Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-529/2025-12

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sucu pojedincu Andrei Herendić u pravnoj stvari tužiteljice VC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Zrinka Prlić, odvjetnik, protiv tuženika OTP banka d.d. iz Splita Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnik Sanja Vukina, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vukina i Partneri u Zagrebu, Prilaz Gjure Deželića 30, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 4. svibnja 2026., u prisutnosti tužiteljice, zz punomoćnika tužiteljice i zz punomoćnika tuženika, 12. lipnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. Ugovora o kreditu broj 43821/06 sklopljenog 01. lipnja 2006. između tužitelja VC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika OTP BANKA d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojim je ugovoreno da se tužitelj obvezuje prije korištenja kredita platiti tuženiku naknadu u visini od 1,00% od iznosa kredita, a koji glasi:

„Naknada za obradu zahtjeva

Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna; plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita; korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.“.

II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju VC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 132,72 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. lipnja 2006. po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. godine određuje sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. Ugovora o kreditu broj 43859/06 sklopljenog 01. lipnja 2006. između tužitelja VC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika OTP BANKA d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojim je ugovoreno da se tužitelj obvezuje prije korištenja kredita platiti tuženiku naknadu u visini od 1,00% od iznosa kredita, a koji glasi:

„Naknada za obradu zahtjeva

IV. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju VC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 21,46 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. lipnja 2006. po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. godine određuje sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 306,64 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. lipnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 7. ožujka 2025. navodi da je u svojstvu potrošača kao korisnik kredita s tuženikom kao bankom sklopila 1. lipnja 2006. Ugovor o kreditu broj 43281/06 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Ugovorom o kreditu tuženik je tužiteljici stavio na raspolaganje iznos od 52.145,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan korištenja kredita. Rok otplate kredita iznosio je 123 mjeseca uz promjenjivu kamatnu stopu koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,30 % godišnje. Navodi da je u cijelosti otplatila kredit. Navodi da je tuženik u članku 8. Ugovora o kreditu ugradio odredbu kojom je ugovoreno da se tužiteljica obvezuje prije korištenja kredita platiti tuženiku jednokratnu naknadu u visini od 1 % od iznosa odobrenog kredita, a najviše do 1.000,00 HRK. Temeljem navedene ugovorne odredbe tuženik je tužiteljici obračunao i od tužiteljice naplatio jednokratnu naknadu za korištenje kredita u iznosu od 214,05 CHF, odnosno 999,98 HRK, odnosno 132,72 EUR. Nadalje navodi da je u svojstvu potrošača kao korisnik kredita s tuženikom kao bankom sklopila 1. lipnja 2006. Ugovor o kreditu broj 43859/06 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Ugovorom o kreditu tuženik je tužiteljici stavio na raspolaganje iznos od 3.461,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan korištenja kredita. Rok otplate kredita iznosio je 75 mjeseca uz promjenjivu kamatnu stopu koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,30 % godišnje. Navodi da je u cijelosti otplatila kredit. Navodi da je tuženik u članku 8. Ugovora o kreditu ugradio odredbu kojom je ugovoreno da se tužiteljica obvezuje prije korištenja kredita platiti tuženiku jednokratnu naknadu u visini od 1 % od iznosa odobrenog kredita, a najviše do 1.000,00 HRK. Temeljem navedene ugovorne odredbe tuženik je tužiteljici obračunao i od tužiteljice naplatio jednokratnu naknadu za korištenje kredita u iznosu od 34,61 CHF, odnosno 161,69 HRK, odnosno 21,46 EUR. Ističe da se o navedenim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, već je ista predstavljala sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika. Navodi da tužitelj ica nije imala nikakav utjecaj na sadržaj te odredbe te je navedena odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača. Navodi da joj nije bilo objašnjen odnos između iznosa naknade i pruženih usluga, odnosno nije joj bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. Ističe da je navedena odredba protivna prisilnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu , ali i u vrijeme izvršavanja dijela obveza tužitelja po Ugovoru o kreditu. Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (čl. 87. st. 1. ZZP/03). Navodi da osim što je odredba protivna citiranim odredbama ZZP/03 kao lex specialis, ista je protivna osnovnim načelima obveznog prava (ravnopravnosti sudionika, dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava). Ukazuje i na presudu Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su stvarno nastali, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Poziva se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., poslovni broj Rev-818/2023 od 17. siječnja 2024. i poslovni broj Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024. gdje je isti zauzeo pravno stajalište da je takva odredba nepoštena te da je kao takva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga predlaže da sud utvrdi ništetnom odredbu članka 8. Ugovora o kreditu broj 43281/06 sklopljenog 1. lipnja 2006. između tužiteljice i tuženika, u dijelu kojim je ugovoreno da se tužiteljica obvezuje platiti tuženiku jednokratnu naknadu u visini od 1 % od iznosa odobrenog kredita, a najviše do 1.000,00 HRK , a koja glasi: „Naknada za obradu zahtjeva Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna; plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita; korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.“, te naloži tuženiku da tužiteljici, na ime stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 132,72 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. lipnja 2006. do isplate, te da sud utvrdi ništetnom odredbu članka 8. Ugovora o kreditu broj 43859/06 sklopljenog 1. lipnja 2006. između tužiteljice i tuženika, u dijelu kojim je ugovoreno da se tužiteljica obvezuje platiti tuženiku jednokratnu naknadu u visini od 1 % od iznosa odobrenog kredita, a najviše do 1.000,00 HRK, a koja glasi: „Naknada za obradu zahtjeva Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna; plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita; korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.“, te naloži tuženiku da tužiteljici, na ime stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 21,46 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. lipnja 2006. do isplate, te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu svih tužbenih zahtjeva, kao i osnovu, visinu i tijek zateznih kamata, te predlaže da sud odbije sve tužbene zahtjeve. Navodi da čini visinu tužbenog zahtjeva pod točkom II. i visinu tužbenog zahtjeva pod točkom IV. nespornima. Navodi da tužiteljica nije potrošač, pa smatra da treba primijeniti tumačenje zastare iz odluke Visokog trgovačkog suda posl. br. PŽ-2637/2023 od 9. travnja 2024. za tražbine stjecanja bez osnove iz ne - potrošačkih ugovora, odnosno primjenjuje se zastarni rok od 5 godina od dana kada je tužiteljica izvršila svaku pojedinu uplatu. Navodi da Zakon o zaštiti potrošača definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“, te smatra da je tužiteljica dužna u tužbi dokazati svojstvo potrošača, a ista to tužbom ne dokazuje. Ističe da je tužiteljica uplate po oba Ugovora o kreditu izvršila 2006., a tužbu je podnio 2025., odnosno nakon isteka roka od pet godina od uplate, pa su posljedično zastarjele sve tužiteljičine tražbine zahtijevane predmetnom podnesenom tužbom. Predmetno tumačenje je u skladu s pravnim shvaćanjem Građanskog odjela V rhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., a koji stav potvrđuje i Presuda Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. Napominje kako nije dopušteno utvrđivati ništetnost bilo koje odredbe ugovora ako je predmetna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva. Smatra da nisu ispunjeni uvjeti za dopuštenost utvrđenja ništavosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva pod 1 i 2 jer su predmetne odredbe pisane velikim podebljanim slovima i stoga uočljive u samom Ugovoru o kreditu 1 i Ugovoru o kreditu 2, te su pisane na način iz kojeg nedvosmisleno proizlazi da naknade za obradu kreditnog zahtjeva mogu iznositi do najviše 1,00% od iznosa odobrenih kredita i plaćaju se jednokratno, prije korištenja kredita, odnosno predmetne odredbe sadrže sve podatke potrebe radi nedvosmislenog određenja činidbi tužiteljice u cijelosti. Navodi da su navedene odredbe određene na matematički precizan način i posljedično za razumijevanje predmetnih odredbi nije potrebno nikakvo posebno financijsko znanje. Stoga su predmetne odredbe jasne i razumljive, te su sadržane u Ugovoru o kreditu 1 i Ugovoru o kreditu 2 koji su solemnizirani, odnosno potvrđeni od strane javnog bilježnika kojom je prilikom javni bilježnik tužiteljicu upozorio na obveze koje za nju proizlaze iz Ugovora o kreditu 1 i 2, a osobito u vidu jasnoće svih ugovornih odredbi. Ističe da je tužiteljica pred javnim bilježnikom izričito izjavila da otklanja bilo kakvu nejasnoću u pogledu nerazgovjetnosti ili dvosmislenosti odredaba Ugovora o kreditu 1 i Ugovora o kreditu 2, te je izjavila da prihvaća pravne posljedice koje za nju iz Ugovora o kreditu 1 i Ugovora o kreditu 2 proizlaze te da to odgovara njenoj stvarnoj volji. Smatra da tužiteljica nije dokazala postojanje uvjeta za dopustivost ovakvog tužbenog zahtjeva , pa nema ni pravni interesa na podnošenje zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva 1 i 2. Ističe da je temeljem čl. 187. st. 2. ZPP- a temeljna pretpostavka za podnošenje deklaratorne tužbe postojanje konkretnog pravnog interesa. Smatra da takav pravni interes iz predmetnog zahtjeva ne proizlazi, pa smatra da je sud dužan tužbu odbaciti primjenom odredbe čl. 288. st. 2. ZPP -a. U slučaju da sud smatra da su tužbeni zahtjevi na utvrđenje ništetnosti Odredaba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva 1 i 2 zaista i dopušteni, navodi kako se pojedina ugovorna odredba može smatrati nepoštenom samo ako se kumulativno ispune sljedeća tri uvjeta i to: da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je predmetna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da predmetna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti te naloži tužiteljici naknaditi parnični trošak tuženiku sukladno troškovniku niže zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na cjelokupni parnični trošak teku od dana donošenja prvostupanjske odluke nadalje.

3. Tužiteljica tijekom postupka u cijelosti osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu. Ističe da je u Zakonu o zaštiti potrošača potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tuženik paušalno tužiteljici osporava status potrošača, iako je iz same dokumentacije priložene uz tužbu razvidno da je ugovor sklopila fizička osoba izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili poslovne djelatnosti, te da nije Ugovor o kreditu sklopio niti kao obrtnik niti kao pravna osoba pa je isti u ugovornom odnosu s tuženikom potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača jer je sklopio pravni posao s tuženikom u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Stoga smatra prigovor vezan za svojstvo potrošačkog kredita potpuno neosnovan. Također smatra prigovor zastare neosnovanim. Navodi da odredba članka 323. Zakona o obveznim odnosima propisuje da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, dok prema članku 1111. istog Zakona kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga. Stoga smatra da zastara u slučaju ništetnosti ugovora ili neke njegove odredbe teče od pravomoćnosti sudske odluke kojom je ta ništetnost utvrđena ili na drugi način ustanovljena, te se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., te presudu Županijskog suda u Puli- Pola poslovni broj Gž 1147/2024-2 od 9. rujna 2024. Navodi da je u konkretnom slučaju tek potrebno odlučiti o ništetnosti ugovora, odnosno o ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, a koje se pravo tužiteljice sukladno članku 328. Zakona o obveznim odnosima ne gasi. Navodi da će petogodišnji zastarni rok za restitucijski zahtjev tužiteljice za povrat stečenog bez osnove temeljem navedenih ugovornih odredbi početi teći tek pravomoćnošću presude kojom će biti utvrđena ništetnost. Ugovorne odredbe kojima je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita bile su sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika i o istima se nije pojedinačno pregovaralo i tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na sadržaj tih odredbi. Navodi da se radi o odredbama bez kojih tužiteljica ne bi mogla zaključiti ugovor o kreditu, te se radi o principu „uzmi ili ostavi“. Tužiteljica nije imala mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita kojeg je odobravala tužena banka i to pod uvjetima koje je tužena banka diktirala. Kako tuž iteljica nije ni na koji način mogla utjecati na sporne odredbe iste su joj nametnute od strane tuženika. Stoga smatra da ima mjesta ispitivanju nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe u skladu sa čl. 84. ZZP/03 te čl. 102. ZZP/07. Navodi da su predmetne odredbe ugovorene na štetu tužiteljice kao potrošača te su iste u smislu članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača 93/03 nepoštene te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelj ice kao potrošača. Kako su navedene odredbe nepoštene, to su iste sukladno članku 87. stavku 1. istog Zakona ništetne. Navodi da je sud Europske Unije u odluci od 3. rujna 2020. - spojeni predmeti C-84/2019., C- 222/2019., C-252/2019., po zahtjevu za prethodnu odluku vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13., a u pogledu plaćanja naknada i troškova kredita izrazio pravna stajališta da potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili uslugama za koje se one naplaćuju te da kada je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, takvo ispitivanje se ne može ograničiti na kvantitativno, ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača. Točno je da niti jednim zakonskim propisom nije bilo zabranjeno ugovarati naknadu za obradu kredita, međutim, takve odredbe su trebale biti tužiteljici detaljno obrazložene, odnosno tuženik je bio dužan tužiteljicu upoznati koji su to troškovi i u kojim iznosima se namiruju iz naknade za obradu kredita. Tužiteljica je mogla znati iz spornog dijela odredbe članka 8. Ugovora da će platiti naknade i troškove, ali joj nije bio poznat iznos tih naknada niti joj je bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i pruženih usluga, u smislu da joj nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu kredita. Prema odredbi članka 83. Zakona o zaštiti potrošača prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba nepoštena uzimat će se u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Tužiteljica u bitnom ističe da ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Uzrokuje li se predmetom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen i ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Poziva se i na presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, poslovni broj Gž- 613/2024-2 od 10. rujna 2024. i Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž- 1147/2024-2 od 9. rujna 2024. Smatra da se utvrđenja iz presude Suda EU posl. broj C-621/17 od 3. listopada 2019. ne mogu primijeniti na konkretnu situaciju. Navodi da tuženik u Ugovoru o kreditu kojeg je sam sastavio na standardiziranom obrascu nije naveo niti jedan parametar vezan za visinu i svrhu naknade, stoga tuženik bez osnove tvrdi da se radi o transparentnoj odredbi. O istoj se nije pregovaralo i takva je novčana obveza tužiteljici nametnuta jednostranom odlukom tuženika zbog čega se ista odredba ima smatrati nepoštenom i ništetnom jer je tuženik postupajući suprotno dobroj vjeri uzrokovao značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužiteljice. Navodi da visina tužbenog zahtjeva proizlazi iz potvrde tuženika od 24. siječnja 2025. u kojoj tuženik na jasan i nedvojben način potvrđuje da je 2. lipnja 2006. naplatio tužiteljici naknadu za obradu kredita 43859/06 u iznosu od 34,61 CHF/161,69 HRK, a što primjenom fiksnog tečaja konverzije 1 EUR=7,53450 HRK predstavlja iznos od 21,46 EUR, te da je 2. lipnja 2006. naplatio tužiteljici naknadu za obradu kredita 43821/06 u iznosu od 214,05 CHF/999,98 HRK, a što primjenom fiksnog tečaja konverzije 1 EUR=7,53450 HRK predstavlja iznos od 132,72 EUR. U odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata, navodi da u smislu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, a u svezi s člankom 1111. istog Zakona, nepošteni stjecatelj je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi kojima je povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača jer je sporne odredbe o naknadi nametnuo tužitelj ici bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tužiteljica ovlaštena tražiti zatezne kamate tekuće od dana plaćanja tih naknada jer je tuženik kao nesavjestan stjecatelj dužan platiti kamatu od dana stjecanja predmetnih iznosa. Kako je tuženik u potvrdi, koju je sam sastavio i ovjerio potpisom i pečatom, naznačio iznose i datume plaćanja naknada za obradu kreditnih zahtjeva, visina tužbenih zahtjeva i datum plaćanja spornih naknada su po tužiteljici nesporni. Ukazuje da je navedeno pitanje uređeno odredbom članka 1115. ZOO-a kojom je propisano: “Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.“ Navodi da je odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Navodi da činjenica da su predmetne ugovorne odredbe nepoštene podrazumijeva i nesavjesnost kreditne institucije, ovdje tuženika, pa stoga tuženik kao nesavjesni stjecatelj duguje zatezne kamate od dana stjecanja. Poziva se na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd- 1535/2021 od 19. listopada 2021., te odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024., te presudu Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž 1372/2021-2 od 29. studenog 2021., te presudu i rješenje Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž183/2022-3 od 9. studenog 2022., te presudu Županijski sud u Zadru poslovni broj Gž- /2023- 2 od 11. siječnja 2023. Stoga i dalje ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti.

4. Tuženik tijekom postupka navodi da ne osporava činjenično ni pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, što podrazumijeva datume uplate ulaznih naknada i čini nespornim status potrošača tužiteljice.

5. U dokaznom postupku izvršen je uvid u potvrdu o konačnoj otplati kredita broj 259822-06/43821 prednika tuženika Splitska banka, Societe generale group od 29. siječnja 2016. (list 9), Ugovor o kreditu broj 43821/06 između tužiteljice i prednika tuženika HVB Splitska banka d.d. od 1. lipnja 2006. (list 10-16), izračun EKS-a i otplatni plan za Ugovor broj 43821/06 (list 17-20), podaci o uplatama tužiteljice (list 21-36), potvrdu o konačnoj otplati kredita broj 43859/06 prednika tuženika Splitska banka, Societe generale group od 12. rujna 2012. (list 37), Ugovor o kreditu broj 43859/06 između tužiteljice i prednika tuženika HVB Splitska banka d.d. od 1. lipnja 2006. (list 38-45), izračun EKS-a i otplatni plan za Ugovor broj 43859/06 (list 46-48), podaci o uplatama tužiteljice (list 49-58), dopis tuženika punomoćniku tužiteljice od 24. siječnja 2025. (list 59), izvod iz sudskog registra za tuženika (list 60-68), e-mail prepisku između punomoćnika tužiteljice i tuženika (list 70-71), te drugu dokumentaciju u spisu vezano uz sudsku praksu i pravna mišljenja, te je saslušao tužiteljicu kao stranku u postupku.

6. Temeljem ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižne ocjene svakog dokaza ponaosob i svih dokaza zajedno, sud nalazi tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

7. Među strankama je nesporno da je tužiteljica s prednikom tuženika HVB Splitska banka d.d. sklopila Ugovor o kreditu broj 43821/06 dana 1. lipnja 2006. (list 10-16, dalje u tekstu Ugovor 1) u koji je sud izvršio uvid, te je nesporno da je naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 214,05 CHF/999,98 HRK, a što iznosi 132,72 EUR sukladno sada važećoj valuti u Republici Hrvatskoj temeljem Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22, dalje u tekstu: ZUE), a prema e-mail prepisci između punomoćnika tužiteljice i tuženika (list 70-71).

8. Među strankama je nesporno da je tužiteljica s prednikom tuženika HVB Splitska banka d.d. sklopila Ugovor o kreditu broj 43859/06 dana 1. lipnja 2006. (list 38-45, dalje u tekstu Ugovor 2) u koji je sud izvršio uvid, te je nesporno da je naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 34,61 CHF/161,69 HRK, a što iznosi 21,46 EUR sukladno sada važećoj valuti u Republici Hrvatskoj temeljem ZUE, a prema e-mail prepisci između punomoćnika tužiteljice i tuženika (list 70-71).

9. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, da li je nastupila zastara, a sporan je i tijek zakonskih zateznih kamata.

10. Predmetni Ugovor 1 tužiteljica je sklopila kao korisnik kredita, a prednik tuženika kao kreditor i to 1. lipnja 2006. Ugovor 1 je sklopljen na iznos od 52.145,00 CHF i ugovorena je redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,30 % godišnje. Radi se o namjenskom kreditu za kupnju stana. Sporna odredba sadržana je u čl. 8. Ugovora 1 i glasi: „Naknada za obradu zahtjeva Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna; plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita; korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.“.

11. Predmetni Ugovor 2 tužiteljica je sklopila kao korisnik kredita, a prednik tuženika kao kreditor i to 1. lipnja 2006. Ugovor 2 je sklopljen na iznos od 3.461,00 CHF i ugovorena je redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,30 % godišnje. Radi se o namjenskom kreditu za kupnju garaže. Sporna odredba sadržana je u čl. 8. Ugovora 2 i glasi: „Naknada za obradu zahtjeva Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna; plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita; korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.“.

12. Tužiteljica prilikom saslušanja navodi da je predmetni kredit podigla za kupnju stana i garažnog parkirnog mjesta te je stan kupljen za stanovanje i to je stan u kojem sada živi. Navodi da niti stan niti garažu nikada nije iznajmljivala niti u istima obavljala poslovnu djelatnost. Prije potpisivanja Ugovora o kreditu isti je pročitala. Napominje da je kredit bio preko APN-a, te je imala samo 15 min za pročitati Ugovor o kreditu, a bilo je puno stranica. Sjeća se da ih je bilo više u skupinama za dobivanje kredita, a misli da je s njom bio referent banke, te su svi sjedili za velikim konferencijskim stolom, te se u 15 min trebala odlučiti da li pristaje na sve odredbe Ugovora o kreditu. Navodi da se u tom vrlo kratkom vremenu trebala odlučiti da li prihvaća Ugovor o kreditu ili ne. Ističe da je sam tekst Ugovora dobila od banke i nije imala vremena nikome postavljati nikakva dodatna pitanja vezano uz sam Ugovor jer su je svi požurivali da potpiše Ugovor i govorili su joj da se odluči i da drugi čekaju. Sjeća se da je trebala platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i da je to navedeno u Ugovoru. Smatrala je da je to jedini način za realizaciju kredita. Misli da je u Ugovoru pisalo da je to 1 %, a ne zna koliki joj je iznos naplaćen, a nije bilo nikakvog obrazloženja oko te odredbe. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije imala nikakav obrt i nikada nije imala obrt.

13. Prema ocjeni ovog suda tužiteljica je potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača čl. 3. (NN 96/03, 46/07, 79/ 07 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora i prema kojem je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. I sam tuženik tužiteljici priznaje svojstvo potrošača.

14. Tužiteljica je i Ugovor 1 i Ugovor 2 otplatila kako to proizlazi iz potvrde o konačnoj otplati kredita broj 259822-06/43821 prednika tuženika Splitska banka, Societe generale group od 29. siječnja 2016. (list 9) i potvrde o konačnoj otplati kredita broj 43859/06 prednika tuženika Splitska banka, Societe generale group od 12. rujna 2012. (list 37). Nastavno bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

15. Članak 1021 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 dalje u tekstu: ZOO) propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Prema čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema čl. 4 st. 2 Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13/EEZ) procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C- 259/19 od 16. srpnja 2020. utvrđen je točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ pa se tako ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju dok odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

16. Predmet ovog spora je jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva i ona prema ocjeni ovog suda ne predstavlja predmet ugovora o kreditu jer se on odnosi na bitne činidbe ugovora koje definiraju bit ugovornog odnosa tj. koje taj ugovor čine baš ugovorom o kreditu, a nije ni cijena jer su prema čl. 1021 ZOO-a cijena ugovora o kreditu ugovorene kamate. Jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva se prema tome i u smislu čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ smatra akcesornom odredbom i dopušteno je ocjenjivati je li odredba o toj naknadi poštena bez ograničenja iz čl. 84 ZZP/03 i čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ pa sud smatra da je potrebno provesti test nepoštenosti sporne odredbe.

17. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Na temelju iskaza tužiteljice, kojeg je sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivala logično, životno i neposredno uvjerljivo, sud je utvrdio da je tuženik tužiteljici dao prethodno formulirani standardni ugovor pa je u skladu s čl. 81. st. 2. ZZP/03 utvrdio da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi o naknadama uključujući i jednokratnu naknadu za obradu kredita . Dakle, iz iskaza tužiteljice je razvidno da je Ugovor o kreditu sastavljala banka i da ona nije mogla pregovarati oko nikakvih odredbi Ugovora, pa tako ni oko tzv. ulazne naknade koja je predmet ovog spora. Prema odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 na tuženiku kao trgovcu je teret dokaza ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, a tuženik to nije dokazao u ovom sporu.

18. Dakle, među strankama nije sporno da je tužiteljici naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva za Ugovor 1 u iznosu od 132,72 EUR, te jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva za Ugovor 2 u iznosu od 21,46 EUR. U tekstu predmetnih Ugovora 1 i Ugovora 2 nije naveden iznos te naknade, nego je u čl. 8. Ugovora 1 i Ugovora 2, kako je već rečeno, samo propisano „Naknada za obradu zahtjeva Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna; plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita; korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.“. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se ta naknada naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita i jasno je uočljiva. Međutim, sama činjenica da u Ugovoru 1, a niti u Ugovoru 2, nije naveden iznos navedene tzv. ulazne naknade, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik eventualno imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, već ujedno tužiteljici nije niti jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Dakle, tuženik ne objašnjava ni ne dokazuje zašto bi ti troškovi u konkretnom slučaju iznosili baš 132,72 EUR, odnosno 21,46 EUR. Stoga, prema ocjeni ovog suda određivanje jednokratne nagrade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1 % od iznosa kredita, nije ni transparentno ni jasno.

19. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. navedeno je i da čl. 3 st. 1 Direktive EEZ 93/13, koji je istovjetan čl. 81. st. 1. ZZP/03, treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a to treba provjeriti sud koji provodi postupak. U konkretnom slučaju tuženik svojim dokazima uopće nije dokazao da naplaćena jednokratna nagrada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

20. Prema ocjeni ovog suda ranije navedene odredbe čl. 8. predmetnih Ugovora 1 i Ugovora 2 su nepoštene ugovorne odredbe jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo i unaprijed ih je formulirao tuženik kao trgovac. Da se radi o tipskom obrascu unaprijed formuliran od strane tuženika razvidno je što je i u Ugovoru 1 i u Ugovoru 2 tekst članka 8. Ugovora, koji se odnosi na navedenu naknadu za obradu zahtjeva, u potpunosti istovjetan. Tužiteljica kao potrošač nije imala niti je mogla utjecati na njen sadržaj pa su takve odredbe uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, a protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužiteljici je banka kao jača ugovorna strana u konkretnom pravnom odnosu nametnula plaćanje jednokratne naknade za oba Ugovora, povrh preuzete obveze vraćanja pozajmljenih iznosa uvećanog za ugovorene kamate, s tim da iz predmetnih Ugovora 1 i Ugovora 2 uopće nije jasno što se tom naknadom podmiruje ni koliko ona iznosi, što je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja. Takva nepoštena odredba je prema čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništava.

21. Navod tuženika da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade ne utječe na utvrđenje ovog suda da je sporna odredba nepoštena. Naime, da je postojalo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade tada bi, u slučaju da je protivna zakonskim odredbama, sporna odredba bila ništetna jer je protivna prisilnom propisu u smislu čl. 322 st. 1 ZOO-a, a u konkretnom slučaju sud je utvrdio da je ona nepoštena u smislu čl. 81. ZZP/03 pa je zato ništetna.

22. Stoga je sud u točki I. i točki III. izreke presude usvojio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica traži da se utvrdi da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora 1 i Ugovora 2 iz čl. 8. kako je to citirano u navedenim točkama izreke presude.

23. S obzirom na to da je odredba predmetnog Ugovora 1 na temelju koje je tužiteljici naplaćena jednokratna naknada u iznosu od 132,72 EUR ništetna, te odredba predmetnog Ugovora 2 na temelju koje je tužiteljici naplaćena jednokratna naknada u iznosu od 21,46 EUR ništetna, tuženik je prema čl. 323 st. 1 ZOO-a dužan vratiti tužiteljici te iznose. Tužiteljica na navedene iznose ima pravo i na naplatu zakonskih zateznih kamata u skladu s čl. 1115 ZOO-a od dana kad je tuženik te iznose stekao jer je on, kao što je već utvrđeno, bio nepošten kad je tužiteljici nametnuo ugovaranje spornih odredbi za koje je utvrđeno da su nepoštene i ništetne.

24. Tuženik je istaknuo prigovor zastare koji nije osnovan. Naime, prema Pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH broj Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO -a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. O ništetnosti spornih odredbi odlučeno je tek u ovoj presudi, a na ovo potraživanje koje se odnosi na povrat plaćene jednokratne naknade za obradu kredita primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225 ZOO-a koji još nije ni počeo teći jer ova presuda još nije pravomoćna.

25. Sud je stoga u točki II. izreke presude naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 132,72 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 3. lipnja 2026. do isplate kako je to tužiteljica potraživala u skladu s čl. 1115. ZOO-a jer je ta naknada tuženiku plaćena 2. lipnja 2006., što nije sporno između stranaka.

26. Također sud je stoga u točki IV. izreke presude naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 21,46 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 3. lipnja 2026. do isplate kako je to tužiteljica potraživala u skladu s čl. 1115. ZOO-a jer je ta naknada tuženiku plaćena 2. lipnja 2006., što nije sporno između stranaka.

27. O troškovima parničnog postupka sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) te je tuženik dužan tužiteljici platiti parnični trošak u iznosu od 306,64 EUR.

28. Trošak tužiteljice sastoji se od zastupanja tužiteljice po punomoćniku – odvjetniku, a u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe, te sastav podneska od 1. prosinca 2025., te pristup na ročišta od 23. veljače 2026. i 4. svibnja 2026. po 25 bodova temeljem Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 9. t. 1. Tarife, što ukupno iznosi 100 bodova, uz vrijednost 1 boda od 2,00 EUR temeljem Tbr. 54 Tarife iznosi 200,00 EUR uz 25% PDV-a temeljem Tbr. 46 Tarife u iznosu od 50,00 EUR ukupno 250,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu koja je tužiteljici u skladu s čl. 7. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23) priznata u iznosu od 15,00 EUR, odnosno 50 % od pristojbe na presudu propisane u Tbr. 2. t. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 50/26) jer se ova presuda punomoćniku tužiteljice dostavlja u elektroničkom obliku pa je dužna platiti samo polovicu ove pristojbe, ako istu plati u roku od tri dana od dostave ove presude.

29. Odluka o kamatama na troškove postupka temelji se na čl. 30. st. 3 Ovršnog zakona (112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24) u svezi sa čl. 29 st. 2 ZOO-a.

U Sesvetama 12. lipnja 2026.

S U D A C

Andrea Herendić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se predaje putem ovog suda a za nadležni županijski sud, pismeno u 3 (tri) primjerka.

DNA:

1. tužiteljici po pun.

2. tuženiku po pun. na broj: 618-900

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte