Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26D
Poslovni broj: Gž-559/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, te Tatjane Ledinšćak-Babić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i suca Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Jošku Dujmovu, odvjetniku iz Splita, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB:26187994862, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri iz Zagreba, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-3413/2022-8 od 13. veljače 2026., dana 11. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-3413/2022-8 od 13. veljače 2026.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odnosno pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava na računu tužitelja po zahtjevu tuženika pobliže opisanog kao u izreci, kao i zahtjev za naknadu parničnog troška, dok je pod točkom II. izreke naloženo tužitelju da isplati tuženiku na ime naknade parničnog troška iznos od 850,00 EUR-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. veljače 2026. pa do isplate.
2. Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobija tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud istu usvoji, te ukine prvostupanjsku presudu i vrati predmet istom sudu na ponovno odlučivanje.
3. Tuženik nije odgovorio na žalbene navode.
4. Žalba tužitelja nije osnovana.
5. Nije sporno da je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu donijeta 4. listopada 2010. pod brojem Pn-1355/04 postala pravomoćna i ovršna 25. veljače 2011. te da je tuženik u svojstvu ovrhovoditelja podnio zahtjev za izravnu naplatu Financijskog agenciji 12. srpnja 2022., dok je sporno među strankama je li u međuvremenu nastupila zastara naplate predmetne tražbine, tj. je li u međuvremenu protekao desetogodišnji zastarni rok u kojem je tuženik kao ovrhovoditelj mogao tražiti prisilnu naplatu od tužitelja kao ovršenika.
6. Cijeneći da je tuženik u svojstvu ovrhovoditelja pokrenuo dana 5. prosinca 2011. ovršni postupak protiv tužitelja u svojstvu ovršenika radi naplate iznosa od 44.277,94 kn, temeljem navedene pravomoćne presude te je prvostupanjski sud 24. travnja 2012. pod brojem Ovr-7380/11 donio rješenje o ovrsi kojim je odredio predloženu ovrhu, koja je evidentirana u očevidnik redoslijeda osnova za plaćanje kontinuirano sve do 14. svibnja 2019. kada je utvrđena nemogućnost izvršenja temeljem čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine" broj: 68/18, 20/20, 46/20 i 47/20, dalje: ZPONS), sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara naplate predmetne tražbine. Taj zaključak obrazlaže navodima da tražbine s osnova pravomoćnih sudskih odluka zastarijevaju sukladno odredbi čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje: ZOO) za deset godina, a kako se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugom nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine sukladno čl. 241. ZOO-a, smatra da u međuvremenu nije protekao desetogodišnji zakonski rok u kojem je tuženik kao ovrhovoditelj mogao tražiti prisilnu naplatu od tužitelja kao ovršenika slijedom čega je stava da tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. U žalbi tužitelji ističe da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba čl. 12. st. 1. ZPONS-a budući da navedena odredba regulira odnose nakon stupanja na snagu navedenog Zakona, dakle nakon 4. kolovoza 2018., dok se u konkretnom slučaju pokušaj naplate tuženika temeljem rješenja o ovrsi broj Ovr-7380/11 od 24. travnja 2012. treba raspraviti temeljem Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine" broj: 91/10 i 112/12). Stoga brani tezu da je do prekida zastare došlo dostavljanjem Financijskoj agenciji navedenog rješenja o ovrsi dana 12. svibnja 2012. sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a, a kako tuženik kao vjerovnik na navedeni način nije ostvario svoje potraživanje iz razloga što na računima ovršenika, ovdje tužitelja nema sredstava za namirenje ovrhovoditeljeve tražbine, te to ima značenje nemogućnosti provedbe pokušaja ovrhe, smatra da je desetogodišnji rok zastare počeo teći 12. svibnja 2012.
8. Kako je tuženik kao vjerovnik ponovno podnio prijedlog za izravnu naplatu temeljem navedene presude 12. srpnja 2022. tvrdi da je od dana ovršnosti iste pa do 12. srpnja 2022. proteklo deset godina i dva mjeseca, pa zaključuje da je prigovor tužitelja da je zahtjev za naplatu izvan roka u cijelosti osnovan, slijedom čega smatra da nije osnovan zaključak prvostupanjskog suda da bi prekid zastare trajao sve do obavijesti Financijske agencije o danu prestanka izvršenja 4. kolovoza 2018.
9. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima, a cijeneći da tužitelj ni sadržajno ne ukazuje na počinjenje ijedne bitne povrede odredaba parničnog postupka, ovaj sud je primjenom odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP) utvrdio da navedena odluka nije opterećena nijednom bitnom povredom na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
10. Nadalje, kako iz potvrde Financijske agencije proizlazi da je u odnosu na navedenu ovrhu pod brojem Ovr-7830/11 utvrđena nemogućnost izvršenja temeljem čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine" broj: 68/18) obzirom da je čl. 33. st. 1. navedenog Zakona propisano da je Agencija dužna u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog Zakona prestati izvršavati osnove za plaćanje koje na dan stupanja na snagu ispunjavaju uvjet iz čl. 12. st. 1. navedenog Zakona, pravilno smatra prvostupanjski sud da nije nastupila zastara naplate spornog potraživanja obzirom da ovrha ne postaje nemoguća samim evidentiranjem tražbine u Očevidnik jer to znači da na računu nema dovoljno sredstava i da tražbina čeka na naplatu.
11. Stoga kako se navedena ovrha prestala izvršavati prema podacima Financijske agencije 4. kolovoza 2018. kroz koje vrijeme je zastara prekinuta jer se poduzimaju pravne radnje da se tražbina naplati, a tuženik je kao ovrhovoditelj podnio prijedlog za izravnu naplatu 12. srpnja 2022. zastarni rok računa se od 4. kolovoza 2018. a ne od 12. svibnja 2012. kada je Financijskoj agenciji dostavljeno rješenje o ovrsi na provedbu sve primjenom odredbe čl. 241. ZOO-a, slijedom čega nije protekao zastarni rok od deset godina iz čl. 233. st. 1. ZOO-a u kojem se može naplatiti tražbina po pravomoćnoj sudskoj odluci, pa se svi žalbeni navodi tužitelja ukazuju neosnovanim.
12. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 368. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP) odbijanjem žalbe tužitelja potvrditi pobijanu presudu u cijelosti obzirom da primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava kod odluke o troškovima postupka, dok tužitelj istu pobija isključivo kroz uspjeh tužitelja u odnosu na glavnu stvar.
U Varaždinu 11. lipnja 2026.
Predsjednica vijeća
Sanja Bađun
