REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6
Poslovni broj: Us I-4712/2024-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Mirjani Harapin, te Ljerki Perica, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja TONI MD PRIJEVOZ d.o.o., sa sjedištem u [adresa], OIB: 36762737360, kojeg zastupa opunomoćenik Alen Ivković, odvjetnik u Rijeci, Užarska 28, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška ulica 43/IV, OIB: 18683136487, radi zahtjeva za povrat poreza na dodanu vrijednost, 11. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenjem rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-19/23-01/43, URBROJ: 513-04-24-2 od 09. rujna 2024.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova spora.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-19/23- 01/43, URBROJ: 513-04-24-2 od 09. rujna 2024. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave Susedgrad, KLASA: UP/I-410-19/20-02/146, URBROJ: 513-07-01-09-20-11 od 17. travnja 2023.
2. Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja za povrat poreza na dodanu vrijednost utvrđenog rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave Susedgrad, KLASA: UP/I -410-19/2020- 002/146, URBROJ: 513-007-01/009-2020-1 od 27. studenoga 2020. (točka I. izreke). Istim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova postupka, uz određenje da žalba ne odgađa izvršenje rješenja (točke II. i III.).
3. Pravodobno podnesenom tužbom tužitelj osporava odluku tuženika iz svih zakonom dopuštenih razloga. Ukazuje na dugotrajnost upravnih postupaka, ističući kako gotovo dvije godine tijelo odbija izvršiti povrat neosnovano naplaćenog poreza, budući da se pred Upravnim sudom u Zagrebu vodi upravni spor radi poništenja poreznog rješenja kojim je utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost.
3.1. Tužitelj predlaže da sud u ovom sporu, kao prethodno pitanje ocijeni zakonitost poreznog rješenja. Smatra da cjelokupni upravni, a potom i uspravnosudski postupak se ima gledati kao cjelina je u potpunosti nedjelotvoran i neučinkovit, dok su iznimno visoka novčana sredstva – cca 146.000,00 EUR neosnovano ovršena u korist države, a čime je ozbiljno ugroženo njegovo Ustavom zajamčeno prava vlasništva, poduzetničke i tržišne slobode, a zbog pasivnosti i sporosti poreznih tijela i upravnih sudova povrijeđeno je Ustavom zajamčeno pravo na pravično suđenje.
3.2. Detaljno obrazlaže razloge zbog kojih smatra da nije obveznik plaćanja utvrđenog poreza na dodanu vrijednost, te se poziva na dokumentaciju koju je tijekom upravnog postupka priložio u prilog navedenim tvrdnjama. Tužitelj navodi da u konkretnom slučaju, obzirom da je naručitelj odbio potvrditi izvršenost usluge prijevoza i vratio predmetne račune – neovjerene, to je iste račune ispravio odnosno iste je stornirao – jer nije potvrđena izvršenost usluge, stoga u skladu s odredbama koje citira zaključuje da ne postoji obveza obračunavanja i plaćanja poreza na dodanu vrijednost na izvršenje isporuke usluga. Tužitelj posebno ukazuje da je poreznom tijelu dostavio dokaze da su računi stornirani (storno knjižna odobrenja br. 3-01-1 po računu br.: 1- 01-1 i br. storno knjižna odobrenja br. 4-01-1 po računu br. 2-01-1), a to upravo iz razloga što nisu postojale pretpostavke za izdavanje istih računa pa isti nisu niti mogli biti iskazani u knjizi IRA.
3.3. Tužitelj nadalje navodi kako je tuženik počinio bitnu povredu postupka jer nije pazio po službenoj dužnosti na nastup prava na utvrđivanje porezne obveze do donošenja drugostupanjskog rješenja. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br.: Povrv-786/2020-17 od 11. rujna 2020. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu s osnova predmetnih računa zbog usvojenog materijalno pravnog prigovora zastare budući da je prvostupanjski sud ocijenio kako je fakturiranje usluga po utuženim računima u razdoblju od 30. travnja 2013. god. do 1. travnja 2016. zastarjelo. Tužitelj napominje da je Visoki trgovački sud presudom posl. br. Pž- 4532/2020-0/ od 23. ožujka 2022. god. odbio žalbu i ocijenio kako je osnovan prigovor zastare, jer da se računi za usluge prijevoza odnose na razdoblje od 2013 .-2016.
3.4. Tužitelj predlaže usvojiti zahtjev tužitelja, poništiti osporeno rješenje i prvostupanjsko rješenje, te potražuje trošak.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako tužba nije osnovana, iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja, predlaže da sud predmetni spor riješi bez rasprave te tužbu odbije kao neosnovanu.
5. Presuda u ovom sporu donosi se nakon održane usmene i javne rasprave dana 29. svibnja 2026. u skladu s odredbama članka 6. i 7. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24 i 39/26 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje: ZUS) kako bi se strankama dala mogućnost očitovanja o zahtjevima i navodima protivne stranke te o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet spora.
5.1. Rasprava je održana u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti tuženika koji iako uredno pozvan raspravi nije pristupio niti je svoj izostanak opravdao, a na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 91. stavka 3. ZUS-a.
5.2. Na navedenoj raspravi tužitelj u bitnome navodi kao u tužbi. Predlaže provesti dokazni postupak na način da se od društva SPAR Hrvatska d.o.o. zatraži očitovanje da li su usluge po računima 1-01-1 od 1. prosinca 2019 i 2-01-1 od 31. prosinca 2019. koje je tužitelj izdao na SPAR HRVATSKA d.o.o. izvršena.
6. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja, te razmatrajući sporna činjenična i pravna pitanja, proveden je dokazni postupak na način da je izvršen uvid u sudski spis predmeta i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu.
6.1. Raspravnim rješenjem suda izvođenje daljnjeg dokaznog postupka na način kako je tužitelj zahtijevao, sud je odbio.
7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u smislu članka 114. stavka 1. ZUS-a, Sud je ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim.
8. Uvidom u prvostupanjsko rješenje utvrđeno je da je isto doneseno u postupku pokrenutom zahtjevom tužitelja od 30. siječnja 2023. kojim je zahtijevao povrat poreza na dodanu vrijednost utvrđenog rješenjem prvostupanjskog tijela Područnog ureda Zagreb, Ispostava Susedgrad, KLASA: UP/I-410-19/2020-002/146, URBROJ: 513- 007-01/009-2020-1 od 27. studenog 2020., a koje je naplaćeno rješenjem o ovrsi Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, KLASA: UP/I-415-02/2022-01/314, URBROJ: 513-007-01/2021-01 od 24. siječnja 2022. godine.
8.1. Prvostupanjsko rješenje obrazlaže da nije moguće udovoljiti zahtjevu tužitelja budući da se u pogledu rješenja prvostupanjskog tijela od 27. studenog 2020. kojim je tužitelju utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost vodi spor pred Upravnim sudom u Zagrebu.
9. Tuženik je odbio kao neosnovanu žalbu izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja potvrđujući rješenje pravilnim i zakonitim.
10. Uvidom u porezno rješenje Područnog ureda Zagreb, Ispostava Susedgrad od 27. studenog 2020. utvrđeno je kako je istim tužitelju kao poreznom obvezniku utvrđena obveza manje obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini od 945.619,56 kn, te kamata obračunata do dana donošenja rješenja u iznosu od 18.090,27 kn (točka I. izreke). Istim rješenjem naloženo je tužitelju uplatiti utvrđeni porez i kamate, obračunati daljnje kamate, provesti odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama (točke I. do III. izreke). Nadalje, tim je rješenjem određeno da porezni obveznik rješenje izvršava nakon što isto postane izvršno, ako ne izvrši uplate u rješenjem određenom roku, naplata će se izvršiti ovrhom, a da žalba ne odgađa izvršenje rješenja (točka IV. do VI. izreke). Rješenje je izvršno s danom 23. prosinca 2020. godine, kako proizlazi iz istaknute klauzule izvršnosti na rješenju.
10.1. Žalba izjavljena protiv tog rješenja odbijena je rješenjem tuženika KLASA: UP/II- 410-19/21-01/25, URBROJ: 513-04-23-15 od 4. listopada 2023.
10.2. Presudom ovog suda poslovni broj: UsI-5254/2023-8 od 22. rujna 2025. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenjem rješenja tuženika KLASA: UP/II -410-19/21- 01/25, URBROJ: 513-04-23-15 od 4. listopada 2023. (kao i zahtjev za naknadom troškova spora).
10.3. Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž- 4830/2025-2 od 18. ožujka 2026. odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda ovog suda Us I-5254/2023-8 od 22. rujna 2025. (točka I. izreke).
10.4. Iz navedenog proizlazi da je tužitelju pravomoćno utvrđena obveza plaćanja poreza na dodanu vrijednost (i pripadajućih kamata).
11. Analizom cjelokupnog spisa predmeta pri ocjeni zakonitosti osporenog rješenja utvrđeno je da navodima tužbe i tijekom spora pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i primjena prava nije dovedeno u pitanje.
11.1. Naime, neosnovano tužitelj potražuje povrat poreza uz obrazloženje da mu porezna obveza nije pravomoćno utvrđena, odnosno da se pred Upravnim sudom u Zagrebu (u trenutku podnošenja tužbe) vodi spor radi ocjene zakonitosti rješenja doneseno u postupku utvrđivanja porezne obveze poreza na dodanu vrijednost.
11.2. Istaknuti prigovor tužitelja sud cijeni neosnovanim. Ovo zato, jer je iz izreke poreznog rješenja od 27. studenog 2020. vidljivo da je istim određeno kako žalba ne odgađa izvršenje rješenja, stoga je upravno tijelo imalo osnova nakon izvršnosti rješenja, a u situaciji da tužitelj utvrđeno dugovanje nije podmirio u rješenjem ostavljenom roku pokrenuti postupak prisilne naplate radi naplate utvrđenog duga, na što je tužitelj bio upozoren samim rješenjem (točka V. izreke).
11.3. Naime, odredbama članka 21. stavka 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj: 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20 i 114/22, dalje: OPZ) propisano je da porezno tijelo u porezno-dužničkom odnosu ima pravo na naplatu: 1. poreza, 2. kamata i novčanih kazni te 3. novčanih činidbi po osnovi odgovornosti iz poreznog jamstva, dok je postupak ovrhe propisan člancima 136. do 170. OPZ-a.
12. U konkretnom predmetu nisu ispunjeni uvjet za povrat poreza tužitelju utvrđenog (sada pravomoćnim) rješenjem poreznog tijela od 27. studenog 2020.
12.1. Naime, prema stavku 2. članka 21. OPZ-a porezni obveznik ili osoba koja je preplatila porez ili od koje je bez pravne osnove porez naplaćen ima pravo na: 1. povrat preplaćenog poreza ili poreza plaćenog bez pravne osnove te 2. kamate na porez koji je plaćen bez pravne osnove.
13. Kako u konkretnom predmetu nije otpala pravna osnova (rješenje prvostupanjskog poreznog tijela od 27. studenog 2020.) kojim mu je utvrđen i naplaćen porez na dodanu vrijednost, ne radi se o situaciji plaćenog poreza bez pravne osnove, pa da bi tužitelj imao pravo na povrat tog poreza.
14. Imajući u vidu navedeno upravna su tijela imala osnova odbiti zahtjev odnosno žalbu tužitelja iz razloga navedenih u obrazloženjima osporenih rješenja, budući da i prema ocjeni ovog suda zahtjev tužitelja za povrat poreza na dodanu vrijednost po rješenju od 27. studenog 2020. nije osnovan.
15. Razlozi i okolnosti koje ističe tužitelj kada iznosi razloge osporavanja donošenja poreznog rješenja kojim se utvrđuje obveznikom plaćanja poreza na dodanu vrijednost, ne dovode do drugačije odluke. Te je razloge tužitelj mogao i prema podacima spisa jest isticao u sporu koji se pred sudom vodio pod brojem Us I- 5254/2023-8 od 22. rujna 2025., a presudu iz tog spora potvrdio je pravilnom i zakonitom Visoki upravni sud Republike Hrvatske presudom Usž-4830/2025-2 od 18. ožujka 2026. u kojoj je pod točkama 10. i 11. dao obrazložene razloge ne prihvaćanja prigovora tužitelja koje sada iznosi u ovom sporu, a koji se odnose na račune izdane društvu SPAR HRVATSKA d.o.o. za usluge prijevoza. Pri tom se ističe da je taj sud prigovor tužitelja da predmetne usluge nisu obavljene cijenio kontradiktornim činjenici da je tužitelj u 2020. vodio parnični postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu protiv istog društva upravo radi naplate po predmetnim računima obavljenih usluga, te je uputio na odredbe članka 79. stavka 11. Zakona o porezu na dodanu vrijednost kojom je propisano da ako netko na računu za obavljene usluge iskaze PDV čak i ako usluge nisu obavljene duguje iskazni PDV što je tužitelj nesporno učinio, slijedom čega taj prigovor nije prihvaćen osnovanim.
16. Imajući u vidu da je o poreznoj obvezi tužitelja vođen odvojeni upravni postupak, te se u trenutku podnošenja tužbe vodio i upravni spor pred ovim sudom Us I- 5254/2023, neosnovano tužitelj zahtjeva da se o ne/postojanju porezne obveze raspravi u okviru predmetnog spora kao prethodno pitanje. Za navedeno nisu ispunjeni uvjeti iz odredaba članka 55. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/09 i 110/21, dalje: ZUP) koji se supsidijarno primjenjuje u poreznim stvarima na temelju odredbe članka 4. OPZ-a.
17. Budući da se predmetni upravni postupak vodio radi povrata plaćenog poreza na dodanu vrijednost, a porezna obveza utvrđena je u odvojenom postupku navodi i razlozi koje tužitelj iznosi u tužbi koji se tiču porezne obveze, pa i eventualni nastup zastare prava na utvrđivanje porezne obveze, nisu od utjecaja na odluku u predmetnoj upravnoj stvari.
17.1. Stoga, nije bilo razloga niti provođenju daljnjeg dokaznog postupka izvođenjem dokaza pribavom očitovanja od društva SPAR HRVATSKA d.o.o. na okolnost da li su usluge po pojedinačno naznačenim računima koje je tužitelj izdao tom društvu, izvršene. Raspravnim rješenjem suda izvođenje ovog dokaza sud je odbio kao nepotrebno.
17.2. Osnovan je prigovor tužitelja da tuženik nije dao očitovanje o žalbenim razlozima, međutim, imajući u vidu da je razloge koje je tužitelj iznio u žalbi, sada u presudi ocijenio sud, budući da je utvrdio da je pravilna (u izreci) odluka o neosnovanosti izjavljene žalbe, navedena povreda nije razlog poništenju rješenja tuženika.
18. Osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa se to rješenje ne može ocijeniti nezakonitim.
19. Razlozi ništavosti pojedinačne odluke na koje sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 47. stavka 3. ZUS-a, nisu utvrđeni.
20. Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 116. stavka 2. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci.
21. Odluka o troškovima temelji se na odredbi članka 147. stavka 1. ZUS -a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Stoga, kako je odbijen tužbeni zahtjev za poništenjem osporenog rješenja to je i zahtjev tužitelja za naknadom troškova spora valjalo odbiti.
U Zagrebu 11. lipnja 2026.
Sutkinja
Mirjana Harapin
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.
Dna:
1. Odvjetnik Alen Ivković, [adresa] Rijeka, Užarska 28
2. Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, [adresa] Zagreb, Koturaška 43/IV
3. U spis
