REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 15

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-112/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Marini Vučetić u pravnoj stvari t užitelja ZV, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Miškiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika KentBank d.d. Zagreb, Gundulićeva 1, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 27. svibnja 2026. u nazočnosti tužitelja i punomoćnika i zamjenice punomoćnika tuženika Željke Brandt, odvjetnice iz Slavonskog Broda i rasprave održane 11. lipnja 2026. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5., stavka 1. Ugovora o kreditu broj 5028000806, sklopljenog između tužitelja i tuženika 21. lipnja 2013., a koja odredba glasi:

"Korisnik kredita obvezuje se platiti kreditoru sljedeće naknade: a) naknadu za obradu zahtjeva i korištenje kredita u iznosu 3,00% od ukupnog iznosa kredita jednokratno." .

II. Nalaže se tuženiku KentBank d.d., Gundulićeva ulica 1, Zagreb, tužitelju ZV iz [adresa], isplatiti iznos od 144,78 eura (stočetrdesetčetirieura i sedamdesetosamcenti), koja tražbina se zbog ništetnosti odredbe o naknadi za obavljanje bankarskih usluga, ima vratiti tužitelju, skupa s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 22. lipnja 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope za stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku KentBank d.d., Gundulićeva ulica 1, Zagreb, tužitelju ZV iz [adresa], isplatiti troškove parničnog postupka u iznosu od 337,80 eura sa zateznim kamatama koje teku od 11. lipnja 2026. pa do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1.srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi navodi da je 21. lipnja 2013. s tuženikom, u njegovoj poslovnici u Slavonskom Brodu, sklopio Ugovor o kreditu br. 5028000806, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 4.815,95 EUR na rok od 72 mjeseca. Člankom 5. stavkom 1. Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 3,0% iznosa kredita, bez da mu je prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno objasnio svrhu odnosno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, zašto je određena naknada baš u ovoj visini, a kamoli da je o tome pregovarao s tužiteljem, a kakva neodređena odredba tuženikova standardnog ugovora (na koju tužitelj nije mogao imati utjecaja) nedvojbeno uzrokuje značajnu neravnotežu među strankama protivnu načelu savjesnosti i poštenja. 21. lipnja 2013., tuženik je tužitelju naplatio na ime naknade iznos od 144,78 EUR. Tužitelj tvrdi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva pa predlaže da se utvrdi ništetnim ta odredba sadržana u članku 5. stavku 1. Ugovora o kreditu, te da se naloži tuženiku da mu isplati nazad predmetnu naknadu koju je stekao bez osnove, skupa sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana kada je ista naplaćena. Tužitelj dakle ne samo da o toj naknadi nije mogao pregovarati, već on nije bio niti informiran na što konkretno se ta naknada uopće odnosi i kako je formulirana njena visina, obzirom je taj standardni ugovor bio unaprijed sastavljen, te je u njemu bila već sadržana odredba prema kojoj je naplata ulazne naknade već određena u skladu sa jednostranom odlukom banke. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima (“NN” – br. 155/23, dalje: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, a koji opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. S obzirom se o takvim odredbama dakle po prirodi stvari niti ne može pregovarati, proizlazi da se o spornoj odredbi o ulaznoj naknadi nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo niti u ovom konkretnom slučaju. Okolnost da tužitelju banka nije niti prezentirala a kamoli obrazložila o kakvim se to stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu uopće radi, koja je njihova svrha, te zašto su određeni baš u ovoj visini, okolnost da se radi o standardnom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva nepoštena ugovorna odredba iz članka 96. ZZP/07, i ništetna prema odredbi čl.102. st.1. ZZP/07. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da naslovni sud, nakon održane glavne rasprave i provedenog dokaznog postupka usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom u cijelosti. Točan je navod tužitelja da su 21. lipnja 2013. tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita, zaključili ugovor o nenamjenskom kreditu broj: 5028000806, kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 4.815,95 EUR, uz rok otplate od 72 mjeseca i ostalim ugovorenim uvjetima (u daljnjem tekstu: Ugovor). Ugovor o kreditu je prijevremeno otplaćen 2. travnja 2014. Sukladno točki 5. ranije navedenog Ugovora, tužitelj je pristao platiti naknadu za obradu zahtjeva i korištenje kredita u iznosu od 3% od ukupnog iznosa kredita jednokratno. Naknada se obračunata i naplaćena sukladno navedenoj ugovornoj odredbi i otplatnoj tablici kredita. Tužitelj u svojoj tužbi ističe da je prethodno navedena odredba čl. 5. Ugovora nepoštena, a samim time i ništetna jer je prema njegovom shvaćanju ugovorena prema unaprijed formuliranom tipskom ugovoru, bez posebnih pregovora o toj odredbi, po principu „uzmi ili ostavi“ i isti kao potrošač nije mogao utjecati na tu odredbu, odnosno o njoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stajalište tužitelja je potpuno pogrešno. Naime, prvenstveno valja ukazati kako se na ugovorni odnos između ovdje tuženika i tužitelja primjenjuje Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima („SL EU“ br. L 95/29 od 21. travnja 1993. – dalje: Direktiva Vijeća 93/13/EEZ) i Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/2007 – dalje: ZZP/07). Tuženik ističe kako čl. 5. Ugovora jasno određuje da se među ugovornim stranama ugovara naknada te je točno određena i njena visina. Tužitelj je svojim potpisom i realizacijom Ugovora pristao platiti predmetnu naknadu. Predmetna odredba je jasna, razumljiva i vrlo uočljiva, a upravo su to osnovne pretpostavke prije provođenja testa poštenosti, pa je potpuno apsurdno da bi prosječnoj osobi bilo nemoguće shvatiti značaj predmetne obveze. Tužitelj je pristupio Ugovoru i svjesno pristao platiti naknadu određenu čl. 5. Ugovora, dok sada – 12 godina od sklapanja odnosno više od 10 godina nakon konačne otplate kredita – tvrdi da o „spornoj“ odredbi nije pregovarano. Nadalje, tuženik je imao i zakonsko uporište naplatiti naknadu od klijenata. U tom pogledu, tuženik ističe kako je Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje: ZOO), na koji se poziva tužitelj, opći propis koji uređuje materiju ugovora o kreditu. No, tuženik ukazuje da je već i njime u čl. 1022. st. 2. određeno kako se „Ugovorom o kreditu utvrđuju [se] iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.“ te je plaćanje predmetne naknade bio jedan od uvjeta za realizaciju kredita. Člankom 14. Ugovora o kreditu ugovoreno je kako se na Ugovor primjenjuju Opći uvjeti poslovanja s fizičkim osobama od 13. rujna 2012. s kojima je klijent, ovdje tužitelj upoznat prilikom potpisa Ugovora o kreditu. Člankom VII.1. spomenutih Općih uvjeta propisano je da sastavni dio ovih Općih uvjeta čine: Opći uvjeti poslovanja KentBank d.d. za platni promet s fizičkim osobama, Odluka o kamatnim stopama, Odluka o naknadama i ostali akti Banke koji reguliraju ovu problematiku te da su prethodno navedeni uvjeti poslovanja zajedno sa ovim Općim uvjetima dostupni su Klijentu u poslovnim prostorijama u kojima se obavlja poslovanje s fizičkim osobama. Tuženik ističe kako je naknada koju tužitelj osporava u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu upravo i bila propisana aktom vjerovnika koji se spominje u gore citiranoj odredbi Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite, konkretno bila je propisana Odlukom o naknadama u poslovanju sa stanovništvom od 3. travnja 2013. koja je sastavni dio Općih uvjeta i to točkom 5.1.1. Odluke, kojom je predviđeno obračunavanje predmetne jednokratne naknade za obradu zahtjeva i korištenje kredita. Tuženik, nadalje, ukazuje da je među ugovornim stranama ugovoreno jednokratno plaćanje iznosu 3% od ukupnog iznosa kredita (dakle nominalni iznos te naknade, odnosno njezina visina je lako odrediva), a takvo postupanje - ugovaranje jednokratne naknade na iznos kredita - nije protivno niti jednom pravnom propisu Republike Hrvatske, a k tome, sukladno gore navedenoj odredbi čl. 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati je li odredba čl. 5. Ugovora nepoštena, uslijed čega su bespredmetne tužiteljeve tvrdnje o nepoštenosti, odnosno ništetnosti iste odredbe. Dakle, u konkretnom slučaju nije bilo riječi o nerazumljivom sadržaju, nepredviđenoj ili teško odredivoj obvezi ili obvezi koja je ovisna o budućem kretanju kakvog za stranku nejasnog parametra, već ugovorenoj utvrđenoj obvezi s fiksnim iznosom visine. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te obvezati tužitelja da tuženiku naknadi trošak predmetnog postupka.

