REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1504/2025-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda dr.sc. Ljiljani Matuško Antonić, u pravnoj stvari tužitelja ĐR, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Igoru Metelko, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija&Porobija iz Zagreba, Iblerov trg 10/VII, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 12. svibnja 2026. godine, u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja Igora Metelka, odvjetnika i punomoćnika tuženika Borne Kostec, odvjetnika, dana 11. lipnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, platiti tužitelju MR, iz [adresa], iznos u visini od 14.810,08 EUR s osnova više plaćene razlike između anuiteta s osnove valutne klauzule sa zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtjeva isplatu zatezne kamatu tekuće na iznos od 14.810,08 EUR od 30. rujna 2015. godine do 01. listopada 2015. godine.

III. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" II. Nalaže se tuženome isplatiti tužitelju iznos od 8.174,70 Eur sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30.9.2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.."

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, naknaditi tužitelju MR, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 7.692,40 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 11. lipnja 2026. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se objektivna preinaka tužbe i tužbenog zahtjeva.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu dana 08.07.2008. godine (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 170.500,00 CHF, ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema Odluci Zagrebačka banke d.d., rok otplate kredita 30 godina. Navodi da je Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, bez jasnih parametara po kojima bi tužitelj mogao biti obaviješten i imati saznanja o tečaju koji će se primjenjivati kako mjesečni anuiteti dospijevaju, niti je na iste mogao utjecati ili pregovarati s tuženikom pa se tečaj valute CHF tijekom trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjao na štetu tužitelja. Navodi da je u odnosu na nepoštenost i nedopuštenost ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu stajalište zauzeto u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018. i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, a koji se odnosi na pitanje ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Tužitelj ističe kako temeljem prometa po kreditu i početnog otplatnog plana, prije utuženja napravio je izračun preplaćenih mjesečnih anuiteta s osnova tečaja, na okolnost pozitivne razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita i da imajući u vidu ništetnost valutne klauzule i njezin retroaktivni učinak, tuženik je pogrešno obračunao preostalu neotplaćenu glavnicu u trenutku konverzije u odnosu na iznos glavnice kakav je trebao biti po početno ugovorenom tečaju, pa tužitelj potražuje i nastalu razliku s uračunatim efektom konverzije, u ukupnom iznos od 16.830,08 kn sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do dana isplate. Tužitelj potražuje i preplaćene iznose s osnova valutne klauzule. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare, osporava potrošačko svojstvo potrošačkog ugovora u CHF kreditu koji je predmet spora. Nadalje navodi da je kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkim kreditiranju, te su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu dana 27. siječnja 2016. godine, da su svi iznosi koje tužitelj potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije pa je tužiteljeva kreditna obveza po EUR kreditu namirena i iznosima koje tužitelj potražuje u ovom postupku, a preplaćeni iznos se koristi za buduće anuitete EUR kredita. U odnosu na razliku glavnice koji zahtjeva tužitelj navodi da je čl. 19.c. točka 8. ZID ZPK/15 izričito propisano kako je banka dužna primijeniti tečaj na dan 30.09.2015.g. (dan konverzije) pa bi svako drugo postupanje banke bilo protivno izričitim zakonskim propisima. Ističe kako je tužitelj imao mogućnost izbora pa je mogao prihvatiti izračun konverzije, ili ga odbiti, a tuženik je imao obvezu ponuditi konverziju. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu od 08.07.2008.g. (list 8-16 spisa), visinu efektivne kamatne stope (list 16-24 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu od 29.01. 2016.g. (list 25-30 spisa), Obavijest o izračunu konverzije, izračun preplate (list 31-34 spisa), promet po kreditu tužitelja, ponudu za konverziju kredita, izračun konverzije, pregled otvorenih stavki, prijedlog izmjene Ugovora o kreditu, izvješće revizora (list 49-76 spisa), odluke Županijskih sudova, odluke Općinskih sudova, Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Odluke Suda EU (list 98-165, list 205-247 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., vještak Darko Prpić, kojeg vještaka je sud dopunski saslušao, saslušan je tužitelj kao stranka u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 153/23, 145/25, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak te povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi i isplata razlike glavnice.

5. U tijeku postupka tužitelj osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu sadržajno kao u podnesku od 10. veljače 2020. godine i 24. veljače 2020. godine (list 78-82, list 83-85 spisa spisa). Osporava istaknuti prigovor zastare. Osporava navode iz odgovora na tužbu u odnosu na potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu jer tužitelj ima status potrošača, imajući u vidu i da je kredit konvertiran, pa je tuženik konverzijom priznao tužitelju status potrošača. Navodi kako sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu nije sklopljen novi pravni posao kao što to tvrdi tuženik. Tužitelj se poziva na odluke Suda EU C-118/17, broj C-596/15, broj C-597/15. Tužitelj se u prilog svojih stajališta poziva i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 1096/22 od 08. studenog 2022. godine i poslovni broj Rev-586/19 od 21. prosinca 2022. godine. Ostaje kod dijela tužbenog zahtjeva za isplatom razlike glavnice.

Tuženik u tijeku postupka ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu, osporava navode tužitelja sadržajno kao u podnesku od 30. listopada 2020. godine (list 87-97 spisa). U bitnom ističe kako je tužitelj slobodnom voljom prihvatio konverziju pa mu ne pripada povrat iznosa koji zahtjeva tužbenim zahtjevom niti po Zakonu o obveznim odnosima niti pod ZID ZPK/15. Navodi da ne postoji pravni osnov tužiteljevog zahtjeva i da su tužitelj i tuženik sporazumno riješili sve svoje pravne odnose. Tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 03.09.2019. godine i na odluku poslovni broj Gos-1/19 d 04.03.2020.g godine, kao i na odluke Županijskih sudova u kojima je zauzeto stajalište da potrošačima - korisnicima kredita kojim je glavnica vezana uz valutu švicarski franak i koji su konvertirali kredit ne pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa. Tuženik se u prilog svojih stajališta poziva i na odluke Suda EU broj 81/19 od 09. srpnja 2020. godine i broj 118/17 od 14. ožujka 2019. godine. Tuženik se poziva i na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev-637/19-2 od 15. studenog 2022. godine. Tuženik nadalje navodi da je Ustavni sud Republike Hrvatske potvrdio ustavnost ZID ZPK/15 dočim je Vrhovni sud Republike Hrvatske ocijenio kako sporazumi o konverziji sklopljeni na osnovi ZID ZPK/15 valjani su i imaju pravne učinke. Ujedno navodi da u odluci Suda EU broj C-567/20 zauzeto je pravno shvaćanje kako odredbe nacionalnog prava koje imaju obveznu prirodu, u smislu čl. 1. stavak 2. Direktive 93/13 tako da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba istog zakona, čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenim s potrošačem, ne podliježu odredbama te Direktive.

Tužitelj se protivi navodima tuženika, a u odnosu na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-637/19 ističe da je predmet spora bila isključivo ništetnost promjenjive kamatne stope i restitucija po osnovi iste, a ne valutna klauzula koja je predmet ovog spora (podnesak tužitelja od 03. travnja 2025.g. –list 249-251 spisa).

6. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

Između stranaka nije sporno:

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o namjenskom kreditu dana 08. srpnja 2019. godine na iznos od 170.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s početno ugovorenom kamatnom stopom od 5,80% na rok otplate od 30 godine, kredit za kupnju stana (Ugovor o kreditu – list 8-15 spisa),

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Dodatak Ugovoru o kreditu dana 29. siječnja 2016. g. kojim je konvertiran kredit (list 25-30 spisa).

7. Tuženik u tijeku postupka ističe kao u odgovoru na tužbu tj. da tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak jer je sklapanjem novog ugovora (Dodatka Ugovoru o kreditu) prijašnji Ugovor o kreditu prestao postojati pa tužitelj ne može zahtijevati preplaćene iznose na temelju ugovora koji više ne postoji uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja uključujući i preplaćene iznose obuhvaćena novim Ugovorom o kreditu tj. Dodatkom Ugovoru o kreditu. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane to iz razloga jer konverzijom kredita nije prestao važiti Ugovor o kreditu koji su tužitelj i tuženik sklopili dana 08. srpnja 2008. godine, time da su sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu ugovorne strane, ovdje tužitelj i tuženik, samo izmijenili njegove odredbe u pogledu valute obveze i kamatne stope, te je utvrđena visina preostalog iznosa glavnice i u slučaju pretplate postignut sporazum o toj pretplati. Da je osnovni Ugovor o kreditu iz 2008. godine i dalje na snazi proizlazi i iz činjenice da su ugovorne strane samo izmijenile ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa su ostale odredbe Osnovnog ugovora i eventualno do danas sklopljenih dodataka ostali neizmijenjeni i nadalje su na snazi (čl. 24. Dodatka Ugovora o kreditu iz 2008. godine).

Nadalje prema stajalištu ovog suda sama činjenica da je tužitelj potpisao Dodatak Ugovora o kreditu ne znači da mu je dug namiren ili da je on izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, budući da je tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih njegovih odredaba za tužitelja kao „potrošača“ nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba. Sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu samo se izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom o kreditu utanačeno korištenje kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) na temelju kojih je i zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF nije pregovaralo, pa tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog ništetne ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli, ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Dodatku Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

8. Nadalje u odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužitelj u tužbi i tijekom postupka sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.

U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015.g., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužiteljice u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

9. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor zastare kojem se tužitelj protivi.

Sud je ocijenio prigovor zastare potraživanja tuženika neosnovanim. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom kojim se utvrđuje ništetnost valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari podnio tužbu dana 24. listopada 2019. godine dakle prije nastupa zastare tražbine (zastara nastupa s danom 14. lipnja 2023. godine).

10. Tuženik osporava status potrošača tužitelja kao i svojstvo potrošačkog ugovora CHF kredita. U smislu čl. 3.st.1. ZZP-a potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba radi kupnje stana (čl. 6. Ugovora o namjenskom kreditu) te je sklopio ugovor 2008. godine za koje razdoblje je utvrđeno u kolektivnom sporu da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Sud je stajališta da je teret dokaza na tuženiku u odnosu na činjenicu da tužitelj nema svojstvo potrošača budući je tuženik odobrio kredit i ugovorio namjenu kredita za kupnju stana, pa ukoliko tužitelj je koristio kredit za neku drugu namjenu ili u poslovne svrhe primjerice za potrebe obrta ili trgovačkog društva (a takve činjenice tuženik ne dokazuje u ovom sporu) tada je tuženik imao i mogućnosti raskinuti Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora i zahtijevati povrat odobrenog kredita za kupnju stana jer se isti protivi namjeni odobrenog kredita. Slijedom navedenog sud je ocijenio navode tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač tj. da nema status potrošača kao neosnovane, paušalne i ničim dokazane.

Nadalje sud je utvrdio i aktivnu legitimaciju tužitelja iz iskaza tužitelja, te uvidom u dokumentaciju koja prileži u spisu (promet po kreditu).

11. Uvidom u Dodatak Ugovora o kreditu temeljem zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (dalje: Dodatak Ugovora o kreditu) utvrđeno je da su ugovorne strane (tužitelj i tuženik) isti sklopili sukladno Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 78/201 5 i 102/2015, dalje: ZPK) zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog izračuna konverzije te se istim regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 149.712,01 CHF što u kunskoj protuvrijednosti iznosi 1.045.105,41 kn, da je iznos preplate u visini od 39.416,10 kn te je ukupan iznos pretplate korišten za umanjenje glavnice (čl. 4, čl.5., čl.6. čl.7. Dodatka Ugovora o kreditu, nesporno između stranaka). Nadalje je sud utvrdio iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu da je isti sastavljen prema odredbama ZID Zakona o potrošačima (čl.4., čl. 5., čl.6., čl. 7.,čl.8.,čl.9. – otplata kredita, datum dospijeća mjesečnih anuiteta, prijenos kreditne partije u valutu EUR u poslovnim knjigama tuženika, čl.8. – visina kamatne stope, čl.9.,čl. 10. - otplata kredita, osiguranje tražbine, ovršnost isprave).

12. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule.

13. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

14. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristao da se iznosi uplaćeni s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 08. srpnja 2008. godine kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221. a ZPP-a) takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da su ništetne. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom. Nadalje točkom 4. članak 19c. ZID ZPK propisano je da iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

Imajući u vidu da odredbom čl. 19.c. ZID ZPK nije isključena primjena odredbi Zakona o obveznim odnosima u ovom konkretnom slučaju odredbe o stjecanju bez osnove i povrat onog što su stranke stekle temeljem ništetnih ugovornih odredbi to je sud stajališta da konverzijom kredita tužitelju pripada pravo da zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj kaluzuli kojeg prava se nije odrekao. Nadalje sud ističe kako je utvrđena ništetnost nepoštene odredbe ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a koji su sklopili tužitelj i tuženik, kao potrošač i prodavatelj robe odnosno pružatelj usluga koja taj ugovor čini ništavim u dijelu spornih odredbi koje su predmet ovog spora. Prema odredbi čl. 323. ZOO, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ništetnog ugovora. Slijedom navedenog tužitelju kao korisniku pripada pravo potraživati vraćanje iznosa plaćenog po osnovi ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Pri tome sud ističe kako u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 tj. 30. rujna 2015. godine nije bila utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u CHF u ugovorima o kreditu, pa se tužitelj nije niti mogao odreći prava na povrat preplaćenih iznosa budući da u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovoru nije mogao znati da je riječ o ništetnoj odredbi u pogledu valutne klauzule.

15. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Sud je imao u vidu i presudu Suda EU broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Suda EU u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

16. Sud je na okolnost činjeničnih navoda tužbe saslušao tužitelja. Tužitelj u svom iskazu navodi da je trebao kredit radi kupnje stana, kupio je stan 2008. godine i danas u njemu živi, stan je njegova prva nekretnina. Nadalje navodi da je u banci pitao i za kredit u EUR ali mu je rečeno da nije kreditno sposoban za kredit u EUR pa je uzeo ovaj kredit s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz valutu CHF. Iskazuje da je provjerio kretanje tečaja CHF koji tečaj CHF je bio stabilan od 1990. godine. Tužitelj navodi da nije tražio izmjenu bilo koje ugovorene odredbe je mu je rečeno da je to standardni ugovor, a nije niti htio mijenjati ugovorne odredbe. Navodi da nije niti prigovorio promjenama visini tečajne rate. U odnosu na kamatnu stopu ističe da mu nitko nije pojašnjavao na temelju kojih parametara bi se mijenjala visina kamatne stope, nisu mu tumačili ugovorne odredbe, rečeno mu je da je to standardni ugovor banke. Navodi da je sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je konvertiran kredit, jer mu se smanjila glavnica a i visina mjesečnih anuiteta, da prije sklapanja Dodatak Ugovoru u banci mu nisu rekli koja je visina iznosa s osnova nepoštenih ugovornih odredbi a koji iznos se restituira, time da se nije odrekao prešutno niti izričito svojih potrošačkih prava. Tužitelji ističe da nije otplatio kredit i treba otplatiti 55.000 EUR, kredit osobno otplaćuje. Nije nositelj obrta, a trgovačko društvo osnovao je 2016. godine, ali sjedište trgovačkog društva nije bilo na adresi stana.

Iskazu saslušanog tužitelja sud je poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

17. Tijekom postupka u odnosu na osnov tužbenog zahtjev tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske i stajalište u odluci iz Oglednog postupku poslovni broj Gos-1/2019 kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske sadržajno kao u podnesku od 16. siječnja 2023. godine. Nadalje navodi kako je Sud EU odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija imaju obveznu prirodu, u smislu čl. 1. stavak 2. Direktive 93/13 te da Sud EU zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor.

Prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018- 2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

18. U ovoj pravnoj stvari sud ističe kako je prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine. Pri tome je sud imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine.

U odnosu dvojbu o primjeni pravnog shvaćanja između onih izraženih u odlukama Županijskih sudova na koje se poziva tuženik i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine, poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine i poslovni broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine ovaj sud se odlučio na primjenu pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, zbog razloga koji su obrazloženi i navedeni u ovoj odluci. Pri tome sud je imao u vidu da je Vrhovni sud zauzeo stajalište u odluci poslovni broj Rev-637/2019 (na koju se poziva tuženik) u odnosu na preplaćene iznose s osnova promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke, a što nije predmet ovog spora.

19. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022, ovaj sud mišljenje je da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope.

20. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Suda EU u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, a pri tome za istaknuti je da tužitelj je imao jedino uvjete za kredit u CHF koji mu je i ponuđen u poslovnici tuženika. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Suda EU i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužitelj je postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi.

21. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 08. srpnja 2008. godine Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u visini od 170.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (kredit za kupnju stana). Nije niti sporno da se mijenjao tečaj valute CHF od dana sklapanja Ugovora o kreditu do dana konverzije.

22. Sud je po prijedlogu tužitelja proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., vještak Darko Prpić. Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 29. listopada 2025. godine (list - 266-279 spisa) sud je utvrdio da je početno ugovorena kamatna stopa 5,80% te je sačinjen otplatni plan po tuženiku temeljem početne kamatne stope od 5,80%.

Vještak u mišljenju navodi da:

a) ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 111.991,59 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura iznosi 14.863,76 EUR,

b) ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi 0,00 kn, odnosno 0,00 EUR,

c) ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike između anuiteta s osnove valutne klauzule do dana 29. siječnja 2016. godine iznose 5.255,45 EUR,

d) ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 61.996,73 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 8.228,38 EUR,

e) prema Informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30.9.2015. (list 31 spisa) utvrđena je preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30.09.2015. iznosi 5.309,13 EUR.

f) ukupna razlika za više plaćene razlike po anuitetima umanjene za preplatu utvrđenu konverzijom iznosi 9.554,63 EUR.

Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik ističe primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka jer je vještak u svom nalazu i mišljenju izračunao iznos preostale glavnice na dan 29.01.2016. godine, a isti je trebao izračunati na dan 30.09.2015. godine.

23. U dopunskom očitovanju vještak Darko Prpić otklonio je primjedbe tuženika navodeći da preliminarni izračun tuženika odnosno obavijest o izračunu efekata konverzija je sačinjena na datum 29. siječnja 2016. godine. Nadalje navodi u odnosu pitanje uplate razlike glavnice u imovinu tuženika navodi da pod pretpostavkom da nije otplaćen kredit iznos razlike glavnice ne bi bio uplaćen u imovinu tuženika. Navodi da je konverzija sačinjena u skladu sa ZID ZPK iz 2015. godine te je konverzija sačinjena temeljem istih plaćanja tužitelja kao i njegov izračun. Ovakvim dopunskim očitovanjem vještak je otklonio primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka.

24. Tužitelj specificira tužbeni zahtjev nakon provedenog dokaza knjigovodstveno- financijskim vještačenjem te zahtjeva isplatu iznosa u visini od 14.863,76 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 30. rujan 2015. godine, potom zahtjeva isplatu iznosa u visini od 8.174,70 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate, kao i trošak parničnog postupka. Tužitelj kumuliranim tužbenim zahtjevom zahtjeva po osnovi zateznih kamata na preplaćene tečajne razlike iznosa od 5.255,45 EUR sa zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe od isplate. (podneska tužitlaj od 17. studenog 2025. godine – list 284-286 spisa).

Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužitelj zahtjeva isplatu zakonske zatezne kamate na preinačeni dio tužbenog zahtjeva, jer tuženik nije u zakašnjenje u odnosu na razdoblje prije nego je zahtjev za isplatom postavljen, poziva se na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev-1133/2021. Tuženik ističe da nije nepošteni i nesavjesni stjecatelj pa se protivi tijeku zatezne kamate do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari.

25. Tuženik u tijeku postupka navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stajalište u svojom odluci poslovni broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine "... polazeći od činjenice da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu čl. 19.c ZID ZPK.. .". Nadalje navodi da je odredbama ZID ZPK/15 propisana detaljna i jasna procedura koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženiku kao vjerovniku brojne obveze navedene u odredbama naprijed citiranih članaka 19.d i 19.e, a te su obveze, s obzirom na njihov sadržaj, imale glavni cilj ispunjenje dviju pozitivnih obveza prema potrošaču, i to donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača, ali također i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu. Ističe kako u takvim okolnostima zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost potrošača i da učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine u kojem je zauzeto stajalište kako je izvršena konverzija na temelju odredaba ZID ZPK/15 imala svrhu i učinak i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutnu klauzulu iz CHF ugovora pa slijedom toga tužitelj nema tražbinu prema tuženoj banci niti po osnovi povrata više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate niti po osnovi valutne klauzule iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Ističe da tužitelj u ovoj konkretnoj pravnoj stvari nije zahtijevao isplatu zateznih kamata kao glavni tužbeni zahtjev u skladu s revizijskom odlukom poslovni broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine zbog čega taj dio navedene odluke nije relevantan za predmetni postupak.

26. Sud je navode tuženika ocijenio kao irelevantne za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Sud ističe kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo tri bitno različita stajališta u odnosu na povrat preplaćenih iznosa koje zahtijevaju potrošači, u konkretnom slučaju tužitelja, te je u odluci poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine zauzeo stajalište u odnosu na konvertirane kredite da su potrošači provedenom konverzijom u cijelosti obeštećeni. Odlukom poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine zauzeto je stajalište da potrošači nisu obeštećeni dočim u odluci poslovni broj Rev-586/19 a na koju se poziva tuženik zauzeto je stajalište da tužitelji (potrošači) imaju samo pravo na zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita.

U odluci poslovni broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine prema izraženom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.

Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Prema odredba čl. 19.c. točka 4. ZID ZPK/15 tuženika je kao banka u izračun trebao uvrstiti iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR.

27. Nije sporno da je tuženik proveo izračun kako je propisano citiranom odredbom čl. 19.c. ZID ZPK/15. Čl. 19.d stavak 2. ZID ZPK/15 propisuje da za potrebe provjere izračuna konverzije vjerovnik (tuženik) je dužan potrošaču (ovdje tužitelju) omogućiti pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, povijesnom pregledu odluka o kamatnim stopama, povijesnom pregledu dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-586/29 ističe:

"... U kontekstu normativnog odnosa navedenih zakona, a kada je u pitanju postavljeni kondikcijski zahtjev potrošača, nesumnjivo je da je ZID ZPK/15 u odnosu i na ZZP i na ZOO specijalan propis pa u primjeni na konkretan slučaj njegove odredbe imaju pravni primat pred odredbama ZZP i ZOO. Budući da je riječ o konkurirajućim propisima istog pravnog ranga, ako ZID ZPK/15 nije određeno drukčije, primjenjuju se odredbe ZZP i to posebice:

- citirana odredba članka 49. stavka 5. ZZP koja propisuje da se odredbe kojima se uređuje pojam nepoštene ugovorne odredbe i dr. ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode (što je upravo konkretan slučaj), odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku te

- odredba članka 4. ZZP koja uređuje odnos prema drugim zakonima, a koja u stavku 2. propisuje da ako posebnim zakonima iz stavka 1. toga članka (zakona kojima se uređuju pojedina upravna područja, a koji su usklađeni s pravnom stečevinom Europske unije) ili tim Zakonom nije drukčije određeno, na obveznopravne odnose između potrošača i trgovca primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima.

17. Stoga, kada je riječ o mogućnosti ocjene poštenosti zaključenog Dodatka Ugovoru o kreditu, primjenjuju se izričite odredbe ZZP-a, dok kada je riječ o materijalnopravnim posljedicama utvrđene ništetnosti Ugovora o kreditu, odredbe ZOO, koje u tom pogledu nadopunjuju odredbe ZID ZPK/15 i ZZP. Dakle, u pogledu tog pitanja nema konkurencije propisa, ali ima kumulacije. To iz razloga što prilikom tumačenja navedenih propisa valja imati na umu cilj koji ima odredba o posljedicama utvrđenja ništetnosti pojedine odredbe potrošačkog Ugovora, a to je da se potrošaču vrati ono što je stečeno bez osnove i plate zatezne kamata..."

28. Tužitelj je tijekom ovog postupka zahtijevao zateznu kamatu do dana konverzije na preplaćene iznose (uglavničenu kamatu) pa su stoga ocijenjeni kao neosnovani navodi tuženika da istu nije zahtijevao.

29. Nadalje, kako je prethodno navedeno i obrazloženo tužitelj se nije odrekao svojih prava da potražuje preplaćene iznose s osnova nepoštene i ništene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezan uz valutu. Tužitelj se nije suglasio da se svi preplaćeni iznosi uvrste u izračun konverzije niti ga je tuženik upozorio i da će preplaćene iznose koristiti radi zatvaranja kredita u EUR tj. mjesečnih anuiteta (čl. 19. c. ZID ZPK/15) niti se tužitelj odrekao svojih prava koja mu pripadaju sukladno čl. 326. ZOO-a.

Tuženik pravilno ističe da je ZID ZPK/15 imao svrhu i učinak i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutnu klauzulu iz CHF ugovora te da se izjednače potrošači koji su sklopili s valutnom klauzulom u EUR i oni koji su sklopili ugovor o kreditu u CHF. Takav cilj u odnosu na koji je donesen ZID ZPK/15 ne navodi da bi se otklonila primjena odredbi o ništetnosti iz Zakona o obveznim odnosima niti pravilo da je svaka stranka dužan vratiti ono što je stekla temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Pri tome sud stajališta je da tuženik neosnovano ističe da se odredbe ZID ZPK/15 primjenjuju ex tunc, pa da u tom smislu prilikom izračuna je trebao uvrstiti i preplaćene iznose s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. To iz razloga jer zakonodavac nije izričito propisao da se i iznosi s osnova ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli uračunavaju u izračun konverzije za koje iznose je tuženik znao i mogao znati da je ništetna ugovorna odredba o kamatnoj stopi, a nakon donesenih odluka naknadno i valutnoj klauzuli. Slijedom navedenog sud je u ovoj pravnoj stvari prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-1096/2022 kako je prethodno navedeno i obrazloženo. U odnosu na odluku stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 637/19 od dana 15.11.2022. godine sud je stajališta kako tužitelj kao potrošač nije obeštećen jer se nije suglasio da se preplaćeni iznosi uračunavaju u izračun konverzije.

30. Ovaj sud je vezan stajalištima Vrhovnog suda Republike Hrvatske te odlukama donesenim u kolektivnom sporu koji je pokrenula udruga Franak. U odnosu na preplaćene iznose koji su tužitelju priznati konverzijom tuženik je preplaćene iznose koristio za umanjenje mjesečnih anuiteta u EUR kreditu, a koju preplatu je utvrdio izračunom konverzije kojim su bili obuhvaćeni i iznosi koje je tužitelj uplatio s osnova ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) ne dostavlja dokaz da bi preplaćene iznose vratio tužitelju niti je pribavio suglasnost tužitelja da se navedeni iznosi uvrste u izračun konverzije.

31. U odnosu na valutnu klauzulu sud je prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti. U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obavješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane u dijelu u kojem osporava tužbeni zahtjev za povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelju ne pripada povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva tužitelju kao ugovornoj strani. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio kako mu djelatnik banke nije tumačio rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule kojom je vezana glavnica uz valutu švicarski franak.

32. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba o valutnoj klauzuli sklopljenim između Zagrebačke banke d.d. Zagreb, tuženika u ovoj pravnoj stvari i tužitelja ĐR, iz [adresa], te da su samim time iste odredba odnosno dio odredbe i nepoštene, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

33. Kako je prethodno navedeno sud je odlučivao u ovoj pravnoj stvari imajući u vidu presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine u kojoj presudi je zauzeto stajalište da treba imati u vidu i razmjer priznatih iznosa (preplaćenih iznosa) u odnosu na ukupan preplaćeni iznos do dana konverzije.

Odredbom čl. 172. ZOO-a propisano je ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica.

Tužitelj podneskom od 17. studenog 2025. godine uređuje tužbeni zahtjev te zahtjeva isplatu iznos u visini od 14.863,76 EUR (preplaćeni iznosi s osnova valutne klauzule) sve sa zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine

Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je ukupna razlika u iznosu anuiteta s osnova valutne klauzule iznosi 14.863,76 EUR, da su zatezne kamate obračunate na više plaćeni iznos iznose 5.255,45 EUR, te da je utvrđeni iznos preplate prilikom izračuna konverzije tužitelju priznat u iznosu od 5.309,13 EUR. EUR.

34. Imajući u vidu pravilo iz odredbe čl. 172. ZOO-a sud je umanjio za priznati preplaćeni iznos u konverzije u visini od 5.309,13 EUR za obračunate zatezne kamate na više plaćeni iznos iznose 5.255,45 EUR, pa je tako utvrđen iznos od 53,68 EUR, za koji priznati preplaćeni iznos je sud umanjio ukupno preplaćeni iznos s osnova valutne klauzule 14.863,76 EUR. Time je sud priznao tužitelju s osnova valutne klauzule ukupan iznos u visini od 14.810,08 EUR sve kao pod točkom I. izreke presude.

Tužitelj zahtjeva isplatu zatezne kamate tekuće od 30. rujna 2015. godine do isplate na iznos od 14.810,08 EUR. Sud je odbio tužbeni zahtjev za zateznu kamatu tekuću na iznos od 14.810,08 EUR od 30. rujna 2015. godine do 01. listopada 2015. godine jer je konverzija izvršena s danom 30. rujna 2015. godine pa tužitelju pripadaju zatezne kamate na utuženi iznos slijedeći dan nakon izvršene konverzije t. 01. listopada 20215. godine. Slijedom navedenog sud je odlučio kao pod točkom II. izreke presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 155/23) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

35. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužitelj budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako to tvrdi tužitelj zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO- a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

36. Tužitelj zahtjeva isplatu preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule, time da je zahtijevao isplatu zatezne kamate od 30. rujan 2015. godine, dočim je tužbenim zahtjevom u tužbi tužitelj zahtijevao zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos. Kako je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev u odnosu na tijek zatezne kamate to je sud stajališta kako se tuženik neosnovano protivi tijeku zatezne kamate kao u podnesku od 05. siječnja 2026. godine budući je tužitelj povukao tužbu za isplatu zatezne kamate do dana 30. rujna 2015. godine, a kojem djelomičnom povlačenju tuženik se ne protivi. Pri tome sud ističe da tužitelj ne zahtjeva isplatu uglavničene zatezne kamate do 30. rujan 2015. godine već u tom dijelu postavlja eventualno kumulirani tužbeni zahtjev o kojem sud nije odlučivao jer je usvojen tužbeni zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa.

Sud je ocijenio navode tuženika kojim se protivi preinaci tužbenog zahtjeva iz razloga kako je prethodno navedeno i obrazloženo. tj. iz razloga jer je tužitelj zahtijevao isplatu zatezne kamate na utužene iznose preplate pa time nije preinačio tužbeni zahtjev kada je zahtjeva isplatu na ukupan utvrđeni iznos preplate zateznu kamatu od 30. rujna 2015. godine do isplate.

Sud pri tome ističe kako i Ustavni sud u svojoj odluci broj U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022. navodi da ograničenja ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit "prava na sud" (v., na primjer, odluku Ustavnog suda broj: U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017.). Nadalje Ustavni sud navodi "… ograničenje neće biti spojivo s pravom na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (usporedi, na primjer, predmet ESLJP-a Stanev protiv Bugarske [Vv], br. 36760/06, § 230, presuda od 17. siječnja 2012.)…" Pri tome je sud imao u vidu i odluku EU suda za ljudska prava u predmetu Đ protiv Republike Hrvatske (Zahtjev br. 14692/18) od 20. veljače 2024. u kojem je zauzeto istovjetno stajalište o pravu pristupa sudu.

37. Tužitelja zahtjeva isplatu razlike glavnice u iznosu od 8.174,70 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate.

Tužitelj navodi da je tuženik primijenio valutnu klauzulu, a da nije mijenjao tečaj valute CHF i primijenio ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli tada bi glavnica bila niža u času konverzije. Tužitelj zahtjeva isplatu razlike glavnice.

Sud je ocijenio kao neosnovan dio tužbeno zahtjeva kojim se zahtijeva isplata razlike, kako je prethodno navedeno, te je stoga sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem zahtijeva isplatu razlike glavnice. Tužitelj ne osporava da je tuženik proveo konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita od 149.712,01 CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na kredite za kupnju stana koje je nudio u vrijeme kada je tužitelj sklopilo s tuženikom Ugovor o kreditu 2008. godine. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita te kako tužitelju nije bio u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF (tužiteljica suprotno ne dokazuje) to tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice. U konačnici sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužitelju preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako tužitelju su dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju to tužitelj neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice. Nadalje sud ističe da je tuženik primijenio visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju po točkom 7. i 8. koja glasi:

"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."

Kako je dakle tuženik proveo izračun prema odredbi čl.19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj kako to tvrdi tužitelj u tužbi to tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice pa je sud odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu kao pod točkom III. izreke presude.

Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I- 3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZIDZoPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZIDZoPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).

Slijedom navedenog sud je odbio tužbeni zahtjev kao pod točkom III. izreke presude.

38. Sud nije odlučivao o alternativnom tužbenom zahtjevu jer je sud djelomično prihvatio glavni tužbeni zahtjev.

39. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.2. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 24.10.2019. g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 10.02.2020.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 13.11.2020.g. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr.9. točka 3. OT-a), sastav podneska od 27.12.2020.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 01.12.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 03.04.2025.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 09.06.2025.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 17.11.2025.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a),sastav podneska od 30.12.2025.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 13.01.2026.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 12.05.2026.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište za objavu presude 11.06.2026.g. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT-a), ukupno 5.500,00 EUR te je priznat trošak PDV- a u iznosu od 1.375,00 EUR, ukupno 6.875,00 EUR, tužitelju je priznat trošak vještačenja u iznosu od 600,00 EUR, te iznos sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 217,40 EUR (plaćena sudska pristojba na tužbu), tako da je priznat ukupan iznos u visini od 7.692,40 EUR.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

Sud nije priznao tužitelju sastav podneska od 242.2020.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 25.03.2020.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), jer se tužitelj očitavao na navode iz odgovora na tužbu u tri podneska a takve navode je mogao iznijeti u jednom podnesku, sastav podneska od 13.11.2020.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), jer je tužitelj dužan dostaviti punomoć za zastupanje, sastav podneska od 27.05.2021.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), jer isti nije bio nužan za vođenje postupka (podnesak kojim se obavještava sud da je platio sudsku pristojbu), sastav podneska od 19.11.2025.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), a kojim podneskom je obavijestio sud da je uplatio predujam,

Sud nije priznao trošak tuženiku u razmjernom dijelu u kojem je uspio u ovom postupku iako je tužitelj kao potrošač u konkretnom slučaju djelomično uspio u sporu, buduće da nije u skladu s načelom djelotvornosti prava EU, da se tužitelju kao potrošaču naloži snošenje troškova postupka ovisno o iznosima koji su joj vraćeni temeljem nepoštene ugovorne odredbe jer ishod postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, potrošača može odvratiti od ostvarivanja navedenog prava (Sud Europske unije u predmetu C-224/19 u odluci od 16.07.2020.g.). S druge strane tuženik je trgovac koji se prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega, prema stajalištu ovog suda, financijski teret snošenja troškova postupka, za njega ne bi bio posebno nepravedan, niti bi predstavljao pretjerani teret. Slijedom navedenog sud je odstupio od mehaničke primjene odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a jer bi nametanje obveze tužitelju kao potrošaču da snosi troškove postupka ovisno o iznosu koji mu je vraćen s osnova nepoštene ugovorne odredbe, odnosno razrezivanje troškova postupka prema uspjehu u sporu, dovelo do nerazmjernog ograničenja temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje, a u situaciji kada nije izvjesno da bi se takvim odstupanjem od primjene čl. 154. st. 2. ZPP drugoj strani, odnosno tuženiku nametnuo pretjerani teret. Obzirom na navedeno u okolnostima ove pravne stvari legitiman cilj na razuman, odnosno razmjeran način, postići će se tako da se obveže tuženika na snošenje parničnog troška tužitelju samo u odnosu na tužbeni zahtjev s kojem je uspio u sporu i to prema vrijednosti predmeta spora tog zahtjeva (14.810,08 EUR) dok će u odnosu na odbijeni tužbeni zahtjev svaka stranka snositi svoj trošak.

U Zagrebu, 11. lipnja 2026. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku