Zakon.hr

R E P U B L I K A H R V A T S K A

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13, Slavonski Brod

Poslovni broj: P-339/2026-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Pavi Garić, kao sucu pojedincu, u parničnom postupku tužitelja RR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Petru Krniću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv I-tuženice ĆR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], II-tužene Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, te III-tuženika APS DELTA S.A., OIB: 45421012929, Veliko Vojvodstvo Luksemburg, 6, rue Eugéne Ruppert –L-2453-Luxembourg, zastupan po punomoćniku Mislavu Bistroviću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 28. travnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Petra Krnića, odvjetnika, te punomoćnika II -tužene UR, odvjetnika, a u odsutnosti uredno pozvane I-tuženice i III-tuženika, nakon javne objave presude, 11. lipnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj RR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], suvlasnik u 1/2 prava vlasništva na nekretninama upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i to na kč. br. [katastarska čestica] kuća br. 17. dvorište, zgrada i oranica u [adresa] sa 5122 m2, što je I-tuženica ĆR, OIB: [osobni identifikacijski broj], IZ [adresa], dužna priznati, te tužitelju izdati valjanu tabularnu ispravu za zk upis 1/2 prava vlasništva na predmetnim nekretninama jer će u protivnom istu zamijeniti ova presuda, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhom.

II. Utvrđuje se ništetnim odredba čl. 1., 2.1., 2.2., 2.3., 3.1.1., 3.1.2. Ugovora o ustupanju založnog prava koji je zaključen između II-tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10 i III-tuženika APS DELTA S.A., OIB: 45421012929, Veliko Vojvodstvo Luksemburg, 6, rue Eugéne Ruppert –L- 2453-Luxembourg broj: Ov-5628/17 zaključen 30. svibnja 2017. godine, do iznosa hipoteke od 23.250,00 Euraa, te se određuje brisanje dijela upisa hipoteke po brojevima br. Z-3613/05 i br. Z-8876/17 do iznosa od 23.250,00 Eura, u odnosu na suvlasnički dio od 1/2 prava na nekretninama iz točke I. presude, a koji suvlasnički dio pripada tužitelju RR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa],, koje će brisanje sprovesti Zemljišnoknjižni odjel ovog suda.

III. II-tužena Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, i III-tuženik APS DELTA S.A., OIB: 45421012929, Veliko Vojvodstvo Luksemburg, 6, rue Eugéne Ruppert –L-2453-Luxembourg, dužni su tužitelju RR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknaditi parnične troškove u iznosu od 11.125,00 eura (slovima: jedanaest tisuća i sto dvadeset pet eura), u roku od 15 dana.

IV. Tužitelj se oslobađa plaćanja sudske pristojbe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 24. svibnja 2005. I-tužena zajedno sa RR – poljoprivredno gospodarstvo, [adresa]. S. Radića 134, sa II-tuženikom zaključila ugovor o založnom pravu, te je time ugovorom opteretila nekretnine iz zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica] kuća br. 17, dvorište, zgrada i oranica, u [adresa], sa 5122 m2, za iznos od 46.500,00 eur, unatoč činjenici što ove nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu između tužitelja i I-tužene, zbog čega je tužitelj pred naslovnim sudom bio prisiljen pokrenuti parnični postupak predmet br. P-1045/10-21 u kojem je donijeta pravomoćna presuda, a kojom je utvrđeno da je ovrha koju je pokrenuo II- tuženik protiv I-tužene u predmetu ovoga suda br. Ovr-1348/07 od 21. rujna 2017. nedopuštena u 1/2 dijela, koliko pripada tužitelju na ime stjecanja bračne stečevine. Ovrha nad predmetnim nekretninama rješenjem ovog suda br. Ovr-1348/07 od 27. ožujka 2015. obustavljena je, a sprovedene radnje su ukinute. Unatoč činjenici što je pravomoćnom sudskom presudom utvrđeno da II-tuženima pripada pravo namirenja iz predmetne hipoteke samo do 1/2 dijela upisane hipoteke, isti su bez znanja i dopuštenja tužitelja izvršili ustup predmetne hipoteke u cijelosti, tj. za iznos od 46.500,00 eur dana 30. svibnja 2017. godine, na III-tuženika. Nekretninu opisanu u ovoj tužbi predstavljaju bračnu stečevinu, te II-tuženi nisu mogli na III-tuženika prenijeti više prava no što su imali, a posebice nakon donošenja citirane pravomoćne presude ovoga suda br. P-1045/10 jer tužitelju temeljem odredbe čl. 364. ObZ pripada pravo na 1/2 suvlasništva na predmetnim nekretninama neovisno o gruntovno upisu. Zbog iznijetoga tužitelj ima pravni interes da podigne tužbu protiv tuženih, te je predložio naslovnom sudu da nakon provedenog postupka donese presudu.

