po punomoćnici
2. Tuženiku po punomoćnicima
