Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kž-197/2026-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marie Majić, kao predsjednice vijeća te Nevena Cambja i Damira Romca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ane Papić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika JŠ, zbog kaznenog djela iz članka 139. stavka 2. i 3. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – ispravak 101/17, 118/18, 126/19 i 84/21, 114/22, 114/23, 36/24 i 136/25 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama okrivljenog HŠ i Općinskog kaznenog državnog odvjetništva u Zagrebu , protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovnog broja K-290/2026-13, od 25. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 11. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalbe okrivljenog JŠ i Općinskog kaznenog državnog odvjetništva u Zagrebu odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski kazneni sud u Zagrebu proglasio je krivim okrivljenika JŠ zbog počinjenja 23 kaznena djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. i 3. KZ/11, jednog kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11 i dva kaznena djela javnog poticanja na nasilje i mržnju iz članka 325. stavka 1. KZ/11, sve u vezi članka 51. KZ/11, nakon čega mu je utvrdio pojedinačne kazne zatvora i to u trajanju od po 6 (šest) mjeseci za svako od 23 kaznena djela iz članka 139. stavka 3. KZ/11, kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca za kazneno djelo iz članka 139. stavka 2. KZ/11 i kazne zatvora u trajanju od po 3 (tri) mjeseca za svako od dva kaznena djela iz članka 325. stavka 1. KZ/11, nakon čega je, primjenom članka 51. KZ/11, okrivljeni JŠ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci. U kaznu zatvora na koju je osuđen, na temelju članka 54. KZ/11, okrivljenom je uračunato vrijeme koje je proveo u istražnom zatvoru od 6. do 7. listopada 2025. te od 24. studenog 2025. pa nadalje.

2. Na temelju članka 68. KZ/11 okrivljenom JŠ izrečena je sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja, koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora.

3. Na temelju članka 148. stavka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« br. 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 126/19. – Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 130/20. – Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26., dalje u tekstu: ZKP/08), okrivljeni JŠ je u cijelosti oslobođen dužnosti plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točki 1., 2., 3., 4. i 5. ZKP/08, kao i troškova nagrade i nužnih izdataka "postavljenog mu branitelja".

4. Istom presudom okrivljeni JŠ je, na temelju članka 453. ZKP/08, oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 2. i 3. KZ/11 opisano pod točkom 3. optužnice te četiri kaznena djela javnog poticanja na nasilje i mržnju iz članka 325. stavka 1. KZ/11, opisana pod točkama 4., 6., 12. i 15. optužnice.

5. U odnosu na ovaj dio izreke presude, na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08, odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

6. Protiv navedene presude žalbu je podnio okrivljenik JŠ po svojoj braniteljici Ivani Šuti, odvjetnici u odvjetničkom društvu Šebalj, Mraz & Šuti j.t.d. u Zagrebu, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, s prijedlogom da se preinači pobijana presuda, na način da se okrivljenik oslobodi optužbe, odnosno podredno, ukinuti pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

7. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

8. Prije održavanja sjednice drugostupanjskog vijeća, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je, po obavljenom uvidu, vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

9. Žalbe okrivljenog JŠ i Općinskog kaznenog državnog odvjetništva u Zagrebu su neosnovane.

10. Žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka okrivljenik je u svojoj žalbi pravno označio kao povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, u okviru koje je naveo kako je u presudi u cijelosti izostalo obrazloženje namjere kao subjektivnog elementa kaznenih djela te se ističe kako ista sudu očito jednostavno proizlazi iz stanja predmeta, odnosno da sud istu vrlo vjerojatno pretpostavlja. Na ovaj način očito se želi ukazati kako u prvostupanjskoj presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama koji se odnose na namjeru, međutim nije u pravu okrivljenik kada navodi da bi na opisani način bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka . Naime, prvostupanjski sud je, u sklopu obrazloženja na temelju čega je ocijenio da su se u postupanju okrivljenika ostvarila obilježja svakog kaznenog djela za koje je okrivljenika proglasio krivim, iznio pomalo šture, ali ipak dostatne razloge u pogledu svijesti i volje okrivljenika, tako da nisu izostali razlozi o odlučnim činjenicama, a žalbeni navodi istaknuti u tom pravcu se mogu smatrati isključivo kao nezadovoljstvo okrivljenika načinom na koji je prvostupanjski sud to obrazložio, što se međutim ne može podvesti pod bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na koju se upire žalbom.

11. Daljnji žalbeni navodi koji se mogu vezati uz žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka se odnose na to da, prema stavu obrane, pobijana presuda na sadrži obrazloženje u pogledu načina na koji su oštećeni BŠ, TŠ uopće saznali za počinjena kaznena djela prijetnje, na koji način se također želi ukazati da su i u tom dijelu izostali razlozi o odlučnim činjenicama. Točno je da prvostupanjski sud nije obrazložio način na koji su oštećenici saznali za počinjena kaznena djela, međutim u tom kontekstu je za navesti da su ti oštećenici nesporno bili obaviješteni o prijetnjama koje je okrivljenik iznio na svom Facebook profilu, kako to proizlazi iz podataka u spisu na listovima 97 i 98 spisa. Saznanje oštećenika o izrečenim prijetnjama je nužna pretpostavka da bi se uopće moglo raditi o počinjenju kaznenog djela prijetnje, međutim način na koji su oštećenici saznali za izrečene prijetnje nije odlučna činjenica pa stoga, iako bi bilo poželjno da je prvostupanjski sud u tom dijelu iznio odgovarajuće razloge, taj propust , kod činjenice da su oštećenici nesporno bili obaviješteni o počinjenju kaznenih djela na njihovu štetu, nije doveo do toga da se presuda u cijelosti ne bi mogla ispitati. Stoga, ni na opisani način nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se ukazuje žalbom okrivljenika.

12. Isto tako, u žalbi okrivljenika, a u odnosu na dva kaznena djela iz članka 325. stavka 1. KZ/11, se ističe kako prvostupanjski sud ne obrazlaže na temelju čega je zaključio da bi okrivljenik postupao s ciljem poticanja na mržnju, međutim u pogledu ovih kaznenih djela prvostupanjski sud je u točkama 14. do 14.7. dao iznimno detaljne razloge u kojima je obrazložio zbog čega ocjenjuje da su se u postupanju okrivljenika ostvarila sva bitna obilježja ovog kaznenog djela, a navodi žalbe okrivljenika istaknuti u tom pravcu ustvari predstavljaju njegovo nezadovoljstvo utvrđenjima prvostupanjskog suda, međutim na taj način nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se ukazuje žalbom.

13. Končano, vezano za žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka je za navesti kako je netočan navod iz žalbe okrivljenika kako o namjeri, kao subjektivnom elementu kaznenih djela u pobijanoj presudi nema razloga, s obzirom na to da je prvostupanjski sud, kako je to već i ranije istaknuto, kod svakog pojedinog kaznenog djela obrazložio zbog čega smatra da je okrivljenik postupao s izravnom namjerom pa su neosnovani žalbeni navodi istaknuti i u tom pravcu.

14. Što se tiče žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka je za navesti kako se u tom pravcu žalio i državni odvjetnik ističući kako je u oslobađajućem dijelu prvostupanjske presude izreka presude nerazumljiva, odnosno suprotna samoj sebi, jer nisu dati dostatni razlozi za oslobađajuću presudu, međutim suprotno tim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je jasno obrazložio zbog čega drži da nije dokazano da bi okrivljenik počinio kaznena djela opisana pod točkama 4., 6., 12. i 15. optužnice te u tom pravcu nisu osnovani žalbeni razlozi državnog odvjetnika , već se svode isključivo na neslaganje žalitelja s takvom odlukom prvostupanjskog suda. Slijedom navedenog i okrivljenik i državni odvjetnik se neosnovano žale zbog žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

15. Vezano za žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, u tom pravcu žali se okrivljenik, pri čemu ističe da se u konkretnom slučaju ne bi moglo raditi o 23 kaznena djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. i 3. KZ/11 te jednom kaznenom djelu iz članka 139. stavka 2. KZ/11, već da se može raditi isključivo od 3 kaznena djela prijetnje , počinjena prema tri različite fizičke osobe, jednom kaznenom djelu prijetnje počinjenom na štetu BŠ, jednom kaznenom dijelu prijetnje počinjenom na štetu TŠ te jednom kaznenom dijelu prijetnje počinjenom na štetu LŠ, na koji način se očito sugerira kako se u konkretnom slučaju radi o produljenom kaznenom djelu, u smislu članka 52. KZ/11.

15.1. Međutim ni u tom pravcu nisu utemeljeni žalbeni navodi jer je odredbom članka 52. KZ/11 izričito propisano da se kaznena djela koja predstavljaju napad na život, tijelo, spolnu ili druge slobode osobe, ne mogu pravno označiti kao produljena. U konkretnom slučaju, kazneno djelo prijetnje iz članka 139. KZ/11 se nalazi u Glavi 13. Kaznenog zakona, zajedno s ostalim kaznenim djelima kojima se štite osobne slobode građana pa je stoga potpuno jasno da je, sukladno odredbi članka 52. stavka 2. KZ/11, konstrukcija produljenog kaznenog djela isključena kod kaznenog djela prijetnje, radi čega su neosnovani žalbeni navodi istaknuti u tom pravcu te time što okrivljenik proglašen krivim zbog 23 pojedinačna kaznena djela prijetnje nije povrijeđen kazneni zakon na njegovu štetu.

16. Vezano za kaznena djela iz članka 325. stavka 1. KZ/11, okrivljenik ističe kako u njegovom postupanju nisu ostvarena sva bitna obilježja tog djela, odnosno da nije utvrđeno da je njegovo postupanje bilo usmjereno prema skupini ljudi ili pripadniku skupine, s obzirom na to da se ovo kazneno djelo ne može počiniti prema cijelom narodu, odnosno većinskom narodu u Republici Hrvatskoj jer isti "ne predstavlja skupnu ljudi koje zakonodavac štiti". Nije međutim u pravu okrivljenik kada ističe da ne bi bila ostvarena sva bitna obilježja utuženog kaznenog djela iz članka 325. stavka 1. KZ/11, s obzirom na činjenicu da zakonom nije izrijekom propisano da se termin skupina ljudi ne bi mogao odnositi na čitavi narod. Naime, riječ narod je viši rodni pojam u odnosu na skupinu ljudi pa je samim tim u širem smislu također također skupina ljudi. Nesporna je činjenica da je okrivljenik u nekim svojim istupima pozivao na nasilje prema J i to upravo zbog njihove zbog njihove nacionalne pripadnosti pa premda je točno da je primarna nakana zakonodavca zaštiti tzv. ranjive društvene skupine, može se prihvatiti da je pozivanjem na klanje H okrivljenik poticao na nasilje usmjereno prema skupni ljudi te se ne može uvažiti navod iz žalbe da poziv na klanje H ne bi bilo javno poticanje na nasilje u smislu kaznenog djela iz članka 325. KZ/11.

17. Što se tiče ostalih žalbenih navoda oni se primarno odnose na žalbenu osnovu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pri čemu okrivljenik ustvari izražava svoje nezadovoljstvo utvrđenjima prvostupanjskog suda, međutim pri tome ne daje neku vlastitu analizu dokaza koji su tijekom postupka izvedeni, već se najveći dio žalbenih navoda koncentrira na tvrdnju da nije dokazana namjera u njegovu postupanju, kako što se tiče kaznenih dijela prijetnje, tako i što se tiče kaznenih dijela javnog poticanja na nasilje i mržnju. Zbog čega ovi žalbeni navodi nisu osnovani već je dijelom obrazloženo u sklopu odgovora na te iste žalbene navode u okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona, ali je za ponoviti kako je okrivljenik riječi koje se mogu okarakterizirati kao stavljanje u izgled nekog zla koje će se dogoditi oštećenicima TŠ, BŠ i LŠ, u odnosu na kazneno djelo prijetnje te riječi koje se mogu protumačiti kao poticanje na nasilje usmjereno prema skupini ljudi, okrivljenik iznio javno, preko svog Facebook profila, ponavljajući ih više puta, u različitim verzijama, iz čega potpuno jasno proizlazi da je on htio da te njegove riječi dopru do onih kojima su upućene. Okrivljenik je uz to sam u svojoj obrani naveo kako je pri tome "pretjerao", što očigledno ukazuje na to da je on bio svjestan da se radi o riječima koje su objektivno prikladne kod drugoga izazvati osjećaj straha i uznemirenosti za vlastiti život i sigurnost, odnosno kao poticanje na nasilje, što sve jasno upućuje na zaključak kako je doista postupao s izravnom namjerom, kako je to osnovano ocijenio i prvostupanjski sud. U takvoj situaciji nije osnovan žalbeni navod okrivljenika da nije dokazana namjera u njegovom postupanju pa se stoga neosnovano žali zbog žalbene osnove pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

18. Što se tiče žalbe držanog odvjetnika u pogledu žalbene osnove pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, on također daje vlastito tumačenje navoda okrivljenika koje je objavio na svom Facebook profilu, pokušavajući prikazati da se i kod onih kaznenih djela kod kojih je okrivljenik oslobođen optužbe radi o postupanju u kojemu su ostvarena sva bitna obilježja utuženih kaznenih dijela. Međutim , tim žalbenim navodima državni odvjetnik nije s uspjehom osporio pravilnost zaključka prvostupanjskog suda u odnosu na kaznena djela iz točk i 4., 6., 12. i 15. optužnice za koju je donio oslobađajuću presudu, budući da je prvostupanjski sud u tom pravcu dao valjane i dostatne razloge u točkama 15. do 15.6. obrazloženja, koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a što svojim žalbenim navodima državni odvjetnik nije doveo u pitanje.

19. Vezano za žalbenu osnovu odluke o kazni, u tom pravcu žalbu su podnijeli i okrivljenik i državni odvjetnik, međutim svojim žalbenim navodima nisu s uspjehom osporili pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda. U tom smislu prvostupanjski sud je potpuno ispravno utvrdio i odgovarajuće vrednovao sve okolnosti koje mogu imati utjecaja na izbor vrste i mjere kaznenopravne sankcije pa je tako pravilno, kao olakotne okolnosti na strani okrivljenika cijenio činjenice da je on do sada bio neosuđivan te djelomičnog priznanja kaznenog djela, u smislu toga da nije osporavao kako je on doista napisao sve inkriminirane objave, kritički odnos prema počinjenom djelu, kada je u obrani naveo da je pretjerao i činjenicu da je bio smanjeno ubrojiv u bitnoj mjeri, dok isto tako pravilno posebnih otegotnih okolnosti nije našao. U takvoj situaciji prvostupanjski sud je, polazeći od stupnja krivnje i svrhe kažnjavanja te imajući u vidu ukupne okolnosti počinjenja ovih kaznenih djela, osnovano ocijenio da je jedina kaznenopravna sankcija koja dolazi u obzir zatvorska kazna te je pravilno odmjerio pojedinačne kazne zatvora za svako pojedino kazneno djelo, u trajanju od 6 mjeseci za svako od 23 kaznena djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. i 3. KZ/11 i u trajanju od 3 mjeseca za kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11, odnosno dva kaznena djela iz članka 325. stavka 1. KZ/11. Nakon toga je, također ispravno, primjenom članka 51. KZ/11 okrivljenika osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, kojom kaznom će se uspješno moći ostvariti svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11. S obzirom na brojnost kaznenih djela te iskazanu upornost i odlučnost u njihovom počinjenju, nikakvo blaže kažnjavanje ne bi bilo primjereno, kako je to neutemeljeno predlagao okrivljenik u svojoj žalbi. Međutim, s obzirom na to da je okrivljenik do sada bio neosuđivan, a uz to je, u vrijeme počinjenja ovih kaznenih djela, utvrđena njegova bitno smanjena ubrojivost, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da ne bi bilo prikladno ni bilo kakvo teže kažnjavanje okrivljenika, kako je to predlagao državni odvjetnik u svojoj žalbi. Stoga se i okrivljenik i državni odvjetnik neosnovano žale zbog žalbene osnove odluke o kazni.

20. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni žalbeni navodi te kako ovaj drugostupanjski sud nije našao ni da bi bile počinjene povrede zakona na koje pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članku 476. stavka 1. ZKP/08, to je žalbe okrivljenika i državnog odvjetnika, sukladno članku 482. ZKP/08, valjalo odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Split, 11. lipnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maria Majić