Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-224/2026-14

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ivani Galić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LC iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šebalj, Mraz i Šuti j.t.d., Zagreb, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima Borisu Porobiji, Sanji Porobija i Margiti Kiš Kapetanović iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija j.t.d., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 07. svibnja 2026. u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenice punomoćnika tužitelja BC, odvjetničke vježbenice i zamjenice punomoćnika tuženika Silvije Crnogača Ćorušić, odvjetnice, dana 11. lipnja 2026. godine

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o kreditu broj: 3204289568 od 09. travnja 2005., ovjerenog kod Javnog bilježnika Bojane Štimac dana 13. travnja 2005. godine pod brojem: OU-506/2005, a koji glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.''

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 23. C. Ugovora o kreditu broj: 3204289568 od 09. travnja 2005., ovjerenog kod Javnog bilježnika Bojane Štimac dana 13. travnja 2005. godine pod brojem: OU-506/2005, a koji glasi: ''Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora.''

III. Utvrđuju se ništetnim odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita Općih uvjeta poslovanja banke važećih u vrijeme prijevremene otplate kredita.

IV. Utvrđuju se ništetnim odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita Odluke o tarifi naknada za usluge Kreditora važećih u vrijeme prijevremene otplate kredita.

V. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju EC iz [adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]:

a) iznos od 371,28 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15.04.2005. do isplate,

b) iznos od 444,98 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13.06.2012. do isplate, i

c) naknaditi tužitelju parnični trošak ovog postupka u iznosu od 913,09 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11.06.2026. do isplate,

s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 76/96, 72/ 02 i 153/04), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.

Obrazloženje

1. U tužbi od 15.01.2026. tužitelj navodi da je s tuženikom dana 09. travnja 2005. godine, sklopio Ugovor o kreditu broj 3204289568 kojim se Ugovorom isti, kao kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 46.730,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Temeljem odredbe članka 2. Ugovora o kreditu opisanog u tužbi, tužitelj je bio obvezan podmiriti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, pa je tako istom odredbom određeno: “Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.“ Uvidom u prometnu karticu po kreditu, kao i uvidom u potvrdu tuženika od 11. ožujka 2025. godine, utvrđeno je da je tužitelj uplatio iznos od 371,28 EUR na ime naknade za obradu zahtjeva i to dana 14. travnja 2005. godine. Odredbom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ( ZZP/03), važećem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Odredbom stavka 4. citiranog zakona propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. S obzirom da iz sporne odredbe ugovora o kreditu proizlazi da će tuženik naplatiti naknadu za obradu kredita u skladu s aktima banke, a kako Ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade, takvom ugovornom odredbom tuženik je proizvoljno odredio visinu naknade, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, to je predmetna ugovorna odredba ništetna jer je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 87. stavak 1. ZZP/03). S time u vezi ističe se kako ovakva odredba nije dovoljno jasna niti je jasno određeno na što se navedeni troškovi odnose, a niti je logično da visina tih troškova ovisi o visini iznosa kredita. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. U svjetlu navedenih odredbi proizlazi da je predmetna ugovorna odredba neodrediva jer ugovor ne sadrži jasno definirane parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade pa je ugovorna odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a.

2. Prihvaćanjem takve ugovorne odredbe o kojoj stranke nisu unaprijed pregovarale, već je obveza rezultat prihvaćanja standardiziranog ugovora, unaprijed sročenog i priređenog od strane banke, tužena kao jača strana ugovornog odnosa postupila nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a, što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa je navedena odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi naknade za obradu kredita to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti spornu odredbu ugovora kao bi isti mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga se ovdje zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

3. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, obzirom je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, o kojoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to su stoga ugovoren odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira time da tuženik koji je dakle odgovoran za ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja tih naknada. Također, prema izraženom stavu Vrhovnog suda RH Su IV- 308/20 od 5.11.2020., ugovorna odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu prema članku 49. ZZP-a, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.

4. Odredbe općih Banke o prijevremenoj otplati su također ništetne jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo, radilo se o unaprijed formuliranom aktu glede kojega potrošač nije imao bilo kakav utjecaj na sadržaj odredbi, nejasno je od čega se sastoji naknada za prijevremenu otplatu, te na koji je način određena njezina visina. Uvidom u potvrdu tuženika vidljivo je kako je dana 12.06.2012. godine tužitelju naplaćena naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 444,98 EUR. Temeljem odredbe članka 23. C. Ugovora o kreditu opisanog u čl. 1. historijata tužbe, tužitelj je bio obvezan podmiriti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, pa je tako istom odredbom određeno: “Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Važećoj odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora.“ Ističe se kako niti Ugovorom o kreditu, niti Odlukom o tarifi naknada za usluge Kreditora, kao niti Općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate nije jasno od čega se sastoji naknada za prijevremenu otplatu, te na koji način je određena njezina visina. Dakle, tuženik je jednostrano odredio ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, kao i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, isti je ugovor unaprijed sastavljen po tuženiku, pri čemu se nije ni na koji način pregovaralo s tužiteljem u pogledu citiranih ugovornih odredbi, niti je isti imao mogućnost da na bilo koji način utječe na sadržaj istih, kao što niti nije bio upoznat sa visinom naknada niti njezinim određivanjem.

