Poslovni broj: P-147/2019-46

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U CRIKVENICI

Stalna služba u Krku

Bodulska 2/d, Krk

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Crikvenici, Stalna služba u Krku, po sutkinji Katji Bajčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ZM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Robertu Ristu, odvjetniku u Krku, protiv tužene UM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 30. travnja 2026. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika tužiteljice, 12. lipnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženoj UM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], da isplati tužiteljici ZM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 45.618,45 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 27. ožujka 2014. godine pa do isplate po stopi koja se obračunava sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

II Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u preostalom dijelu radi isplate zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos iz toč I. od 30. prosinca 2013. do 26. ožujka 2014. godine.

III Nalaže se tuženoj UM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], da tužiteljici ZM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 17.640,00 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 27. ožujka 2014. godine podnijela tužbu radi isplate u kojoj navodi da je u razdoblju od 2011. do 2013. godine u više od 20 navrata tuženoj pozajmila ukupan iznos od 89.918,00 EUR, a koji iznos tužena nikada vratila. Tužena da se obraćala tužiteljici i tražila novac za potrebe održavanja njezina domaćinstva, a novac je obećala vratiti po prodaji kuće u [adresa]. Međutim, tužena je 30. prosinca 2013. godine izvijestila tužiteljicu da ona uopće nije vlasnica kuće, već je to njezin suprug IM čiju ima punomoć za zastupanje, ali je ista u banci i ne može ju koristiti. Tužiteljica je tada shvatila da tužena neće prodati kuću pa je istu pozvala na povrat pozajmljenog iznosa, na što se tužena oglušila pa je tužiteljica prisiljena tražiti povrat zajma u ovom postupku. Predlaže se stoga po provedenom postupku naložiti tuženoj da isplati tužiteljici iznos od 688.412,20 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. prosinca 2013. godine pa do isplate, kao i naložiti tuženoj da naknadi tužiteljici trošak parničnog postupka.

2. Tužena je u odgovoru na tužbu od 23. travnja 2014. godine priznala postojanje duga do visine od 45.000,00 EUR shodno čemu je djelomičnom presudom posl. br. P- 2537/2015 od 23. travnja 2015. godine tuženoj naloženo da isplati tužiteljici iznos od 344.700,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 30. prosinca 2013. godine pa do isplate. Djelomična presuda potvrđena je presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi, posl. br. Gž-1007/2016 od 11. rujna 2017. godine.

2.1. Tužena je u preostalom dijelu osporila postojanje duga prema tužiteljici pojašnjavajući da joj je tužiteljica u više navrata pozajmila određene iznose pri čemu u odgovoru na tužbu kontradiktorno navodi da kompletan dug iznosi 46.785,00 EUR, a zatim da dug nikako nije veći od 45.000,00 EUR. Tužena nadalje navodi da je tužiteljica iskoristila njezinu tešku materijalnu situaciju i tražila od tužene da potpiše izjave o dugovanju najprije na iznos od 108.560,00 EUR, a zatim na iznos od 89.910,00 EUR temeljem koje Izjave je i podnesena ova tužba. Tužena da se htjela dogovoriti oko visine duga kojeg bi vratila nakon prodaje kuće, a što ponavlja i u brojnim podnescima dostavljenima tijekom postupka.

3. U ovoj su pravnoj stvari održana ročišta 23. listopada 2014., 19. ožujka 2018., 30. listopada 2018., 7. svibnja 2019. kada je saslušana svjedokinja BM, **.**.2020., 29. travnja 2021., 4. listopada 2021., 5. travnja 2023., 7. prosinca 2023., 10. veljače 2026. te 30. travnja 2026. godine kada je saslušana tužiteljica u odsutnosti uredno pozvane tužene nakon čega je zaključena glavna rasprava.

4. U smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 119/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 , 55/09, i 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, 114/22, 155/23), sud je savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, utvrdio tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

5. Tijekom postupka proveden je dokaz uvidom u isprave te su saslušane svjedokinja BM i tužiteljica, dok se tužena nije odazvala pozivu za saslušanje, opravdavajući izostanak visokom životnom dobi i zdravstvenim problemima, pri čemu niti u jednom podnesku tužena nije predložila da ju sud sasluša na adresi njezina prebivališta.

6. Tužiteljica je uz tužbu dostavila brojne isprave i obračune iznosa pozajmljenih tuženoj, od kojih su neke sastavljene isključivo od strane tužiteljice pa ih sud nije cijenio jer je riječ o jednostranim ispravama tužiteljice. S druge strane, iz potvrda o uplatama izvršenima putem Western Uniona nesporno proizlazi da je tužiteljica uplaćivala razne iznose tuženoj, npr. 12. travnja 2013. iznos od 350,00 EUR, 13. travnja 2013. iznos od 50,00 EUR, 25. travnja 2013. iznos od 500,00 EUR, itd. (list 5-23, 26-27, 34-35, 40-42 spisa). Pored potvrda o uplatama, tužiteljica je dostavila i javnoovjerovljene vlastoručno pisane i potpisane izjave tužene kojima je ista u nekoliko navrata potvrđivala visinu duga prema tužiteljici, odnosno iznos pozajmljenog novca, i to: Izjavu od 3. srpnja 2013. godine na iznos od 30.000,00 EUR (list 24 spisa), Izjavu od 30. kolovoza 2013. godine na iznos od 53.000,00 EUR (list 28 spisa) i Izjavu od 30. prosinca 2013. godine na iznos od 89.918,00 EUR (list 46 spisa). U svim trima Izjavama tužena je izričito priznala postojanje duga prema tužiteljici, u iznosima navedenima u svakoj pojedinoj Izjavi.

7. Svjedokinja BM je iskazala (list 103 spisa) da je prema njezinim neposrednim saznanjima tužena od tužiteljice primila ukupno 60.000,00 EUR. Osim što je svjedokinja osobno prisustvovala posudbama, tužena joj je dala i potvrde o primitku novca, ali svjedokinja ih nije imala prilikom iskazivanja. U odnosu na iznos od 89.918,00 EUR naveden u Izjavi na listu 46 spisa, svjedokinja je iskazala da nije riječ o stvarnoj visini duga, već je taj iznos naveden na traženje tužiteljice budući je ista tražila da joj tužena za posuđenih 10.000,00 kn vrati 10.000,00 EUR. Tužena je primala novce samo preko Wester Uniona, ne i "na ruke", a dogovor je bio da će tužena pozajmljeni novac vratiti po prodaji kuće u [adresa].

7.1. Sud nije prihvatio iskaz svjedokinje BM kao vjerodostojan budući je isti suprotan čak i navodima same tužene. Naime, svjedokinja je iskazala da je tužena novce od tužiteljice primala isključivo preko Western Uniona, ne i "na ruke", dok iz odgovora na tužbu (list 48 spisa) proizlazi da bi tužena primila novce i na drugačiji način, ne samo putem Western Uniona. Tako je tužena za određene iznose izričito navela da su "poslani westernom", dok se za druge iznose samo navodi za što su namijenjeni, ali ne i način na koji je tužena primila te novce. Da su i ti iznosi uplaćeni putem Western Union, pretpostavka je suda da bi to bilo navedeno isto kako je navedeno za druge iznose. Nadalje, svjedokinja je navela da je tužena primila ukupno 60.000,00 EUR, dok tužena u odgovoru na tužbu konfuzno navodi nekoliko iznosa koji predstavljaju stvarni dug, kao primjerice 46.785,00 EUR pa 45.000,00 EUR u odnosu na koji iznos je donesena i djelomična presuda. Osim toga, vjerodostojnost i istinitost iskaza svjedokinje BM dovedeni su u pitanje i utvrđenjem suda da je svjedokinja iskazivala u prvom licu, kao da je ona stranka u postupku, a sud primjećuje i da je svjedokinja prilikom davanja osobnih podataka navela da je sestrična tužene, dok tužena u Izjavi od 30. prosinca 2013. godine navodi da joj je BM sestra ("Ukoliko se nešto dogodi i ja nisam u mogućnosti biti na isplati, isplatu će izvršiti moja sestra BM."). Stoga usporedbom iskaza s ostalim dokazima i navodima same tužene, ocjena je suda da ne može prihvatiti iskaz svjedokinje BM kao vjerodostojan i istinit.

8. Tužiteljica je u svojem stranačkom iskazu (list 192-193 spisa) pojasnila da je tuženu poznavala jer je imala trgovinu s odjećom u [adresa]. Kako je tužena imala problema s ishodovanjem dozvole za rad restorana i apartmana u kući u [adresa], a postupak se vodio u Zagrebu, tužiteljica joj je dala novce za put u Zagreb. Nakon što je tužena ishodila dozvolu, došla je tužiteljicu moliti novce da može podmiriti dugove za vodu, struju i druge troškove vezane uz kuću. Tužiteljica je tako tuženoj u razdoblju od 2011. do konca 2013. godine u više navrata davala novac, što preko Western Uniona, što "na ruke". Tužena je inzistirala na tome da potpiše izjave o dugovanju kod javnog bilježnika, čak ih je sama i sastavljala. Tužiteljica zbog proteka vremena više ni ne zna koliko točno iznosi dug tužene, ali o svemu posjeduje potvrde i izjave te su prilikom sastavljanja Izjave od 30. prosinca 2013. godine ona i tužena skupa izračunale da dug iznosi ukupno 89.918,00 EUR. Tužena je stalno ponavljala da će joj vratiti novce kad proda kuću, ali kako do prodaje nije došlo, a niti je tužena pokušavala prodati kuću, tužiteljica je u prosincu 2013. godine pozvala tuženu na povrat novca kojeg ista do danas nije vratila.

9. Tužena se nije odazvala pozivu za saslušanje, iako je na jedinom ročištu na koje je pristupila tijekom 12 godina trajanja postupka - 30. listopada 2018. godine predložila saslušanje stranaka. Tom je prilikom priznala da je primila novac od tužiteljice, ali je osporila visinu, kao i u odgovoru na tužbu. Međutim, u podnesku od 10. veljače 2026. godine (list 180 spisa), kojim je opravdala nedolazak na sud zbog poodmakle životne dobi i zdravstvenog stanja, tužena je napisala: "Sve jasno piše u mojim izjavama koje su ovjerene kod javnog bilježnika i jasno se vidi svaka izjava počinje da će se dug vratiti kada se proda kuće, doći će i taj dan" . Tužena je tako u citiranom podnesku zapravo sama izjavila da javnoovjerovljene Izjave predstavljaju potvrde o njezinu dugovanju. Imajući stoga u vidu navode tužene iz njezinog posljednjeg podneska i cijeneći nedolazak tužene na saslušanje u smislu čl. 269. ZPP- a, kao i činjenicu da nije predložila da ju sud sasluša na adresi njezina prebivališta kako je to već ranije navedeno, zaključak je suda da tužena nije dokazala svoje navode kojima je tijekom postupka osporavala visinu dugovanja. S druge strane, tužiteljica svoje navode i tužbeni zahtjev temelji na javnoovjerovljenim Izjavama potpisanima od strane tužene, a u odnosu na koje Izjave je sama tužena navela da u njima „sve jasno piše.“

10. Stoga je sud ocjenom izvedenih dokaza utvrdio osnovanima navode tužiteljice da je pozajmila tuženoj ukupan iznos od 89.918,00 EUR, kako je to navedeno u posljednjoj javnoovjerovljenoj Izjavi koju je tužena potpisala 30. prosinca 2013. godine, a u kojoj su jasno i nedvosmisleno navedeni i iznos duga i pravna osnova dugovanja, kao i spremnost tužene da vrati navedeni dug.

11. Na okolnost povrata zajma nisu izvedeni nikakvi dokazi jer tužena tijekom postupka nije ni isticala da bi vratila zajam ili dio zajma, već je samo ponavljala da će novce vratiti kada proda kuću.

12. Budući je djelomičnom presudom tuženoj već naloženo isplatiti iznos od 344.700,00 kn, oduzimanjem navedenog iznosa od utuženog iznosa od 688.412,20 kn dolazi se do preostalog iznosa od 343.712,20 kn o kojem valja odlučiti. S obzirom na promjenu službene valute, navedeni je iznos primjenom fiksnog tečaja konverzije (1 EUR = 7,53450 kn) preračunat u iznos od 45.618,45 EUR, kojeg tužiteljica i potražuje podneskom od 3. siječnja 2024. godine (list 172 spisa).

13. U odnosu na primjenu materijalnog prava relevantnog za odluku u ovoj pravnoj stvari, ističe se sljedeće. Iako stranke u svojim podnescima i tužiteljica u svojem iskazu koriste izraz "posudba novca", sud je primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima koje uređuju ugovor o zajmu, i to odredbe važeće u vrijeme zaključenja pravnog posla među strankama. Naime, ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće (čl. 499. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine 35/05, 48/08, 125/11, dalje: ZOO). S druge strane, ugovor o posudbi nastaje kad posuditelj preda posudovniku određenu stvar na besplatnu uporabu, a ovaj se obveže vratiti je nakon uporabe (čl. 509. ZOO). Dakle, pravni posao među strankama je zapravo ugovor o zajmu jer predmet posudbe mogu biti samo nepotrošne stvari. Za postojanje ugovora o zajmu potrebno je da su se stranke sporazumjele o bitnim sastojcima ugovora, pri čemu ZOO ne propisuje određeni oblik u kojem takav ugovor mora biti zaključen. Stoga nedostatak pisanog oblika ugovora o zajmu zaključenog između tužiteljice i tužene ne utječe na valjanost istoga kada je nesporno da je do zajma došlo i kada su o istome sastavljene pisane javnoovjerovljene potvrde.

14. Cijeneći činjenicu da je tužiteljica u svom iskazu navela da je tuženoj isplaćivala iznose u EUR, kao i da je novčana obveza tužene javnoovjerovljenim potvrdama određena u valuti EUR, koja nije bila važeća valuta u R. Hrvatskoj u vrijeme pozajmljivanja novca ni sastavljanja predmetnih potvrda, sud o povratu iznosa zajma nije odlučio pozivom na odredbe ZOO-a o (ne)ispunjenu ugovora, već temeljem odredbe čl. 322. st. 1. ZOO koja propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, sve pozivom na odredbu čl. 327. ZOO-a prema kojoj sud na ništetnost ugovora pazi po službenoj dužnosti.

15. U vrijeme zajma i sastavljanja potvrda o zajmu na snazi je bio Zakon o deviznom poslovanju (Narodne novine 96/03, 140/05, 132/06, 150/08, 92/09, 153/09, 133/09, 145/10, dalje: ZDP) koji je u čl. 15. propisivao da su plaćanje i naplata u stranim sredstvima plaćanja te prijenosi deviznih sredstava između rezidenata te između rezidenata i nerezidenata u Republici Hrvatskoj dopušteni samo u slučajevima propisanima zakonom ili odlukom Hrvatske narodne banke. Odredba čl. 17. ZDP-u propisivala je da kredite u stranim sredstvima plaćanja mogu rezidentima odobravati banke, a da ostali rezidenti ne smiju međusobno odobravati kredite u stranim sredstvima plaćanja. S obzirom da ZDP u smislu čl. 15. tog Zakona nije izričito propisivao mogućnost pozajmljivanja deviza između domaćih fizičkih osoba, zaključak je ovog suda da ugovor o zajmu deviza između domaćih fizičkih osoba nije dopušten, pa je slijedom toga temeljem odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a takav ugovor o zajmu ništetan. Pritom nije od značaja činjenica da je u međuvremenu nakon zaključenja ugovora o zajmu EUR postala službena valuta u Republici Hrvatskoj jer čl. 326. ZOO- a propisuje da naknadni nestanak uzroka ništetnosti ne utječe na valjanost ugovora, odnosno ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane.

15.1. U slučaju ništetnosti ugovora prema odredbi čl. 323. ZOO-a svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovorna strana koja je primila isplatu temeljem ništetnog pravnog posla, dužna je vratiti primljeno prema pravilima o vraćanju stečenog bez osnove, pri čemu nesavjesni stjecatelj plaća kamatu od dana stjecanja, a savjesni od dana podnošenja zahtjeva. Kako se ugovorne strane iz ugovora o zajmu zaključenog u stranoj valuti prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda RH posl. br. Rev 1534/2002 od 16. ožujka 2002. smatraju savjesnima, tužena je u obvezi platiti zakonske zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva - tužbe, odnosno od 27. ožujka 2014. godine, a ne od 30. prosinca 2013. godine te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (tako i Županijski sud u Slavonskom Brodu, Gž-177/2022).

16. Konačno, tužbenim zahtjevom nije preciziran paricijski rok za izvršenje, odnosno za isplatu utuženog iznosa. Sud je stoga postupajući po odredbi čl. 328. ZPP- a koja propisuje da je rok za izvršenje činidbe 15 dana ako posebnim propisima nije drugačije određeno, naložio tuženoj isplatu iznosa u roku od 15 dana, imajući u vidu da sudska praksa ide za tim da će sud u izreci uvijek odrediti rok od 15 dana za izvršenje tražbine, osim kada je zakonom određen neki drugi paricijski rok (Županijski sud u Dubrovniku, Gž-1020/22).

17. Slijedom svega navedenog, tužbeni je zahtjev ocijenjen djelomično osnovanim te je odlučeno kao u toč. I. i II. izreke presude.

18. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj strani naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, odnosno na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a prema kojoj sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje je protivna imala ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Budući da tužiteljica nije uspjela u sporu samo u neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zakonske zatezne kamate za dio utuženog razdoblja, a što nije uzrokovalo posebne troškove postupka, tuženoj je naloženo naknaditi tužiteljici prouzročeni trošak parničnog postupka u cijelosti. Sukladno čl. 155. ZPP-a, sud je prilikom odlučivanja o troškovima postupka odredio naknadu onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

19. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23, dalje: Tarifa), koji s obzirom na postavljenu vrijednost predmeta spora iznosi 678 bodova za sastav tužbe (u kojem trenutku je vps bio 89.918,00 EUR) te 500 bodova za podneske od 9. lipnja 2021., 6. travnja 2023. i 3. siječnja 2024. godine, ukupno 2.178 bodova. Za pristup ročištima tužiteljici je priznata nagrada kako slijedi: za ročište 23. listopada 2014. godine 678 bodova, za ročišta 23. listopada 2014., 30. listopada 2018., 7. svibnja 2019., 29. travnja 2021., 4. listopada 2021. i 30. travnja 2026. godine 500 bodova, a za ročišta 19. ožujka 2018., 5. travnja 2023., 7. prosinca 2023. godine 250 bodova, a za ročišta 18. veljače 2020. i 10. veljače 2026. godine 125 bodova, ukupno 4.678 bodova. Dakle, tužiteljici je priznata nagrada u visini 6.856 bodova što prema vrijednosti boda iz Tbr. 54. Tarife iznosi 13.712,00 EUR, uvećano za pripadajući PDV 25%, ukupno 17.140,00 EUR.

19.1. Tužiteljici je uz trošak punomoćnika priznata i sudska pristojba za tužbu i presudu u zatraženom iznosu od 500,00 EUR. Sudska pristojba za tužbu je plaćena u većem iznosu, ali kako bi dosuđivanjem višeg iznosa od zatraženog sud prekoračio tužbeni zahtjev, trošak sudske pristojbe priznat je u navedenom zatraženom iznosu te je odlučeno kao u toč. III. izreke presude.

U Krku, 12. lipnja 2026.

Sutkinja:

Katja Bajčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri (3) istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa presude.