Republika Hrvatska

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 31

Poslovni broj: Pn-37/2023-14

U  I M E R E P U B L I K E H R V A TS K E

P  R  E S  U  D A

Općinski sud u Vukovaru po sucu Mariji Knežević Karamijatović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB:84397956623, protiv tuženika Adriatic osiguranje dioničko društvo Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz OD Grgić i partneri d.o.o. radi naknade štete, nakon javno održane i zaključene glavne rasprave 7. svibnja 2026., u nazočnosti punomoćnika parničnih stranaka, 11. lipnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

“Nalaže se tuženiku ADRIATIC OSIGURANJE d.d. Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, da tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, na ime naknade štete, isplati iznos od 5.574,59 eura/42.001,75 kuna zajedno sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u roku, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB:84397956623 da tuženiku Adriatic osiguranje dioničko društvo Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, naknadi parnični trošak u iznosu od 1.000,00 eura (slovima: jednutisućueura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 11. lipnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 2. listopada 2023. podnio tužbu ovom sudu protiv tuženika radi naknade štete. U historijatu tužbe navodi da je osiguranica tužitelja VU u prometnoj nesreći koja se dogodila dana 21.09.2014. godine zadobila teške tjelesne povrede i da joj je po tom osnovu tužitelj priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomične nesposobnosti za rad po osnovu povrede izvan rada rješenjem HZMO Područnog ureda u Vukovaru broj 128779 od 13.09.2018. godine. Nadalje navodi da je prometnu nesreću prouzročila FU tako što je dana 21.09.2014. godine na županijskoj cesti 4167 u blizini Cerne u smjeru Šiškovaca upravljala osobnim automobilom registracijske oznake i broj [registarska oznaka], koje je bilo obvezno osigurano kod tuženika, polica osiguranja broj [broj police osiguranja], pod utjecajem alkohola, nije prilagodila brzinu kretanja vozila stanju i uvjetima na kolniku (mokar i klizav kolnik) te je ušla u zavoj u lijevo brzinom kretanja vozila 75 km/h, te je došlo do zanošenja vozila i slijetanja sa kolnika u desni odvodni kanal, kojom prilikom je suputnica VU zadobila teške tjelesne povrede. Presudom općinskog suda u Vukovaru broj K-619/15 FU proglašena je krivom za kazneno djelo protiv sigurnosti prometa - izazivanjem prometne nesreće.

1.1. Tužitelj navodi da protiv tuženika već vodi postupak za naknadu štete po istom osnovu za prethodno razdoblje od 02.07.2018. godine do 30.09.2020. godine kod Općinskog suda u Vinkovcima pod brojem Pn-168/2020. Ovom tužbom tužitelj potražuje naknadu štete koju je pretrpio isplatom priznate invalidske mirovine osiguranici VU za razdoblje od 01.10.2020. godine do 31.08.2023. godine u ukupnom iznosu od 5.574,59 eura / 42.001,75 kn. Navodi i da je osigurani automobil registarske oznake i broja [registarska oznaka] u momentu štetnog događaja bio obavezno osiguran kod tuženika, te je tuženik temeljem odredbe članka 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14 i dalje) odgovoran za nastalu štetu u ukupnom iznosu od 5.574,59 eura / 42.001,75 kn.

2. U odgovoru na tužbu tuženik čini nespornim da se 21. rujna 2014. dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo vozilo reg. oznake [registarska oznaka], za koje je vlasnik u trenutku nezgode imao kod tuženika sklopljen – temeljem čl.22.st.1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (dalje u tekstu: ZOOP/05) – ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama zbog: a) tjelesne ozljede, b) smrti, c) narušavanja zdravlja i d) uništenja ili oštećenja stvari. Tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, odnosno osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, prvenstveno iz razloga što utuženo potraživanje nije šteta iz čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (ZOOP), a osnovanost potraživanja tužitelja HZMO prema tuženiku kao osiguravajućem društvu potrebno je prosuđivati primjenom odredbe čl.27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

2.1. Naime, pasivna legitimacija tuženika temelji se na postojanju ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, a taj ugovor o obveznom osiguranju u prometu su vlasnici vozila dužni sklopiti s nekim od osiguravajući društava u RH prije stavljanja odnosno prije uporabe vozila u prometu što je uređeno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (čl.2.st.2. ZOOP-a u svezi s čl.4.st.1. ZOOP-a). Da nema tog ugovora o obveznom osiguranju u prometu tuženik ne bi bio pasivno legitimiran, pa je stoga postojanje i opseg obveze tuženika na naknadu štete koja je predmet ovoga postupka regulirana odredbama ZOOP-a odnosno u konkretnom slučaju odredbom čl. 27. ZOOP.

2.2. Sukladno čl. 27. ZOOP obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos invalidske mirovine koju tužitelj HZMO isplaćuje svom osiguraniku VU bio veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene za slučaj umirovljenja zbog povrede na radu osiguranika tužitelja VU, a te stvarne štete (obveze) u konkretnom slučaju nema. Naime, u konkretnom slučaju tužitelj HZMO isplaćuje svom osiguraniku VU mirovinu zbog ozljede izvan rada (vidjeti rješenje tužitelja broj 128779 od 13.09.2018.) pa tužitelj treba pružiti dokaze da postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene tim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (čl.27.st.3. ZOOP-a). Tuženik navodi da tužitelj u svojoj tužbi nije ni predočio, a nije ni predložio izvođenje dokaza da trpi štetu iz čl.27. ZOOP-a, pa tuženik osporava potraživanje tužitelja, te ističe da ne postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje broj 128779 od 13.09.2018. kojim je priznato pravo na invalidsku mirovinu osiguraniku tužitelja VU i invalidske mirovine koja bi istom bila utvrđena u slučaju povrede na radu, odnosno ne postoji stvarna šteta koju bi tuženik kao osiguravajuće društvo bio u obvezi platiti tužitelju HZMO u smislu prednje citirane odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-a.

2.3. Tuženik ukazuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH izraženo u brojnim recentnim odlukama iz 2023, 2022. i 2021. godine pa i onima iz 2020. godine u kojim je revizijski sud meritorno odlučio povodom revizija izjavljenih temeljem čl.382.st.2. ZPPa. a prema kojim shvaćanjima se postojanje i visina štete treba raspraviti i utvrditi u smislu odredbe čl.27. ZOOP-a. Tako navodi odluke VSRH brojeva Rev-909/2021-3 od 08. rujna 2021. g., Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020. g., Rev 12/2022 od 12. siječnja 2022. g., Rev 66/2022-2 od 1. veljače 2022. g., Rev 954/2022-2 od 25. siječnja 2023. g., Rev 1148/2022-2 od 25. siječnja 2023. g., Rev 1254/2022-2 od 17. siječnja 2023. g. 2.4. Nadalje, tuženik osporava činjenične navode tužbe vezano za tvrdnje o izvršenoj isplati, te se s tim u svezi osporava osnova i visina tužbenog zahtjeva i to u cijelosti. Tužitelj navodi da se predmetno potraživanje u utuženoj visini temelji na odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju – čl.161. i čl.164. ZOMO, jer je tamo regulirano kako tužitelj ima pravo potraživati naknadu štete zbog isplaćenih novčanih davanja, no tuženik osporava da je tužitelj isplatio utuženo potraživanje u iznosu od 5.574,59 EUR. Tvrdi da bi tužitelj mogao osnovano potraživati od tuženika bilo koji novčani iznos, potrebno je da dokaže da je prije podnošenja tužbe platio iznose koje u ovoj parnici potražuje od tuženika, te s tim uvezi osporava dokumentaciju dostavljenu uz tužbu navodeći da to nije adekvatan dokaz plaćanja s obzirom da ti dokumenti nisu javna isprava, nego se radi o internoj dokumentaciji tužitelja koja čak nije adekvatno ovjerena odgovarajućim pečatima, a tužitelj nije dostavio nikakvu potvrdu o izvršenom platnom prometu, pa nije jasno s kojeg računa i na koje račune su navodna plaćanja izvršena itd.

2.5. Pored toga, tuženik ističe prigovor isključive odgovornosti na strani osiguranika tužitelja VU u nastanku štete zbog pristanka na vožnju s vozačem pod utjecajem alkohola, te zbog nekorištenja sigurnosnog pojasa. Naime, osiguranik tužitelja VU je kritične zgode ozlijeđena u vozilu u njezinom vlasništvu, do nezgode je došlo u noćnim satima, oko 00:50 sati, i to tako da je predmetne večeri osiguranik tužitelja VU zajedno sa vozačicom EU konzumirala alkoholna pića uslijed čega se dovela u stanje alkoholiziranosti uslijed koje nije mogla upravljati svojim vozilom pa je svoje vozilo svjesno dala na upravljanje alkoholiziranoj vozačici FU čime je pristala na štetne posljedice koje mogu proizaći iz takve vožnje. Povodom ove prometne nezgode vođen je kazneni postupak pred Općinskim sudom u Vukovaru broj: K-619/15 te je dana 20.09.2016. donesena presuda, koja je postala i pravomoćna, s kojom je utvrđeno da je do ove prometne nezgode došlo upravo zbog alkoholiziranosti vozačice FU kojoj je osiguranik tuženika VU svjesno predala na upravljanje svoje vozilo, te je pristala prometovati sa alkoholiziranom vozačicom koja nije sposobna za upravljanje motornim vozilom. Dakle, postojanje uzročne veze između alkoholiziranosti vozačice i nastanka ove nezgode nije i ne može biti sporna, a sve u smislu čl. 12. Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP). Vozačica FU bila je pod utjecajem apsolutnog alkohola u krvi od 1,35 g/kg, te je kritične večeri zajedno sa osiguranikom tuženika VU konzumirala alkohol. Iz iskaza osiguranika tužitelja i vozačice FU, te svjedoka JU i MU, a koji su dani u kaznenom postupku, nesporno proizlazi da je osiguranik tužitelja VU zajedno sa vozačicom konzumirala alkohol i da je znala da je vozačica pod utjecajem alkohola. Budući je osiguranik tužitelja VU kritične prigode imala vlast nad djelom, odnosno do samoga ugostiteljskog objekta je došla sa svojim vozilom i mogla je odlučiti ne konzumirati alkohol, te sama upravljati vozilom u kojem slučaju do nezgode i štete ne bi došlo ili barem ne predati na upravljanje svoje vozilo alkoholiziranoj vozačici u kojem slučaju također do nezgode i štete ne bi došlo tada je u smislu čl.8. i čl.1054.st.1. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO) osiguranik tužitelja VU isključivo odgovorna za nastanak štete radi čega se tuženik u cijelosti protivi tužbenom zahtjevu i predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik također ističe da osiguranik tužitelja VU nije koristila sigurnosni pojas radi čega je ispala iz vozila kroz bočno staklo vozila, te je zadobila predmetne ozljede zbog kojih je u dobi od 34 godine života umirovljena odnosno zbog toga je nastala šteta po osnovu koje tužitelj traži naknadu štete od tuženika. Da je osiguranik tužitelja VU kritične prigode koristila sigurnosni pojas, a što je bila dužna i obvezna, tada ne bi ispala iz vozila te ne bi zadobila ozljede radi čega ne bi niti nastala šteta koja je predmet ovoga postupka.

2.6. Budući se tužitelj HZMO pozvao na postupak za naknadu štete koji se po navodu tužitelja vodi na Općinskom sudu u Vinkovcima pod poslovnim brojem Pn- 168/2020 za prethodno razdoblje od 02.07.2019. do 30.09.2020. godine, tuženik ističe da je taj postupak pravomoćno okončan na način da je tužitelj pravomoćno odbijen s tužbenim zahtjevom i to u cijelosti, te se kao dokaz u privitku ovog odgovora na tužbu prilaže presuda Općinskog suda u Vinkovcima br. Pn-168/20-17 od 9. studenoga 2023. i presuda Županijskog suda u Puli – Pola br. Gž-1452/2023-2 od 27. prosinca 2023.

3. U podnesku od 20. lipnja 2024. tužitelj navodi kako tuženik već sad, bez bilo kakvog izračuna ili vještačenja, zna da mirovina koju tužitelj isplaćuje VU nije veća od mirovine koju bi tužitelj isplaćivao da je njegova osiguranica VU umirovljena zbog povrede na radu, a to je zato što invalidska mirovina zbog ozljede izvan rada nikad nije veća od invalidske mirovine priznate zbog ozljede na radu, te nam za takvo utvrđenje nije potrebno vještačenje. Tvrdi da to nikada to neće biti slučaj, što automatski znači da tužitelj nikada neće imati pravo na naknadu štete. Međutim postavlja se pitanje kako to da tužitelj nema pravo na naknadu štete kad i sam ZOOP kaže da tužitelj ima pravo na naknadu štete, i prema propisima o mirovinskom osiguranju. Iz toga slijedi da je odredba čl.27.st.3. ZOOP-a nejasna, proturječna drugim odredbama ZOOP-a i samoj sebi te kao takva neprimjenjiva. Gramatičkim tumačenjem odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-a dovelo bi do situacije da društvo za osiguranje apsolutno nikada ne naknađuje štetu tužitelju jer je uvijek iznos invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu veći od iznosa koji se utvrđuje sukladno pravilima o mirovinskom osiguranju u slučaju povrede izvan rada tako da strogo gramatičko tumačenje predmetnog stavka dovodi do zaključka kako je predmetna odredba protivna i stavku prvom jer taj članak ističe kako društvo za osiguranje nadoknađuje stvarnu štetu (čl. 27. st.1 ZOOP-a).

3.1. Da je namjera zakonodavca bila da društvo za osiguranje Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, ovdje tužitelju nikada ne nadoknađuje štetu, sigurno bi to bilo izričito propisano. Kod tumačenja norme odlučujući je ratio legis norme, odnosno njezina svrha ili cilj. Svrha ZOOP-a je naknada pretrpljene štete jer je u čl. 27. tog zakona istaknuto da se Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje naknađuje stvarna šteta prema propisima koji uređuju pravila o mirovinskom osiguranju. Dakle, zakonodavac sigurno nije išao za tim da propiše da tužitelj ima pravo na naknadu štete, a potom u nastavku rečenice da mu to pravo negira zbog nemogućeg izračuna. Osim toga, čl.27.st.4. ZOOP-a određuje da se odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. Međutim, ovaj zahtjev tužitelja nije subrogacijski, nego originarni i to na temelju Zakona o mirovinskom osiguranju, tako da se navedena odredba na ovakav zahtjev tužitelja ne primjenjuje.

3.2. Dakle, obzirom da se radi o šteti koja nastaje isplatom mirovine, te da i sam ZOOP upućuje na propise o mirovinskom osiguranju, jasno je da je ZOMO jedini mjerodavan kod izračuna ovakve vrste štete, a navedena nejasna odredba ZOOP-a je i derogirana donošenjem ZOMO-a kao lex posteriora. Tužitelj tvrdi da sudska praksa koju dostavlja tuženik u svom odgovoru na tužbu je zapravo bazirana na odluci Vrhovnog suda broj Rev X-388/2018 od 25.08.2020. kojom je usvojena revizija tuženika uz primjenu ZOOP-a jer je predmet rasprave u tom postupku bio period naknade štete kad je na snazi bio raniji ZOMO (NN 102/98) te je u odnosu na njega ZOOP (151/05) bio lex posterior. S druge strane, rješenjem Vrhovnog suda br. Rev-5292/2019. od 16.06.2020. odbačena je revizija tuženika podnesena zbog pitanja primjenjuje li se u ovakvim predmetima ZOOP-a ili ZOMO te je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-3579/2018 od 5.07.2019. u kojoj je zauzet stav da su za predmetni odnos mjerodavne odredbe zakona koji je na snazi u trenutku nastanka štete, a da je šteta tužitelju nastala svakom pojedinom isplatom invalidske mirovine, stoga su mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15 i 93/15; dalje: ZOMO), a navedena odluka se poziva i na rješenje Vrhovnog suda br. Revt412/2018 od 22. travnja 2020. u kojem je zauzet isti stav. 3.3. U odnosu na navode tuženika o odgovornosti za štetni događaj, tužitelj ističe da je pravomoćnom kaznenom presudom Općinskog suda u Vukovaru br. K-619/15 od 20.09.2016., a kojom presudom je parnični sud vezan, utvrđena odgovornost za navedenu prometnu nesreću u kojoj je kao oštećena nastradala osiguranica tužitelja. Stoga ista nikako ne može biti, pogotovo ne isključivo, odgovorna za nastalu štetu. Vezano za navode tuženika gdje isti osporava da je tužitelj isplatio mirovinu svom osiguraniku, ističe se da je prije svega notorna činjenica da tužitelj isplaćuje mirovinu svojim osiguranicima, odnosno korisnicima. Dostavljenim Obračunom isplaćene obiteljske mirovine tužitelj nesporno dokazuje isplatu navedenih iznosa invalidske mirovine, odnosno visinu tužbenog zahtjeva. Naime, obračun isplaćene mirovine jest isprava koja ima značenje javne isprave u smislu čl.230. Zakona o parničnom postupku te se njome dokazuje istinitost onoga što se u njoj navodi, čime je tužitelj dokazao visinu isplaćenih iznosa kao i činjenicu isplate. Također, tužitelj je dostavio i izvod iz banke doznačenih mirovinskih primanja iz kojih su vidljivi iznosi koji su isplaćeni, i po godinama i po mjesecima, tako da je tužitelj nedvojbeno dokazao činjenicu isplate i visinu isplaćenog iznosa mirovine.

4. U podnesku od 11. rujna 2025. tuženik tvrdi da su navodi izneseni u podnesku tužitelja od 20. lipnja 2024. pravno neosnovani jer je sudska praksa na koju ukazuje tužitelj promašena, u odnosu na današnje tumačenje pravne problematike koja je predmet ovoga spora, budući da je Vrhovni sud RH ustalio svoje pravno stajalište o primjeni ZOOP-a, a što je vidljivo iz brojnih odluka Vrhovnog suda RH na koje se tuženik djelom pozivao u odgovoru na tužbu od 11. ožujka 2024. godine, a isto pravno stajalište su prihvatili i drugostupanjski sudovi u RH. Tuženik tako ukazuje na brojne odluke Vrhovnog suda RH koje sve odreda pokazuju da je tužbeni zahtjev onako kako ga tužitelj potražuje u cijelosti neosnovan obzirom na odredbu čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (dalje: ZOOP), jer se po pravnom pitanju primjene prava sudska praksa ustalila. Tvrdi da je Vrhovni sud RH ujednačio svoje pravno stajalište izrazivši pravni stav po pravnom pitanju koje je predmet i ovoga spora na način da sud odluku o traženju Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje na ime naknade štete s osnova mirovine koju tužitelj isplaćuje svom osiguraniku – u konkretnom slučaju invalidska mirovina, koju potražuje od osiguravajućih društava po osnovi police obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti treba donijeti primjenom odredbe čl.27.st.3. ZOOP-a.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid i pročitao rješenje HZMO od 13. rujna 2018. (list 3-6 spisa), nalaz i mišljenje o radnoj sposobnosti osiguranika od 28. veljače 2018. (list 7-10 spisa), nalaz i mišljenje vještaka-revizora od 10. travnja 2018. (list 11-13 spisa), nalaz i mišljenje o radnoj sposobnosti osiguranika po posebnim propisima od 24. kolovoza 2018. (list 14-17 spisa), nalaz i mišljenje o radnoj sposobnosti osiguranika od 24. travnja 2018. (list 18-21 spisa), presudu Općinskog suda u Vukovaru broj K-619/2015 (list 22-30 spisa), obračun isplaćene invalidske mirovine od 19. rujna 2023. (list 31 spisa), ispis podataka doznačenih mirovinskih primanja (list 32-58 spisa), presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 386/2018-2 od 29. siječnja 2020. (list 59-63 spisa), nalaz i mišljenje vještačenja po predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-1808/17 od 10. travnja 2019. (list 112-118 spisa), Presudu Općinskog suda u Vinkovcima broj Pn-168/2020 od 9. studenoga 2023. (list 100-105 spisa), Presudu Županijskog suda u Puli broj Gž-1452/2023-2 od 27. prosinca 2023. (list 106-111 spisa).

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5.574,59 eura/ 42.001,75 kn sa zateznim kamatama, sa osnova invalidske mirovine koji iznos je tužitelj za razdoblje od 01.10.2020. do 31.08.2023. isplatio osiguraniku tužitelja VU, zbog teške tjelesne ozljede koju je zadobila u prometnoj nezgodi koja se dogodila 21. rujna 2014. koju je prouzročio osiguranik tuženika FU.

7. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje u tekstu ZPP), kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

8. Između parničnih stranaka nesporno je da se 21. rujna 2014. dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo vozilo reg. oznake [registarska oznaka], a za koje je vlasnik u trenutku nezgode imao kod tuženika sklopljen ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti. Navedeno slijedi iz presude Općinskog suda u Vukovaru broj K-619/2015 od 20. rujna 2016. (list 22-30 spisa) koja dokumentacija je pročitana u dokaznom postupku.

9. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva. Sporno je postoji li isključiva odgovornost osiguranika tuženika za nastanak štetnog događaja-prometne nezgode, te je sporna osnovanost prigovora odgovornosti na strani osiguranika tužitelja.

9.1. Prije svega je sporno pravno pitanje, odnosno primjenjuju li se na odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva odredbe čl. 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju, kako to tužitelj obrazlaže u tužbi i tijekom postupka ili odredba čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, kako to tvrdi tuženik.

10. Uvidom u rješenje HZMO od 13. rujna 2018. (list 3-6 spisa) utvrđeno je da je osiguraniku tužitelja VU zbog 100% ozljede izvan rada priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad počevši od 8. rujna 2016., u svoti od 976,04 kune mjesečno.

11. Uvidom u nalaz i mišljenje o radnoj sposobnosti osiguranika od 28. veljače 2018. (list 7-10 spisa) te u nalaz i mišljenje o radnoj sposobnosti osiguranika od 24. travnja 2018. (list 18-21 spisa) utvrđeno je da je isti izrađen od strane Zavoda za vještačenje profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom Područni ured Osijek te da je prilikom vještačenja ustanovljeno da kod osiguranice tužitelja VU postoji djelomičan gubitak radne sposobnosti i da se radi o osobi s invaliditetom.

12. Uvidom u nalaz i mišljenje vještaka-revizora od 10. travnja 2018. (list 11-13 spisa) utvrđeno je da kod osiguranice tužitelja VU postoji profesionalna nesposobnost za rad.

13. Iz nalaza i mišljenja o radnoj sposobnosti osiguranika po posebnim propisima od 24. kolovoza 2018. (list 14-17 spisa) slijedi da kod osiguranice tužitelja VU postoji profesionalna nesposobnost za rad uzrokovana ozljedom izvan rada jer je radna sposobnost trajno smanjena za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravom osiguraniku iste ili slične naobrazbe i sposobnosti te postoji preostala radna sposobnost te su poslovi koje je radnik sposoban obavljati sjedeći poslovi u okviru stručne spreme, puno radno vrijeme.

14. Uvidom u presudu Općinskog suda u Vukovaru broj K-619/2015 (list 22-30 spisa) utvrđeno je da je FU proglašena krivom za počinjenje kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz čl. 227. st. 1. i 3. Kaznenoga zakona, koja se dogodila 21. rujna 2014.te u kojoj je VU zadobila osobito tešku tjelesnu ozljedu.

15. Uvidom u obračun isplaćene invalidske mirovine od 19. rujna 2023. (list 31 spisa) slijedi da je isti sačinjen od strane tužitelja 19. rujna 20203. i da je u istome evidentirano kako je u utuženom razdoblju od 1. listopada 2020. -31. kolovoza 2023. osiguranici tužitelja VU isplaćeno ukupno 5.574,59 eura na ime invalidske mirovine.

16. Uvidom u ispis podataka doznačenih mirovinskih primanja (list 32-58 spisa) vidljivi su mjesečni iznosi mirovine isplaćene osiguranici tužitelja VU u utuženom periodu.

17. Uvidom u presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 386/2018- 2 od 29. siječnja 2020. (list 59-63 spisa) utvrđeno je da je u istoj izraženo pravno shvaćanje da su tužiteljevi obračuni ispisi podataka doznačenih mirovinskih primanja javne isprave iz kojih je razvidno da su isplate izvršene.

18. Uvidom u nalaz i mišljenje vještačenja po predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-1808/17 od 10. travnja 2019. (list 112-118 spisa), a koji se vodio povodom tužbe VU protiv Jadranskog osiguranja radi naknade štete proizašle iz predmetne prometne nesreće utvrđeno je da se osiguranica tuženika VU nalazila na mjestu suvozača na prednjem desnom sjedalu, da je uslijed udara vozila sa prednjim desnim bočnim dijelom vozila u zemljanu površinu nasipa od kolnog ulaza došlo do promjene brzine vozila u kojem se nalazila VU kao suvozač od oko 32,5 km/h i da se nakon udara u zemljanu površinu vozilo nastavilo kretati u rotaciji preko kolnog ulaza te je uslijed udara sa stražnjim dijelom i krovom vozila u zemljanu površinu došlo do promjene brzine vozila od oko 40 km/h. Nadalje, sudski vještak za sudsku medicinu je zaključio kako podatak da je osiguranica tužitelja ispala iz vozila sa sigurnošću upućuje na činjenicu da ista tijekom vožnje nije bila vezana sigurnosnim pojasom i da postoji sudskomedicinski logičan slijedi nevezivanja tužiteljice pojasom, izlijetanje tijela sa sjedala i iz vozila te zadobivanje svih utvrđenih ozljeda, koje bi bile izbjegnute da je bila vezana sigurnosnim pojasom.

19. Uvidom u presudu Općinskog suda u Vinkovcima broj Pn-168/2020 od 9. studenoga 2023. (list 100-105 spisa) i presudu Županijskog suda u Puli broj Gž- 1452/2023-2 od 27. prosinca 2023. (list 106-111 spisa) utvrđeno je da se između istih stranaka vodio parnični postupak radi naknade štete samo za drugo razdoblje – od 20. srpnja 2018 do 30. rujna 2020. i da je u tom postupku pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je od tuženika potraživao isplatu iznosa od 3.767,46 eura na ime naknade štete te je u tom postupku odluka donesena primjenom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

20. Prije svega, u odnosu na pravno pitanje, odnosno odluku o tome koji materijalnopravni propis treba primijeniti na konkretan slučaj, prema prihvaćenoj sudskoj praksi, za odluku u sporu koji pokreće zavod protiv osiguravatelja štetnika radi povrata mirovine relevantan je zakon koji je vrijedio u trenutku nastanka štete zavodu, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate.

21. Tužitelj u ovom predmetu potražuje naknadu štete koja mu je nastala isplatama iz mirovinskog osiguranja u razdoblju od 1. listopada 2020. do 31. kolovoza 2023. što znači da je za odluku o tužbenom zahtjevu potrebno razmotriti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/2019, 84/2021, 119/2022, 96/2025; dalje u tekstu ZOMO) i Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, 155/23; dalje u tekstu ZOOP).

22. Prema odredbi čl. 161. st. 1. ZOMO zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Nadalje, sukladno čl. 161. st. 2. ZOMO naknada stvarne štete koju zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovog zakona obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, i to: 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, 2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, 3. novčana davanja na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja, 4. troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava.

22.1. Pored toga, člankom 161. st. 3. ZOMO propisano je da se zahtjevom za naknadu štete može obuhvatiti ukupna svota štete (kapitalizirana šteta) ili svota stvarne štete prema isplatama (pojedino davanje) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina). Također, odredbom čl. 161. st. 4. ZOMO određeno je da kada se šteta sastoji u obvezi Zavoda na trajna novčana davanja, Zavod može zahtijevati plaćanje naknade štete i u ukupnom iznosu (kapitalizirana šteta), a izračunava se prema visini priznate mirovine i tablicama aktuarske matematike koje donosi Zavod po prethodno pribavljenom mišljenju ministarstva nadležnog za financije. Zavod može zahtijevati plaćanje naknade štete u ukupnom iznosu i neposredno od društva za osiguranje.

22.2. Naposljetku, prema čl. 164. st. 1. ZOMO Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu.

23. S druge strane, odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP propisano je kako je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, dok je odredbom stavka 2. istog članka određeno da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a kako je to propisano odredbom čl. 27. st. 3. ZOOP.

24. Pri donošenju odluke o tome koji zakon od navedena dva treba primijeniti na konkretan slučaj, prvenstveno treba uzeti u obzir da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalog i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama ZOOP. Zbog toga se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obujma obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP. Naime, osiguravajuća društva nisu štetnici, nego na osnovi zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-om propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika), i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Na osnovi čl. 8. st. 1. ZOOP-a društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.

25. Prema tome, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP, koji također regulira i rizike koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obujam i opseg osiguranog pokrića, na osnovi čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje, odnosno obračunava premija osiguranja.

26. Pored toga, na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda RH 9. lipnja 2022. doneseno je izmijenjeno pravno shvaćanje prema kojem se u sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine.

27. Slijedom svega navedenog, ovaj sud smatra da odluku o tužbenom zahtjevu treba donijeti primjenom odredbi ZOOP-a i to čl. 27. ZOOP koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“.

28. Takvo pravno shvaćanje izrazio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u niz svojih odluka i to Rev-552/22 od 17. svibnja 2022., Rev-66/22 od 1. veljače 2022. i Rev- 909/2021-3 od 8. rujna 2021., Rev 1148/2022-2 od 25. siječnja 2023. g., Rev 954/2022- 2 od 25. siječnja 2023. g, te Rev 1254/2022-2 od 17. siječnja 2023.

29. No, sukladno članku 161. ZOMO tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i ako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, pa stoga tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete.

30. Prihvaćajući shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržano u odluci broj Rev-552/2022 od 17. svibnja 2022., ovaj sud smatra da se na konkretan slučaj ima primijeniti odredba čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, odnosno da stvarnu štetu koju trpi tužitelj isplatama invalidske mirovine osiguraniku tužitelja čini razlika između razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a i razmjernog iznosa mirovine koja bi se isplaćivala zbog umirovljenja zbog povrede na radu, te je stoga u ovom slučaju trebalo utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

31. Tijekom postupka tužitelj je ostao pri stajalištu kako treba primijeniti odredbe ZOMO kao mjerodavne i jedine relevantne te tvrdio da šteta koju trpi predstavlja cjelokupni iznos mirovine koju isplaćuje osiguraniku VU u utuženom periodu, a koji iznos dokazuje dostavljenim obračunom isplaćene mirovine i izvodom iz banke doznačenih mirovinskih primanja.

32. No, sud je stajališta da su navodi tužitelja o tome da se u konkretnom slučaju treba primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju NN 157/2013 kao lex posterior u odnosu na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu NN 151/05 neosnovani, budući da Zakon o mirovinskom osiguranju regulira pitanja naknade štete općenito prema svim osobama u odnosu na koje HZMO može potraživati naknadu stvarne štete, dok je Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu, kao posebnim zakonom, regulirano pitanje odgovornosti društava za osiguranje kada HZMO od njih potražuje naknadu štete.

33. Kada je riječ o izdacima koje je HZMO učinio na ime isplate invalidske mirovine, sukladno čl. 27. st. 3. ZOOP-a, obveza društava za osiguranje na naknadu štete postoji ukoliko postoji razlika između iznosa mirovine koje je HZMO isplatio svom osiguraniku i iznosa mirovine koji bi bili isplaćeni da je pravo na invalidsku mirovinu priznato zbog ozljede na radu.

34. Prema dokumentaciji pročitanoj u dokaznom postupku iznos invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a kojom je osiguranici tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog povrede izvan rada iznosi 976,04 kuna mjesečno, a tužitelj je dostavio i dokumentaciju u vidu obračuna i izvoda iz banke doznačenih mirovinskih primanja iz koje slijedi ukupan iznos koji je na ime invalidske mirovine isplaćen osiguranici tužitelja u utuženom razdoblju.

35. No, tijekom postupka nije utvrđeno koliko bi iznosila invalidska mirovina da je pravo na invalidsku mirovinu priznato zbog povrede na radu.

36. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.

– pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19., dalje - ZPP) propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju. Odredbom 219. st.1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, dok je odredbom čl. 221. a ZPP-a propisano da ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

37. S obzirom da se tuženik tijekom cijelog postupka protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, na tužitelju je teret dokaza kako osnovanosti, tako i visine tužbenog zahtjeva jer je on taj koji je inicirao postupak i koji je zainteresiran za njegov ishod.

38. Slijedom svega navedenoga, budući da osnovanost tužbenog zahtjeva te njegova visina, iz naprijed obrazloženih razloga, ovisi o provođenju financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, a kako tužitelj nije predložio provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja i kako je tuženik od navedenog dokaza odustao, sud, na osnovi pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221. a ZPP-a u vezi čl. 219. istog zakona, nalazi da tužitelj nije dokazao osnovanost i visinu svoje tražbine prema tuženiku pa je tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari odbijen kao neosnovan.

39. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove postupka.

39.1. Imajući u vidu vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedine radnje i OT, kao i to da je tuženik u cijelosti uspio u parnici, sud je tuženiku zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznao kao potrebne i nužne i to:

- trošak sastava odgovora na tužbu prema Tbr. 7. toč. 1. OT sa 100 bodova,

- trošak zastupanja na ročištu od 4. veljače 2026. prema Tbr. 9. toč. 1. OT sa 100 bodova,

- trošak sastava obrazloženog podneska od 10. rujna 2025. i 6. svibnja 2026. prema Tbr. 8. toč. 1. OT sa 100 bodova za svaki podnesak odnosno ukupno 200 bodova,

odnosno za sve poduzete radnje u postupku ukupno 400 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 800,00 eura, što uvećano za pripadajući PDV od 25% odnosno 200,00 eura sveukupno iznosi 1.000,00 eura.

39.2. Na dosuđeni trošak tužitelju pripada zatezna kamata od dana presuđenja na osnovi odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona i čl. 151. st. 3. ZPP-a.

39.3. Sud tuženiku nije priznao trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu budući da sukladno čl. 4. Zakona o sudskim pristojbama obveza plaćanja pristojbe za odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici.

40. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Vukovaru 11. lipnja 2026.

Sudac:

Marija Knežević Karamijatović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu putem ovoga suda.

Dostaviti:

1. Tužitelju

2. Tuženiku po punomoćniku