REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. Pr-2397/2022-50

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Danijeli Marotti Andrić, u pravnoj stvari tužiteljice GŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mirku Kovač, odvjetniku u Zagrebu, protiv tužene Republike Hrvatske - Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 5. svibnja 2026. u prisutnosti tužiteljice osobno, zamjenika punomoćnika tužiteljice EŽ, odvjetničkog vježbenika i punomoćnice tužene MŽ, zamjenice OGDO, 12. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, OIB: 52634238587, da tužiteljici GŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike plaće isplati ukupan iznos od 36,07 EUR bruto, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- 1,79 EUR od 16.09.2017. godine izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 7,34 EUR od 16.04.2018. godine izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 2,49 EUR od 16.10.2018. godine izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 4,33 EUR od 16.11.2018. godine izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 2,23 EUR od 16.02.2019. godine izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 7,70 EUR od 16.03.2019. godine izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 10,19 EUR od 16.04.2019. godine izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te da plati trošak parničnog postupka, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom prema navedenoj stopi koje teku od presuđenja pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 100,00 eura, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužene za naknadom parničnog troška za preostali iznos preko dosuđenog.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je kao državna službenica zaposlena kod tužene u Ministarstvu pravosuđa, Upravi za zatvorski sustav, raspoređena na rad u Zatvorsku bolnicu na radno mjesto pravosudne policajke, gdje obavlja poslove osiguranja. Njeno radno vrijeme organizirano je na način da radi u smjenama po 8 sati, koliko traje jedna smjena i u turnusu po 12 sati, koliko traje turnus, odnosno na drugačiji način ukoliko dolazi do prekida ciklusa 12-24-12-48 zbog promjene rasporeda rada. Zbog specifičnosti posla i nedostatka potrebnih kadrova, tužiteljica svakodnevno u svome radu ne može konzumirati pravo na odmor (stanku) u trajanju od najmanje 30 minuta, odnosno 60 minuta kada radi u turnusu. Navodi da u utuženom razdoblju svaki radni dan nije koristila pauzu (stanku), a niti joj je tužena omogućila da vrijeme nekorištenja pauze (stanke) iskoristi kao slobodne dane 1.1 Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica podneskom od 10. veljače 2026., precizira tužbeni zahtjev te istim potražuje za utuženo razdoblje isplatu razlike plaće u ukupnom iznosu od 36,07 eura, razvrstan na pojedinačne mjesečne iznose zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, osim kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržane u navedenom iznosu, kao i naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Tužena u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava kako osnov tužbenog zahtjeva tako i visinu, te ističe prigovor zastare potraživanja. Navodi da je tužiteljica raspoređena na radno mjesto mlađi pravosudni policajac u Odjelu osiguranja Zatvorske bolnice u Zagrebu. Prema Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike, poslodavac je dužan voditi evidenciju radnog vremena. U skladu s tom obvezom, Zatvorska bolnica u Zagrebu vodi evidenciju o početku i završetku radnog vremena (prisutnost na radu) službenika putem Registra zaposlenih. Stoga je netočan navod da poslodavac vodi i evidenciju korištenja dnevnog odmora, jer niti jedan propis ga na to ne obvezuje. Točno je da se dnevni odmor ubraja u radno vrijeme, pa je i vrijeme dnevnog odmora službenici plaćeno kroz redovne mjesečne isplate plaće za sve vrijeme prisutnosti na radu. Tužena navodi kako je netočno i neistinito da nije tužiteljici omogućio korištenje stanke svakodnevno u razdoblju od pet godina, pored činjenice da službenica nikad nije zatražila slobodne dane na ime neiskorištenih stanki. Tužena ističe kako se pridržavala Kolektivnog ugovora koji upravo imajući u vidu mogućnost da službenici koji rade na poslovima čija priroda ne dozvoljava prekid rada, (kakvi su poslovi osiguranja u kaznenim tijelima) iz tog razloga ne mogu koristiti dnevni odmor, imaju pravo tražiti da vrijeme dnevnog odmora iskoriste kao slobodne dane, što podnositeljica zahtjeva nije nijednom zatražila. Ističe prigovor litispendencije navodeći da tužiteljica u istoj pravnoj stvari već vodi postupak pred Općinskim radnim sudom poslovni broj, Pr- 3290/19, za gotovo identično razdoblje, od srpnja 2014. - srpnja 2019. godine. Slijedom navedenog tužena predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz nadoknadu parničnog troška.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka pročitao cjelokupnu dokumentaciju koju su stranke priložile spisu, saslušani su svjedoci TŽ i AŽ, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o. te je saslušana tužiteljica kao stranka u postupku.

4. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti neosnovan.

5. Uvidom u zahtjev za mirno rješenje spora razvidno je da je tužiteljica 6. travnja 2022. podnijela nadležnom državnom odvjetništvu zahtjev za mirno rješenje spora u kojem traži isplatu iznosa na ime naknade za neiskorištenu stanku, dok iz stanja u spisu proizlazi da tužena nije odgovorila na zaprimljeni zahtjev. Stoga je ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe iz odredbe čl. 186.a ZPP-a.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa na ime naknade za neiskorištenu stanku za razdoblje od 13. siječnja 2015. do 1. kolovoza 2019. Pri tome je tužena isticala prigovor zastare, kao i prigovor litispendencije.

7. Uvidom u espis za predmet koji se vodio kod ovog suda pod brojem Pr- 3290/2019 u pravnoj stvari ovdje tužiteljice protiv tužene utvrđeno je da je spor u tom predmetu pravomoćno okončan rješenjem o povlačenju tužbe od 19. siječnja 2022. a koje je postalo pravomoćno 8. veljače 2022. pri čemu se ističe da se u konkretnoj pravnoj stvari radilo o presumiranom povlačenju. Sukladno članku 193. ZPP-a, povučena tužba smatra se kao da nije ni bila podnesena te se može ponovno podnijeti. Koristeći se navedenim procesnim ovlaštenjem, tužiteljica je podnijela novu tužbu kojom ponovno potražuje naknadu za ovdje utuženo razdoblje. Time je utvrđen kao neosnovan prigovor litispendencije istaknut po tuženoj.

8. Najstarije potraživanje tužiteljice prema konačno postavljeno tužbenom zahtjevu odnosi se na kolovoz 2017. koje je dospjelo 15. rujna 2017., a s obzirom da je tužba podnesena 22. prosinca 2022. sud je zaključio da od dana dospijeća navedenog potraživanja, tj. od 15. rujna 2017. do dana podnošenja tužbe, tj. do 22. prosinca 2022. nije protekao zastarni rok od pet godina propisan člankom 139. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 64/23., dalje: ZR). Iz navedenog proizlazi da je prigovor zastare koji je iznijela tužena neosnovan.

9. Među strankama nije sporno da je tužiteljica bila zaposlena kod tužene kao državna službenica u Zatvorskoj bolnici u Zagrebu na radnom mjestu pravosudne policajke, da je rad obavljala u smjenama odnosno turnusima, da zaposlenici koji rade u turnusu od 12 sati imaju pravo na stanku u trajanju od 60 minuta, kao ni da tužena ne vodi posebnu evidenciju o korištenju stanke. Također nije sporno da tužiteljica nije podnosila zahtjev za korištenje slobodnih dana na ime eventualno neiskorištene stanke.

10. Svjedok TŽ iskazao je da je zaposlen u Zatvorskoj bolnici kao dežurni, odnosno voditelj smjene, te da je rad u toj ustanovi organiziran u turnusima od 12 sati, od 7,00 do 19,00 sati i od 19,00 do 7,00 sati, pri čemu zaposlenici u takvom načinu rada imaju pravo na stanku u trajanju od 60 minuta. Naveo je da zbog prirode posla, manjka službenika i organizacije rada zaposlenici nisu uvijek bili u mogućnosti koristiti stanku, niti im je poslodavac za neiskorištenu stanku omogućavao korištenje slobodnih dana. Iskazao je da su voditelji smjene ranije u Knjigu dnevnog izvješća upisivali podatke o korištenju, odnosno nekorištenju stanke, ali da im je nakon određenog vremena takvo evidentiranje zabranjeno, dok samo evidentiranje korištenja stanke ne znači nužno da je stanka stvarno korištena u punom trajanju. Naveo je da je djelatnicima nastojao omogućiti korištenje stanke kada je imao dovoljan broj službenika, na način da jedan službenik zamijeni drugoga, ali da najčešće nije bilo dovoljno službenika, a kada je stanka i bila omogućena, trajala je najviše oko 15 minuta. Također je iskazao da se događalo da jedan službenik ode kupiti gablec za sve, dok su ostali za to vrijeme ostajali raditi na svojim radnim mjestima, pa sama konzumacija gableca na radnom mjestu nije značila da su koristili stanku. Nakon što mu je predočena preslika Knjige dnevnog izvješća, svjedok je potvrdio da se u tu knjigu upisuju aktivnosti i događanja tijekom smjene te da je upravo on 17. listopada 2018. za tužiteljicu upisao korištenje stanke u vremenu od 10,20 do 10,50 sati.

11. Svjedok AŽ iskazao je da je zaposlen u Zatvorskoj bolnici na radnom mjestu pravosudnog policajca te da je rad u toj ustanovi organiziran u turnusima od 12 sati, od 7,00 do 19,00 sati i od 19,00 do 7,00 sati, pri čemu zaposlenici imaju pravo na stanku u trajanju od 60 minuta, dok zaposlenici koji rade u redovnom radnom vremenu od 8 sati imaju pravo na stanku u trajanju od 30 minuta. Naveo je da zaposlenici, unatoč tako propisanom pravu, u utuženom razdoblju zbog prirode posla, manjka službenika i organizacije dnevnog rasporeda nisu bili u mogućnosti koristiti stanku u punom trajanju, niti im je poslodavac za neiskorištenu stanku omogućavao korištenje slobodnih dana. Iskazao je da se svaka smjena organizirala ovisno o raspoloživom broju službenika, da se svakodnevno improviziralo u pogledu korištenja stanke te da se, kada je to bilo moguće, jednog službenika slalo po gablec za ostale. Tužiteljicu osobno poznaje kao kolegicu te je naveo da ona u utuženom razdoblju gotovo nikada nije koristila stanku. Dodao je da se sve aktivnosti tijekom smjene upisuju u Knjigu izvješća, kao i da se evidencije vode i u vanjskim bolnicama prilikom pratnje zatvorenika, iz čega se može vidjeti kada je pojedini službenik koristio stanku. Prema njegovu iskazu, i kada je službenik mogao koristiti stanku, ona je trajala najviše 30 minuta, a njemu osobno poslodavac nije nudio korištenje slobodnih dana umjesto neiskorištene stanke.

12. Tužiteljica je iskazala je da je zaposlena u Ministarstvu pravosuđa u Zatvorskoj bolnici, gdje je od 15. svibnja 2017. radila na radnom mjestu pravosudne policajke III. vrste, a potom na radnom mjestu pravosudne policajke II. vrste. Navela je da je radila u redovnom radnom vremenu od 7,00 do 15,00 sati ili u turnusima od 12 sati, te da je od početka radnog odnosa vrlo rijetko imala mogućnost korištenja dnevne stanke. Kao razlog nekorištenja stanke navela je lošu organizaciju rada i nedostatak djelatnika. Iskazala je da nije znala da od poslodavca može tražiti slobodne dane na ime neiskorištene stanke, te da su, prema njezinim saznanjima, voditelji u evidenciju radnog vremena upisivali da je koristila stanku iako je stvarno nije koristila.

13. Člankom 10 Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine 112/2017, 12/2018, 2/2019 - u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) propisano je da službenik i namještenik koji radi puno radno vrijeme ima svakog radnog dana pravo na odmor (stanku) od 30 minuta, a koristi ga u skladu s rasporedom koji utvrdi čelnik državnog tijela ili osoba koju on ovlasti. Službenik i namještenik koji radi u turnusima od 12 sati ima pravo na odmor u trajanju od 60 minuta ili dva puta po 30 minuta, u skladu s naravi i potrebama posla. Vrijeme odmora ubraja se u radno vrijeme i ne može se odrediti u prva tri sata nakon početka radnog vremena niti u zadnja dva sata prije završetka radnog vremena.

14. Člankom 42 Kolektivnog ugovora propisano je da ako službenik i namještenik radi na poslovima čija priroda rada ne dozvoljava prekid rada pa iz tih razloga ne može koristiti dnevni odmor (stanku), ima pravo tražiti da vrijeme dnevnog odmora (stanke) iskoristi kao slobodne dane.

15. Uvidom u knjigu dnevnog izvješća dežurnog, koja se vodi jedinstveno za sve zaposlene u Zatvorskoj bolnici Zagreb, sud je utvrdio da je tužena evidentirala korištenje dnevnog odmora za pojedine službenike, pa tako i za tužiteljicu te da tužiteljica tijekom 15 radnih dana u utuženom razdoblju nije koristila stanku u trajanju od 30 minuta.

16. Člankom 8 stavak 1 Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (Narodne novine 73/2017), propisan je minimalni sadržaj evidencije radnog vremena prema kojem evidencija o radnom vremenu, između ostalog, sadrži podatke o početku i završetku rada, ukupnom dnevnom radnom vremenu, vremenu nenazočnosti na radu u koje vrijeme se, pored ostalog ubrajaju sati korištenja odmora (dnevnog, tjednog i godišnjeg).

17. S obzirom da se dnevni odmor (stanka) ubraja u radno vrijeme sukladno članku 10 stavak 3 Kolektivnog ugovora, sud je zaključio da tužena nije bila dužna voditi evidenciju o korištenju stanke.

18. S obzirom da je tužiteljica radila na poslovima osiguranja u Zatvorskoj bolnici u Zagrebu, sud je zaključio da je tužiteljica radila na poslovima čija priroda rada ne dozvoljava prekid rada u smislu članka 42 Kolektivnog ugovora.

19. Sud je prihvatio iskaz svjedoka TŽ i AŽ te tužiteljice, prema kojima tužiteljica nije mogla koristiti stanku svakog radnog dana, ali navedena činjenica ne stvara na strani tužene obvezu da tužiteljici isplati naknadu plaće za razdoblja neiskorištenih dnevnih odmora. Naime, posljedica nemogućnosti korištenja stanke je ta da službenik koji nije mogao iskoristiti pravo na stanku, ima pravo od poslodavca tražiti korištenje slobodnih dana. Tužiteljica nije od poslodavca tražila korištenje slobodnih dana, što je imala pravo učiniti sukladno članku 42 Kolektivnog ugovora.

20. Budući da je među strankama bila sporna visina tužbenog zahtjeva, u postupku je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o.

21. Vještak je u nalazu i mišljenju od 27. siječnja 2026. naveo da je mišljenja kako za razdoblje od 15. svibnja 2017. do zaključno 31. srpnja 2019., neisplaćena bruto plaća s osnove neiskorištenih dnevnih stanki (dnevnog odmora) u trajanju od 60 minuta za vrijeme rada u turnusu, iznosi ukupno 36,07 EUR bruto.

22. Tužiteljica nije imala prigovore na sačinjeni nalaz i mišljenje vještaka te je podneskom od 10. veljače 2026. specificirala tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

23. Tužena se nije posebno očitovala na zaprimljeni nalaz i mišljenje vještaka.

24. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je sačinjen objektivno i stručno te u skladu s dokumentacijom koja se nalazi u spisu.

25. Polazeći od utvrđenja da tužiteljica od poslodavca nije zahtijevala da joj zbog neiskorištenih dnevnih odmora u utuženom razdoblju, omogući korištenje slobodnih dana, sud je zaključio da tuženik nije dužan tužiteljici isplatiti naknadu plaće za razdoblje u kojem tužiteljica nije koristila dnevni odmor (stanku), već je u to vrijeme radila jer takva obveza poslodavca nije utemeljena niti na jednom propisu. Jedino pravo koje je tužiteljica mogla ostvariti zbog činjenice što joj nije omogućeno korištenje stanke, bilo je korištenje slobodnih dana, međutim tužiteljica od poslodavca nije zahtijevala ostvarenje tog prava.

26. S obzirom da je sud zaključio da tužena nije dužna tužiteljici isplatiti naknadu plaće za neiskorištene stanke u utuženom razdoblju, sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

27. Odluka o parničnom trošku tuženika temelji se na odredbi članka 154 stavak 1 i članka 163 ZPP-a, u vezi članka 155 ZPP-a, a trošak je odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Parnični trošak obračunat je temeljem vrijednosti spora od 36,07 eura, sukladno konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

28. Tako je tuženoj priznata jednokratna nagrada u iznosu od 100,00 eura, sukladno Tbr. 7/9 kojim je propisano da za zastupanje u parničnom postupku u kojem je vrijednost predmeta spora manja od 100,00 eura, neovisno o odredbi Tbr. 7/1, ukoliko prethodnim točkama 2-8 Tbr. 7 za pojedine postupke i sporove nije drukčije određeno, odvjetniku pripada jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak u visini od 50 bodova, dok je za ostale troškove zahtjev tužene odbijen.

29. Budući da je tužiteljica izgubila parnicu, njen zahtjev za naknadom parničnog troška je u cijelosti odbijen.

30. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 12. lipnja 2026.

Sutkinja:

Danijela Marotti Andrić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 4 primjerka, u roku 15 dana, od dana dostave prijepisa odluke. Presuda kojom se završava spor u postupku male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4. -6., 8.-11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ne odgađa ovrhu (čl. 467.a ZPP-a).

DNA:

1. punomoćniku tužiteljice

2. zastupniku tužene, XXXI-P-DO-118/2023