2. I-tuženica je u odgovoru na tužbu priznala tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2.1. II-tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je predmetna tražbina uz koju je vezana navedena nekretnina kao sredstvo osiguranja ustupljena trećoj osobi APS DELTA S.A. prilikom čega je novi vjerovnik stupio na mjesto ovdje II-tuženika kako u svojstvu vjerovnika tako i u svojstvu vjerovnika uknjižbom na založenoj nekretnini. Uzimajući u obzir navedeno, očito je da Zagrebačka banka d.d. nije valjano pasivno legitimirana osoba u ovom postupku. Stoga predlažemo odbaciti tužbu u odnosu na II-tuženika kao nedopuštenu. Nadalje, II. tužena ističe prigovor naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Naime, tužitelj u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora u visini od 348.750,00 kuna dok navedeno ne proizlazi niti iz jednog relevantnog dokaza kao niti činjenice prema kojoj bi navedene vrijednost bila naznačena ispravno. Stoga tužena ovim putem ističe prigovor na naznačenu vrijednost predmeta spora te predlaže sudu da na brz i efikasan način utvrdi stvarnu vrijednost predmeta spora te donese rješenje kojim se ista utvrđuje. II. tužena navodi da je dana 20. svibnja 2005. godine sklopila sa TOLIĆ poljoprivredno gospodarstvo u vlasništvu ovdje I. tužene Ugovor o dugoročnom kreditu sa valutnom klauzulom kao i Ugovor o založnom pravu od 24. svibnja 2005. godine u kojem je 1. tužena bila naznačena kao založni vjerovnik, a čime je tražbina iz glavnog ugovora bila osigurana založnim pravom na nekretnini upisanoj kod zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Slavonskom Brodu u zk. ul. [broj ZK uloška], KO [katastarska općina] u vlasništvu ovdje I. tužene. U trenutku sklapanja navedenog ugovora o založnom pravu kojim je naknadno opterećena predmetna nekretnina II. tužena se vodila načelom savjesnosti i poštenja stranaka u obveznopravnim odnosima te načelom povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga prilikom čega je iz uvida u iste proizlazilo da je 1. tužena jedini vlasnik predmetne nekretnine. Prema činjenici da je ista bila jedini vlasnik predmetne nekretnine mogla je u svaku svrhu koja nije zabranjena svoje pravo vlasništva i opteretiti što je upravo i učinila. Uzimajući u obzir navedeno činjenično stanje, II. tužena nije, niti je imala razloga sumnjati u utvrđeno stvarno stanje koje proizlazi iz zemljišnih knjiga kao javne knjige te je upravo iz tog razloga, prilikom odobravanja kredita uknjižila sebe kao založnog vjerovnika na cijeloj nekretnini. U predmetnom slučaju tužitelj neosnovano i nedokazano tvrdi da je isti bio suvlasnik predmetne nekretnine u vrijeme kada je izvršena uknjižba založnog prava radi osiguranja potraživanja ovdje II. tužene. Naime, niti iz jednog navoda ne proizlazi niti indicija, dok isti nije dostavio niti jedan dokaz kojim bi potvrdio svoje navode na koje se poziva tužitelj glede svog prava suvlasništva na predmetnoj nekretnini u vrijeme kada je izvršena uknjižba založnog prava. Uzimajući u obzir da je II. tužena stekla navedeno stvarno pravo na nekretnini po načelu povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga, koje su jedino zakonito sredstvo za dokazivanje prava vlasništva na nekretninama, isto je i upisano u zemljišne knjige. Nadalje, I. tužena je stavljanjem potpisa na Ugovor o založnom pravu od 24. svibnja 2005. godine u čl. 6 jamčila i potvrdila pod prijetnjom kaznenopravne i imovinskopravne odgovornosti da su podaci koji su dani i nalaze se u ovjerovljenom izvatku iz zemljišnih knjiga za navedenu nekretninu točni te da odgovaraju činjenično i pravno stvarnom stanju prilikom čega je jasno i nedvojbeno izjavila da je jedini vlasnik predmetne nekretnine. Iz navedenog proizlazi da je 1. tužena u predmetnom postupala prijevarno i zlonamjerno prema ovdje tužitelju s kojim se nalazila u bračnoj zajednici dok navedene odnose II. tužena nema potrebu komentirati te tužitelj u ovom slučaju ima mogućnost rješavanja odnosa sa I. tuženom u postupku naknade štete. Isto tako, opreza radi, II. tužena predlaže sudu da isti službenim putem zatraži izvadak iz matice vjenčanih, odnosno vjenčani list sa datumom izvatka na dan podnošenja tužbe kao i dostavu podataka oko eventualne promjene navedenih podataka od 1986. godine na dalje budući da je izvadak dostavljen sa datumom izdavanja 22.2.2000. što ne predstavlja relevantan podatak u predmetnom postupku. Iz prethodno utvrđenog činjeničnog stanja jasno i nedvojbeno proizlazi da je ovdje I. tužena bila jedini upisani i zakoniti vlasnik cijele nekretnine upisane u zemljišne knjige Općinskog suda u Slavonskom Brodu pod brojem ZK uloška [broj ZK uloška] koja se nalazi na kat. čestici br. [katastarska čestica] te je ista bila jedina upisana vlasnica predmetne nekretnine na dan sklapanja Ugovora o dugoročnom kreditu kao i Ugovora o založnom pravu. Naime u navedenom razdoblju ovdje tužitelj nije pokrenuo nikakav postupak glede utvrđenja prava vlasništva niti je za navedeno II. tužena uopće mogla imati bilo kakvih saznanja. Nadalje, budući da ne postoji pravna osnova za stjecanje prava vlasništva ovdje tužitelja isti ne može tvrditi da je vlasnik odnosno suvlasnik predmetne nekretnine samo na temelju navoda da se u predmetnom radi o bračnoj stečevini. Budući da je ovdje tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje prava vlasništva, II. tužena ističe da je sukladno odredbi čl. 126. st. 2. i 3. ZV-a određeno je da se pravo vlasništva stječe u trenutku pravomoćnosti sudske, odnosno konačnosti odluke druge vlasti, ako što drugo nije određeno zakonom, niti proizlazi iz cilja radi kojega se odluka donosi te da stjecanjem prava vlasništva odlukom suda ili drugoga tijela ne prestaju stvarna prava koja su drugim osobama pripadala na odnosnoj stvari, osim onih za koje je to određeno tom odlukom ili posebnim zakonom, ili koja po naravi stvari ne mogu dalje postojati. Uzimajući u obzir da navedena eventualna odluka suda ima učinak od njenog donošenja (pravomoćnosti), a uzimajući da ista ne postoji, ne može ni na koji način utjecati na opstojnost navedenog stvarnog prava koje je upisano prije same odluke kao osnove, a time ni na sam postupak namirenja vjerovnikove tražbine te vjerovnik ima zakonsko pravo i mogućnost namirenja svoga potraživanja iz vrijednosti cijele nekretnine. Navedeno je još potkrepljeno i odredbom čl. 127. st. 2 ZV-a kojim je određeno da vlasništvo nekretnine stečeno odlukom suda ili drugoga tijela ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno odlukom suda ili drugoga tijela nije bilo upisano. Upravo je na taj način postupila i ovdje II. tužena kada je izvršila uknjižbu založnog prava na nekretnini kao i prenijela svoje pravo na treću osobu te stoga tužitelj neosnovano i nezakonito ističe svoje navode. Nadalje, tužitelj niti u jednom dijelu tužbe nije činjenično jasno obrazložio navode iz kojih se može izvesti navedeno u tužbenom zahtjevu kao što nije predložio niti jedan valjani dokaz na svoje nejasne činjenične navode. Naime, pozivanje tužitelja na spise poslovni broj P-1045/2010 kao i Ovr-1348/2007 nisu od nikakvog utjecaja na navedeni postupak. Predmetni ovršni postupak koji je vođen protiv ovdje 1. tužene je obustavljen iz razloga što na drugom ročištu za sudsku prodaju nekretnine nije bilo zainteresiranih osoba za kupnju predmetne nekretnine te je stoga ista iz zakonskih razloga i obustavljena, a ne kako to insinuira ovdje tužitelj zbog nekih drugih razloga. Nadalje, u parničnom predmetu poslovni broj P-1045/2010 koji je pokrenut radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u predmetu Ovr-1348/2007, utvrđena je nedopuštenost u odnosu na 1/2 dijela predmetne nekretnine i odnosi se na predmet ovrhe koji je obustavljen kako je to prethodno i obrazloženo te isti ne može niti ima kakvog utjecaja na predmetni postupak. Navodi tužitelja koji su usmjereni da je izvršen ustup hipoteke u cijelosti nisu razumljivi kao i što su isti neosnovani. Naime, hipoteka kao sredstvo osiguranja je uknjižena na cijeloj nekretnini na temelju Ugovora o založnom pravu koji je sklopljen na temelju zakonskih odredbi te je kao takva bila upisana tijekom cijelog razdoblja te je u trenutku prijenosa tražbine na novog vjerovnika ista kao sredstvo osiguranja bila prenesena u opsegu kojim je bila i uknjižena kao i u opsegu tražbine koja je ugovorena odnosno postoji te pogrešno i nejasno tužitelj upućuje na gore navedene predmete, jer iako su isti vođeni s obzirom na navedenu tražbinu, ne predstavljaju osnovu za uknjižbu ili drugačije postupanje suda kao niti vjerovnika, a koji bi se odnosili na ovaj postupak.. Stoga II. tužena ne vidi mogućnost niti zakonsku pretpostavku koja omogućuje drugačiji upis od onoga koji je zakonit i dopušten, u protivnom bi i zemljišnoknjižni odjel suda odbio predmetnu uknjižbu. Navodi tužitelja iz točke IV. tužbe su neosnovani u cijelosti. Tužitelj niti jednim činjenično obrazloženim navodom nije opisao da bi predmetna nekretnine predstavljala bračnu stečevinu te navodi nisu potkrepljeni niti jednim relevantnim dokazom. Naime, II. tuženoj nije jasno na koju odredbu kojeg Obiteljskog zakona se ovdje tužitelj poziva pa će iznijeti svoje stajalište primjeni materijalnog prava. Ukoliko se primjenjuje Obiteljski zakon (Narodne novine br. 116/2003, 17/2004 i 136/2004) u vrijeme sklapanja Ugovora o dugoročnom kreditu sa valutnom klauzulom i Ugovora o založnom pravu tada je čl. 249. određeno da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drukčije ugovorili, dok je Obiteljskim zakonom (Narodne novine broj 103/2015) koji je na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, čl. 36. jednako određeno. Budući da ugovor može biti i usmeni te da se radi o bračnim drugovima i životnoj zajednici, samim time što je prilikom unovčavanja sredstava od drugih nekretnina koje su bile u vlasništvu ovdje tužitelja kao i zajedničkim korištenjem unovčenih sredstava od ovdje tužitelja i I. tužene za kupnju predmetne nekretnine na kojoj je kao vlasnica uknjižena samo ovdje 1. tužena dovodi do zaključka da su isti sporazumno i voljno dogovorili da samo ovdje 1. tužena bude vlasnica predmetne nekretnine čime postoji dogovor, odnosno ugovor o drugačijoj raspodjeli imovine, a što jasno i nedvojbeno proizlazi iz iskaza ovdje tužitelja u postupku koji se vodio pod posl. brojem P-1045/2010. Prema navedenom jasno proizlazi neosnovanost i nedokazanost tvrdnji tužitelja. Uzimajući u obzir da na strani ovdje II. tužene postoji određeni pravni interes ista se u cijelosti protivi postavljenom tužbenom zahtjevu u odnosu na točku I. te naročito na točku II. Navedena točka I. zahtjeva odnosi se samo na ovdje tuženu dok ista ne predstavlja relevantnu pravnu osnovu koja se izravno tiče ovdje II. tužene dok ista može imati pravnih učinaka i na II. tuženu. Time i da postoje pretpostavke za uknjižbu prava vlasništva ovdje tužitelja ista ne može niti smije utjecati na stečena prava prije toga kao niti se retroaktivno primjenjivati budući da bi navedeno predstavljalo tešku povredu pozitivnih zakonskih propisa kao i Ustava RH. Stoga predlažemo sudu da navedeni zahtjev odbije kao neosnovan u cijelosti. U odnosu na točku II. tužbenog zahtjeva navodimo da ista predstavlja neodređenost i nejasnoću za postupanje suda. Naime, u obrazloženju tužbe, kao niti postavljenim tužbenim zahtjevom nije jasno o kojoj se odredbi kao niti kojeg ugovora o ustupanju založnog prava radi, stoga ista predstavlja nejasan tužbeni zahtjev u pogledu kojeg sud ne može niti smije postupati, naročito uzimajući u obzir da tužitelja zastupa punomoćnik odvjetnik koji je vičan pravu. Sukladno navedenom, II. tužena se protivi bilo kakvoj preinaci tužbenog zahtjeva te predlaže sudu da navedenu tužbu u tom dijelu odbaci kao nerazumljivu odnosno podredno odbije kao neosnovan. Nadalje, tužitelj nije obrazložio razloge ništetnosti kao niti zbog čega se ista traži da bi sud mogao odlučivati o njenoj osnovanosti. Valjanost svakog pravnog posla se procjenjuje na temelju različitih elemenata odnosno ponašanja stranaka, savjesnosti, dobroj vjeri kao i ostalim bitnim stavkama. Niti jednim navodom kao niti dokazom isti nije obrazložio niti potkrijepio navode na temelju kojih traži utvrđenje ništetnosti pojedine odredbe ugovora niti se može utvrditi koji bi to opravdani razlozi bili da bi se utvrdila ništetnost pojedine odredbe. Nadalje, tužitelj potpuno pogrešno i neosnovano traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o prijenosu založnog prava za iznos od 23.250,00 Eur. Naime, založnim pravom na nekretnini je u ovome slučaju osigurana tražbina u cjelokupnom iznosu sukladno odredbi čl. 36. Zakona o zemljišnim knjigama te je ista kao takva i upisana u zemljišne knjige, a što je prema Zakonu i obveza upisa prilikom uknjižbe založnog prava stoga založno pravo se prenosi u opsegu za koji postoji osnova, a to je u ovome slučaju Ugovor o založnom pravu i Ugovor o prijenosu tražbine te nije relevantno na kojem dijelu vlasništva ili suvlasništva se isti i prenosi. Prema tome, navedeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti dio koji se odnosi do iznosa hipoteke od 23.250,00 Eur predstavlja neosnovan zahtjev te predlažemo sudu isti odbaciti kao nedopušten odnosno podredno odbiti kao neosnovan u cijelosti budući da se radi o nedopuštenom razlogu koji nije niti može biti osnova ništetnosti kao niti takvog upisa.

2.2. III-tuženik u odgovoru na tužbu navodi da pravni posao koji je sklopljen samo s jednim bračnim drugom, a predmet kojega je zajednička imovina bračnih drugova, nije ništetan samo zbog toga što je riječ o zajedničkoj imovini bračnih drugova, već se moraju uzeti u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja. Valjanost pravnog posla treba procjenjivati ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika, uključujući i bračnog druga koji eventualno nije bio sudionik tog odnosa. Nadalje, ovdje valja uzeti u obzir načelo zaštite povjerenja u istinitost zemljišnih knjiga (odnosno povjerenja u potpunost) kao i načelo savjesnosti i poštenja treće osobe kao poštenog stjecatelja. Sukladno čl. 61. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, treća će osoba moći, na temelju pravnog posla koji nije sklopljen sa svim zajedničarima, steći pravo vlasništva na nekretnini pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko. Isto tako, čl. 8. st. 5. ZZK propisuje: „Osoba koja je u dobroj vjeri upisala knjižno pravo postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige uživa zaštitu svoga povjerenja utoliko što joj nitko neće moći osporavati valjanost njezina stjecanja zbog nevaljanosti prednikova upisa nakon što proteknu rokovi u kojima bi se po ovom Zakonu mogla podnijeti tužba radi brisanja uknjižbe njezina prednika." Naime, u ovakvim slučajevima prednost valja dati odredbama ZV i ZZK koje formuliraju načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige. Naime, radi se o specijalnim propisima koji sprječavaju primjenu drugih suprotnih propisa (lex specialis derogat legi generali). Svako suprotno tumačenje ozbiljno bi potkopalo i relativiziralo zaštitu koju zakon pruža savjesnim osobama koje u pravne odnose stupaju pouzdajući se u sadržaj zemljišnih knjiga. Njima bi se tako, suprotno čl. 122. st. 3. ZV, zapravo nametnula obveza istraživanja' zemljišnoknjižnog stanja kako bi se osigurali da pravni posao slučajno ne bi bio ništav iz nekog razloga koji nije vidljiv iz zemljišne knjige. U konkretnom slučaju, II-tuženik je trebao nakon 'istraživanja' otkriti kako je I-tuženica (bila) u braku s tužiteljem, da je predmetna nekretnina njihovo zajedničko vlasništvo, bračna imovina stečena za vrijeme trajanja njihove bračne zajednice te nakon toga odustati od sklapanja pravnog posla samo s jednim bračnim drugom. To nije smisao zaštite povjerenja u zemljišne knjige koju propisuju odredbe ZV i ZZK. U svakom slučaju, savjesna treća osoba ne bi trebala trpiti posljedice toga što nositelji vanknjižnih prava nisu tako činili i pozitivno hrvatsko zakonodavstvo joj u tom smislu pruža zaštitu (kojuII-tuženik u konkretnom slučaju od suda izgleda ipak nije dobio). U konkretnom slučaju tužitelj je imao priliku na neki način (u dogovoru sa suprugom ili u slučaju spora - putem parnice) svoje zajedničko vlasništvo blagovremeno upisati u zemljišnu knjigu, međutim očigledno nije tako postupio već je u zemljišnoj knjizi iz nekih razloga tolerirao upis njegove supruge, I-tuženice, kao jedinog vlasnika. Dakle, taj upis postoji, on je savjesno II-tuženiku bio vidljiv u zemljišnoj knjizi i kao takav prema njemu proizvodio sve pravne posljedice koje zakon veže za to. S punim pravom se u takvoj situaciji on može pozivati na zaštitu povjerenja u zemljišne knjige, a tužitelj ne može svoj zakašnjeli spor sa suprugom u vezi bračne tečevine rješavati nauštrb II. i III-tuženika na način kako je to učinio (i u tome uspio, barem po dostavljenoj drugostupanjskoj odluci). Nadalje, a vezano za zahtjev tužitelja za utvrđenje Ugovora o cesiji ništetnim, III-tuženik ističe kako sukladno svemu navedenom za isto traženje nema zakonskog uporišta. Sve i da tome nije tako radi se o ustupu jednog sporednog prava (hipoteke), bez koje odredbe ugovor može opstati, što sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a znači da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, a što je u ovoj pravnoj stvari upravo slučaj. Slijedom navedenog, III-tuženik je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i obvezati tužitelja na naknadu prouzročenog parničnog troška III-tuženiku.

3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o založnom pravu zaključen između Zagrebačke banke d.d. i ĆR poljoprivredno gospodarstvo, vl. ĆR kao dužnik i ĆR kao založni dužnik od 24. svibnja 2005., Presudu ovog suda P-1045/2010-21 od 28. prosinca 2012., Trostrani ugovor o ustupu i prijenosu tražbina zaključen 30. svibnja 2017. između Zagrebačke banke d.o.o. kao ustupitelja zatim APS DELTA S.R.O. kao primatelj i ustupitelj i APS DELTA S.A. kao primatelj, Vjenčani list Matičnog ureda Đakovo od 17. lipnja 2026., zatim je izvršen uvid u Ovršni spis Ovr-1348/07 te su saslušani svjedoci NR, FR, tužitelj te I-tužena kao stranke.

4. Tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 5. studenog 2018., kako je to pobliže opisano u izreci.

4.1. Preciziranje tužbenog zahtjeva je učinjeno prije zaključenja prethodnog postupka.

5. Na temelju provedenog dokaznog postupka te na temelju analize i ocjene svakog dokazan posebno i svih dokaza skupa, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

6. Nesporno je da su II-tuženik Zagrebačka banka d.d. i ĆR poljoprivredno gospodarstvo, vl. ĆR kao dužnik i ĆR kao založni dužnik zaključili Ugovor o založnom pravu te da su Zagrebačka banka d.d., APS DELTA S.R.O. I APS DELTA S.A. zaključili Trostrani ugovor o ustupu i prijenosu tražbine.

7. Sporno je da li je tužitelj stekao suvlasništvo na nekretninama iz točke I.izreke u 1/2 dijela te je sporna ništetnost odredbi iz Ugovora o ustupu založnog prava pobliže opisanih u točki II. izreke.

8. Sporna je pasivna legitimacija II-tuženika Zagrebačke banke d.d.

9. Uvidom u Ugovor o ustupu založnog prava vidljivo je da je II-tuženik Zagrebačka banka d.d. sudionik u istoj te je stoga pasivno legitimirana u ovom postupku.

10. Na sporne okolnosti da li je tužitelj suvlasnik u 1/2 dijela na nekretninama iz točke I. izreke saslušani su tužitelj i I-tuženica.

11. Iz iskaza tužitelja je utvrđeno da od 1986. živi u braku s I -tuženicom. Od tada pa do sada stalno su u braku. Svo vrijeme su na istoj adresi živjeli zajedno, osim kada se tužitelj vratilo iz Poreča 2008. od kada živi u [adresa]. I -tuženica, njegova supruga, od 2002. živi u [adresa]. Do tada je živjela u [adresa] zajedno sa tužiteljem. Plac u [adresa], a koja nekretnina je predmet ovog postupka, kupljena je od novca, između ostalog od prodaje osobnog vozila Opel Vectre koju je tuižtelj prodao za 6.000,00 DEM. Plac je kupljen za vrijednost od 5.000,00 DEM. Taj plac je upisan na ime I-tuženice jer je ona tada prešla živjeti u [adresa] kod tužiteljevih roditelja, a on je još ostao tada u [adresa] jer se liječio. Supruga je 2005. bila vlasnica toga vozila, ona je s njime raspolagala. Tužitelj nije mogao ništa raditi na tom zemljištu jer je u to vrijeme bio bolestan, liječio se. Nema nikakvih saznanja o Ugovoru koji je zaključen između njegove supruge, ovdje I-tuženice, i Zagrebačke banke. 2012. ili 2013. je saznao o postojanju toga Ugovora kada je došla tužba. Tužitelj je u [adresa] imao stan koji je prodao za 85.000,00 DEM, taj stan je prodan između 2001. i 2003. godine. Nakon zaključenja braka tužitelj i I-tuženica, njegova supruga, su imali zajedničke financije. U vremenu od 1998. do 2008. tužitelj je bio u teškom zdravstvenom stanju i njegova žena mu je u tom smislu pomagala, teško je tada funkcionirao. Nije znao za Ugovor koji je zaključila njegova supruga sa Zagrebačkom bankom jer mu to jednostavno nije rekla. Ona mu to nije rekla jer je bio bolestan, on to nije kontao niti razumio. Ima dijagnozu PTSP-a, gubitak sluha te ima bolest centra za ravnotežu. Tužitelj je razumio život oko sebe na način da je imao za pojesti i za popiti i da mora uzimati tablete. Tužiteljeva supruga mu je govorila da zbog njegovog psihofizičkog stanja, zdravstvenog stanja, nije htjela da ga opterećuje ovim pravnim poslom između nje i banke. Tužitelj je iskazao da ima invalidnost 80% kao civilni invalid, a 20% kao R. Invalid je bez preostale radne sposobnosti.

11.1. Iz iskaza tuženice utvrđeno je Ugovor s II-tuženikom, Zagrebačkom bankom, zaključila 2005. godine. Taj Ugovor je zaključen u Đakovu. U to vrijeme kada je zaključen Ugovor I-tuženica je živjela u [adresa]. Tužitelj, njezin suprug, je u to vrijeme bio na relaciji [adresa] – [adresa]. On je zbog zdravstvenog stanja često bio u [adresa] zbog toga što je vjerovao doktorima koji su ga liječili u Puli. On je dolazio cca dva puta mjesečno iz [adresa] u [adresa]. U to vrijeme su imali dvoje djece. 2005. niti jedno dijete nije bilo punoljetno. Tada kada je I-tuženica zaključila Ugovor sa Zagrebačkom bankom već je imala ugovor s Požeškom bankom i radilo se o reprogramu tako da je na ruke dobila oko 20.000,00 kn. Tada su imali strojeve za proizvodnju gljiva i šparoga, odnosno tada su imali proizvodnju gljiva i šparoga pa je od tih novaca kupila strojeve za te poslove. Njezin suprug, ovdje tužitelj, u tim poslovima sa gljivama i šparogama nije sudjelovao. I-tuženica svome suprugu tada nije rekla da je zaključila Ugovor sa Zagrebačkom bankom. Svoga supruga nije izvijestila o ovom pravnom poslu sa Zagrebačkom bankom zbog psihičkog stanja s njezinim suprugom. Suprug je bio pod jakim tabletama i tada ga ništa nije zanimalo. Nije ga htjela opterećivati. Sve razgovore u banci u vezi ovog Ugovora obavila je I-tuženica. U banci je dobila gotove ugovore za potpis, nije joj ništa posebno objašnjavano glede kamatne stope. Ugovor je zaključen u DEM, tadašnjim njemačkim markama. Prilikom zaključenja Ugovora o kreditu kao zalog je upisana nekretnina koja je predmet ovog postupka. Ta nekretnina je bila upisana na ime I-tuženice, a suprug je financirao kupnju te nekretnine. U vrijeme kada je suprug dao novac za kupnju te nekretnine bili su u braku. U banci su I-tuženicu samo tražili vlasnički list, nakon toga oni su upisali svoje založno pravo i nisu ju ništa drugo pitali oko njezinog bračnog statusa, oko supruga ili sl. Banka nije ni na koji način obavještavala tužitelja o ovom ugovoru ili zalogu. Od zaključenja braka do danas tužitelj i I-tuženica su stalno u braku. U banci I-tuženici nisu čitali svaki članak Ugovora o založnom pravu niti su joj pojašnjavali. Prilikom ovjere Ugovora kod javnog bilježnika, javni bilježnik joj ništa nije objašnjavao glede ovog Ugovora. Misli da je u banci razgovarala s osobom koja se zvala FR. U banci joj Ugovor nije pročitan prije potpisivanja nego joj je samo dan da ga potpiše. I-tuženici javni bilježnik nije pročitao Ugovor kada ga je ovjeravao.

11.2. Iskazi su za sud vjerodostojni, u bitnome suglasni te postojanje braka je utvrđeno je i uvidom u Vjenčani list (strana 212. spisa).

12. Iskazi svjedoka su irelevantni jer nisu imali saznanja o bitnim činjenicama iz ovog postupka.

13. Dakle, iz iskaza tužitelja i I-tuženice je utvrđeno da su u braku steli nekretninu koja je predmet ovog postupka te je utvrđeno da je Ugovor o založnom pravu zaključen 24. svibnja 2005. kada su tužitelj i I-tužena bili u braku. Dakle, tužitelj je pravo vlasništva stekao sukladno članku 252. i 253. stavak 1. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, broj 103/15, 98/19, 47/20, 49/23, 156/23 – dalje u tekstu: ObZ), a kako se temeljem Zakona pravo vlasništva steče trenutkom ostvarivanja pretpostavki uz koje zakon veže stjecanje ovog prava, sukladno članku 125. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08,38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 - pročišćeni tekst – dalje u tekstu: ZVDSP), to je u odnosu na predmetnu nekretninu tužitelj postao njezin vlasnik u 1/2 dijela trenutkom njezinog stjecanja od strane I-tužene ĆR koja je njegova supruga, dakle 2002. godine, dakle prije zaključenja Ugovora o založnom pravu između I-tuženice i II-tuženika Zagrebačke banke d.d..

14. Suvlasništvo tužitelja i I-tužene u jednakim dijelovima je neoboriva presumpcija i pri tome nije bitan pojedinačni doprinos bračnih drugova u suvlasništvu na nekretnini. Također, po mišljenju ovoga suda, nije osnovano pozivanje II-tužene Zagrebačke banke d.d. na načelo povjerenja u zemljišne knjige jer u ovom slučaju prednost ima načelo da nitko na drugog ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima.

15. Glede suvlasništva I-tužena nije postupala savjesno jer pri zaključenju Ugovora o zalogu nije obavijestila Zagrebačku banku d.d. da je nekretnina bračna stečevina, ali po mišljenju ovoga suda, to ne može biti štetno za tužitelja koji nije imao saznanja o Ugovoru o založnom pravu, a što je utvrđeno iz iskaza tužitelja i I-tuženice.

16. Također, II-tužena Zagrebačka banka d.d. nije postupala savjesno te nije provjeravala sa I-tuženom u vrijeme zaključenja Ugovora o založnom pravu njezin bračni status, a slijedom toga i vlasništvo nekretnine.

17. Uvidom u presudu ovog suda P-1045/2010-21 od 28. prosinca 2012. utvrđeno je da je ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj Ovr - 1348/07 od 21. rujna 2007. nedopuštena glede 1/2 prava suvlasništva na nekretninama upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to na kč. br. [katastarska čestica] kuća broj 17, dvorište, zgrada i oranica u ulici J. Walingera površine 5122 m2. Istom presudom naloženo je ĆR i Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb da RR naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 14.082,50 kn, u roku od 15 dana.

18. Nadalje, uvidom u Trostrani ugovor o ustupu i prijenosu tražbina vidljivo je da je zaključen 30. svibnja 2017. između Zagrebačke banke d.d. kao ustupitelja, zatim APS DELTA S.R.O. kao primatelja i ustupitelja te APL DELTA S.A. kao primatelja.

18.1. Nadalje kao bitno iz točke iz Trostranog ugovora o ustupu i prijenosu tražbina iz točke 2.1., 2.2., 2.3. zatim 3.1.1. i 3.1.2. je utvrđeno da Zagrebačka banka ovime neopozivo i bezuvjetno ustupa i prenosi na APS LELTA S.R.O. tražbinu prema Dužnicima, Hipoteku/Zadužnice i prava iz Zadužnica sukladno članku 214. stavak 4. Ovršnog zakona/Mjenice s mjeničnim očitovanjem/Ostala sredstva osiguranja, te sve druge ovršne isprave u vezi s tražbinom, a APS DELTA S.R.O. prihvaća takav ustupu i prijenos. APS DELTA S.R.O. ovime neopozivo i bezuvjetno dalje ustupa i prenosi na APS DELTA S.A. tražbinu prema Dužnicima, Hipoteku/Zadužnice i prava iz Zadužnica sukladno članku 214. stavak 4. Ovršnog zakona/Mjenice s mjeničnim očitovanjem/Ostala sredstva osiguranja, te sve druge ovršne isprave u vezi s tražbinom, a APS DELTA S.A. prihvaća takav ustupu i prijenos. Stranke potvrđuju i suglasne su da citirani Ugovor predstavlja temelj i služi kao dokaz o ustupima utvrđenim u odredbama 2.1. i 2.2. i da ga je, kao takvog, APS DELTA S.A. obvezan dostaviti nadležnim tijelima pred kojima se vode ili će se ubuduće voditi postupci ovrhe, parnice, stečaja, predstečaja i/ili drugi postupci pokrenuti u vezi s tražbinom ukoliko APS DELTA S.A. stupa i preuzima takve postupke u skladu s odredbama mjerodavnog prava. Zagrebačka banka ovime daje svoju izričitu suglasnost APS DELTA S.R.O. da stupi u postupke vezane uz tražbinu. APS DELTA S.R.O. ovime daje svoju izričitu suglasnost APS DELTA S.A. da stupi u postupke vezane uz tražbinu. Dopuštenja za upis (clausulae intabulandi) – Hipoteka: Zagrebačka banka ovime daje svoju izričitu i bezuvjetnu suglasnost da, izravno na temelju spomenutog Ugovora i bez ikakve daljnje suglasnosti ili sudjelovanja Zagrebačke banke, APS DELTA S.R.O. ishodi uknjižbu prijenosa bilo koje i svih Hipoteka u zemljišnim knjigama nadležnih općinskih sudova, na ime i u korist APS DELTA S.R.O. APS DELTA S.R.O. ovime daje svoju izričitu i bezuvjetnu suglasnost da, izravno na temelju spomenutog Ugovora i bez ikakve daljnje suglasnosti ili sudjelovanja APS DELTA S.R.O., APS DELTA S.A. ishodi uknjižbu prijenosa bilo koje i svih Hipoteka u zemljišnim knjigama nadležnih općinskih sudova, na ime i u korist APS DELTA S.A.

19. Dakle, sud je utvrdio da je Trostrani ugovor o ustupu i prijenosu tražbina, pobliže opisan u izreci, ništetan jer su spomenute odredbe Ugovora protivne prisilnim propisima ObZ-a članak 252. i 253.

19.1. Naime, nitko na drugog ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima. I- tužena nije mogla založiti cijele nekretnine pobliže opisane u izreci jer je bila suvlasnik u 1/2 dijela, a u drugoj 1/2 dijela je bio suvlasnik njezin suprug, ovdje tužitelj. Slijedom toga, i II-tuženik Zagrebačka banka d.d. nije mogla ustupiti založno pravo – hipoteku, pobliže opisanu u izreci pod točkom II., III-tuženiku u cijelosti, nego samo u 1/2 dijela. Stoga su ništetne odredbe Ugovora o ustupu pobliže opisane u izreci po članku 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11,78/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje ZOO). Posebno je relevantno da je Zrostrani ugovor o ustupu i prijenosu tražbina zaključen 30. svibnja 2017., dok je ovaj sud donio presudu P-1045/2010-21 od 28. prosinca 2012. kojom je utvrđeno da je ovrha određena rješenjem ovog suda Ovr-1348/07 od 21. srpnja 2007. nedopuštena glede 1/2 dijela prava suvlasništva na nekretninama upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica].

20. Sukladno članku 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 , 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) II-tuženik i III-tuženik su dužni tužitelju solidarno naknaditi parnične troškove u iznosu od 11.125,00 eura koji troškovi su osnovani i sukladni Odvjetničkoj tarifi, a sastoje se od sastava tužbe prema Tbr.7.točka 1.OT 1.000,00 eur, zastupanje na ročištima 28.travnja 2026., 6. veljače 2026., 16. listopada 2025. 3x1.000,00 eur sve prema Tbr.9.točka 1.OT, ročište za objavu presude 100,00 eur prema Tbr.9.točka 3.OT, sastav podnesaka 29. rujna 2025., 14. kolovoza 2025., 28. travnja 2020. i 6. studenog 2018. 4x1.000,00 eur sve prema Tbr.8.točka 1.OT, sastav podnesaka 12. listopada 2018., 30. kolovoza 2018. i 19. veljače 2026. 3x200,00 eur sve prema Tbr.8.točka 3.OT, obavijest stranci 100,00 eur te konferencija sa strankom 100,00 eur. Osnovica za PDV iznosi 8.900,00 eur, a PDV 2.225,00 eur.

21. Tužitelj je oslobođen plaćanja sudske pristojbe po članku 11. stavak 1. točka 5. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 118/18, 51/23 – dalje u tekstu ZSP), a temeljem Rješenja ureda državne uprave u Istarskoj županiji, Služba za opću upravu i društvene djelatnosti, Ispostava Poreč od 21. ožujka 2007. iz kojeg je vidljivo da RR ima status hrvatskog ratnog vojnog invalida X skupine sa 20% oštećenja organizma uslijed bolesti trajno.

22. Stoga je riješeno kao u izreci.

Slavonski Brod, 11. lipnja 2026.

Sudac

Pavo Garić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda na Županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte