REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1232/2023-48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice SN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ivanu Kusaliću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 11. svibnja 2026. u nazočnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja Vilima Ilića, odvjetnika i zamjenice punomoćnice tuženika Pie Gaie Baučić, odvjetnice, dana 12. lipnja 2026., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Dodatka ugovoru o kreditu 3208628307 od dana 28. siječnja 2016. koji su sklopili tuženik Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, i tužiteljica SN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], a kojima je utvrđena visina tražbine tuženika prema tužiteljici.“

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici SN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 5.615,98 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate po stopi koja se određuje do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do konačne isplate prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana. “,

kao neosnovan.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici SN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 16.641,26 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i nadoknaditi joj prouzročeni parnični trošak u iznosu 3.787,22 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke od 12. lipnja 2026. do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 16. ožujka 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 3208628307 kojim su ugovorne strane ugovorile kako će tuženik staviti na raspolaganje tužiteljici 117.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Ugovorom o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 4,90% godišnje, koja se mijenjala jednostranom odlukom tuženika. 28. siječnja 2016. stranke su sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu po kojem je konvertirana valuta ugovora iz CHF u EUR, a neotplaćena glavnica kredita u CHF je iznosila 94.526,73 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan 30. rujna 2015. iznosi 655.766,62 kn, koji obračun tužiteljica osporava. Navodi da je prema Ugovoru o kreditu, tužiteljica je bila u obvezi plaćati mjesečni anuitet u CHF u kunskoj protuvrijednosti. O promjenama kamatne stope i anuiteta tužiteljica je bio obaviještena dopisom koji nije sadržavao razloge, niti obrazloženje promjena kamatnih stopa i tečaja CHF. Dodatkom Ugovoru o kreditu utvrđena je preplata tužiteljice na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 194.480,33 HRK koju je tuženik kao efekt konverzije otpisao kao dio glavnice. Poziva se na utvrđenja iz predmeta kolektivne zaštite potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Navodi da je tuženik dužan, po osnovi stjecanja bez osnove, platiti razliku anuiteta koja je nastala zbog rasta tečaja CHF i kamatne stope, kao i razliku glavnice. Nakon provedenog financijskog vještačenja, u tužbenim zahtjevom iz podneska od 8. lipnja 2025. (stranica 347-357 spisa) traži utvrđenje ništetnim odredbe Dodatka Ugovoru o kreditu kojom je utvrđena visina tražbine tuženika prema tužiteljici, te isplatu 5,615,98 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, 5.113,98 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, 8.877,09 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, kao i zatezne kamate na pojedine iznose od njivo dospijeća do 30. rujna 2015. do isplate, uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik, u odgovoru na tužbu čini neprijepornim da su stranke zaključile Ugovor o namjenskom kreditu 16. ožujka 2007., kao i Dodatak Ugovoru o kreditu 28. siječnja 2016. Protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu. Ističe prigovor zastare. Navodi da je kredit konvertiran, te da tužiteljica, nakon konverzije, ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer je izabrala izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u kreditu u valuti EUR. Time je tužiteljica raniju pravnu osnovu, s koje je primila i po kojoj je do tada otplaćivala kredit s retroaktivnim učinkom zamijenila posve novom pravnom osnovom. Stoga tužiteljica više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjala na pravnu osnovu koja je njezinom voljom izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF. U podnesku od 24. siječnja 2023. među ostalim, osporava tužiteljici status potrošača, a u podnesku od 29. travnja 2026. se protivi preinaci tužbe iz podneska tužiteljice od 8. svibnja 2025., ističe prigovor zastare na sve preinačene iznose. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troška postupka.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je Ugovor o namjenskom kreditu od 16. ožujka 2007. (stranica 15-21 spisa), izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (stranica 21 spisa), preslike osobnih iskaznica (stranica 22 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu od 28. siječnja 2016. (stranica 24-29 spisa), izvadak iz zemljišne knjige zklul. 5541 k. o. [katastarska općina] (stranica 3134 spisa), otplatna tablica (stranica 35-49 spisa), informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. (stranica 50-51, 58 spisa), obavijest o izračunu efekata konverzije (stranica 52- 56 spisa), podaci o kamatnoj stopi (stranica 57 spisa), pregled otvorenih stavki po kreditu na isti dan (stranica 59 i 93 spisa), prometi po kreditu (stranica 60-64 spisa), izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. (stranica 65-67, 86-89 spisa), dopis tuženika od 12. studeni 2015. (stranica 83 spisa), prijedlog izmjene ugovora o kreditu (stranica 95 spisa), izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita (stranica 97-99 spisa), financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću (stranica 282-298 spisa), dopunom financijskog vještačenja (stranica 315-335 spisa), pisanim očitovanjem vještaka (stranica 945-946 spisa), saslušanjem tužiteljice (stranica 438-439 spisa), dopunom financijskog vještačenja (stranica 444-446 spisa) i pisanim očitovanjem vještaka (stranica 455-456 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su sklopile 16. ožujka 2007. Ugovor o kreditu broj 3208628307 po kojem je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje 117.100,00 CHF u protuvrijednosti kuna na dan isplate kredita,

- da je ugovorena redovna kamatna stopa od 4,90% godišnje, promjenjiva,

- da je rok otplate kredita je određen na 24 godine, s korištenjem kredita najkasnije do 16. rujna 2007.,

- da je namjena kredita kupnja stana,

- da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu 28. siječnja 2016. kojim su provele postupak konverzije iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR,

- da je da je tužiteljica prihvatila izračun konverzije u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. (čl. 4. Dodatka Ugovoru o kreditu), te da iznos preostale glavnice na taj dan iznosi 95.262,29 CHF (čl. 4. Dodatka Ugovoru o kreditu), kao i da iznos preplate iznosi 27.209,88 HRK (čl. 5. Dodatka Ugovoru o kreditu).

6. Prijeporno je:

- tužiteljičin status potrošača,

- jesu li ništetne odredbe Dodatka Ugovoru o kreditu kojima je utvrđena visina tražbine tuženika prema tužiteljici

- je li tužiteljica preplatila svoje dugovanje po Ugovoru o kreditu do sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu od 28. siječnja 2016.,

- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva,

- zastara tražbine tužiteljice.

7. Na pravni odnos stranaka po Ugovoru o kreditu se primjenjuju odredbe čl. 81., 82., 85., 86. i 87., te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

8. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je trebao stambeni kredit i došla je kod tuženika, koji je njezina matična banka, raspitati se o mogućnosti podizanja kredita. Sjeća se da joj je službenik tuženika rekao, da s obzirom na svoje prihode, ne ispunjava uvjete za kredit u valuti EUR, ali ispunjava u CHF i pitao je odgovara li joj to, na što je odgovorila potvrdno. Pritom joj nije objasnio rizike koje preuzima na sebe ugovaranjem te valute. Ugovor je pročitala i vidjela je da je ugovorena i promjenjiva kamatna stopa, ali na tu temu, službenik tuženika ništa joj nije rekao, niti je objasnio na temelju kojih parametara i kada dolazi do promjene iste. Po zanimanju je ing. medicinske radiologije i zaposlena je u Domu zdravlja Zapad i nije imala u svom vlasništvu trgovačko društvo ili obrt. Stan koji je kupljen kreditom služi za stanovanje njezine obitelji. Nakon što se pojavila mogućnost konverzije, nazvali su je iz banke i prihvatila je konverziju. Tom prilikom joj je priznat i određeni iznos preplate koji je uračunat u anuitete koji su dospijevali. Prethodno je dva puta odgađala otplatu kredita budući da je njezin suprug ostao bez posla te je otplata bila odgođena prvi puta na pola godine, kao i drugi puta. Prilikom sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu upućena je odmah od strane tuženika otići kod javnog bilježnika Štefice Brozović, te je otišla i kod nje potpisala Dodatak Ugovoru o kreditu. Pritom joj ni javna bilježnica nije ništa objasnila vezano uz odredbe tog Dodatka Ugovoru o kreditu. Nije imala nikakvih mogućnosti pregovaranja, kako uz odredbe Ugovora o kreditu, tako i Dodatka Ugovora o kreditu. Nije tražila dodatna pojašnjenja od službenika tuženika nakon čitanja Ugovora o kreditu. U jednom trenutku pokušala je tražiti od tuženika da joj smanji mjesečni anuitet jer joj je bilo vrlo teško živjeti s tako visokim anuitetom koji je narastao s početnih 3.000,00 na 5.000,00 kuna, no međutim, morala bi ponovno platiti trošak solemnizacije, što nije mogla podnijeti. Izmjenu bilo koje odredbe Ugovora prije njegova potpisivanja nije tražila budući da joj ta opcija nije ni bila ponuđena. Nije bila svjesna da tečaj CHF može toliko varirati jer da jest, sigurno ne bi digla takav kredit, radije bi bila u šatoru. I dalje joj nije jasno zašto nije ispunjavala uvjete za kredit u valuti EUR. Nije išla u druge banke. Na adresi njezinog stana ni treće osobe nisu imale registrirano trgovačko društvo ili obrt. Cjelokupni iznos kredita je utrošen za kupnju stana.

9. Sud prihvaća iskaz tužiteljice jer je životan, logičan i uvjerljiv, te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužiteljica bila prosječan potrošač, te da se sredstvima kredita koristila za potrošačke svrhe (kupnju stana u kojem živi), a tuženik nije dokazao suprotno. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužiteljici što znači ugovaranje valute CHF, koje rizike ona preuzima na sebe ugovaranjem te valute, kao i na temelju kojih parametara i kada i zašto se mijenja kamatna stopa.

10. Tuženik je u ovom postupku tvrdio da je tužiteljica bila na valjan način informirana o rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom vezanom uz valutu CHF i mogućim promjenama iznosa anuiteta uslijed promjene kamatne stope i tečaja, s tim da je neosnovano osporio da ona nema svojstvo potrošača, jer navedena okolnost proizlazi iz iskaza tužiteljice.

11. Među strankama nije prijeporno ni da je, sukladno čl. 502. a ZPP, vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, među ostalim i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, u kojem je sud donio presudu 4. srpnja 2013. posl.br. P-1401/2012., kojom je utvrđeno da je, među ostalim, tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirao o svim bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice koju je potrošač u obvezi vratiti te jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), ovo u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07), te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

12. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike (dalje u tekstu VTSRH) posl.br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a VSRH je 9. travnja 2015. donio presudu broj Revt-249/2014-2 kojom je odbijena, između ostalih, i revizija tuženika protiv navedene presude VTSRH.

13. Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, za istaknuti je da je VTSRH presudom posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, te je VSRH odlukom posl. br. Revt- 249/2014-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu VTSRH o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva.

14. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015., U- III-2536/2015., U-III-2547/2015., U-III-2565/2015., U-III-2603/2015., U-III-2604/2015. i U-III-2605/2015. od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu VSRH kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, nakon čega je VSRH rješenjem broj Revt- 575/2016-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH posl.br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te je potom VTSRH 14. lipnja 2018. donio presudu posl.br. Pž-6632/2017, kojom je odbijena u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013.

15. VSRH je presudom posl. br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu VTSRH posl. br. Pž-6632/2017 i u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu CHF uz koju je vezana glavnica.

16. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, korisnika kredita odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ovog postupka) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da pritom tuženik potrošače nije u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, kao i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te je odlučeno i da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženik, kao trgovac, i korisnici kredita, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali o pojedinim ugovornim odredbama, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, odnosno svim rizicima takvog pravnog posla, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci.

17. Stoga su ništetne odredbe Ugovora o kreditu između stranka kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa (čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu) i valutna klauzula u CHF (čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu).

18. Glede dijela tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti odredbi Dodatka ugovoru o kojima je utvrđena visina tražbine tuženika prema tužiteljici, isti nije osnovan iz sljedećih razloga:

19. Tuženik je proveo konverziju sukladno odredbi čl. 19. c Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje ZID ZPK). Tuženik je konvertirao glavnicu kredita u CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na kredite. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita, te kako tužiteljica nije bila u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF, to po shvaćanju ovog suda, tužiteljica neosnovano zahtijeva utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi. Pri tome se ističe da je tuženik primijenio visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID ZPK toč. 7. i 8. koja glasi:

"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

- stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

- iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."

20. Kako je tuženik proveo izračun prema odredbi čl. 19. c. ZID ZPK, te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj, ovaj sud nije utvrdio da bi Dodatak Ugovoru o kreditu bio ništetan. Pri tome tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti odredbi Dodatka ugovoru o kojima je utvrđena visina tražbine tuženika prema tužiteljici, iako istim nije utvrđena visina tražbine tuženika spram tužiteljice, nego suprotno, visina tražbine tužiteljice spram tuženika, koja odredba nije ništetna.

21. Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I- 3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZID ZPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZID ZPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).

22. Zbog tih razloga je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti odredbi Dodatka ugovoru o kojima je utvrđena visina tražbine tuženika prema tužiteljici, kao neosnovan.

23. No međutim, iz naprijed navedenog slijedi da su odredbe konkretnog Ugovora o kreditu koji su sklopile stranke, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te u dijelu kojim je obveza vezana za valutu CHF nepoštene i kao takve ništetne. Odredbom čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23), dalje u tekstu ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora u cijelosti, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan, čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora, u slučaju kada je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

24. Prema odredbama čl. 1021. ZOO, bitni sastojci ugovora o kreditu su obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, slijedom čega, ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli nije element bez kojeg ugovor o kreditu ne može opstati, jer je iznos kredita koji je tužitelju stavljen na raspolaganje utvrdiv u kunama i iznos koji je on morao vratiti prema otplatnom planu i bez te odredbe, a isto se odnosi i na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa ništetnost navedenih odredbi nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora.

25. U tom smislu valja naglasiti da se ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st. 2. u vezi s čl. 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica jest da odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženica kao banka stavila na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je i utvrđena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi.

26. Sklapanjem Dodatka Ugovoru, neravnoteža u pravima i obvezama je otklonjena za buduće razdoblje, jer je istim Dodatkom ugovor konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, što, međutim, ne znači da je tužiteljica, iako joj je priznata preplata tom prilikom, uistinu i obeštećena kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, odnosno, ne znači da je u potpunosti dovedena u pravni položaj u kojem bi bila da u predmetnom Ugovoru nije bilo nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime, o pitanju postojanja pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj ističe ništetnost ili traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog u valuti CHF, a u slučajevima kada su stranke zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, već se je izjasnio i VSRH u svojoj odluci od 12. veljače 2019. donesenoj u predmetu posl. br. Rev-2868/2018 povodom izvanredne revizije, u kojoj je postavljeno pitanje gubi li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

27. Na tako izričito postavljeno pravno pitanje, navedeni sud je izrazio stav da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u valuti EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenili odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne. Ovo stoga što korisnik kredita i nadalje tvrdi da mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, kao i da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO. Isto stajalište je taj sud izrazio i u kasnije donesenoj odluci posl. br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.

28. Po utvrđenju ovoga suda, tužiteljica, neovisno o zaključenom sporazumu o konverziji, ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno ovlaštena je u istoj pozivati se na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, odnosno tražiti utvrđenje njihove ništetnosti, kako bi na temelju toga ostvarila zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da joj pripadaju, odnosno kako bi ostvarila pravo na obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi, a takav zaključak je u skladu i s pravnim shvaćanjem izraženim i u odluci Suda EU, donesenoj 14. ožujka 2019. godine u predmetu C- 118/17 (S protiv Erste bank Hungary), prema kojem shvaćanju odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti na način da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, i to kao da nikada nisu postojale, tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Stoga u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama s ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i to ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana izvršenom temeljem neke zakonske odredbe, kao što je to ovdje slučaj, to nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača, što znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužitelj, mora imati mogućnost uspostave, činjenično i pravno, one situacije u kojoj bi se nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

29. Konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i to da se tužiteljica niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka Ugovoru ne odriče prava zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužiteljica pristala slobodnom voljom, niti da je sporazumno s tuženikom, kako to tvrdi tuženik, pristala da se iznosi uplaćeni s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojima je bila regulirana valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30. rujna 2015., niti je tuženik na kojem je teret dokaza takvu činjenicu dokazao, niti je predložio provođenje dokaza na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaza na okolnost utvrđivanja da bi se tužiteljica odrekla svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama VTSRH i VSRH da je ništetna, niti je to utvrđeno njezinim iskazom, kojim dokazuje da ga je potpisala, jer nije imao izbora zbog povećanog iznosa mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF i kamatne stope. Ujedno se ističe kako čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19. c. točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.), dočim u točki 2. čl. 19. c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

30. Zaključno, s obzirom na ništetnost navedenih odredbi, tuženik ne bi imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju istih, odnosno, sukladno čl. 323. ZOO, bio bi dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Nadalje, i člankom 1111. ZOO, koji uređuje institut stjecanja bez osnove, propisano je da je stjecatelj dužan vratiti dio imovine druge osobe koji je prešao u njegovu imovinu, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi, ako taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Pritom je za istaknuti da se tužiteljica može pozivati na utvrđenja iz presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, iako ne potražuje naknadu štete, jer pravilnim tumačenjem odredbe članka 502. c ZPP, proizlazi da taj termin podrazumijeva sve vrste, odnosno oblike kompenzacija koje potrošač postavlja prema trgovcu, a ne samo zahtjeve za naknadu štete, jer on tvrdi da provedenom konverzijom nije u potpunosti obeštećen.

31. Sud je pri donošenju ove odluke imao u vidu i presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. u kojoj je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kao i stajalište Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 9. srpnja 2020. u kojoj se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Pod točkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

32. Također je sud imao u vidu i odluku VSRH poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., kao i Rev 1096/2022-2 i Rev-925/2023 od 8. travnja 2025.

33. Kako je prethodno navedeno, imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su stranke sklopile, te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda pravde i VSRH izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i Rev- 1096/2022, po utvrđenju ovoga suda, tužiteljica osnovano zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF. Kao što je prethodno navedeno i obrazloženo, tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao u tijeku ovog postupka, niti je dostavio dokaz, da bi se tužiteljica odrekla svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtijeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužiteljici predočio i informirao ja o ekonomskim posljedicama koje za nju nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose, pa i one koje je ona uplatila na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u postupku konverzije.

34. Prema mjerodavnoj praksi Europskog suda pravde u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici, niti je tuženik dokazao da bi joj pružio dovoljno informacija kako bi mogla shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu navedena stajališta, tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da bi tužiteljicu informirao kako uplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („namirenje budućih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30. rujna 2015., niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljicom.

35. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe se da je VSRH u svojoj presudi poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl. 241. ZOO, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kondikcijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina pa je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja je podnesena 4. travnja 2012., prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka prekinula je zastarijevanje. Presuda u kolektivnom sporu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. Individualnu je tužbu tužiteljica u ovom predmetu podnijela 12. lipnja 2019., dakle očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne restitucijske zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Osim toga, prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.

36. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda VSRH, vrijedi odredba čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502. c ZPP), slijedom čega su ovi prigovori neosnovani. Sukladno članku 502.c ZPP, ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu sklopljenima od strane tuženika kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i prijeporni Ugovor, ništetna odredba o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s tim da je tuženik u ovom postupku mogao dokazivati da je u konkretnom slučaju bilo pregovaranja oko spornih ugovornih odredbi, te da je tužiteljica bila upozorena na sve rizike predmetnog pravnog posla, odnosno da su joj objašnjeni parametri i metoda promjene kamatne stope, što međutim, nije s uspjehom učinio, jer iz iskaza tužiteljice, proizlazi da su joj u banci ponudili jedino kredit s valutnom klauzulom u CHF, te je ona pristala na takav ugovor, koji je potpisala, te ga je pročitala, ali nije očekivala da bi kamata i tečaj mogli drastično rasti, a da joj bankovni službenik nije objasnio na koji način i vezano uz koje parametre će se mijenjati kamatne stopa, kao i rizike koje preuzima na sebe ugovaranjem valutne klauzule u CHF.

37. Na okolnost visine tražbine tužiteljice i tijeka kamata, odnosno izračuna razlike između iznosa koji je tužiteljica plaćala po osnovi valutne klauzule i iznosa koji bi plaćala da je plaćala po tečaju CHF na dan korištenja kredita, kao i iznosa koje je platila temeljem promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu, iznos zakonske zatezne kamate na svaki utvrđeni preplaćeni iznos od dana preplate pa do konverzije, te koliko iznosi preostala neotplaćena glavnica u trenutku konverzije, uzimajući u obzir početni tečaj i kamatnu stopu, odnosno anuitete po početnom otplatnom planu, razlike glavnice, te je li konverzija provedena sukladno Zakonu, proveden je dokaz financijskim vještačenjem stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću

38. Iz njegova nalaza i mišljenja proizlazi da ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 7.102,30 CHF odnosno 5.104,77 EUR. Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 66.189,46 kn, odnosno 8.784,88 EUR, za anuitete koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 42.313,63 HRK, odnosno 5.615,98 EUR. Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 29. siječnja 2016. iznosi 60.245,53 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju HNB-a na dan konverzije iznosi 461.871,75 HRK. Iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom ugovorene kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita iznosi 92.100,36 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju HNB-a na dan isplate kredita iznosi 419.558,12 HRK. Razlika između iznosa 461.871,75 HRK i iznosa 419.558,12 HRK je 42.313,63 HRK. Utvrđena je preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 28. siječnja 2016. u visini 27.818,97 HRK, odnosno 3.633,25 EUR. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju člankom 19.c propisan je način izračuna konverzije kredita. Prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta je početno odobrena glavnica kredita u CHF po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, na tako dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita primijenjen je EUR tečaj iste vrste važeći na dan isplate kredita te je tako dobivena početno odobrena glavnica kredita u EUR. Primijenjene kamatne stope u simuliranom otplatnom planu kredita u EUR su više od primijenjenih kamatnih stopa po obračunu banke za kredit u CHF. Konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR su u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja. Iznos preplate koju tužitelj potražuje u ovom postupku također polazi od tih istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF. Ukupna razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 104.651,18 HRK, odnosno 13.889,65 EUR, dok obračunate zatezne kamate na te iznose do dana provedbe konverzije iznose 6.338,06 EUR.

39. U dopuni svog nalaza i mišljenja vještak navodi da ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 7.102,30 CHF odnosno 5.113,98 EUR. Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 66.884,24 kn, odnosno 8.877,09 EUR, za anuitete koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 42.313,63 HRK, odnosno 5.615,98 EUR. Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 29. siječnja 2016. iznosi 60.245,53 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju HNB-a na dan konverzije iznosi 461.871,75 HRK. Iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom ugovorene kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita iznosi 92.100,36 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju HNB-a na dan isplate kredita iznosi 419.558,12 HRK. Razlika između iznosa 461.871,75 HRK i iznosa 419.558,12 HRK je 42.313,63 HRK. Utvrđena je preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 28. siječnja 2016. iznosi 27.818,97 HRK, odnosno 3.633,25 EUR. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju člankom 19.c propisan je način izračuna konverzije kredita. Prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta je početno odobrena glavnica kredita u CHF po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, na tako dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita primijenjen je EUR tečaj iste vrste važeći na dan isplate kredita te je tako dobivena početno odobrena glavnica kredita u EUR. Primijenjene kamatne stope u simuliranom otplatnom planu kredita u EUR su više od primijenjenih kamatnih stopa po obračunu banke za kredit u CHF. Konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR su u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja. Iznos preplate koju tužitelj potražuje u ovom postupku također polazi od tih istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF. Ukupna razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 105.415,10 HRK, odnosno 13.991,07 EUR, dok obračunate zatezne kamate na te iznose do dana provedbe konverzije iznose 6.283,44 EUR.

40. U svom pisanom očitovanju na podnesak tuženika od 23. kolovoza 2024. vještak navodi rekapitulaciju potraživanja tužitelja umanjenu za preplatu iz konverzije te navodi da za vještaka način na koji će se preplata priznata tužitelju prilikom provođenja konverzije uzeti u obzir, odnosno hoće li se preplata utvrđena konverzijom oduzimati od zateznih kamata obračunatih na razlike anuiteta zbog promjene tečaja ili samih razlika anuiteta zbog promjene tečaja, te hoće li se uzimati u obzir i manje plaćene razlike s osnove promjene tečaja ili ne, predstavlja pravno pitanje. Obračunate su zatezne kamate na razlike u anuitetima s osnove promjene kamatne stope i s osnove primjene valutne klauzule do dana konverzije, te ukupno iznose 6.283,44 EUR. Više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene kamatne stope iznose 5.113,98 EUR. Više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 8.877,09 EUR. Preplata utvrđena konverzijom iznosi 3.633,25 EUR. Ukupno I predstavlja zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja i zateznih kamata obračunatih do konverzije na spomenute više plaćene razlike, umanjene za preplatu utvrđenu konverzijom i iznosi 16.641,26 EUR. Razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 5.615,98 EUR. Ukupno II predstavlja iznos Ukupno I uvećan za razliku preostale glavnice i iznosi 22.257,24 EUR.

41. U svom pisanom očitovanju na podnesak tuženika od 13. kolovoza 2025. vještak navodi da je u dopuni nalaza od 30. lipnja 2025. prikazao rekapitulaciju sukladno zadatku suda, te je iskazao slijedeće – „Za vještaka način na koji će se preplata priznata tužitelju prilikom provođenja konverzije uzeti u obzir, odnosno hoće li se preplata utvrđena konverzijom oduzimati od zateznih kamata obračunatih na razlike anuiteta zbog promjene tečaja ili samih razlika anuiteta zbog promjene tečaja, te hoće li se uzimati u obzir i manje plaćene razlike s osnove promjene tečaja ili ne, predstavlja pravno pitanje.“.

42. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, kao i njegovu dopunu i pisana očitovanja, jer je detaljno obrazložen, stručan i izrađen na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije, a ni stranke na isti nisu imali prigovora u pogledu njegova računskog dijela.

43. Kako je prihvaćen nalaz i mišljenje, to je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem ona traži isplatu 5.113,98 EUR, koji iznos čini pretplata temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i 8.877,09 EUR pretplata s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, temeljem čl. 1111. ZOO-a. Prilikom obračuna konverzije, tuženik je priznao preplatu tužiteljici u visini 3.633,25 EUR. Pri tome, prilikom obračuna konverzije, tuženik nije naveo na što se odnosi preplata, kao ni na koji način bi bila obračunata, slijedom čega se primjenjuju pravila o uračunavanju iz čl. 171. i 172. ZOO-a, prema kojim će se obveze namirivati na način da se prvo namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica. Redoslijed uračunavanja određuje dužnik, odnosno ako dužnik nije odredio redoslijed, tada se prvo namiruju prema dospijeću, osiguranju, težini obveze, redu nastanka ili na jednake dijelove. Stoga se, primjenom pravila o redoslijedu uračunavanja, prvo se namiruju kamate, a potom glavnica. Kako zakonske kamate na preplaćene iznose iznose 6.283,44 EUR, a tuženik je obračunao preplatu u iznosu od 3.633,25 EUR, tuženik obračunom preplate nije u cijelosti namirio cjelokupni iznos zatezne kamate koji teče na svaki pojedini preplaćeni anuitet od dana uplate do dana 30. rujna 2015. budući je preostao iznos od 2.650,19 EUR. Stoga je tužiteljici ukupno dosuđen iznos od 16.641,26 EUR.

44. Budući da je razlog ništetnosti prijepornih ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužiteljici je, uz primjenu članka 1115. ZOO-a, dosuđena zatezna kamata na dosuđene iznose od prvog idućeg dana nakon dana učinjene konverzije, odnosno od 1. listopada 2015. u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, te od 1. siječnja 2023. do isplate, temeljem iste odredbe ZOO-a i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

45. Sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica zahtijeva isplatu razlike glavnice od 5.615,98 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, zbog sljedećih razloga;

46. Nije prijeporno da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19. c ZID ZPK. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita u CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na kredite. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita, te kako tužiteljica nije bila u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF, to po shvaćanju ovog suda, tužiteljica neosnovano zahtijeva isplatu razlike glavnice. Uostalom, sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužiteljici preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako su tužiteljici dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF, te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID ZPK, to tužiteljica neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice. Pri tome se ističe da je tuženik primijenio visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID ZPK toč. 7. i 8. koja glasi:

"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

- stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

- iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."

47. Kako je tuženik proveo izračun prema odredbi čl. 19. c. ZID ZPK, te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj, sud je odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu.

48. Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I- 3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZID ZPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZID ZPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).

49. Samim time, kad se uzme u obzir što obuhvaća ova tzv. razlika glavnice, kako je prethodno obrazloženo tj. u biti je to valutna razlika, nije osnovan prigovor zastare za taj dio zahtjeva, sve kako je obrazloženo za neosnovan prigovor zastare za samu valutnu klauzulu u CHF.

50. Glede protivljenja tuženika preinaci tužbe, ističe se da je tužiteljica preinačila tužbu u podnesku od 8. svibnja 2025., sukladno nalazu i mišljenju vještaka, jer to nije mogla učiniti prije provedenog dokaza financijskim vještačenjem i jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, slijedom čega je sud istu dopustio, sukladno čl. 190. ZPP-a.

51. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 2. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (19.607,05 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23).

52. Tužiteljica je u cijelosti uspjela s osnovom tužbenog zahtjeva, te u omjeru 71% s visinom, slijedom čega je njezin uspjeh u sporu 86%.

53. Tužiteljici zastupanoj po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 250 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 14.9.2023., 22.5.2025., i 11.5.2026. (Tbr 9. toč. 1. OT 750 bodova), sastava podneska od 13.10.2020. i 8.5.2025. (Tbr 8. toč. 1. OT 500 bodova), odnosno ukupno 1500 bodova ili 3.000,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 750,00 EUR, što ukupno iznosi 3.750,00 EUR, koji trošak je umanjen za 14% odnosno za 525,00 EUR, za koliko tužiteljica nije uspjela u parnici, a tuženik jest, tako da priznati trošak zastupanja tužiteljice iznosi 3.225,00 EUR, čemu je pribrojen trošak plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu 350,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu 212,22 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 3.787,22 EUR, sukladno čl. 155. ZPP- a.

54. Budući da je tužiteljica tražila zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud joj je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 12. lipnja 2026. do isplate.

55. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 12. lipnja 2026.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana objave ove presude.

Dna:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika