REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 78 P-7210/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda dr.sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice LE, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Berislavu Velčić, odvjetniku, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić&Partneri d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 6/III, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 12. svibnja 2026. godine, u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika tužiteljice Berislava Velčića, odvjetnika i punomoćnika tuženika GE, odvjetničkog vježbenika, dana 11. lipnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i da ne proizvodi pravni učinak odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj 9012293800 od 21. veljače 2007. godine, zaključenog između tužiteljice LE, iz [adresa], kao korisnika kredita, i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, kao kreditora kojom su ugovorne strane ugovorile da se tužiteljica kao korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10% sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužiteljici LE, iz [adresa], iznos u visini od 719,52 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01. ožujka 2007. godine u smislu odredbe čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, naknaditi tužiteljici LE, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 906,25 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 11. lipnja 2026. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 21. veljače 2007. godine sklopila Ugovora o kreditu broj 9012293800 na iznos od 28.963,18 CHF i da su stranke ugovorile čl. 11.3. Ugovora o kreditu da prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita plati Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10% sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, odnosno tužitelj je platio naknade u ukupnom iznosu od 3,60% od iznosa kredita. Nadalje navodi da prethodno niti naknadno nije na jasan i nedvosmislen način predočena joj struktura navedenih troškova, u kojem konačnom iznosu i zašto je baš određena naknada u visini tih postotaka od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, a onda posljedično nepoštenom i ništetnom, sve sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica se poziva na odredbu čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo. Tužiteljica ističe da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i za osiguranje kredita, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom i da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Navodi da u Ugovoru o kreditu nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (hoće li biti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan, da je tuženik odobrio tužiteljici jedan iznos kredita, a faktično joj isplatio drugi iznos, umanjen za 434,45 CHF (1,5% od 28.963,18 CHF kao iznosa kredita), odnosno 729,87 CHF (2,10 % kao naknade za osiguranje), odnosno 719,52 EUR prema tečaju tuženika na dan isplate kredita s troškovima za obradu i osiguranje kredita, a nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade tuženik je obračunavao i tužiteljici kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako joj je isplatio drugi, manji iznos kredita. Tužiteljica potražuje povrat isplaćene jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknadom za osiguranje kredita sa zateznom kamatom, potražuje i naknadu troškova parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare potraživanja, ističe prigovor pogrešno navedene vrijednosti predmeta spora. Nadalje navodi da ugovaranje spornih naknada izrijekom je dopušteno pozitivnim propisima, da ugovorna odredba o spornim naknadama nije nepoštena, a posljedično niti ništetna, da ugovorna odredba spornim naknadama ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je ista transparentna. Ističe da sporne naknade predstavljaju naknade za usluge tuženika, a na koje naknade tuženik ima pravo sukladno svojim internim propisima te je ugovorna odredba iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu sastavljena sukladno tada važećem Zakonu o bankama (Narodne novine br. 84/2002, 141/2006), a koji zakon nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, poziva se na Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/2014), a kojim pravilnikom je u čl. 3. istoga izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Tuženik navodi da je tužiteljici isplaćen kredit u iznosu od 28.963,18 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da navodno naplaćeni iznosi spornih naknada ne mogu uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice. Ističe čak i kada bi odredba o spornim naknadama uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što tuženik izričito osporava, jasno je kako se naplaćeni iznos naknade nikako ne bi mogao smatrati značajnim u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Tuženik naglašava kako je tužiteljici iznos ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio dobro poznato obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, a da je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama Ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Ističe kako je sporna naknada obračunata i naplaćena sukladno objavljenoj Tarifi, odnosnom Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima, a s kojim Općim uvjetima je tužiteljica prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu upoznata te je pristala na njihovu primjenu. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 21.02.2007.g. (list 5-9 spisa), Otplatnu tablicu i plan otplate po kreditu tužiteljice (list 10-14 spisa), Opće uvjete poslovanja s građanima (list 26-34 spisa), odluke Županijskih sudova i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluke Suda EU (list 41-53 spisa), saslušana je tužiteljica kao stranka u postupku.

Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine broj " 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11

- pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 153/23, 146/25, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za osiguranje kredita (čl.11.3. Ugovora o kreditu) te povrat naplaćenog iznosa.

Stranke čine nespornim visinu tužbenog zahtjeva.

5. U tijeku postupka tužiteljica se protivi navodima tuženika iz odgovora na tužbu sadržajno kao u podnesku od 11.ožujka 2025. godine, osporava istaknuti prigovor zastare (list 97-101 spisa).

6. Sud je saslušao tužiteljicu na okolnost činjeničnih navoda tužbe.

Tužiteljica u svom iskazu navodi da je trebala vozilo za osobne potrebe, u auto kući je izabrala vozilo, iz auto kuće su je uputili kod tuženika radi sklapanja ugovora jer surađuju s njima. Navodi da je pročitala Ugovor prije potpisivanja, nitko joj nije protumačio niti rekao da treba platiti naknadu i od čega se ista sastoji, da je obratila pažnju na visinu iznosa koje mora mjesečno plaćati i na otplatni plan, da je po struci defektolog pa nije razumjela sve pravne izraze. Iskazuje da joj niti javni bilježnik nije tumačio ugovorne odredbe. Iskazuje da je bila u Udruzi Franak iza 2018. godine, pa su joj oni rekli da joj nisu smjeli naplatiti naknadu. Tužiteljica navodi da se ne sjeća da li joj je odbijena visina naknade od visine kredita ili je to posebno plaćala. Nije pitala posebno djelatnicu banke da joj se tumače ugovorne odredbe jer joj je rečeno da se treba platiti i osiguranje kredita i sve drugo što piše u ugovoru. Nije bila nositelj obrta niti osnivač trgovačkog društva. Osobno je otplaćivala kredit, kredit je otplatila 2014. godine.

Iskazu saslušane tužiteljice sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

7. U tijeku postupka sud je u bitnom utvrdio:

-da je tužiteljica s tuženikom dana 21. veljače 2007. godine sklopila Ugovor o kreditu broj 9012293800 koji je kao tipski ugovor sastavio kreditor tj. tuženik, a temeljem kojeg je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 28.963,18 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je člankom 11.3. ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknada za osiguranje kredita u visini od 2,10% sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, a koje naknade se naplaćuju prije ili istovremeno s korištenjem kredita (nesporno između stranaka),

- da je naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za osiguranje kredita u visini iznosa od 719,52 EUR (nesporno između stranaka),

- tužiteljica tvrdi da nije u vrijeme sklapanja ugovora bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom kao kreditorom o visini naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu za osiguranje vozila (iskaz tužiteljice),

- da je kredit tužiteljici ponuđen po principu „uzmi ili ostavi“ i da tužiteljica je pristala platiti trošak naknade za obradu kredita jer joj je trebao kredit za kupnju vozila (iskaz tužiteljice).

Između stranaka sporan je osnov tužbenog zahtjeva. Stranke čine nespornim visinu tužbenog zahtjeva.

8. U tijeku postupka tuženik ostaje kod prigovora zastare. U odnosu na istaknuti prigovor zastare sud je ocijenio isti kao neosnovan. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice da joj tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

9. Tužiteljica tijekom postupka i u svom iskazu navodi da nisu pregovarali o visini naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za osiguranje vozila, niti joj je netko pojašnjavao na što se odnose navedene naknade koje su predmet spora i da je naknade platila. Tuženik ističe kako je odredba o plaćanju naknade za obradu kredita bila jasna i razumljiva.

10. Sud je navode tuženika kojim osporava osnov tužbenog zahtjeva ocijenio kao neosnovane. Na temelju uvida u Ugovor o kreditu utvrđeno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. ZOO-a propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje ZZP, kao lex specialis), koji odredbom čl. 81. stavak 1.propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2. propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3.istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10% od iznosa kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u visini od 1,50% i 2,10% od iznosa kredita. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužiteljice kada navodi da su joj djelatnici banke rekli da mora platiti naknade, iz čega proizlazi da predmetni ugovor bio je unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da u trenutku sklapanja ugovora s tuženikom nije se pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost da bi se radilo o odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Slijedom navedenog odredbe čl.11.3. Ugovora o kreditu (naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za osiguranje vozila) tužiteljici je bilo potrebno objasniti na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz tog ugovora proizlaze, slijedom čega je u konkretnom slučaju prouzročena znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice.

12. Iz iskaza tužiteljice nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica u smislu odredbe čl. 3. ZZP potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi joj takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti.

13. Pri tome je sud u ovoj pravnoj stvari imao u vidu i pravno shvaćanje koje je izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1214/2024-2 od 30. listopada 2024. godine, a prema kojem: „U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a i prema shvaćanju ovog revizijskog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu paušalnu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.“.

Kako dakle nisu navedeni nikakvi konkretni troškovi niti usluge koje su obuhvaćene navedenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva i naknadom za osiguranje kredita niti je navedeno što obuhvaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za osiguranje kredita to iz navedene ugovorne odredbe čl.11.3. Ugovora o kreditu odredbe nije niti jasno po kojem će se tečaju (prodajnom, kupovnom ili srednjem) obračunati takva naknada, te hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora o kreditu, dan isplate kredita ili koji treći dan, to po stajalištu ovog suda radi se o neodređenoj, odnosno neodredivoj činidbi u smislu odredbe čl. 270. st. 1. ZOO-a.

14. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 11.3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, ista je bila unaprijed formulirane od strane tuženika te tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj niti je mogla ishoditi da se iste eliminiraju iz Ugovora, radi se o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03. Pri tome tuženik nije dokazao opravdanost spornih naknada u ugovorenom postotku od iznosa kredita, a iz činjenice da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i više naknade, proizlazi zaključak da predmetnim naknadama nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. I uslijed toga sud smatra da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Nadalje iako je riječ o ugovornim odredbama koje su jasno i razumljivo sastavljene jer omogućuju tužiteljici da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu tih naknada, a time i ekonomske učinke ugovaranja takvih odredbi, sama činjenica da je riječ o transparentnim odredbama ne znači ujedno da su odredbe poštene. Odredba čl. 84. ZZP/03 dopušta testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenosti cijene/naknade samo u slučaju netransparentnosti navedenih odredbi. Međutim, ostali aspekti financijskih obveza (osim glavnog predmeta ugovora), u koje spadaju i sporne naknade, podliježu testu nepoštenosti i kad su potpuno transparentne (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 240/2024-2 od 23. listopada 2024.).

15. Prilikom ocjene poštenosti (imajući na umu i odredbu čl. 83. ZZP/03) potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora. Kako ugovorna odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se te naknade odnose, a niti ih tuženik tijekom postupka dokazuje, dok je za iznos ovih naknada tužiteljici odmah umanjen iznos isplaćenog kredita, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužiteljica) pristaje na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

16. U odnosu na utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa spornih naknada u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, takva neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" strane predmetnog ugovora nametanjem dodatnih obveza koje nisu predviđene dispozitivnim zakonskim pravilima. Naime, iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknada nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknada moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu za osiguranje kredita je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

17. Nadalje, Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za sporne paušalne naknade, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati, a nije niti opisana niti usluga osiguranja kredita odnosno na što bi se ista odnosila, tko je osiguratelj kredita. Neutvrđeni troškovi, koji terete tužiteljicu unošenjem spornih odredbi u ugovor o kreditu, nerazmjerni su i po svom sadržaju i po visini. Očito je da je tuženik na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknada koje ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužiteljice značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima. Dakle, riječ je o odredbama o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za osiguranje kredita, a o kojim se nije pojedinačno pregovaralo, i te odredbe, iako jasne i uočljive, unesene su od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banka mogla biti svjesna da je primjena istih stvorila, na štetu potrošača, značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana (neovisno o visini iznosa naknada), budući da tužiteljici nije razjašnjeno na što se konkretno odnose iznosi ovih naknada odnosno koje joj se zauzvrat pružaju usluge.

18. Pri odlučivanju o osnovu tužbenog zahtjeva sud je imao u vidu i odluku Suda EU broj C- 744/24 (Bank Polska Kasa Opieki, presuda Suda EU od 23. travnja 2026.g.) u kojoj je zauzeto stajalište:

"Članak 3. točke (g) i (j) Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ, kako je izmijenjena Direktivom (EU) 2021/2167 Europskog parlamenta i Vijeća od 24. studenoga 2021., u vezi s člankom 10. stavkom 2. te direktive, treba tumačiti na način da mu se:

protivi uključivanje u ugovore o potrošačkom kreditu odredaba kojima se predviđa primjena kamatne stope ne samo na ukupan iznos kredita nego i na iznose namijenjene plaćanju troškova povezanih s tim kreditom, koji stoga ulaze u ukupne troškove kredita za potrošača."

U tijeku ovog postupka tuženik nije dostavio dokaz niti je dokazao da bi zasebno naplatio tužiteljici spornu naknadu iz čl.11.3. Ugovora o kreditu već je ista naplaćena tužiteljici od iznosa glavnice, kako to i tvrdi tužiteljica u tužbi (a tuženik ne osporava) te je tuženik zaračunavao kamatu tužiteljici i na ugovorenu naknadu što je zasigurno uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u smislu da tužiteljica plaća i zateznu kamatu na ugovorene naknade koje se naplaćuju jednokratno prije isplate kredita (tuženik suprotno ne dokazuje).

19. Slijedom navedenog sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke presude te je sud naložio tuženiku povrat naplaćenih iznosa naknade (točka II. izreke presude). Na dosuđeni iznos tužiteljica zahtjeva isplatu zatezne kamate tekuće od 01. ožujka 2007. godine a koji dan naplate spornih naknada tuženik ne osporava.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).

20. U odnosu na tijek zatezne kamate na dosuđeni iznos sud je dosudio zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja tj. 01. ožujka 2007. godine do isplate. Pri tome je sud imao u vidu da prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kada sud utvrdi ništetnost svojom odlukom kamata počinje teći na iznos koji treba se vratiti od dana presuđenja. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja do dana isplate. Tužiteljica ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za osiguranje kredita zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljičine uplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužiteljici i zatezne kamate od dana naplate naknada sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

21. Tužiteljica je naznačila VPS u visini iznosa od 1.328,00 EUR. Tuženik prigovara visini VPS. Kako je tužiteljica zahtijevala tužbenim zahtjevom djelomično utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu te zahtjeva isplatu iznosa u visini od 719,52 EUR to je sud VPS koji je određen prema visini isplaćene naknade za obradu kredita.

Sud je o zahtjevu za naknadu troškova postupka odlučivao na temelju odredbe čl. 154 stavak 1. ZPP-a, a koji trošak se sastoji sastava tužbe od 04.12.2024. g. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 03.12.2025.g. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 12.06.2025.g. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 23.12.2025.g. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. točka 4. OT-a), pristup na ročište dana 12.05.2026.g. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište za objavu presude dana 11.06.2026.g. u iznosu od 75,00 EUR (Tbr. 9. točka 4. OT-a), ukupno 725,00 EUR, te je priznat trošak poreza u iznosu od 181,25 EUR, ukupno 906,25 EUR.

Tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i trošak sudske pristojbe na presudu jer je oslobođena plaćanja sudske pristojbe kao potrošač.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 11. lipnja 2026. godine.

Sudac:

dr.sc. Ljiljana Matuško Antonić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude, nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno, putem ovog suda, u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

DNA

1.tužiteljici po punomoćniku

2.tuženiku po punomoćniku