REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj: Kž-188/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Ivane Dubravke Kovačević kao predsjednice vijeća, te Gordane Paljevec i Marije Garačić-Turković kao članica vijeća, uz sudjelovanje Slavice Horvačić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika FĆ, zbog kaznenog djela iz članka 236. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56715, 61/15 i 101/17 - dalje: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru broj K-129/2022 od 19. ožujka 2022., u javnoj sjednici vijeća održanoj 11. lipnja 2026., u odsutnosti državnog odvjetnika, optuženika i branitelja optuženika Dobriše Rubesa, odvjetnika iz Zagreba,

p r e s u d i o  j e

Žalbe državnog odvjetnika i optuženika FĆ odbijaju se kao neosnovane i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Zlataru optuženi FĆ je proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela prijevare iz članka 236. stavka 1. KZ/11, činjenično i pravno pobliže opisanog u izreci presude. Na temelju članka 236. stavka 1. KZ/11 optuženik je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a na temelju članka 56. KZ/11 izrečena je uvjetna osuda na način da se kazna zatvora neće izvršiti ukoliko optuženik u roku od dvije godine po pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo i ukoliko na temelju članka 62. stavka 1. točke 1. KZ/11 popravi štetu oštećenom CĆ na način da mu plati iznos 1.659,04 eura u roku od tri mjeseca od pravomoćnosti presude.

2. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. – Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26. – dalje: ZKP/08) oštećenom je dosuđen imovinskopravni zahtjev u iznosu 1.659,04 eura koji je iznos dužan platiti optuženik u roku od tri mjeseca od pravomoćnosti presude.

3. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08 optuženi FĆ je dužan sudu naknaditi trošak kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08 u paušalnom iznosu 500,00 eura u roku od petnaest dana od pravomoćnosti presude.

4. Pravodobnu žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne bezuvjetna kazna zatvora.

5. Pravodobnu žalbu je podnio i optuženik po branitelju Dobriši Rubesu, odvjetniku iz Zagreba, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi kaznene odgovornosti, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

6. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

7. Spis predmeta je na temelju članka 474. stavka 1. ZKP/08 dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici.

8. Žalbe su neosnovane.

9. Sukladno zahtjevu istaknutom u žalbi na sjednicu drugostupanjskog suda su pozvani državni odvjetnik, optuženik i branitelj optuženika. Na sjednicu nisu pristupili uredno pozvani državni odvjetnik, optuženik i branitelj optuženika, koji je opravdao izostanak i izjavio je da je optuženika obavijestio o danu i satu održavanja sjednice drugostupanjskog suda.

10. Optuženik kao žalitelj smatra da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 jer je izreka presude u suprotnosti sa obrazloženjem iste, postoji proturječnost između činjeničnog i pravnog opisa djela u izreci pobijane presude, kao i zbog toga što obrazloženje pobijane presude ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama na kojima se temelji odgovornost okrivljenika. Tako se navodi da iz opisa djela nije razvidno kojim je to radnjama optuženik doveo u zabludu oštećenog, da sud nije dao razloge između kapare i predujma, dok ne navodi u čemu je proturječnost između izreke i razloga presude.

11. Protivno prigovoru žalitelja, činjenični opis izreke presude sadrži radnje optuženika koje čine bitna obilježja kaznenog djela i takav činjenični opis je i podveden pod zakonski opis kaznenog djela prijevare, razlikovanje kapare i predujma nije odlučna činjenica pa da bi se posebno trebala obrazlagati, pri čemu je nesporno da se radilo o predujmu, a ne kapari, kao što su dani jasni i određeni razlozi u odnosu na bitna obilježja kaznenog djela. Daljnji argumenti vezano za prijevarnu namjeru su prigovori činjenične naravi, a ne za istaknutu bitnu povredu.

12. Pozivajući se na pojedine presude Europskog suda za ljudska prava, žalitelj ističe da s aspekta pravičnosti i prakse Europskog suda za ljudska prava ovaj postupak nije pravičan i teško su povrijeđena optuženikova prava. To stoga što je odbijanjem dokaznih prijedloga obrane, žalitelju onemogućeno da se brani, nije mu dopuštena mogućnost osporiti vjerodostojnost dokaza optužbe, čime se ističe počinjenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 12. ZKP/08.

12.1. U odnosu na prigovor žalitelja da su odbijeni svi njegovi dokazni prijedlozi i da mu je time teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje, prije svega treba ukazati da je konvencijsko i ustavno pravo na pošteno suđenje, konfrontacijsko načelo i načelo jednakosti oružja, sadržano u odredbi članka 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. - ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst i 5/14.) i članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., 13/17. i 6/24.). Nadalje, odbijanje dokaznih prijedloga obrane ne znači automatski i da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je prvostupanjski sud ovlašten odbiti dokazne prijedloge koji nisu odlučni ili su već u odnosu na predložene okolnosti odlučne činjenice utvrđene. Osim toga se ukazuje žalitelju da je prvotna prvostupanjska presuda i ukinuta zbog povrede gore navedenog prava jer je odbijen prijedlog za saslušanjem oštećenog, a u ponovljenom postupku je oštećenik saslušan, dakle, nisu odbijeni svi dokazni prijedlozi.

13. Stoga nisu počinjene gore istaknute povrede, a ispitujući pobijanu presudu na temelju čanka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08, drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bila počinjena koja druga bitna povreda na koju je dužan paziti po službenoj dužnosti.

14. U argumentaciji žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj osporava vrijednosnu ocjenu dokaza i zaključke prvostupanjskog suda u odnosu na postojanje prijevarne namjere od samog početka ugovaranja posla. Tako, po žalitelju, sud propušta cijeniti da odnos između trgovačkog društva okrivljenika i oštećenika predstavlja građanski odnos i primjenjuje se Zakon o zaštiti potrošača. U predmetnom slučaju zaključen je ugovor na daljinu između okrivljenika i oštećenika. Da bi okrivljenik započeo s poslom ima pravo tražiti predujam od oštećenika, nesporno je da je izvršena izmjera, što proizlazi kako iz obrane optuženika, tako i iz iskaza svjedoka IĆ i oštećenog CĆ. Nekretnina oštećenika za koju je trebalo izraditi ogradu nalazi se u Istri u mjestu Peroj, udaljena je od sjedišta društva optuženika 300 km pa nije logično da bi optuženik putovao tako daleko, izvršio izmjeru, a da nije namjeravao izvršiti dogovoreni posao. Stoga zaključci suda kojima u stvari pokušava ukazati na prijevarnu namjeru u smislu da je prvo optuženik trebao izvršiti izmjeru, a tek tada primiti avans pogrešni su i nisu u skladu s poslovnom praksom iole ozbiljnijeg poduzetnika koji je uz to dužan skrbiti o imovinskim interesima trgovačkog društva kojeg je odgovorna osoba, u protivnome bi trgovačkom društvu takvim ponašanjem prouzročio štetu. Stoga smatra da nije dokazano postojanje prijevarne namjere.

15. Protivno prigovorima žalitelja prvostupanjski sud je proveo sve potrebne dokaze, brižljivo i kritički ih je vrednovao, kako pojedinačno, tako i u međusobnoj ukupnosti i na temelju pravilno utvrđenih odlučnih činjenica je izveo pravilan zaključak da su u radnjama optuženika ostvarena bitna obilježja terećenog kaznenog djela. Pritom je pravilno odbijen dokazni prijedlog optuženika da se provede vještačenje na okolnost da je on ogradu izradio i ista se nalazi se u radionici, jer je građevinska vještakinja utvrdila da to nije moguće, jer u ugovoru nije pobliže opisana ograda te njezine dimenzije.

16. Nadalje, tijekom postupka nije bilo sporno da su optuženik i oštećenik telefonskim putem dogovorili izradu ograde od inoksa, da su dane od strane oštećenika okvirne dimenzije na temelju čega je dogovorena cijena radova 25.000,00 kuna, kao što nije sporno da su se oštećenik i brat optuženika IĆ našli u Lučkom gdje je oštećenik potpisao ugovor i predao traženi predujam u iznosu 12.500,00 kuna. Nadalje, a kako to utvrđuje i prvostupanjski sud, nije bilo sporno da je naknadno izvršena izmjera i da postoji pisana komunikacija između oštećenika i optuženika o povećanoj vrijednosti radova i materijala na što je oštećenik pristao. Jednako tako iz ugovora proizlazi da je rok za završetak posla bio 20. svibanj 2018., nakon toga je oštećenik pristao na produljenje roka do 21. lipnja 2018. i još je taj rok produljen za deset dana. I po ocjeni drugostupanjskog suda, protivno prigovorima žalitelja, pravilno je otklonjena obrana optuženika da je ogradu izradio i da nije bilo materijala na tržištu te je zbog toga kasnio, a da kada je posao dovršen više s njim nije želio komunicirati oštećenik, a jednako tako je kao nelogičan otklonjen iskaz brata optuženika IĆ jer su obrana i taj iskaz suprotni iskazu oštećenika koji je s pravom prihvaćen kao vjerodostojan.

16.1. Naime, prema ugovoru je optuženik trebao izraditi i postaviti inoks dvorišnu ogradu u zadanoj dužini do 20. svibnja 2018. (ugovor je sklopljen 13. travnja 2018.) te naplatiti konačnu cijenu 25.000,00 kuna uz primljeni avans 12.500,00 kuna. Pritom pravilno zaključuje prvostupanjski sud da nije ugovoreno o kakvim se cijevima radi, jer prema mišljenju građevinske vještakinje postoje cijevi koje su otporne na sol te nikakva posebna zaštita nije potrebna, dakle uopće se ne navodi koji je promjer cijevi, a dužina je po okrivljenom određena samo "otprilike". Nadalje, oštećenik i optuženik su komunicirali putem elektroničke pošte te nije sporno da je oštećenik, nakon izmjere, pristao na povećanje ugovorene cijene, s time da je inzistirao da se okrivljeni požuri, jer ima turiste koje ne može ugostiti ako nema ograde, iz čega je bio jasan motiv oštećenog da radovi što prije budu izvedeni, te je posve neuvjerljivo da je oštećenik naprasno odustao od posla i poručio optuženiku da zadrži predujam jer je zaposlio drugog izvođača.

16.2. Također, nije logično niti životno, ukoliko je doista bio problem s materijalom koji je kasnio iz Italije, zbog čega optuženik dogovara datum dovršetka radova, pri čemu je nesporno da nije završio ogradu niti nakon produljenih rokova, a s pravom nije prihvaćena kao vjerodostojna potvrda koju je optuženik predao u spis predmeta jer ista nije ovjerena pečatom. Tvrdnje okrivljenika da je on ogradu namjeravao postaviti, a da je odustankom od posla oštećenik njemu nanio štetu jer je potrošio 20.000,00 kuna, su posve neutemeljene, nelogične i neživotne jer, da je tome bilo tako, logično bi bilo da optuženik pokrene građanski postupak protiv oštećenika, što bi bio logičan slijed u takvoj situaciji, pri čemu je u toj situaciji oštećenik podnio kaznenu prijavu te postavio imovinskopravni zahtjev. I po ocjeni drugostupanjskog suda, optuženik nije priložio vjerodostojne dokaze da bi nabavljao bilo kakav materijal ili utrošio bilo što na tu ogradu, kao što bi bilo logično da je optuženik nakon što je oštećenik angažirao drugog izvođača radova dao prijedlog za osiguranje dokaza. Stoga pravilno zaključuje prvostupanjski sud da to nije učinio jer očito ograda nije izrađena, pri čemu niti u jednoj izmijenjenoj poruci s oštećenikom ne navodi i točan datum kada će doći montirati ogradu.

16.3. Imajući u vidu sve gore navedeno, po ocjeni drugostupanjskog suda, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da su ostvareni bitni elementi terećenog kaznenog djela, pri čemu se ukazuje žalitelju da postojanje prijevarne namjere se ne procjenjuje samo u trenutku sklapanja ugovora, već se cijeni i ponašanje optuženika neposredno nakon toga.

17. Slijedom navedenog su neosnovani prigovori u odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te se u svemu ostalome žalitelj upućuje na razloge prvostupanjskog suda radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja.

18. Pobijana presuda je u dijelu odluke o kazni ispitana povodom žalbe državnog odvjetnika, a u odnosu na optuženika po službenoj dužnosti na temelju članka 478. ZKP/08 jer žalba podnesena u korist optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona sadrži i odluku o kazni.

19. Prije svega se napominje da je prvostupanjski sud imao u vidu da odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uvijek uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

19.1. Cijeneći navedeno, protivno prigovorima državnog odvjetnika, pravilno je kod odabira vrste i mjere kazne prvostupanjski sud optuženiku cijenio njegovu neosuđivanost jer je to jedna od okolnosti koja se uzima kao olakotna neovisno od toga što žalitelj smatra da se očekuje da se poštuju propisi, a otegotnim je cijenio da se radi o kaznenom djelu počinjenom s najvišim stupnjem krivnje što upućuje na težinu počinjenog kaznenog djela. U odnosu na otegotne okolnosti neosnovano državni odvjetnik ističe da je trebalo cijeniti da optuženik nije izrazio žaljenje. Naime, optuženik poriče počinjenje kaznenog djela i ima se pravo braniti na način koji je za njega povoljniji. Kao otegotno je sud cijenio da oštećenik nije obeštećen. No, i po ocjeni ovoga suda je s tim u svezi pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da visina nastale štete ne opravdava izricanje bezuvjetne kazne zatvora kako to neosnovano u žalbi predlaže državni odvjetnik. Stoga su, cijeneći sve navedeno, kazna zatvora u trajanju od jedne godine s rokom provjeravanja od dvije godine i uz dodatni uvjet da optuženik izvrši posebnu obvezu iz članka 62. stavka 1. točke 1. KZ/11, opravdani i primjerni za postizanje zakonom propisane svrhe kažnjavanja kako u pravcu specijalne, tako i generalne prevencije.

20. Jednako tako se neosnovano presuda pobija u odnosu na dosuđeni imovinskopravni zahtjev, a posljedično i na izricanje posebne obveze jer žalitelj smatra da je trebalo oduzeti troškove putovanja i materijala. Takav je stav pogrešan jer se optuženiku koji je proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela prijevare ne priznaju uložena sredstva u kriminalnu djelatnost.

21. Ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08 nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon, pa cijeneći sve navedeno je odlučeno kao u izreci na temelju članka 482. ZKP/08.

Velika Gorica, 11. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ivana Dubravka Kovačević