REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7623/2025-

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Nives Šimunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Goranu Srebačiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 13. svibnja 2026. godine, u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice Gorana Srebačića, odvjetnika i zamjenice punomoćnice tuženika, Nataše Grubišić, odvjetnice, dana 12. lipnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 1. i točke D Ugovora o brzom gotovinskom kreditu broj 9011750149 od 02.08.2006. godine, zaključenog između tužiteljice FG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, sve u dijelu u kojem je ugovoreno da se tužiteljica kao korisnik kredita obvezuje platiti tuženiku jednokratnu naknadu označenu u točki D u iznosu od 2,50% od iznosa kredita, odnosno u iznosu od 500,00 kuna.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, naknaditi tužiteljici FG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 1.231,18 eura, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u skladu s člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koje teku od dana 12. lipnja 2026. godine, do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su tužiteljica i tuženik dana 02. kolovoza 2006.g. zaključili Ugovor o brzom gotovinskom kreditu, kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita iznos od 20.000,00 kuna. Navodi se da je člankom 1. Ugovora o brzom gotovinskom kreditu, ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu pod točkom D, za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,50% od iznosa kredita, odnosno 500,00 kuna. Tužiteljica navodi da joj prethodno niti naknadno nije na jasan i nedvosmislen način predočena struktura navedenih troškova, odnosno od čega se isti stvarno sastoje. Navodi i kako sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako je definiraju odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, u daljnjem tekstu “ZZP”), koji je u to vrijeme bio na snazi, obzirom da se radi o odredbi koja se unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane. Tužiteljica nadalje navodi da joj je tuženik odobrio jedan iznos kredita, a faktički isplatio drugi, umanjen za navodne troškove obrade kredita, te je potom zaračunavao kamate na cjelokupan iznos kredita, sa uračunatom ulaznom naknadom, iako joj je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Tužiteljica navodi da se na taj način prouzrokovala neravnoteža u međusobnim pravima i obvezama trgovaca i potrošača, pa predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna odredba čl. 1. Ugovora o brzom gotovinskom kreditu kojim je ugovorena obveza tužiteljice da tuženiku plati naknadu za obradu kredita u visini od 2,50% od iznosa kredita. Ujedno, tužiteljica traži da se naloži tuženiku naknaditi parnični trošak, sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost potraživanja te ističe prigovor zastare, kao i nedostatak pravnog interesa za postavljanje deklaratornog zahtjeva u ovom postupku. Nadalje, tuženik prigovara i naznačenoj vrijednosti predmeta spora te predlaže odrediti vrijednost predmeta spora u visini sporne naknade. Navodi da tužba ne precizira koje bi konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, te ističe da je na tužitelju teret dokazivanja. Navodi da su ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita bile jasne, lako uočljive i razumljive i da je tuženik u pregovorima objasnio tužitelju sve značajke ugovora, pa i sporne odredbe. Tuženik ističe da je prema pozitivnim propisima bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita. Prigovara da bi tužiteljica imala status potrošača, dok to i ne dokaže. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška.

3. Tijekom postupka provedeni su dokazi pregledom Ugovora o brzom gotovinskom kreditu, te saslušanjem tužiteljice osobno kao parnične stranke.

4. Nakon provedenih dokaza, sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 02. kolovoza 2006. godine zaključili Ugovor o brzom gotovinskom kreditu, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 20.000,00 kuna.

6. Nije sporno da je u ugovornoj odredbi čl. 1. točkom D određeno da je korisnik kredita dužan platiti davatelju kredita iznos od 2,50 % od vrijednosti kredita, na ime naknade za obradu kredita.

7. Sporno je pitanje statusa potrošača i pitanje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita. Sporna je osnovanost i vrijednost predmeta spora.

8. Saslušana je tužiteljica koja je izjavila da je 2006. godine zaključila Ugovor o brzom gotovinskom kreditu, čija namjena je bila kupnja osobnog vozila koje joj je trebalo za osobne potrebe te podmirivanje tekućih troškova života. Naglasila je da automobil nije koristila ni za kakvo poslovanje, već isključivo za osobne i privatne svrhe. Navela je da u vrijeme sklapanja Ugovora o brzom gotovinskom kreditu, kao ni danas nije imala obrt niti trgovačko društvo. Izjavila je da joj je bilo poznato da mora platiti naknadu za obradu kredita, ali da joj bankari nisu objasnili na što se naknada odnosi, kao ni koje troškove pokriva naknada za obradu kredita. Tužiteljica nadalje navodi da o toj odredbi nije posebno pregovarala s bankarima, a smatra da kredit ne bi ni dobila da nije platila tu naknadu.

9. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice, koji je djelovao potpuno iskreno, istinito i uvjerljivo. Utvrđeno je da je tužiteljica zaključila ugovor o brzom gotovinskom kreditu u svojstvu potrošača, jer se radi o ugovoru o kreditu za podmirenje tekućih životnih troškova te kupnju osobnog vozila koji je tužiteljici trebao za privatne, osobne potrebe, a ne za poslovanje ni profesionalnu djelatnost.

10. Iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da je banka jednostranom odlukom unijela u ugovor o brzom gotovinskom kreditu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, nametnuvši tako korisniku kredita obvezu plaćanja naknade, bez prethodno provedenog pojedinačnog pregovaranja. Naime, iz iskaza tužiteljice je razvidno da se nije mogla suprotstaviti takvoj ugovornoj odredbi, te da joj zaposlenici banke uopće nisu objasnili na što se odnosi trošak obrade kredita. Niti u ugovoru o brzom gotovinskom kreditu nema objašnjenja na što se točno odnosi spomenuta naknada i koji su to troškovi banke, koje je potrošač dužan posebno plaćati prilikom sklapanja ugovora o brzom gotovinskom kreditu.

11. Tuženik nije pružio dokaz o opravdanosti takve odredbe, odnosno nije taksativno naveo što čini troškove obrade kredita. Tužiteljica nije mogla sklopiti predmetni ugovor o brzom gotovinskom kreditu ukoliko ne bi pristala na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi koja je, kako proizlazi, ugovorena po principu "uzmi ili ostavi", pa potrošač nije mogao utjecati na tu odredbu.

12. S obzirom na sve navedeno, radi se o jednostranoj odluci banke, koja je bez pregovaranja s drugom stranom, nametnula potrošaču navedenu odredbu o naknadi, pa se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, koja je ništetna, sukladno čl. 81. ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, koji u st. 2. propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, st. 4. propisuje da, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom, standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Kao što je već rečeno, dio odredbe čl. 1. koji se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, suprotan je načelu savjesnosti i poštenja, te je uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Nije u pravu tuženik kada navodi da tužitelj nema pravni interes za postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva. Naime, odredba čl. 187. Zakona o parničnom postupku, propisuje mogućnost tužitelja da traži od suda utvrđenje postojanja ili nepostojanja nekog prava ili pravnog odnosa, a u ovom slučaju tužitelj traži da se presudom utvrdi ništetnost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi.

15. Tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe, jer je upravo tužitelj kao potrošač bio ugovorna strana kod predmetnog ugovora o kreditu i kao takav je zahvaćen djelovanjem ništetne odredbe o ulaznoj naknadi. Ističe se da se svatko ima pravo pozivati na ništetnost, a u ovom slučaju se na ništetnost poziva ugovorna strana, a osim toga pravo na ništetnost se ne gasi, a sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti.

16. U odnosu na prigovor tuženika glede naznačene vrijednosti predmeta spora, sud nalazi da je ista određena sukladno odredbi članka 40. stavka 2. Zakona o parničnom postupku. Naime, tužitelj je vrijednost predmeta spora naznačio u skladu sa zakonskim kriterijima koji se primjenjuju kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, već na utvrđenje određenog prava ili pravnog odnosa. Sud ocjenjuje da tako određena vrijednost predmeta spora nije očito previsoka niti nerazmjerna značaju i prirodi spornog pravnog odnosa, slijedom čega istaknuti prigovor tuženika nije osnovan.

17. Sud također nalazi neosnovanim prigovor zastare koji je istaknuo tuženik. Predmet ovog postupka jest zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe. Sukladno odredbama obveznog prava, pravo na isticanje ništetnosti te zahtjev za utvrđenje ništetnosti pravnog posla ili njegove pojedine odredbe ne zastarijeva, budući da ništetan pravni posao ne proizvodi pravne učinke koje zakon priznaje. Slijedom navedenoga, tužitelj nije ograničen zastarnim rokovima u ostvarivanju zaštite koja proizlazi iz ništetnosti, pa je prigovor zastare valjalo odbiti kao neosnovan.

18. S obzirom na izloženo, prihvaćen je u cijelosti tužbeni zahtjev te je utvrđeno da je ništetna odredba Ugovora o brzom gotovinskom kreditu sadržana u čl. 1. i točci D, u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti jednokratnu naknadu označenu pod (D) u visini 2,50% od iznosa kredita označenog pod (A), koja dospijeva na naplatu na dan dospijeća prvog anuiteta.".

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, a sastoji se od troška zastupanja tužiteljice po punomoćniku - odvjetniku. Troškovi su obračunati po važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, po kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

20. Troškovi tužiteljice obuhvaćaju: sastav tužbe – 100 bodova, sastav podneska od 29.01.2026.g. - 100 bodova, pristup na ročište 23.04.2026. g. – 100 bodova, pristup na ročište 13.05.2026.g. - 100 bodova, pristup na ročište za objavu presude - 50 bodova, što je ukupno 450 bodova, odnosno 900,00 eura. Dosuđen je PDV u iznosu od 225,00 eura, sudska pristojba na tužbu u svoti od 26,55 eura i na presudu u svoti od 53,09 eura, pa sveukupan parnični trošak koji je tuženik dužan naknaditi tužitelju iznosi 1.204,64 eura.

21. Dosuđene su kamate na parnični trošak koje teku od presuđenja tj. od 12. lipnja 2026. godine do isplate, jer se radi o dospjelom potraživanju sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01 . srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 12. lipnja 2026. godine

Sutkinja

Nives Šimunović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda u 4 istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku