REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

Pr-2011/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ZĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po pun. Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika KLINIČKI BOLNIČKI CENTAR SPLIT, Spinčićeva 1, Split, OIB: 51401063283, zastupanog po pun. Katarini Zrilić, odvjetnici u Splitu, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 29. travnja 2026. godine u nazočnosti zamj. pun. tužiteljice i pun. tuženika, dana 12. lipnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza za razdoblje od 01.11.2018.g. do 30.09.2024.g. u ukupnom iznosu od 22,57 EUR neto s kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od po:

- 2,86 EUR koja teče od 15. srpanj 2021.

- 6,50 EUR koja teče od 15. kolovoz 2021.

- 6,53 EUR koja teče od 15. srpanj 2023.

- 5,53 EUR koja teče od 15. kolovoz 2023.

- 1,15 EUR koja teče od 15. listopad 2024.

do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena;

2.Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju parnični trošak na račun punomoćnika tužitelja odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN: [broj bankovnog računa], sa kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2.ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.“

r i j e š i o  j e

I. Smatra se da je tuženikov prigovor radi prebijanja povučen.

II. Nalaže se tužiteljici u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 125,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 5.prosinca 2023.godine zaprimljena je tužba, ova tužba ispravljena je podneskom tužitelja od 8.prosinca 2023.godine, u historijatu iste. Navodi se da je tužitelj zaposlen kod tuženika na radnom mjestu zdravstvenog djelatnika – medicinska sestra/ tehničar pri Klinici za psihijatriju, te da ima prebivalište na adresi [adresa], koje je od mjesta rada Split, Spinčićeva 1, udaljeno 39,16 km. Tužitelj da ima pravo na isplatu razlike naknade troškova prijevoza, da ima pravo na naknadu troškova prijevoza po prijeđenom kilometru, a ovo posebice iz razloga što tužitelj kada radi noću, vikendom ili praznikom uopće nema organiziran međumjesni prijevoz koji bi omogućavao dolazak ili odlazak s posla unutar vremena čekanja od 45 minuta. Radi navedenog, tužitelj da je prisiljen koristiti osobni automobil, te sukladno prethodno citiranim odredbama TKU-a, da ima pravo na isplatu troškova prijevoza (za dolazak i povratak s posla) prema prijeđenom kilometru. Nadalje, sve da tužitelj nema pravo na naknadu troškova po prijeđenom kilometru sukladno odredbama iz čl.66.st.13.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) i čl.65.st.16.TKU-a (NN br.56/2022, 127/2022, 58/23) u krajnjem slučaju da ima pravo na isplatu tzv.kombiniranog prijevoza u visini mjesečne pokazne karte, te za dio udaljenosti od adrese prebivališta do stanice međumjesnog prijevoza u [adresa] po prijeđenom kilometru. Tužitelj napominje da u razdoblju od 21.03.2020.g. do 11.05.2020.g. uopće nije postojala redovita linija međumjesnog javnog prijevoza prijevoza zbog pandemije COVID -19, slijedom čega tužitelj da ima pravo na naknadu troškova prijevoza po prijeđenom kilometru za navedeno razdoblje. Tuženik da je pogrešno umanjivao naknadu troškova prijevoza. Radi navedenog predlaže da se razlika prvenstveno utvrdi prema prijeđenim kilometrima za udaljenost od 78,32 km (2 x 39,16 km = 78,32 km); podredno kombinacijom prijeđenih kilometara za udaljenost od 11,66 km (2 x 5,83 km = 11,66 km) i mjesečne pokazne karte, vodeći računa da u razdoblju od 21.03.2020.g. do 11.05.2020.g. uopće nije postojala redovita linija međumjesnog javnog prijevoza zbog pandemije COVID -19. Tužitelj predlaže da sud naloži tuženiku dostaviti obračunske platne liste i evidenciju nazočnosti na radu, prvenstveno postavlja manifestacijski zahtjev-

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da u cijelosti osporava osnov i visinu tužbeno zahtjeva. Tužba da je nepodobna za raspravljanje jer da nije razvidno što tužitelj potražuje, stoga se predlaže sudu vratiti tužbu tužitelju da je nadopuni tj. precizno, jasno i nedvosmisleno činjenični supstrat tužbe uredi na način da bude vidljivo koja prava smatra da mu tuženik krši i što tvrdi da mu tuženik ne isplaćuje.

3. Svojim podneskom od dana 2.listopada 2024.godine tužitelj postupa sukladno nalogu suda te vrši dopunu tužbe na način da postavlja određen tužbeni zahtjev i od tuženika na ime razlike manje isplaćene naknade troškova prijevoza potražuje iznos od 1.420,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, za period od 1.studenog 2018.godine do 30.rujna 2024.godine.

4. Nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, svojim podneskom od dana 7.kolovoza 2025.godine, tužiteljica konačno postavlja svoj tužbeni zahtjev, sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka dipl.oecc. IĐ. Dakle, tužiteljica sada potražuje iznos od 22,57 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženik navodi da se protivi smanjenju tužbenog zahtjeva, ustaje u prigovoru radi prebijanja za iznos od 1.746,28 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

5. Prigovor radi prebijanja tuženik je izjavio podneskom od 14.srpnja 2025.godine, tužiteljica navodi da je taj prigovor izjavljen nepravovremeno, nakon zaključenja prethodnog postupka. Navod tužiteljice je točan, naime, prethodni postupak zaključen je na pripremnom ročištu održanom dana 9.srpnja 2024.godine, a prigovor radi prebijanja je izjavljen nepravovremeno, nakon zaključenja prethodnog postupka, pa bi ga u biti valjalo odbaciti. Svejedno, kako je sud dana 23.rujna 2025.godine donio rješenje, uz upozorenje na odredbu čl.109. Zakona o parničnom postupku (53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), kojim je pozvao tuženika da u roku od 15 dana određeno postavi svoj prigovor radi prebijanja, a tuženik to nije u ostavljenom roku napravio, to je valjalo donijeti rješenje kojim se smatra da je prigovor radi prebijanja povučen.

6. Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužiteljice za isplatu razlike putnog troška za period od 1.studenog 2018.goidne do 30.rujna 2024.godine.

7. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom podataka HAK-a (list 13 i 14 spisa); obračunskih platnih lista i evidencije nazočnosti na radu za tužiteljicu; odluka tuženika od 3. rujna 2014. godine, 3. travnja 2018. godine i 24. svibnja 2022. godine; vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl. oecc. IĐ te saslušanjem tužiteljice u svojstvu parnične stranke.

8. Stranke su popisale parnični trošak.

9. Zahtjev tužiteljice nije osnovan.

10. Naime, nesporno je, a to proizlazi iz izvedenih dokaza, da je tužiteljica radnica tuženika, da ima prebivalište na adresi [adresa], kao što nije ni sporno da je njeno mjesto rada kod tuženika u Splitu, Spinčićeva 1.

11. Tužiteljica svoje pravo temelji na odredbama Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama.

12. Odredbom čl.66.st.1. TKU-a („Narodne novine“ br.128/2017., 47/2018., 123/2019., 66/2020., u tekstu TKU/17), odnosnočl.65.st. 1.TKU-a („Narodne novine“ br.56/2022., 127/2022., 58/2023., u tekstu TKU/22) propisano je da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra. Odredbom čl. 66. st. 9. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 11. TKU/22 propisuje da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta. Odredbom čl. 66. st. 12. TKU-a/17 („Narodne novine“ br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) propisano je ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, da će se naknada troškova prijevoza isplatit će u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine - ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje. Prema odredbama čl. 52. st.18. TKU/22, udaljenost u smislu tog članka računa se na temelju kartografske podloge Google Maps putem stranice https://www.google.com/maps i to kao najkraća automobilska ruta sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom) i to u visini od 1,35 kn po prijeđenom kilometru (st. 14. i 16.), odnosno 0,19 eur od 1.1.2023. od kada je u Hrvatsku kao službena valuta uveden eur. Odredbom čl. 66. st. 16. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 21. TKU/22 propisano je da se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dana kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao. Odredbom čl. 66.st.17. TKU/17, odnosno čl.65.st.23. TKU/22, propisano je ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, da se zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora. Trenutno važeći je TKU/24 (NN 29/2024), koji u čl.75. propisuje da, ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza na dijelu udaljenosti, naknada troškova prijevoza isplatiti će se: 1. za dio udaljenosti na kojoj prijevoz nije organiziran, kao i u slučaju kad organizirani javni prijevoz ne prometuje određenog dana, u visini od 0,18 eura po prijeđenom kilometru, 2. za dio udaljenosti na kojoj je prijevoz organiziran, a kojeg zaposlenik koristio, u visini cijene karte organiziranog prijevoza, a ako ga ne koristi, u visini cijene karte organiziranog prijevoza u visini od 0,18 eura po prijeđenom kilometru, ovisno o tome što je za poslodavca povoljnije.

13. U svom iskazu tužiteljica navodi da je izdala svojoj punomoćnici punomoć za vođenje ove parnice, da inače živi na adresi u [adresa], da sa te adrese putuje do mjesta rada, udaljenosti 36,8 km. Navodi da nije sigurna kako joj poslodavac isplaćuje troškove prijevoza, odnosno obračunava li trošak po prijeđenom kilometru ili po cijeni mjesečne putne karte. Inače, da od kuće nema organizirani prijevoz do [adresa], a od [adresa] do Splita autobus da vozi svakih sat vremena. Navodi da nije moguće doći na posao unutar čekanja od 45 minuta, da bi morala hodati 45 minuta do [adresa], a to da se odnosi i na povratak s posla. Na takav način da je bilo i u razdoblju Covida od 21.3.2020. do 11.5.2020., dakle da nije bilo organiziranog međumjesnog prijevoza. Navodi da na posao i sa posla odlazi koristeći osobni automobil, tuženik da joj nije platio trošak prijevoza za one dane kada je bila opravdano odsutna s posla do dva dana i to kada bi se radilo. To da su bile situacije kada je iz nekih svojih privatnih razloga tražila slobodan dan. Na poseban upit pun. tuženika traži li tužiteljica naknadu troškova prijevoza po prijeđenom kilometru osobnim automobilom za one dane kada uopće nije došla na rad u bolnicu, tužiteljica odgovara da traži. Navodi da sa njom u automobilu ne ide nitko sa područja [adresa] tko radi u Splitu.

14. Tuženik je u spis dostavio svoje odluke o načinu isplate putnog troška tužiteljici; odlukom od 3.rujna 2014.godine tužiteljici je priznato pravo na naknadu međumjesnog prijevoza za dolazak na posao i povratak s posla, u ovom slučaju radi se o tzv. kombiniranom načinu obračuna putnog troška, ukupni iznos koji pripada tužiteljici računa se kombinacijom dvaju različitih sustava i to stvarne kilometraže za put od prebivališta tužiteljice do stanice u [adresa] i natrag (gdje nema javnog prijevoza) i cijene službene mjesečne pokazne karte za dionicu [adresa]. Ova odluka primjenjuje se od 1.svibnja 2014.godine. Odlukom tuženika od 3.travnja 2018.godine reguliran je također kombinirani način obračuna, ova odluka primjenjuje se od 1.ožujka 2018.godine. Dakle, tužiteljica nije protiv ovih odluka podnijela zahtjev za zaštitu prava i ovaj sud drži da se u utuženom periodu (osim perioda lockdowna) trebao zaista primijeniti u odnosu na tužiteljicu kombinirani način obračuna putnog troška, po kilometru od [adresa] do stanice u [adresa] i natrag (sukladno stvarno nastalom trošku i odlascima na posao i natrag) i puna cijena mjesečne putne karte od [adresa] do Splita (pokazne), bez umanjenja za dane nenazočnosti na radu za određeni mjesec (osim za mjesec kada je tužiteljica koristila pretežiti dio godišnjeg odmora).

15. Svakako, zadatak vještaku i nalaz i mišljenje sudskog vještaka za knjigovodstvo i financije dipl.oecc IĐ je bio takav da je vještak u svom nalazu i mišljenju dao procjenu razlike naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru u odnosu na iznos isplaćene naknade, ali za 39,87 km u jednom pravcu (od prebivališta tužiteljice do mjesta rada), ali ne i za kombinirani način obračuna (po km od prebivališta tužiteljice do kolodvora u [adresa] i natrag te za punu mjesečnu putnu kartu od [adresa] do Splita i natrag). Sudski vještak navodi da je tuženik tužiteljici čitavo utuženo vrijeme isplaćivao naknadu prijevoza po kilometru (za čitavu relaciju od kuće do posla i natrag), čak u nekim mjesecima u višim iznosima nego što ista traži, zbirno da tužiteljica nije oštećena. Međutim, da je tužiteljica u 5 mjeseci primila manje troška prijevoza, u ukupnom iznosu od 22,57 EUR (za lipanj, srpanj 2021.godine, lipanj i srpanj 2023.godine i rujan 2024.godine). Sud drži da tužiteljica nije dokazala da joj pripada naknada troškova po kilometru od mjesta prebivališta do posla i natrag, a na to ne ukazuju ni priložene odluke tuženika na koje tužiteljica nije podnijela zahtjev za zaštitu prava. Kako tužiteljica nije dokazala da joj ovaj način obračuna troška pripada, da joj za utuženo razdoblje pripada naknada troška po kilometru od prebivališta do mjesta rada i natrag, to je valjalo odbiti njen zahtjev u cijelosti. Sam sudski vještak navodi da je ona primala i manje i više troška od onoga po kilometru od kuće do posla i natrag, te da nije oštećena u utuženom periodu, ukupno gledajući, na ime naknade putnog troška, što prema stavu ovog suda nije relevantno, jer zahtjeva tuženika za isplatu jednostavno rečeno nema, da bi o tome sud morao odlučiti. Svakako, u ovom slučaju se nisu niti izvodili dokazi na okolnost visine mjesečne pokazne karte [adresa], nisu se pribavljali podaci o redovitosti te linije i utvrđivale okolnosti o ukupnom trajanju čekanja (45 min), dakle, sve okolnosti propisane citiranim odredbama TKU. Stranke nisu tražile dopunu nalaza i mišljenja, predložili su zaključenje raspravljanja, pa je sud ovu odluku donio i trebao donijeti temeljem stanja u spisu. Tužiteljica je sama ranije tijekom postupka navela da se podredno koristi kombinacija prijeđenih kilometara za udaljenost od 11,66 km (2x5,83 km) i mjesečne karte javnog prijevoznika, međutim, taj način obračuna sudski vještak nije izradio, a tužiteljica nije u tome ustrajala držeći da joj pripada pravo na razliku troška za udaljenost od ukupno 78,32 km u oba smjera (pogrešno).

16. Dakle, tužiteljici ne pripada pravo na isplatu zatraženog iznosa od 22,57 EUR sa kamatama, jer nije dokazala da joj pripada pravo na isplatu troška po kilometru od [adresa] do mjesta rada i natrag u tim mjesecima, a činjenično stanje (pa ni vještvo) nije utvrđeno u potpunosti vezano za stvarnu nazočnost na radu u tim mjesecima i cijenu pokazne mjesečne karte [adresa]. Radi navedenog, sud nije ni mogao provjeriti i utvrditi je li tuženik isplatama troška prijevoza u tim mjesecima isplatio tužiteljici manje od onog što je prema stavu ovog suda trebao i što je trebalo egzaktno utvrditi.

17. Što se tiče onog perioda u kojem uopće nije bilo autobusnog prijevoza, za vrijeme općepoznatog lockdowna vezanog za Covid 19, radi se o periodu od 21.ožujka 2020.godine do 11.svibnja 2020.godine. Kako u konačnici ovaj period nije obuhvaćen smanjenim zahtjevom, o tome nije niti odlučeno, očito je tuženik pravilno, ne na štetu tužiteljice, isplatio tužiteljici naknadu stvarno troška po ukupnoj kilometraži, za ovaj period.

18. Tužiteljica je podnijela stupnjevitu tužbu, postavila manifestacijski zahtjev, zahtjev na isplatu nije bio određen, sud je naložio tužiteljici dopuniti tužbu i odrediti tužbeni zahtjev, to je tužiteljica napravila podneskom od 2.listopada 2024.godine te je za period od 1.studenog 2018.godine do 30.rujna 2024.godine zatražila iznos od ukupno 1.420,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, svojim podneskom od 7.kolovoza 2025.godine tužiteljica je smanjila svoj tužbeni zahtjev i zatražila iznos od 22,57 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženik se usprotivio smanjenju tužbenog zahtjeva. Prema stavu ovog suda, smanjenje tužbenog zahtjeva inače zaista predstavlja djelomično povlačenje tužbe, tuženik se takvom smanjenju može protiviti, ali u ovom slučaju, vezano za posebnu narav spora i sve okolnosti slučaja, ne sa uspjehom. Smanjenje zahtjeva uslijedilo je nakon provedenog dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem, a prije izvođenja tog dokaza sud je pozivao tuženika da za potrebe vještačenja dostavi platne liste i evidencije radnog vremena, tome je tuženik udovoljio dana 26.ožujka 2025.godine. Dakle, prije toga tužitelj i nije imao potrebne podatke za određivanje visine zahtjeva. Svakako se u ovom slučaju može analogno primijeniti stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske vezano za ovlaštenje tužitelja povećati zahtjev nakon vještačenja i da nije potreban pristanak tuženika za to (preinaka tužbe) te da prigovor zastare za taj dio (povećanog zahtjeva) nije osnovan jer se smatra da je čitav zahtjev, pa i povećani dio nakon vještačenja, podnesen već u tužbi. Dakle, ista je, prema stavu ovog suda, situacija i vezano za djelomično povlačenje tužbe smanjenjem zahtjeva nakon vještačenja kada se u biti utvrdi visina potraživanja, pa se tuženik ne može tome sa uspjehom protiviti i ne bi ni imao pravo na naknadu troškova radi djelomičnog povlačenja tužbe, a sud ne treba odbiti kao neosnovan onaj dio zahtjeva koji je smanjen niti o tome treba odlučiti, već treba odlučiti o konačno smanjenom odnosno postavljenom zahtjevu nakon vještačenja (bio isti veći ili manji od prethodno postavljenog). U ovom slučaju tužitelj kao radnik nije imao potrebnu dokumentaciju za podnošenje određenog zahtjeva u tužbi, sud je insistirao donošenjem rješenja i vraćanjem tužbe na dopunu na postavljanju određenog zahtjeva na isplatu, vezano za odredbu čl.109. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 , 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), naloženo je tužitelju dopuniti tužbu i odrediti zahtjev i prije provedenog dokaza vještačenjem, pa je svakako tužitelj ovlašten smanjiti zahtjev nakon provedenog dokaza vještačenjem i tome se tuženik ne može sa uspjehom protiviti. Svakako, tužitelj je u ovom slučaju bio ovlašten smanjiti zahtjev nakon vještačenja, tome se tuženik ne može sa uspjehom protiviti i smatra se, po pitanju konačne situacije, kao da je dao svoj pristanak na to, pa o smanjenom dijelu zahtjeva odnosno dijelu zahtjeva za koji je povučena tužba sud drži da ne treba niti odlučiti i u tom dijelu odbiti zahtjev tužitelja i dosuditi, shodno tome, trošak sukladno odredbi čl.154.st.2. ZPP-a. Za navesti je da sud odlučuje po konačno smanjenom i uređenom zahtjevu nakon vještačenja, pa nije trebalo niti odlučiti po većem zahtjevu, pa za dio smanjenog zahtjeva odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan, a i visina troškova odmjerena je po ovom konačno smanjenom zahtjevu, vezano i za odredbu čl.155. ZPP-a. Radnik ne raspolaže cjelokupnom potrebnom dokumentacijom za potrebe vještačenja, tuženik po nalogu suda (s obzirom da se tuženik protivi i osnovu i visini zahtjeva) dostavlja tu dokumentaciju upravo za potrebe provođenja dokaza vještačenjem na okolnost visine zahtjeva. Radi navedenog, iako se smanjenje zahtjeva može formalno podvesti pod djelomično povlačenje tužbe, ovaj sud drži da u stvarnosti i konkretnom slučaju to predstavlja djelomično povlačenje tužbe ali da se tome tuženik ne može sa uspjehom protiviti i da valja odlučiti po konačno smanjenom i uređenom zahtjevu nakon provođenja dokaza vještačenjem i da je to v.p.s. u ovom slučaju.

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1. i čl.155. ZPP-a (vezano za v.p.s. od 22,57 EUR). Obistinjeni trošak tuženiku odnosi se na trošak jednokratne nagrade za čitav prvostupanjski postupak od 50 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje iznos od 100,00 EUR. Na ovaj iznos valjalo je dodati 25% PDV-a u iznosu od 25,00 EUR, tako da je konačno tužiteljici naloženo na ime naknade parničnog troška isplatiti tuženiku iznos od 125,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

U Splitu, 12. lipnja 2026. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se odluka objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava odluke obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se odluka objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se odluka objavljuje smatra se da je dostava odluke obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika