Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-6051/2026

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: Tomislava Tomašića kao predsjednika vijeća, te Jasne Momirović i Roberta Završkog, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Sanje Radeljak, kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenika CM, kao odgovorne osobe, zbog prekršaja iz članka 60. stavka 2., u svezi članka 60. stavka 1. točke 38. Zakona o računovodstvu ("Narodne novine", broj: 85/24. i 145/24.), odlučujući o žalbi okrivljenika CM, kao odgovorne osobe, kojeg brani odvjetnik Edi Fumis iz Rijeke, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Crikvenici, od 16. ožujka 2026., broj: Pp-1433/2025, na sjednici vijeća održanoj 11. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. U povodu žalbe okrivljenika CM, kao odgovorne osobe, a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci prekršaja na način da se prekršaj okrivljenika pravilno pravno označava kao prekršaj iz članka 42. stavka 2., u svezi stavka 1. točka 33. Zakona o računovodstvu.

II. U ostalom dijelu odbija se kao neosnovana žalba okrivljenika CM, kao odgovorne osobe, te se potvrđuje pobijana presuda u pobijanom, a nepreinačenom dijelu.

III. Na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona ("Narodne novine", broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18., 114/22.), okrivljenik CM, kao odgovorna osoba, obvezan je naknaditi paušalni iznos troškova ovog drugostupanjskog prekršajnog postupka u iznosu od 20,00 eura (dvadeset eura) u roku od 30 (trideset) dana od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom okrivljenik CM je proglašen krivim i, uz primjenu članka 37. Prekršajnog zakona, kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 300,00 eura (tristo eura), zbog prekršaja iz članka 60. stavka 2., u svezi članka 60. stavka 1. točke 38. Zakona o računovodstvu, činjenično opisanog u izreci presude.

2. Istom presudom okrivljenik je obvezan naknaditi troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 30,00 eura (trideset eura).

3. Protiv navedene presude okrivljenik CM je pravodobno, putem branitelja, podnio žalbu navodeći u bitnome da kako je bitno obilježje predmetnog prekršaja nedostavljanje financijskog izvješća kao i druge specificirane i jasno određene dokumentacije, pa da u činjeničnom opisu djela nedostaje jedno od bitnih obilježja tog prekršaja, odnosno konkretiziranje dokumentacije, pa da stoga činjenični opis nije i ne može se podvesti pod zakonski opis djela koje mu se stavlja na teret. Uz to, ističe i da nije naznačeno vrijeme izvršenja prekršaja i određen dan kada je za njega započela obveza dostavljanja dokumentacije FINA-i, kao i da za izostanak dostave Izjave o neaktivnosti Zakon o računovodstvu ne propisuje prekršaj i prekršajno pravnu sankciju. Smatra da se u konkretnom slučaju radi o beznačajnom prekršaju u smislu članka 24. Prekršajnog zakona.

4. Žalitelj predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi, ista prihvati.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući predmet u povodu žalbe okrivljenika po službenoj dužnosti, u smislu članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“; broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18., 114/22.), ovaj sud je utvrdio da u postupku nije nastupila zastara prekršajnog progona, kao i da nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točki 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona.

Međutim, radi pravilne primjene materijalnog prekršajnog prava, na koju pazi po službenoj dužnosti (članak 196. točka 4. Prekršajnog zakona), ovaj sud je preinačio pobijanu presudu u pravnoj oznaci djela kao u točki I izreke ove presude.

7. Razmatrajući žalbu okrivljenika i ispitujući pobijanu presudu, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud u potpunosti i pravilno utvrdio činjenično stanje. Naime, u provedenom postupku, odnosno čitanjem pisane obrane okrivljenika, kao i provedenih drugih dokaza na glavnoj raspravi, nedvojbeno je utvrđeno da okrivljenik nije kao odgovorna osoba poduzetnika Monito j.d.o.o. dostavio FINA-i, u bilo koju poslovnicu FINA-e na području RH ili putem internetskog servisa uz korištenje digitalnog certifikata, najkasnije u roku od šest mjeseci od zadnjeg dana poslovne godine odnosno do 30. lipnja 2022., radi javne objave godišnji financijski izvještaj s ostalom propisanom dokumentacijom, za poslovnu 2021. godinu. Ovakvim ponašanjem okrivljenik je ostvario sva zakonska obilježja predmetnog prekršaja. Iz Izvatka iz registra godišnjih financijskih izvještaja za 2021.g. izdanog od strane FINA-e dana 12. studenog 2025. vidljivo da do navedenog dana okrivljenik nije dostavio godišnji financijski izvještaj i drugu dokumentaciju radi javne objave za 2021. godinu niti izjavu o neaktivnosti sukladno članku 30. stavak 9. Zakona o računovodstvu. Člankom 30. stavak 9. Zakona o računovodstvu propisano je da „poduzetnik koji tijekom poslovne godine nije imao poslovnih događaja, niti u poslovnim knjigama ima podatke o imovini i obvezama, dužan je do 30. travnja tekuće godine FINA-i dostaviti Izjavu o neaktivnosti za prethodnu poslovnu godinu“.

8. Također, isticanje da se u konkretnom slučaju radi o beznačajnom prekršaju u smislu odredbe članka 24.a Prekršajnog zakona, neosnovano jer sukladno navedenom članku nema prekršaja, iako su ostvarena njegova bitna obilježja, ako je stupanj ugrožavanja ili povrede javnog poretka, društvene discipline i društvenih vrijednosti neznatan i ne postoji potreba da počinitelj bude kažnjen. Stajalište ovog suda je da predmetni prekršaj predstavlja prekršaj kojim se povređuje ili ugrožava javni poredak, društvena disciplina i društvene vrijednosti zajamčene i zaštićene Ustavom Republike Hrvatske, međunarodnim pravom i zakonima, a vezano uz navedene objektivne komponente beznačajnosti djela. Iz navedene odredbe članka 24.a Prekršajnog zakona proizlazi da je za zaključak o egzistiranju beznačajnosti nekog djela kojim se ostvaruju bitna obilježja prekršaja nužno kumulativno ostvarenje dva elementa i to beznačajnost mora proizlaziti iz neznatnosti stupnja ugrožavanja ili povrede ne samo zaštićenog dobra nego i vrijednosti koje se općenito štite prekršajnim pravom, ali i iz odsustva potrebe za kažnjavanjem počinitelja. Prva sastavnica beznačajnosti djela objektivne je naravi i za njeno postojanje relevantna je ocjena same težine počinjenog djela, pri čemu je potrebno uzeti u obzir sve okolnosti pojedinog slučaja. Kod druge sastavnice pretežu subjektivni elementi koje treba tražiti u osobi počinitelja, a to mogu biti i upravo one okolnosti koje bi inače bile značajne za određivanje vrste i mjere kazne (članak 36. stavak 2. Prekršajnog zakona): stupanj krivnje počinitelja, pobude iz kojih je počinio radnju, njegovo ranije ponašanje (prvenstveno neosuđivanost), njegovo ponašanje nakon počinjenja prekršaja (koje uključuje i stav prema počinjenom djelu, dakle i njegovo priznanje, izraženo kajanje, posebno eventualnu naknadu pričinjene štete i slično) te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju prekršaja. Iz dikcije ove odredbe proizlazi da obje te sastavnice moraju biti kumulativno ispunjene da bi se radilo o beznačajnosti nekog djela. Naime, iz sadržaja navedenih normi koje se odnose na predmetni prekršaj, proizlazi da se njima osigurava pravilno funkcioniranje javnog poretka, društvene discipline i društvenih vrijednosti u Republici Hrvatskoj kao elementarnih i temeljnih vrednota države, čije bi kršenje moglo ugroziti odnosno povrijediti pravilno i zakonito funkcioniranje društva i vladavinu prava, dok vezano uz subjektivnu komponentu niti iz izjava okrivljenika ne proizlazi da su ispunjeni uvjeti koji bi opravdali primjenu instituta beznačajnog djela.

9. Dakle, za odluku o krivnji okrivljenika prvostupanjski sud je dao valjane razloge u skladu sa svojim ovlaštenjem iz članka 88. stavka 2. Prekršajnog zakona, da slobodno cijeni dokaze i postojanje ili nepostojanje činjenica, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, dok navodi žalbe ne upućuju na postojanje novih činjenica u smislu članka 193. stavka 5. Prekršajnog zakona koje bi mogle dovesti u sumnju zakonitost i pravilnost donesene presude, zbog čega daljnje izvođenje dokaza nije potrebno. Stoga, kako u konkretnom slučaju do određenog datuma, navedenog u izreci pobijane presude, okrivljenik nije ispunio svoju obvezu, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud okrivljenika osnovano proglasio krivim zbog prekršaja koji mu je stavljen na teret optužnim prijedlogom za što je dao valjane razloge, te da okrivljenik žalbenim navodima nije ničim doveo u sumnju pravilnost i zakonitost iste odluke, tako da nije došlo do povrede materijalnog prekršajnog prava, te nije počinjena ni bitna povreda odredaba prekršajnog postupka, a kako to pogrešno smatra žalitelj.

10. Stoga, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud okrivljenika osnovano proglasio krivim zbog prekršaja koji mu je stavljen na teret optužnim prijedlogom za što je dao valjane razloge, te da okrivljenik žalbenim navodima nije ničim doveo u sumnju pravilnost i zakonitost iste odluke.

11. Imajući u vidu pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud je utvrdio da izrečena novčana kazna okrivljeniku nije prestroga, te mu je, uz primjenu članka 37. Prekršajnog zakona, izrečena ispod zakonom propisanog minimuma za taj prekršaj. Naime, Zakonom o izmjenama Zakona o računovodstvu („Narodne novine“, broj: 114/22.), koji je bio stupio na snagu 1. siječnja 2023., za prekršaj iz članka 42. stavka 2., u svezi stavka 1. točke 33. Zakona o računovodstvu bila je propisana novčana kazna za odgovornu osobu u pravnoj osobi od 660,00 do 2.650,00 eura, dok je Zakonom o računovodstvu („Narodne novine“, broj: 78/15., 134/15., 120/16., 116/18. 42/20., 47/20.) za odgovornu osobu bila propisana u rasponu od 5.000,00 do 20.000,00 kuna. Dakle, Zakon o izmjenama Zakona o računovodstvu („Narodne novine“, broj: 114/22.) blaži je u odnosu na Zakon o računovodstvu („Narodne novine“, broj: 78/15., 134/15., 120/16., 116/18. 42/20., 47/20.) koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja, pa je stoga trebalo primijeniti te izmjene zakona, s tim da najnoviji Zakon o računovodstvu („Narodne novine“, broj: 85/24. i 145/24.) ima propisane iste novčane kazne kao i Zakon o izmjenama Zakona o računovodstvu („Narodne novine“, broj: 114/22.), pa nije bilo osnove za primjenu zadnjeg Zakona o računovodstvu, a sve u smislu odredbe članka 3. stavka 2. Prekršajnog zakona. Nadalje, prvostupanjski sud je okrivljeniku cijenio raniju prekršajnu kažnjavanost za istovrsna djela, pa i unatoč tome što je u međuvremenu za neka od tih kažnjavanja nastupila rehabilitacija, ovaj sud smatra da je izrečena novčana kazna primjerena težini počinjenog prekršaja, stupnju krivnje okrivljenika, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja (članak 36. Prekršajnog zakona) i ne nalazi opravdani razlog za eventualno daljnje ublažavanje novčane kazne.

12. Prema uvjerenju ovog suda ovako izrečenom novčanom kaznom ostvariti će se svrha prekršajnog postupka pa tako i svrha specijalne i generalne prevencije.

13. Odlučujući o žalbi u dijelu koji se odnosi na troškove prekršajnog postupka, ovaj sud ocjenjuje da je okrivljenik pravilno i zakonito obvezan na njihovu naknadu.

14. Kako je odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona propisano da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, to je, na temelju članka 139. stavka 3. i 5. Prekršajnog zakona, obvezan okrivljenik na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

15. Zbog navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

16. Ova presuda je pravomoćna.

U Zagrebu, 11. lipnja 2026.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Sanja Radeljak, v.r.

Tomislav Tomašić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Crikvenici, u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.