3. Ovaj sud je na pripremnom ročištu 12. ožujka 2016. greškom bio naveo da je vrijednost predmeta spora (dalje – vps) u ovom predmetu iznosi 1.472,00 eura i na raspravi održanoj 27. svibnja 2026. to je ispravljeno u skladu sa odlukom VSRH Rev- 374/2013-3 od 6.12.2017. u kojoj je navedeno da "Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje i ne uzima se u obvezi pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora" pa je vps u ovom predmetu 144,78 eura.

4. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dopis tuženika od 19. veljače 2025. iz kojeg je vidljivo da je tuženik naveo da je tužitelj 21. lipnja 2013. ugovorio nenamjenski kredit u iznosu od 4.815,95 eura u kunskoj protuvrijednosti 36.000,00 kn sa kamatnom stopom od 8,50%. troškova obrade kredita su plaćeni u iznosu od 3 % od ukupnog iznosa kredita jednokratno 21.lipnja 2013. u iznosu od 1.080,00 kn što predstavlja iznos od 144,78 eura po srednjem tečaju na dan plaćanja (str. 5 spisa). Uvidom u Ugovor o kreditu broj 5028000806 od 21. lipnja 2013. je vidljivo da je isti zaključen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita u iznosu od 4.815,95 eura u kunskoj protuvrijednosti u da je u čl. 5. ugovorena naknada od 3 % (str. 6 do 7 spisa). Uvidom u Tarifu naknada u domaćem platnom prometu - poslovni subjekti je vidljivo da na istoj nije naveden datum kada je izdana (str. 31 do 32 spisa) pa nema dokaza da je vrijedila u vrijeme zaključenja ugovora. Sud je izvršio uvid u Naknadu za platni promet – građani od 3. travnja 2013. (str. 33 do 35 spisa) iz kojeg je vidljivo da je naknadama za kreditne poslove u točk.1. navedeno da visina naknade za nenamjenski kredit iznosi 3,00%. Uvidom u Opće uvjete poslovanja KentBank d.d. od 13. rujna 2012. je vidljivo da su navedeni uvjeti poslovanja tuženika sa potrošačima – klijentima i da je u točk. IV. 5. navedeno – Naknade u kreditnom poslovanju u toč.1. da banka u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje naknade koju su izravno povezane k kreditom te uz uvjete njegova odobravanja, korištenja i naplate sukladno zakonu i Tarifi banke (str. 41 do 55 spisa). Saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.

4.1. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je zaključio Ugovor o kreditu s tuženikom 2013. na iznos od 4.815,95 eura. Pročitao je Ugovor, ali ne detaljno. Taj novac od kredita iskoristio je za adaptaciju stana. Taj stan nikada nije iznajmljivan, niti je bio korišten za potrebe obrta ili poslovnih udjela. Sam je vraćao sve rate kredita, kredit je otplatio. Nitko od strane djelatnika banke mu nije objašnjavao za što će se iskoristiti novčana sredstva naknade za obradu kredita. Nisam mogao utjecati ni na kakve odredbe kredita, to je bio tipski ugovor. Ništa u vezi Ugovora nije mu objašnjavao niti javni bilježnik, samo je došao radi ovjere Ugovora. Nije mogao pregovarati ni o kakvim odredbama. Nije bio u drugim bankama interesirati se o uvjetima za kredit.

5. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

6. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- je tužitelj 21. lipnja 2013. ugovorio nenamjenski kredit s tuženikom u iznosu od

4.815,95 eura u kunskoj protuvrijednosti

- je u čl. 5. st. 1. Ugovora o kreditu broj 5028000806, sklopljenog između tužitelja i tuženika 21. lipnja 2013., navedeno: "Korisnik kredita obvezuje se platiti kreditoru sljedeće naknade: a) naknadu za obradu zahtjeva i korištenje kredita u iznosu 3,00% od ukupnog iznosa kredita jednokratno" .

- je tuženik naplatio trošak obrade kredita u iznosu od 3 % od ukupnog iznosa kredita jednokratno 21. lipnja 2013. u iznosu od 1.080,00 kn što predstavlja iznos od 144,78 eura po srednjem tečaju na dan plaćanja,

- je tuženik dostavio sudu uz odgovor na tužbu Tarifu naknada u domaćem platnom prometu -poslovni subjekti i Naknade za platni promet – građani od 3. travnja 2013. i da je navedeno u Naknadama za kreditne plove u točk.1. da visina naknade za nenamjenski kredit iznosi 3,00%., međutim tuženik nije dostavio dokaz da je navedeno zaista i predano na uvid tužitelju kada je sklapao ugovora i kreditu isto se odnosi na Opće uvjete poslovanja KentBank d.d. od 13. rujna 2012.

- da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju nije dana mogućnost raspravljanja o predmetnoj ugovornoj odredbi, što je utvrđeno kao nesporno iz iskaza samog tužitelja kojemu je sud u cijelosti poklonio vjeru jer je iskaz istog logičan i uvjerljiv i da je Ugovor o kreditu tipski ugovor, sastavljen na unaprijed pripremljenom obrascu od strane tuženika,

- je tužitelj potrošač što je utvrđeno kao nesporno iz iskaza tužitelja koji je naveo da je iznos koji dobio od kredita iskoristio za adaptaciju obiteljske kuće, koju koristi za osobne a ne za poslovne potrebe, a sud je iskazu tužitelja u cijelosti poklonio vjeru jer je iskaz istog logičan, uvjerljiv i logičan.

- tuženik, na kojemu je teret dokaza na okolnosti da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o toj spornoj ugovornoj odredbi čl. 5. st. 1., tuženik nesporno na te okolnosti nije predložio niti jedan dokaz, niti da je tužitelju točno objašnjeno na što će se utrošiti sredstva koja je tuženik stekao i naveo da se odnose na trošak obrade kredita.

7. Nije tijekom postupka bila sporna visina postavljenog zahtjeva.

8. Tijekom postupka je bio sporan osnov postavljenog zahtjeva, da li je ništetna odredba Ugovora o kreditu od 21.lipnja 2013. u čl. 5. st. 1 u kojoj je navedeno: "Korisnik kredita obvezuje se platiti kreditoru sljedeće naknade: a) naknadu za obradu zahtjeva i korištenje kredita u iznosu 3,00% od ukupnog iznosa kredita jednokratno.", jer tužitelj smatra da jesu, a tuženik se tome protivi.

9. Na temelju čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05.; dalje – ZOO/05) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, a na temelju čl. 4. ZOO/05 u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. U čl. 7. ZOO/05 je navedeno da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, a na temelju čl. 8. stavak 1. ZOO/5 propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Na temelju čl. 322.st.1. ZOO/05 Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

10. U svezi navedenog i prema pravnim stavovima iz presude Suda Europske Unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, vezano za nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, po ocjeni ovog suda, odredbe Ugovora o kreditu o plaćanju naknada ugovorene su na netransparentan način, a tužitelju nije na valjan i razumljiv način objašnjeno koji je razlog ugovaranja naknada i zašto je njihova visina vezana uz iznos odobrenog kredita, čime je tužitelj doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika i takvim postupanjem tuženika povrijeđena su prava tužitelja kao potrošača, jer je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe.

11. U svezi navedeno sud je i utvrdio ništetnom odredbe čl. 5. st.1. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva.

12. Na temelju dokumentacije u spisu i iskaza tužitelja ovaj sud je, utvrdio da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a obzirom da se radi o tipskom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sastavljenom po tuženiku, koji tužitelj nije mogao mijenjati. Zahtjev transparentnosti, prema kojemu ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. Tužitelj kao korisnik kredita, je morao znati koje to stvarne troškove plaća da može procijeniti sve ekonomske posljedice koje bi proizašle iz te odredbe, a taj zahtjev nije zadovoljen jer je tužitelj prije sklapanja Ugovora o kreditu imao samo paušalnu informaciju o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva i nije informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koji troškovi i koje usluge ulaze u tu naknadu), te je bila ograničen uvjetima iz ponude tuženika. Nadalje tuženik nije dokazao da predmetna naknada odgovara stvarno nastalim troškovima i pruženim uslugama, i po ocjeni ovog suda nesporno je da tuženik nije postupao u dobroj vjeri, što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

13. Tuženik je istakao i prigovor zastare koji nije osnovan. Prema pravnom shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020., kod restitucijskog zahtjeva s osnove ništetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, zastara teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, tako da nije nastupila zastara za potraživanje tužitelja na temelju čl. 216. i čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41 /08, 63/08, 134/09, 94/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje - ZOO).

14. U svezi navedenog sud je i usvoji tužbeni zahtjev tužitelja jer je isti po ocjeni ovog suda nesporno osnovan i tužitelju je dosuđen traženi iznos naplaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 144,78 eura.

15. Zatezna kamatama teče od prvog slijedećeg dana od dana naplate naknade, prema postavljenom zahtjevu tužitelja i to za iznos od 144,78 eura od 22. lipnja 2013., a naknada je naplaćena 21. lipnja 2013.

16. Na temelju čl. 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U svezi navedeno budući da je prednik tuženika bio nepošten jer je već prilikom sklapanja samoga ugovora kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti morao znati da je sporna odredba ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i to s obzirom na način njezinog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) te s obzirom na moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja) te da je time ta odredba ugovora i ništetna tuženik dužan platiti zatezne kamate prema postavljenom zahtjevu tužitelja od dana uplate, odnosno stjecanja predmetne naknade (čl. 29.st.2. i 8. ZOO- a).

17. Na temelju čl. 154.st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025; dalje – ZPP-a) tuženik je u obvezi naknaditi troškove postupka tužitelju jer je tužitelj u cijelosti uspio u postupku , prema vps-u od 144,78 eura.

17.1. Tužitelju je priznat trošak pristojbe u iznosu od 26,55 eura u kojem je plaćena na tužbu, trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 30,00 eura, trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura (tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika; NN 138/23, 107/2025; dalje – OT), trošak sastava podneska tužitelja od 19. studenog 2025. u iznosu od 50,00 eura (tbr. 8.t.1. OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 12. ožujka 2026. u iznosu od 50,00 eura (tbr. 9.t.1. OT, troška zastupanja na ročištu održanom 26. svibnja 2026. u iznosu od 50,00 eura (tbr. 9.t.1.OT), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 eura (tbr. 9.t.3.OT), pripadajući porez iznosi 56,25 eura. Ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 337,80 eura, kako je to i navedeno u izreci presude.

8. Na troškove postupka teče zatezna kamata od 11. lipnja 2026. kao dana presuđenja na temelju čl. 29.st.2. i 8. ZOO-a.

Slavonski Brod, 11. lipnja 2026.

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.