REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U ZABOKU
Zabok, Matije Gupca 22
Poslovni broj P-54/2026.-47.
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Matko Novinc, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju punomoćnici Kruno Knežević i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 19. svibnja 2026. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika Ane Bago Martić, odvjetnice u Zagrebu, na ročištu za objavu i uručenje odluke 11. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Samoborska cesta 145, Zagreb, OIB 92963223473, s osnove neosnovano naplaćenih iznosa s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u roku od 15 dana isplatiti tužitelju GC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 6.864,22 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom sukladno Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o zateznim kamatama koja teče na iznos od:
5,46 EUR od dana 16.03.2008. g. pa do isplate
3,74 EUR od dana 16.04.2008. g. pa do isplate
5,13 EUR od dana 16.10.2008. g. pa do isplate
11,82 EUR od dana 19.11.2008. g. pa do isplate
2,31 EUR od dana 16.12.2008. g. pa do isplate
28,23 EUR od dana 16.02.2009. g. pa do isplate
19,62 EUR od dana 16.03.2009. g. pa do isplate
22,76 EUR od dana 09.04.2009. g. pa do isplate
22,76 EUR od dana 09.04.2009. g. pa do isplate
21,99 EUR od dana 16.05.2009. g. pa do isplate
19,87 EUR od dana 09.06.2009. g. pa do isplate
17,66 EUR od dana 09.07.2009. g. pa do isplate
16,83 EUR od dana 16.08.2009. g. pa do isplate
19,75 EUR od dana 10.09.2009. g. pa do isplate
17,98 EUR od dana 08.10.2009. g. pa do isplate
17,87 EUR od dana 10.11.2009. g. pa do isplate
21,04 EUR od dana 08.12.2009. g. pa do isplate
24,88 EUR od dana 08.01.2010. g. pa do isplate
30,11 EUR od dana 11.02.2010. g. pa do isplate
28,36 EUR od dana 11.03.2010. g. pa do isplate
32,99 EUR od dana 14.04.2010. g. pa do isplate
42,48 EUR od dana 18.05.2010. g. pa do isplate
44,78 EUR od dana 09.06.2010. g. pa do isplate
55,77 EUR od dana 08.07.2010. g. pa do isplate
46,46 EUR od dana 11.08.2010. g. pa do isplate
71,81 EUR od dana 15.09.2010. g. pa do isplate
62,40 EUR od dana 14.10.2010. g. pa do isplate
63,45 EUR od dana 11.11.2010. g. pa do isplate
77,14 EUR od dana 15.12.2010. g. pa do isplate
90,71 EUR od dana 13.01.2011. g. pa do isplate
73,70 EUR od dana 17.02.2011. g. pa do isplate
82,60 EUR od dana 17.03.2011. g. pa do isplate
77,56 EUR od dana 19.04.2011. g. pa do isplate
90,25 EUR od dana 21.05.2011. g. pa do isplate
102,54 EUR od dana 14.06.2011. g. pa do isplate
119,10 EUR od dana 15.07.2011. g. pa do isplate
145,52 EUR od dana 14.08.2011. g. pa do isplate
110,93 EUR od dana 08.09.2011. g. pa do isplate
99,47 EUR od dana 12.10.2011. g. pa do isplate
99,49 EUR od dana 15.11.2011. g. pa do isplate
101,47 EUR od dana 14.12.2011. g. pa do isplate
111,24 EUR od dana 15.01.2012. g. pa do isplate
113,56 EUR od dana 14.02.2012. g. pa do isplate
113,11 EUR od dana 14.03.2012. g. pa do isplate
109,96 EUR od dana 12.04.2012. g. pa do isplate
112,15 EUR od dana 16.05.2012. g. pa do isplate
115,09 EUR od dana 16.06.2012. g. pa do isplate
111,42 EUR od dana 15.07.2012. g. pa do isplate
111,49 EUR od dana 16.08.2012. g. pa do isplate
106,09 EUR od dana 13.09.2012. g. pa do isplate
109,03 EUR od dana 13.10.2012. g. pa do isplate
112,78 EUR od dana 16.11.2012. g. pa do isplate
111,35 EUR od dana 12.12.2012. g. pa do isplate
107,51 EUR od dana 16.01.2012. g. pa do isplate
106,90 EUR od dana 19.02.2012. g. pa do isplate
105,74 EUR od dana14.03.2013. g. pa do isplate
112,65 EUR od dana 19.04.2013. g. pa do isplate
105,69 EUR od dana 09.05.2013. g. pa do isplate
101,10 EUR od dana 12.06.2013. g. pa do isplate
100,57 EUR od dana13.07.2013. g. pa do isplate
102,12 EUR od dana 09.08.2013. g. pa do isplate
104,29 EUR od dana14.09.2013. g. pa do isplate
107,49 EUR od dana 13.10.2013. g. pa do isplate
108,15 EUR od dana 13.11.2013. g. pa do isplate
112,25 EUR od dana 15.12.2013. g. pa do isplate
106,72 EUR od dana 10.01.2014. g. pa do isplate
99,85 EUR od dana 13.02.2014 g. pa do isplate
102,03 EUR od dana 13.03.2014. g. pa do isplate
100,43 EUR od dana 10.04.2014. g. pa do isplate
98,88 EUR od dana09.05.2014. g. pa do isplate
98,81 EUR od dana 17.06.2014. g. pa do isplate
99,84 EUR od dana 11.07.2014. g. pa do isplate
101,96 EUR od dana 09.08.2014. g. pa do isplate
102,85 EUR od dana 13.09.2014. g. pa do isplate
103,02 EUR od dana 08.10.2014. g. pa do isplate
107,27 EUR od dana 13.11.2014. g. pa do isplate
107,73 EUR od dana 12.12.2014. g. pa do isplate
108,07 EUR od dana 13.01.2015. g. pa do isplate
108,28 EUR od dana 12.02.2015. g. pa do isplate
108,28 EUR od dana 14.03.2015. g. pa do isplate
108,28 EUR od dana 15.04.2015. g. pa do isplate
108,28 EUR od dana 13.05.2015. g. pa do isplate
108,28 EUR od dana 12.06.2015. g. pa do isplate
108,28 EUR od dana 15.07.2015. g. pa do isplate
108,28 EUR od dana 08.08.2015. g. pa do isplate
108,28 EUR od dana 16.09.2015. g. pa do isplate
za svaki iznos sve po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodiš tu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, p ri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
II. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva koji glasi:
"Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Samoborska cesta 145, Zagreb, OIB 92963223473, isplatiti tužitelju GC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove razlike nedospjelog iznosa glavnice na dan 30. rujna 2015. kao dana kada je provedena konverzija u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe iznos od 1.581,62 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena."
III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.462,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom sukladno Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o zateznim kamatama tekućom od dana presuđenja 11. lipnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snaz i na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka odbija kao neosnovan.
IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužitelj je u tužbi naveo da je s tuženikom zaključio ugovor o namjenskom kreditu broj 3208415286/07 dana 13. veljače 2007. na iznos od 58.408,86 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, koji mu je isplaćen 20. veljače 2007. Ugovor o kreditu je sklopljen s namjenom kupnje stana za osobne potrebe tužitelja kao potrošača. U čl. 7. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima od 444,14 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan plaćanja. Stranke su zaključile i Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015) i konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.
1.1. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. prema kojoj je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditu koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Priroda i specifičnost valute CHF poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije niti može bi svjestan rizika kojeg preuzima. I sama nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz CHF ozbiljan je uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit u CHF u reklamama nudi najnižu ugovorenu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače takav ugovor povoljan i uvjerava potrošača da je CHF sigurna valuta, a često potrošaču daje pojedinačnu procjenu da je kreditno sposoban samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj CHF.
1.2. Kad prodavatelj robe ili pružatelj usluge izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na prodavatelju robe ili pružatelju usluga.
1.3. Iako je tužitelj zaključio dodatak ugovoru o kreditu, time nije izgubio pravni interes za pokretanjem predmetnog postupka, što je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske. Poziva se na odredbe o ništetnosti iz Zakona o obveznim odnosima te smatra da samom konverzijom ugovora ništetna odredba ne može postati pravovaljana, već moraju biti ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 325. Zakona o obveznim odnosima. Poziva se na Direktivu Vijeća Europe 93/2013/EEZ od 5. travnja 1993. i na Presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019.
1.4. Zatražio je isplatu preplaćenih anuiteta zbog tečajne razlike u iznosu od 7.141,58 EUR, kao i razliku u neotplaćenoj glavnici koju je tuženik obračunao prilikom provedbe konverzije. Glavnica je trebala biti daleko manja da nije bilo drastičnog porasta tečaja i povećanja kamatne stope zbog čega su sve izvršene uplate na ime kredita najvećim dijelom iskorištene za podmirivanje tako nastalog povećanja anuiteta pa kad je došlo do konverzije kredita, tužitelj je praktički bio na početku otplate svoje glavnice.
2. Podneskom od 12. studenoga 2024. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na način kao u izreci u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka te sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22).
3. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da smatra da tužitelj raspolaže svom dokumentacijom na temelju koje bi mogao urediti svoje tužbeni zahtjev, jer mu je iste dostavio tuženik na njegov zahtjev. Prvenstveno smatra da tužba nije dopuštena. Podredno je osporio tužbene zahtjeve tužitelja. Spori osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Osporio je tužitelju svojstvo potrošača. Istaknuo je prigovor zastare tražbine tužitelja.
3.1. Dodatkom ugovora o kreditu položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednačen je s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR te je zakonom bila točno propisana procedura po kojoj se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, način provjere izračuna konverzije uz obavijest potrošača o tome. Tuženik je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje dodatka ugovoru o kreditu, a tužitelj je odlučio želi li ili ne izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom. Kako je konverzija provedena sukladno odredbama zakona, njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti.
3.2. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. prosinca 2022. daje se potrošačima isključivo pravo na zatezne kamate na tzv. preplatu iz konverzije, a što nije predmet ovoga postupka. Prema stavu istoga suda od 1. lipnja 2022. odluka u kolektivnom sporu ne odnosi se na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak. Zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja roba ili pružatelja usluge. Osporio je i zatraženi tijek zakonskih zateznih kamatama, smatra da zatezne kamate eventualno teku od dana podnošenja zahtjeva.
3.3. U odnosu na zahtjev tužitelja za isplatom navodne razlike glavnice, tuženik smatra da zatraženi iznos ne predstavlja iznos koji je tužitelj tijekom otplate kredita više platio s osnove povećanja tečaja po predmetnom ugovoru o kreditu, već je isti posljedica sklapanja dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija. Tužitelj je pristao na sklapanje dodatka ugovoru o kreditu koji je sastavljen sukladno obveznim zakonskim odredbama od strane tuženika te su tako sporazumno određeni uvjeti kredita za razdoblje od 30. rujna 2015. pa nadalje. Predložio je odbaciti tužbu, podredno odbiti sve tužbene zahtjeve tužitelja uz dosudu naknade parničnog troška tuženiku.
4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o namjenskom kreditu na str. 20 do 26 spisa, u pregled efektivne kamatne stope na str. 27-37 spisa, u dopis s dostavom podataka na str. 38-47 spisa, u e-mail korespondenciju na str. 48-49 spisa, u dodatak ugovoru o kreditu na str. 59-64 spisa, u posebni izvadak iz zemljišne knjige na str. 65 spisa, u dokumentaciju na str. 102 spisa, saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja, proveo financijsko vještačenje i pročitao nalaz i mišljenje financijskog vještaka Darfin d.o.o.
4.1. U ovom je predmetu već bila donesena prvostupanjska presuda pod poslovnim brojem P-665/2023.-21. od 31. siječnja 2025. koja je u međuvremenu djelomično ukinuta na način da je u ovom ponovljenom postupku ostalo za odlučiti o zahtjevu tužitelja za isplatom po osnovi razlike anuiteta zbog ništetnosti valutne klauzule i po osnovi razlike glavnice te o troškovima cjelokupnog postupka.
4.2. Iako je drugostupanjski sud naveo da nije razjašnjeno pitanje postoji li razlika u obvezi tužitelja i potrošača u valjanim kreditima vezanim uz EUR i uputio da se strankama ponovno omogući izjašnjenje i dokazivanje kolika je bila predviđena kamata za takvu vrstu kredita vezanim uz EUR, je li bila predviđena promjenjivost i te kamate i je li ta promjenjivost ništetna, kolika je razlika između onog što je po dodatku već primio tužitelj i onog što bi mu trebalo biti isplaćeno pri usporedbi tužiteljevog ugovora s valjanim ugovorom vezanim uz EUR, valja reći da nitko od stranaka nije ni naknadno predlagao takvu usporedbu niti je u tom smislu predlagao bilo kakve daljnje dokaze.
5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu po osnovi valutne klauzule osnovan, dok nije osnovan dio tužbenog zahtjeva na isplatu razlike glavnice.
6. Nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile 13. veljače 2007. predmetni ugovor o kreditu broj 3208415286/07.
7. Istim ugovorom o kreditu tužitelju je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 58.408,86 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Istim ugovorom ugovoren je rok otplate od 15 godina te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s odlukom banke, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje. Kredit je odobren za kupnju stana. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, u iznosu od 444,14 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan plaćanja.
8. Nadalje, među strankama je bilo nesporno da su zaključile dodatak ugovoru o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanima Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 102/2015, u daljnjem tekstu: ZIDZPK).
8.1. Nadalje, ugovorne strane suglasno su utvrdile da ukupni iznos preplate iznosi 35.359,49 kn. Ugovorne strane su suglasno utvrdile da na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita u EUR utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita iz čl. 4. koja je zakonski učinak konverzije kojeg prinudno snosi vjerovnik, iznosi 21.416,02 EUR, koji se iznos korisnik kredita obvezao otplatiti u anuitetima, a mjesečni iznos anuiteta iznosio je 308,26 EUR u kunskoj protuvrijednosti.
9. Sud je prije svega utvrđivao je li tužitelj ugovor sklopio u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe, a što je tuženik tijekom postupka osporio.
9.1. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., G,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
9.2. Saslušan u svrhu dokazivanja, tužitelj je iskazao da je predmetni ugovor zaključio u privatne svrhe i to za kupnju stana, u kojem i danas živi s obitelji. Cijeli kreditni iznos utrošen je u tu svrhu. Nije u to vrijeme bio ni vlasnik obrta ni OPG niti u vlasničkoj strukturi nekog trgovačkog društva. Radio je u policiji. Kod kuće je sa suprugom razgovarao da bi htjeli podignuti kredit u EUR jer će kad-tad euro postati naša valuta, međutim, kad je došao u banku, nakon razgovora sa službenicom, službenica ga je nagovorila na zaključenje ugovora o kreditu u CHF navodeći da je to najpovoljnije i da je najpovoljnija rata. Kako je u to vrijeme samo on radio, a ne i supruga, pristao je na zaključenje tog ugovora jer mu je svaka kuna bila bitna. O valutnom riziku mu ništa nije rečeno prilikom pregovora osim što je rečeno da ako bude malo veća kamata, da će to biti malo veća rata. O CHF kao valuti nije ništa stručno objašnjavano. Banka je sastavila ugovor o kreditu. Nije ni na koji način mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredbi. Ugovor je bio unaprijed pripremljen. S mjesečnim ratama se dogodila katastrofa jer je rata na početku bila nešto manja od 2.000,00 kn, a potom je narasla na 3.700,00 ili na 3.800,00 kn, što je u to vrijeme bila skoro cijela njegova plaća. Htio je kredit na manje godina, ali mu takav kredit nisu dali te je pristao i na rok otplate 15 godina i na valutu CHF. Ni prilikom zaključenja ugovora o konverziji nije bilo govora o tome da bi zaključenjem iste izgubio prava osporavati odredbe osnovnog ugovora. Da je znao da će rata osnovnog ugovora toliko narasti, nikad ne bi zaključio takav ugovor. On je laik, pročitao je ugovor, ali se stručno u to nije razumio. Što se tiče konverzije, većina ljudi je pristala na zaključenje konverzije, pa tako i on, a nakon toga mu je bila manja rata otplate kredita. Stan nije nikad davao u najam ili zakup. Banka mu je predložila izračun konverzije. Na taj izračun nije mogao utjecati. Službenica banke je navela da je u tom slučaju rata kredita dosta manja od ostalih, da je taj kredit najpovoljniji i da to sada svi uzimaju. Zbog toga je pristao na zaključenje ugovora. Ugovor je pročitao prije potpisivanja.
9.3. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe te potrebe svoje obitelji. Isto proizlazi i iz same svrhe ugovora o kreditu, koji je odobren za kupnju stana.
9.4. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.
10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P - 1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.
10.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-
2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.
10.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.
10.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).
10.5. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.
11. Prigovor zastare u odnosu na tražbinu po osnovi isplate temeljem ništetne odredbe o otplati kredita u valutnoj klauzuli u CHF prema tečaju na dan isplate nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO -a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu). Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., to do tada u odnosu na isplatu stečenog bez osnove po osnovi ništetnosti dijela valutne klauzule u CHF nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO), sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćaju od 31. siječnja 2022. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravno shvaćanje, koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto potvrđuje i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
12. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutnu klauzulu, kolektivni spor je pravomoćno završio tek 14. lipnja 2018. te od tada pa do podnošenja tužbe 12. lipnja 2023. nije protekao zastarni rok od 5 godina za podnošenje tužbe po toj osnovi.
15. Po čl. 138. a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.
15.1. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je tužitelj dužan vraćati anuitete kredita prema tečaju na dan isplate pojedinog anuiteta.
15.2. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.
16. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.
16.1. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Tuženik nije predložio daljnje dokaze na tu okolnost.
16.2. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužitelja da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužitelja informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u odnosu na obje sporne ugovorne odredbe, budući da je tužitelju predočeno jedino da je predmetni kredit – najpovoljniji i s najpovoljnijim mjesečnim anuitetom, tužitelj nije dobio nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora te je time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03). Službenik banke je tužitelju sam ponudio kredit u kojem je glavnica vezana uz valutu CHF. Tužitelj je zbog promjene tečaja tuženiku više platio od onog koliko bi platio da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Ono čega je tuženik trebao biti svjestan jest da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a ne u odnosu na CHF te je o tome morao izvijestiti tužitelja u skladu s načelom dobrog gospodarstvenika.
16.3. Iskazom tužitelja utvrđeno je da ni u konkretnom slučaju tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom nisu utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate jer je tužitelj bio upoznat samo s činjenicom da je takav ugovor o kreditu najpovoljniji i da je rata najmanja. U predmetnom ugovoru nisu navedeni razlozi za promjenu tečaja valute CHF.
16.4. Osim toga, u trenutku zaključenja dodatka ugovoru o kreditu, pravomoćno je bio dovršen postupak po kolektivnoj tužbi kojom je proglašena ništetnom ugovorna odredba koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu po jednostranoj odluci banke, dok još uvijek nije bio pravomoćno dovršen postupak u odnosu na ništetnost valutne klauzule , uslijed čega tužitelj nije mogao raspolagati svim saznanjima relevantnima za ništetnost, temeljem kojih bi mogao donijeti valjanu odluku.
17. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su po jedini potrošači sklopili.
17.1. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.
17.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
18. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj plat io na temelju obračuna tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju.
18.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.
19. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darfin d.o.o. iz Zagreba.
19.1. Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 6.864,22 EUR. Razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenog tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema otplatnom planu banke primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije, izrađen na temelju dokumentacije: prometi po kreditu i obavijest o izračunu konverzije iznosi 1.581,62 EUR. Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30. rujna 2015. iznosi 21.416,02 EUR, iznos preostale glavnice prema otplatnom planu banke primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 33.402,73 CHF, a razlika između ta dva iznosa (163.448,74 kn i 151.532,05 kn) iznosi 11.916,69 kn. Prema obavijesti o izračunu konverzije utvrđena je preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR koja iznosi 4.693,01 EUR.
19.2. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju po čl. 19. c propisan je način izračuna konverzije kredita. Prilikom izrade početnog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta je početno odobrena glavnica kredita u CHF po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, na tako dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita primijenjen je EUR tečaj iste vrste važeći na dan isplate kredita te je tako dobivena početno odobrena glavnica kredita u EUR. Konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR su u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja. Iznos preplate koju tužitelj potražuje u ovom postupku također polazi od tih istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF.
19.3. S obzirom na odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju člankom 19. C kojim je propisan način izračuna konverzije kredita i primjenu eurskih kamatnih stopa na kredite koji su viši od CHF kredita, nije moguće utvrđenu preplatu po dodatku ugovora podijeliti na preplatu po osnovi promjenjive kamatne stope i na valutu.
19.4. Tuženik je općenito prigovarao nalazu i mišljenju financijskog vještaka kao nepotrebnom, ali nije prigovorio samom matematičkom izračunu vještaka, no i dalje je osporavao osnov tražbine tužitelja koji po tuženiku nema pravo ni na kakvu restituciju .
19.5. Saslušan na glavnoj raspravi financijski vještak Darko Prpić iz trgovačkog društva Darfin d.o.o. iskazao je da u cijelosti ostaje kod svog osnovnog i dopunskog nalaza i mišljenja. Na pitanje da objasni što konkretno znači preplata iz konverzije koju je banka obračunala sukladno zakonu te kako je tekao taj proces izračuna konverzije naveo je da sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju po čl. 19. c propisan je način provedbe po kojem je banka postupala na način da je odobreni iznos kredita u CHF prema tečaju Hrvatske narodne banke utvrdila u EUR na isti taj dan te napravila kroz period otplate kredita simulirani europski kredit uz primjenu kamatne stope koju je banka primjenjivala za europske kredite koje je odobravala korisnicima kredita u eurima. Tako dobivene mjesečne iznose anuiteta u eurima je uspoređivala s izvršenim plaćanjima tužitelja te je ukupnom iznosu na dan 30. rujna utvrdila razliku iznosa koje je trebao biti plaćen po takvom kreditu ubrojenim mjesečnim iznosima anuiteta i izvršenog plaćanja tužitelja u predmetnom periodu. Banka je primijenila odredbe način izračuna sukladno čl. 19. C odnosno sukladno zakonu.
19.7. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije, stručno i objektivno sukladno čl. 258. ZPP -a.
19.8. Intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 bila je izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u EUR, a time nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Vještačenjem je u bitnome bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje efekta konverzije, što znači uzevši u obzir ono što je potrošaču konverzijom priznato kao preplata. Time se matematički provjerava je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen. Ako matematički izračuni vještačenja pokažu da u tome postoji preplata, tada nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.
20. Kako je prema nalazu i mišljenju financijskog vještačenja utvrđeno da tužitelj zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nije u potpunosti financijski obeštećen, to se za iznos od 6.864,22 EUR, koliko iznosi razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne odredbe o obvezi otplate mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja, to je tuženik ovaj iznos tužitelju dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO-a).
20.1. Sklapanje sporazuma o konverziji ne znači da tužitelj nema pravo tražiti vraćanje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi pod pretpostavkom da nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Pravila o konverziji ugovora o kreditu ni sam sporazum o konverziji nije uredio pitanje rješavanja preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF, tim više što se ni tuž itelj u sporazumu o konverziji nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tek od trenutka sklapanja sporazuma o konverziji ugovoreni su konkretni iznosi preostale glavnice u EUR i točan način promjenjivosti kamatne stope, a ne i za razdoblje koje je prethodilo konverziji. To znači da sklapanjem sporazuma o konverziji nije postignut puni učinak zaštite tužitelja kao potrošača i nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka.
20.2. No, ovaj sud smatra da pri izračunu visine tražbine nije moguće uzeti u obzir i tzv. negativne razlike iz vremena kad je tečaj bio niži od početno ugovorenog. Tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena kolektivnom zaštitom. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelj kao ugovorna st rana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužitelju nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO -a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju ili kamati nižoj od početno ugovorene, tužitelj bilo što primio ili stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primila, to sud nije prihvatio prigovor tuženika da bi u izračunu trebalo uzeti u obzir i tzv. negativne razlike za vrijeme kad je tečaj plaćanja bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen te za vrijeme u kojem je kamatna stopa bila manja od početne. Osim toga, tuženik nije precizirao prigovor radi prebijanja.
20.3. Tuženiku po stavu ovog suda ne pripada pravo na isplatu zatraženog iznosa razlike iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju posl.br. Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. proizlazi sljedeće: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klau zuli“. Tužitelj nije dokazao da bi takav dodatak bio ništetan niti da ne bi proizvodio pravne učinke. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju. Zato su iznosi koje tužitelj na ime razlike glavnice potražuje posljedica sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a tužitelj nije dokazao da su odredbe tog dodatka ništetne niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), sve cijeneći i nespornu činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, odredbe iz ugovora o konverziji koje se odnose na visinu glavnice nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužitelj mogao odlučiti hoće li takav ugovor o konverziji prihvatiti ili ne.
21. Zakonska zatezna kamata dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. ZOO-a.
22. Bez obzira na djelomičan uspjeh tužitelja u sporu, u odnosu na odluku o parničnom trošku, sud smatra da bi tužitelju pripadalo pravo na naknadu svih potrebnih i opravdanih troškova postupka jer bi u smislu odredbe članka 6. stavak 1. i članka 7. stavak 1. Direktive 93/13 te načela djelotvornosti u suprotnom bilo povrijeđeno pravo tužitelja na zaštitu od ništetnih, odnosno nepoštenih odredaba ugovora u situaciji da zbog traženja te zaštite mora snositi troškove postupka kao potrošač. Naime, pri odlučivanju o troškovima parničnog postupka, mora se uvažiti pravno shvaćanje Suda Europska unije izraženo u odluci u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 (odluka od 16. srpnja 2020.), prema kojem se članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13 u vezi s čl. 155. ZPP -a te su tužitelju priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23, 107/25).
22.1. Parnični trošak tužitelja obuhvaća trošak sastava tužbe (tbr. 7/1-100 bodova), trošak zastupanja na ročištu 16. listopada 2024., 21. siječnja 2024., 25. ožujka 2025. i 19. svibnja 2026. (tbr. 9/1-100 bodova), trošak sastava podnesaka od 24. siječnja 2024. i 12. studenoga 2024.(tbr. 8/1-100 bodova), trošak sastava žalbe protiv presude (tbr. 10/1 – 125 bodova), što ukupno iznosi 825 bodova ili 1.650,00 EUR, računajući vrijednost jednog boda od 2,00 EUR. PDV na taj iznos jest 412,50 EUR, što ukupno iznosi 2.062,50 EUR.
22.2. Trošak sastava podneska od 16. listopada 2024. nije neophodan trošak kojeg bi bila dužna snositi suprotna stranka jer je uplata predujma vidljiva i u evidencijama računovodstva ovoga suda. Trošak sastava podneska od 11. siječnja 2025. također nije neophodan trošak za vođenje ove parnice jer se tužitelj ranijim podneskom od 12. studenoga 2024. očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, a preostale dijelove sadržaja tog podneska je tužitelj iznio ili mogao iznijeti ranije.
22.3. Tužitelju pripada trošak vještačenja u iznosu od ukupno 400,00 EUR u cijelosti, bez obzira na uspjeh u parnici, tako da ukupni parnični trošak iznosi 2.462,50 EUR.
22.5. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a od dana presuđenja pa do isplate.
23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Zaboku 11. lipnja 2026.
Sutkinja
Karolina Balen
Uputa o pravu na žalbu:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u Splitu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.
Dostaviti:
1. Odvj. Matko Novinc, Zagreb
2. Odvj. Kruno Knežević, Zagreb
3. eOglasna ploča suda