5. U skladu s navedenim, tužitelj predlaže donošenje slijedeće presude: ''I Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o kreditu broj: 3204289568 od 09. travnja 2005., ovjerenog kod Javnog bilježnika Bojane Štimac dana 13. travnja 2005. godine pod brojem: OU-506/2005, a koji glasi: “Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.“

II Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 23. C. Ugovora o kreditu broj: 3204289568 od 09. travnja 2005., ovjerenog kod Javnog bilježnika Bojane Štimac dana 13. travnja 2005. godine pod brojem: OU-506/2005, a koji glasi: “Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Važećoj odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora.“

III Utvrđuju se ništetnim odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita Općih uvjeta poslovanja banke važećih u vrijeme prijevremene otplate kredita. IV Utvrđuju se ništetnim odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita Odluke o tarifi naknada za usluge Kreditora važećih u vrijeme prijevremene otplate kredita.

V Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d ,Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju LC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 371,28 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koje teku od 15. travnja 2005. g. do isplate i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 01. kolovoza 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana. VI Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju LC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 444,98 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koje teku od 13. lipnja 2012. g. do isplate i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 01. kolovoza 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana. VII Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.''

6. Tuženik u odgovoru na tužbu od 13.03.2026. navodi da je vidljivo iz tužbe da tužitelj postavlja: (i) deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti članka 2. Ugovora o kreditu broj 3204289568 u dijelu kojim se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknade za usluge; (ii) deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti članka 23.c. Ugovora o kreditu broj 3204289568 u dijelu kojim se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita; (iii) deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita Općih uvjeta poslovanja banke važećih u vrijeme prijevremene otplate kredita; (iv) deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita Odluke o tarifi naknada za usluge Kreditora važećih u vrijeme prijevremene otplate kredita; (v) kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 371,28 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na ime plaćene ulazne naknade (naknade za obradu kredita); (vi) kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 444,98 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na ime plaćene naknade za uvećanu uplatu (naknade za prijevremenu otplatu kredita). Tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, i činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu.

7. Tuženik ističe prigovor zastare s obzirom da je naknada za gotovinsku isplatu (a ne za obradu kredita kako to navodi tužitelj) u iznosu od 371,28 EUR naplaćena 14.04.2005. godine, dok je naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 444,98 EUR naplaćena 12.06.2012. godine. Tužba je podnesena 2026. godine znači nakon više od 10 godina. Tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb br. P– 1401/12 (VTSRH br. Pž-7129/13) nije prekinula tijek zastarnog roka za tužiteljev zahtjev za isplatu po osnovi naplaćenih naknada. I da je kolektivna tužba prekinula tijek zastare tužbeni zahtjev bi opet bio u zastari jer je prošao petogodišnji zastrani rok. U odnosu na prigovor zastare, tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Zadru, posl. br. Gž- 1145/2021 od 6. travnja 2022. godine: „48. U odnosu na potraživanje s osnova isplaćene naknade za troškove obrade predmetnog kredita u iznosu od 2.099,33 sa pripadajućom zateznom kamatom i iznosa od 1.376,00 s osnova isplaćenog iznosa troška ovjere ugovora kod javnog bilježnika s osnove ništetnosti odredaba čl. 2. st. 4. i čl. 23. st. 1. toč. H. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu navesti je da je taj zahtjev tužitelja neosnovan budući je nastupila zastara prava potraživanja naplate istih ovo stoga što je tužitelj iznos od 2.099,33. kn platio dana 17. travnja 2007., a iznos od 1.376,00 kn platio dana 13. travnja 2007., dakle protekom zastarnog roka od pet godine iz čl. 225. ZOO, jer je tužitelj tužbu podnio dana 12. lipnja 2019. „

8. Tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe kako je vrijednost predmeta spora od strane tužitelja naznačena suviše visoko obzirom da je tužitelj postavio kondemnatorni zahtjev za isplatu na iznos od ukupno 816,26 EUR. U tome smislu tuženik ukazuje i na sudsku praksu: „U sporu tužiteljica je istaknula zahtjev za činidbu, te deklaratorni zahtjev koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu. Deklaratorni je zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora se računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu.“ (VSRH, br. Revr 774/05-2 od 13.12.2005.)“; „Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koja treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se tada samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu“ (VSRH, br. Revr 475/08- 2 od 27.10.2008.). Stoga tuženik predlaže Naslovnom sudu da sukladno čl. 40. Zakona o parničnom postupku brzo i na prikladan način provjeri točnost naznačene vrijednosti predmeta spora odnosno da naznači vrijednost predmeta spora na iznos od 816,26 EUR.

9. Tuženik ističe da tužitelj u tužbi nije naveo u čemu bi se sastojala neravnoteža između tužitelja i tuženika. Tuženik ističe kako sama okolnost da su odredbe Ugovora o kreditu unaprijed sastavljene i da o njima nije pojedinačno pregovarano, ne znači da su te odredbe automatski ništetne. Da bi se utvrdila njihova ništetnost, potrebno je dokazati da su takve odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja te da uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a teret dokazivanja tih okolnosti je na onome tko se na ništetnost poziva. U konkretnom slučaju tužitelj nije niti naveo, a kamoli dokazao postojanje bilo kakve značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana koja bi išla njemu u korist. Isto potvrđuje i Županijski sud u Zagrebu u odluci posl. br. Gž-253/23 od 25. ožujka 2024.g.: “8.3. Iako se temeljem čl. 81. st. 2. mjerodavnog ZZP/03 smatra da se o unaprijed sastavljenim spornim odredbama čl. 23.c., čl. 23.j., čl. 23.k. i čl. 23.l. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo jer tuženik ne dokazuje suprotno, to ne podrazumijeva da su se ujedno ostvarile i pretpostavke nepoštenosti ugovornih odredbi. Stoga zaključak suda prvog stupnja o nepoštenosti tih odredbi i njihovoj posljedičnoj ništetnosti nije moguće prihvatiti.; 8.4. Naime, da bi se određene ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo mogle smatrati nepoštenima i posljedično ništetima, potrebno je da one suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Teret dokaza ovih činjenica je na onome tko se na ništetnost poziva, dakle na tužitelju.; 8.5. Prema odredbi čl. 2. st. 1. ZPP sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sadržaj sudske presude uvjetovan je sadržajem činjenične osnove i pravne norme koje na nju treba primijeniti, pri čemu pravna osnova zahtjeva predstavlja pravnu kvalifikaciju spornog pravnog odnosa i pravna pravila koja opravdavaju ili, kao u ovom slučaju, ne opravdavaju traženje da sud donese odluku određenog sadržaja.; 8.6. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem tužitelj, suprotno čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 299. st. 1. ZPP nije naveo činjenice ni ponudio dokaze za osnovanost zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredaba čl. 23.c., čl. 23.j., čl. 23.k. i čl. 23.l. Ugovora o kreditu, nisu ostvarene pretpostavke za primjenu čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1. ZZP/03.; 8.7. Stoga se odluka iz toč. 3. izreke presude suda prvog stupnja temelji na izvođenju nepravilnog zaključka o tome da odredbe Ugovora o kreditu o kojima se nije pojedinačno pregovaralo iz čl. 23.c., čl. 23.j., čl. 23.k. i čl. 23.l. suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.„ Tuženik stoga predlaže da sud temeljem odredbe 221.a. ZPP-a o teretu dokaza odbije tužbu i tužbeni zahtjev.

10. Tuženik ističe da je naknada za gotovinsku isplatu kredita valjano ugovorena. Naknada za gotovinsku isplatu kredita iz odredbe članka čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu temelji se, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. U tim posebnim propisima, namijenjenim upravo zaštiti potrošača, zakonodavac je u: 1.) čl. 1. i čl. 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 143/2013) dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“; 2.) ministar financija je 31. siječnja 2014. donio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), u kojem je u čl. 3. st. 2. banka izričito ovlaštena da može (uz naknade predviđene čl. 3. st. 1. Pravilnika) naplatiti i „drugu naknadu pod uvjetom da je bila sadržana u tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade u vrijeme zaključenja ugovora“. Naknada za gotovinsku isplatu kredita za adaptaciju, dovršenje, rekonstrukciju, dogradnju i izgradnju propisana je Odlukom o Tarifi naknada za usluge iz 2005. godine (točka B3.4.2. stranica 4. Tarife). Tuženik također ističe kako je plaćanje naknada banci uvriježeno u poslovanju kreditnih institucija, na svim kontinentima, dakle nije u praksi nepoznato, niti su naknade per se zabranjene. O tome najbolje svjedoči i Direktiva 2014/17/ЕU Europskog Parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014.o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010. Ta Direktiva već u članku 4. (Definicije) navodi sljedeće: „efektivna kamatna stopa” (EKS) znači ukupni trošak kredita za potrošača, izražen kao godišnji postotak ukupnog iznosa kredita, uključujući, prema potrebi i troškove iz članka 12. stavka 2. te izjednačuje na godišnjoj osnovi sadašnju vrijednost svih budućih ili postojećih obveza (povlačenja tranše, otplata i naknada), dogovorenih između vjerovnika i potrošača. Također u članku 11. (Standardne informacije koje treba uključiti u oglašavanje) Direktive je propisano kako se u standardnim informacijama koje se pružaju potrošaču navode jasno, sažeto i uočljivo sljedeće stavke: „(…); (c) stopa zaduživanja, uz navođenje je li fiksna ili varijabilna ili kombinacija obaju kamata, zajedno s pojedinostima o svim naknadama uključenim u ukupne troškove kredita za potrošača“ O tome da naknade predstavljaju redoviti trošak kredita ukazuje i Direktiva 2008/48/EZ2 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ koja navodi kako se ukupni troškovi kredita sastoje: „(…); (g) „ukupni troškovi kredita za potrošača” znači svi troškovi, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika; troškovi u pogledu dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, a posebno premije osiguranja, također su uključeni ako je, povrh toga, sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno s ciljem dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koje vrijede na tržištu; '' Stoga, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za gotovinsku isplatu kredita je bila redoviti trošak kreditiranja, koji je je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu tako i na razini Europske unije. Da je zakonodavac smatrao kako je naplata naknada od strane banaka nezakonita onda takvo ovlaštenje banke ne bi dodatno uredio gore citiranim posebnim propisima koji sadrže izričito ovlaštenje banke naplatiti naknadu. Očito je stoga, kako je neosnovan tužbeni zahtjev usmjeren na ništetnost dijela članka 2. Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ovlaštenje banke naplatiti naknadu za gotovinsku isplatu kredita za adapaciju, a s obzirom da predmetna odredba nije bila protivna prisilnim propisima koji su primjenjivi na predmetni ugovor o kreditu koji je sklopljen 2005. godine.

11. Tuženik ističe da je ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Direktiva 2014/17/ЕU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014., str. 34.).

12. 2 Direktiva 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL L 133, 28.04.2008., str. 12). Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Gore navedena odredba je u skladu sa člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 koja propisuje da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučenih usluga i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za gotovinsku isplatu kredita je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena. Naime, banka skreće pozornost kako je upravo odredbom čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora pa tako i naknadu za gotovinsku isplatu kredita. Nadalje, Odlukom o Tarifi naknada za usluge je u točci B3.4.2. na jasan, razumljiv, određen odnosno odrediv način propisana naknada za gotovinsku isplatu kredita za adaptaciju, dovršenje, rekonstrukciju, dogradnju i izgradnju koja je iznosila 5% od iznosa gotovinske isplate koja prelazi 50% iznosa kredita. Odluka o Tarifi naknada za usluge je u svako doba (kao i danas) dostupna u poslovnicama Banke. Tužitelju je pritom banka odobrila popust od 50% pa je na kraju platio naknadu u iznosu od 2,5%. Namjena predmetnog ugovora o kreditu je adaptacija stambenog objekta (čl. 6. Ugovora o kreditu). U konkretnom slučaju, Banka je izravno tužitelju isplatila iznos od 223.529,87 kn dok je naknadu za gotovinsku isplatu kredita za izgradnju naplaćena u fiksnom iznosu od 2,5% i to na polovicu ukupnog iznosa kredita koji je izravno isplaćen tužitelju odnosno na iznos od 111.764,94 kn pa je takva naknada bila određena odnosno odrediva u svakom trenutku te jasna, uočljiva i razumljiva. Obveza plaćanja naknade je također propisana Općim uvjetima poslovanja Banke u točci 5. gdje stoji: „Klijent je dužan snositi troškove koji Banci nastanu u pripremama za sklapanje ugovora, u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Banka.“ Stoga tužitelj bio upoznat s Odlukom o tarifi naknada za usluge banke u kojoj je jasno propisana obveza plaćanja naknade za gotovinsku isplatu kredita te je točno, jasno i nedvosmisleno propisan postotak visine naknade.

13. Tuženik ističe da ugovorna odredba nije prouzročila nikakvu (a još manje „znatnu“) neravnotežu između stranaka. U slučaju da sud ipak smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti tuženik prvenstveno ističe kako je u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno utvrditi da li je predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je dužan provjeriti sud koji provodi postupak. Naime, neosnovano je shvaćanje tužitelja, da bi naknada za gotovinsku isplatu kredita prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, još sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže. Praksa automatskog povezivanja činjenice da se o nekoj odredbi potrošačkog ugovora nije pregovaralo ne vodi neposredno zaključku da je time među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Automatsko povezivanje te dvije okolnosti, prema praksi Suda Europske unije ne dolazi u obzir. Naime, prema presudi tog Suda C-415/11 L: „Koncepcija pojma 'značajnije neravnoteže“ na štetu potrošača mora se ocijeniti u svjetlu analize pravila nacionalnog prava koje bi se primijenilo u odsutnosti bilo kakvog sporazuma među strankama, kako bi se utvrdilo da li, i ako da, u kojoj mjeri, ugovor stavlja potrošača u manje povoljnu pravnu situaciju, nego li je to ona koja je propisana važećim nacionalnim pravom.“ Nadalje, u vezi postojanja neravnoteže između banke i potrošača prilikom ugovaranja naknade tužena Banka upućuje i na stavove iz presude Suda EU u predmetu C-621/17 od 3. listopada 2019.: „55. Kada je riječ o pitanju uzrokuju li odredbe o kojima je riječ u glavnom postupku, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu na štetu potrošača, treba utvrditi da je – kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje – naplaćivanje naknade za upravljanje i izlazne naknade predviđeno nacionalnim pravom. Ne čini se – što je ipak dužan provjeriti sud koji je uputio zahtjev – da te odredbe nepovoljno utječu na pravni položaj potrošača predviđen u nacionalnom pravu, osim ako usluge koje se pružaju u zamjenu za naknade nije moguće razumno uključiti u upravljanje zajmom ili u njegovu isplatu odnosno ako su iznosi navedenih naknada stavljenih na teret potrošača nerazmjerni u odnosu na iznos zajma. Na sudu je koji je uputio zahtjev da usto vodi računa o učinku drugih ugovornih odredbi kako bi utvrdio uzrokuju li one znatniju neravnotežu na štetu zajmoprimca.“ Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača te da li je iznos naknade nerazmjeran u odnosu na iznos zajma.

14. Tuženi navodi da u slučaju kada je naknada za gotovinsku isplatu u vrijeme sklapanja ugovora bila:

- izričito zakonski dopuštena;

- ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način u čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu i Odluci o Tarifi naknada za usluge banke;

- iznosila 2,5% i to na polovicu ukupnog iznosa kredita;

- određena odnosno odrediva i lako provjerljiva u svakom trenutku;

- ekvivalentna preuzetom riziku banke;

tuženik smatra kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama odnosno da bi naknada bila nerazmjerna iznosu zajma i/ili povrijedila načelo dobre vrijeme pa da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom/ništetnom. U gore navedenom predmetu C-621/17 sud EU se bavio pitanjem da li ugovorna odredba o naknadama koja ne sadrži konkretne usluge banke koje se pružaju u zamjenu za tu naknadu uzrokuje znatnu neravnotežnu u pravima i obvezama stranaka. Sud EU je na (prvo) postavljeno pitanje: „treba li članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena valja razumjeti tako da nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi naknade za upravljanje i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“ odgovorio: „Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“ U istom predmetu sud EU je u na (drugo) postavljeno pitanje: „treba li članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ odgovorio: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

15. Neovisno o tome, banka opreza radi, ističe kako je pozadina naplate naknade za gotovinske isplate namjenskih (stambenih) kredita izravno na račun klijenata leži u činjenici da tako isplaćeni krediti ustvari odgovaraju nenamjenskim kreditima. Naime, nenamjenski krediti odobravani su s znatno višim kamatama od namjenskih (stambenih kredita) kao što je tužiteljev, pa zbog gotovinske isplate namjenskog (stambenog) kredita u cijelosti na račun klijenata, a ne izvođača radova (u slučaju adaptacije objekta) ili recimo prodavatelja nekretnine (u slučaju kupnje nekretnine) taj kredit ima elemente nenamjenskog kredita te takvi krediti predstavljaju puno veći rizik za banku. U konkretnom slučaju tužitelj je uživao kamatnu stopu koja je predviđena za Ugovore o namjenskom kreditu u iznosu od 5,50% godišnje dok je prosječna kamatna stopa za nenamjenske kredite u vrijeme sklapanja Ugovora bila daleko viša. U situaciji gdje banka na zahtjev tužitelja isplaćuje cjelokupni iznos kredita na račun tužitelja, te time faktično namjenski kredit pretvara u nenamjenski gotovinski kredit, a da pritom ne diže kamatnu stopu na onu koja je primjenjivana za gotovinske nenamjenske već (samo) naplaćuje jednokratnu naknadu od 2,5% i to na polovicu iznosa kredita tužena banka smatra da nema govora o neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana. Tim više, što je sam tužitelj inzistirao na takvom načinu isplate kredita. Stoga, za ocjenu je li ugovorna odredba o naknadama ništetna sud koji provodi postupak dužan je prvenstveno ocijeniti da li je ugovorna odredba o naknadama jasna, razumljiva i uočljiva te ocijeniti da li takva odredba uopće podliježe testu nepoštenosti sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača odnosno čl. 4. st. 2. Direktive 93/13. Sukladno svemu gore navedenom, tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o naknadama. Podredno, u slučaju da sud smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti, tuženik ističe kako je sud dužan uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a posebice (i) iznos kredita i iznos naplaćene naknade (2,5% na polovicu ukupnog iznosa kredita) te odnos ta dva iznosa (ii) nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te (iii) obavijesti i informacije koje je tužitelj imao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te (iv) preuzeti rizik banke, pa na temelju toga donijeti odluku o tome da li tako ugovorena odredba uzrokuje znatnu neravnotežu između stranaka. Sukladno svemu gore navedenom tuženik ističe takva ugovorna odredba ne može i nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. Tuženik, a u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada), navodi da se naknada za prijevremenu otplatu kredita iz odredbe članka 23.c. Ugovora o kreditu temelji, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. U tim posebnim propisima, namijenjenim upravo zaštiti potrošača, naknadu uređuju sljedeće odredbe:

- čl. 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 75/2009);

- potom je Zakonom o izmjenama i dopunama toga Zakona („Narodne novine“, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“;

-ministar financija je 31. siječnja 2014. donio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za prijevremenu otplatu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) glasi: „Članak 3.; 1. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Da je zakonodavac smatrao kako je naknada za prijevremenu otplatu kredita nezakonita, onda takvu naknadu ne bi dodatno uredio gore citiranim posebnim propisima koji sadrže izričito ovlaštenje banke naplatiti naknadu. Isto potvrđuje i HNB na svojim internetskim stranicama: „Ako je potrošački kredit ugovoren prije 2010. godine, naknada za prijevremeno djelomično ili ispunjenje obveze iz kredita u cijelosti, naplaćuje se sukladno važećim tarifama naknada banke s kojom je konkretan kredit ugovoren (…)“ Naposljetku, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za prijevremeno, djelomično ili u cijelosti, ispunjenje svoje obveze, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.) Očito je dakle, kako je tek donesenim Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju u određenoj mjeri ograničeno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, ali samo i isključivo u odnosu na stambene potrošačke kreditiranje i bez bilo kakve retroaktivnosti u primjeni na ugovore o kreditu sklopljene prije stupanja na snagu spomenutog Zakona. Očito je stoga, kako je neosnovan tužbeni zahtjev usmjeren na ništetnost dijela članka 23.c. Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ovlaštenje banke naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a s obzirom da predmetna odredba nije bila protivna prisilnim propisima koji su primjenjivi na predmetni ugovor o kreditu koji je sklopljen 2005. godine, dakle više od 10 godina prije donošenja spomenutog Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju.

17. Tuženik smatra da je ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Gore navedena odredba Zakona o zaštiti potrošača je u skladu sa člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 koja propisuje da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučenih usluga i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena. Naime, banka skreće pozornost kako je upravo odredbom čl. 23.c. Ugovora o kreditu propisano da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate. Nadalje, Odlukom o Tarifi naknada za usluge od 2012. godine je propisana obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplatu.

18. Tuženik navodi da ugovorna odredba nije prouzročila nikakvu (a još manje „znatnu“) neravnotežu između stranaka. U slučaju da sud ipak smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti tuženik prvenstveno ističe kako je u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno utvrditi da li je predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je dužan provjeriti sud koji provodi postupak. Naime, neosnovano je shvaćanje tužitelja, da bi naknada za prijevremenu otplatu kredita prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, još sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže. Praksa automatskog povezivanja činjenice da se o nekoj odredbi potrošačkog ugovora nije pregovaralo ne vodi neposredno zaključku da je time među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Automatsko povezivanje te dvije okolnosti, prema praksi Suda Europske unije ne dolazi u obzir. Naime, prema presudi tog Suda C-415/11 L: „Koncepcija pojma 'značajnije neravnoteže“ na štetu potrošača mora se ocijeniti u svjetlu analize pravila nacionalnog prava koje bi se primijenilo u odsutnosti bilo kakvog sporazuma među strankama, kako bi se utvrdilo da li, i ako da, u kojoj mjeri, ugovor stavlja potrošača u manje povoljnu pravnu situaciju, nego li je to ona koja je propisana važećim nacionalnim pravom.“ Nadalje, u vezi postojanja neravnoteže između banke i potrošača prilikom ugovaranja naknade tužena Banka upućuje i na stavove iz presude Suda EU u predmetu C-621/17 od 3. listopada 2019.: „55. Kada je riječ o pitanju uzrokuju li odredbe o kojima je riječ u glavnom postupku, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu na štetu potrošača, treba utvrditi da je – kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje – naplaćivanje naknade za upravljanje i izlazne naknade predviđeno nacionalnim pravom. Ne čini se – što je ipak dužan provjeriti sud koji je uputio zahtjev – da te odredbe nepovoljno utječu na pravni položaj potrošača predviđen u nacionalnom pravu, osim ako usluge koje se pružaju u zamjenu za naknade nije moguće razumno uključiti u upravljanje zajmom ili u njegovu isplatu odnosno ako su iznosi navedenih naknada stavljenih na teret potrošača nerazmjerni u odnosu na iznos zajma. Na sudu je koji je uputio zahtjev da usto vodi računa o učinku drugih ugovornih odredbi kako bi utvrdio uzrokuju li one znatniju neravnotežu na štetu zajmoprimca.“ Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača te da li je iznos naknade nerazmjeran u odnosu na iznos zajma. U slučaju kada je naknada za prijevremenu otplatu kredita u vrijeme sklapanja ugovora bila:

- izričito zakonski dopuštena;

- ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način u čl. 23.c. Ugovora o kreditu;

- određena odnosno odrediva i lako provjerljiva u svakom trenutku;

19. Također, u gore navedenom predmetu C-621/17 sud EU se bavio i pitanjem da li ugovorna odredba o naknadama koja ne sadrži konkretne usluge banke koje se pružaju u zamjenu za tu naknadu uzrokuje znatnu neravnotežnu u pravima i obvezama stranaka. Sud EU je na (prvo) postavljeno pitanje: „treba li članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena valja razumjeti tako da nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi naknade za upravljanje i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“ odgovorio: „Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“ U istom predmetu sud EU je u na (drugo) postavljeno pitanje: „treba li članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ odgovorio: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Naime, za procjenu značajnije neravnoteže potrebno je stoga preispitivanje načina na koji ugovorna odredba utječe na prava i obveze stranaka. U mjeri u kojoj postoje dodatna pravila od kojih odstupa ugovorna odredba, ona će se smatrati primarnim kriterijem za procjenu znatnije neravnoteže u pravima i obvezama stranaka.

20. U pogledu pitanja bankovne naknade za prijevremenu otplatu kredita: (i) takva odredba nacionalnog prava postoji: riječ je upravo o odredbi čl. 1024. st. 3. ZOO-a koja predviđa da vjerovnik u slučaju prijevremene otplate ima pravo na naknadu (stvarne) štete; stoga (ii) ako bi se utvrdilo da je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita nepoštena odnosno ništetna, tada bi na njeno mjesto stupila ta zakonska odredba, pa bi banka, umjesto naknade za prijevremenu otplatu kredita, bila ovlaštena tražiti naknadu takve (stvarne) štete u smislu odredbe čl. 1024. st. 3. ZOO-a. U takvim okolnostima, ugovorna odredba čl. 23.c. očito ne prouzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima između kreditne institucije i potrošača. Ona, u obostranom interesu ugovornih strana, rješava ovo pitanje na prikladan način, propisivanjem naknade za prijevremenu otplatu kredita (i) čija je formula unaprijed poznata strankama, definira se jasno, i time zapravo (ii) uklanja sporove između stranaka o tom pitanju, (iii) uklanja daljnje troškove koji se odnose na utvrđivanje konkretne štete, ali nipošto ne manje važno, (iv) unaprijed omogućuje potrošačima predvidljivost visine te naknade, a time (iv) i donošenje informirane odluke o prijevremenoj otplati kredita odnosno (v) administrativno jednostavnu i brzu provedbu takve odluke. Konkretne okolnosti koje iz kojih proizlazi osnovanost plaćanja te naknade obrazlažu se u nastavku ovog podneska. Troškovi izravno povezani s prijevremenom otplatom redovito i neizbježivo postoje. Stoga je osnova naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita naknađivanje odnosnog troška, a ne dug s osnove ugovorne kamate koju bi korisnik kredita u skladu s ugovorom inače platio do konačne otplate kredita. Također, tuženik ističe kako se odredbom čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je određeno da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka, nikako ne isključuje mogućnost banke naplatiti izlaznu naknadu u slučaju prijevremenog povrata kredita, jer plaćanje izlazne naknade ne predstavlja uračunavanje kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je tužitelj po ugovoru trebao vratiti. Naime, ne postoji činjenična osnova za tužiteljev ničim obrazloženi zaključak da je tužena banka tužitelju „uračunala kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti“ sukladno odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO-a. Isto potvrđuje i Županijski sud u Bjelovaru u presudi posl. br. Gž-86/2018 od 28. ožujka 2019. godine. „Pogrešno prvostupanjski sud utvrđuje ništetnost točke 12.1. Ugovora pozivom na odredbu Čl. 1024. st. 4. ZOO-a jer se naplaćeni iznos naknade zbog prijevremene otplate ne sastoji od uračunate kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad gaje po ugovoru trebalo vratiti. Matematičkom provjerom Obračuna prijevremene otplate kredita (list 49 spisa) se može utvrditi da 4% nedospjele glavnice daje iznos od 698,07 €. Tužitelj nije priložio plan otplate iz kojeg bi se moglo utvrditi da taj iznos predstavlja kamatu.“

21. Tuženik u nastavku pojašnjava na što je moguće jednostavniji način. Ponajprije valja razumjeti da svi relevantni zakoni koji su u protekla dva desetljeća pa do danas uređivali poslovanje banaka odnosno kreditnih institucija, redovito polaze od sljedeće definicije bankovnih usluga: „bankovne usluge su primanje depozita ili drugih povratnih sredstava od javnosti i odobravanje kredita iz tih sredstava, za svoj račun“. Iz toga proizlaze dva važna zaključka: (i) banka ne može uzeti depozit i na taj depozit plaćati kamate deponentu ili kreditoru (vjerovniku banke), ako (ii) taj novac ne plasira korisniku kredita. Da bi poslovanje banke imalo ekonomskog smisla i da bi time ujedno banka uopće mogla zakonito poslovati s obzirom na svoju striktnu zakonsku obvezu solventnog poslovanja, ona mora korisniku kredita zaračunavati višu kamatu negoli što je duguje vjerovniku banke, tako da banka ostvaruje zaradu na razlici između kamate koju banka zaračunava korisniku kredita i kamate koju duguje vjerovniku. Kamata koju banka plaća svojem vjerovniku predstavlja temeljni trošak nabave novca koji ona plasira korisniku kredita. Kad bi banka imala samo jednog deponenta koji je kod nje oročio depozit od 100.000,00 kn uz kamatnu stopu od x posto, na 10 godina, ona bi tada morala plasirati korisniku kredita taj novac na 10 godina, uz višu kamatu, da bi ispunila elementarni zakonski zahtjev vlastitog solventnog poslovanja, odnosno kako ne bi ugrozila vlastitu sposobnost podmirenja obveza prema svojim deponentima. Isto vrijedi i kad bi se banka kreditno zadužila u svrhu odobravanja takvog kredita. Ako bi korisnik kredita prijevremeno otplatio kredit u petoj godini, banka bi i nadalje ostala izložena trošku plaćanja kamate deponentu tako dugo dok on drži depozit u banci, te bi stoga trebala naći novog korisnika kredita koji bi nadomjestio prethodnoga i plaćao kamatu iz koje bi banka nastavila podmirivati kamatu deponentu (pritom valja uzeti u obzir važnu činjenicu: banke po propisima ne mogu na vlastitu inicijativu prijevremeno vratiti primljeni depozit deponentu). U takvom slučaju, međutim, redovito postoji stanoviti vremenski raskorak, pa banka nastavlja plaćati kamatu deponentu za svo vrijeme dok ne nađe novog korisnika kredita. Ta kamata koju banka plaća deponentu a koja još nije pokrivena kamatnim prihodom iz novog kredita jest za banku trošak koji nastaje isključivo izborom korisnika kredita da prijevremeno otplati svoj kredit. Ako je banka kredit plasirala iz sredstava kredita na 10 godina za koji se zadužila, pa korisnik kredita prijevremeno otplati svoj kredit u petoj godini, tada banka kao dužnik, na pretpostavci da je tako ugovoreno s njenim kreditorom, može prijevremeno otplatiti svoj kredit, ali za to u svakom slučaju nedvojbeno sama mora platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita vjerovniku kod kojeg se zadužila. Obveza plaćanja takve naknade je opet izravna posljedica odluke korisnika kredita da prijevremeno otplati svoj kredit. Ovo pokazuje da su banka i korisnik kredita u istoj pravnoj poziciji za slučaj da se odluče prijevremeno se razdužiti: oni oboje jednako moraju svom kreditoru platiti naknadu za prijevremenu otplatu, jer su time svom vjerovniku uzrokovale trošak kojega on nije planirao kod odobrenja kredita, niti je namjeravao da taj trošak uopće nastane. Ako takva naknada nije ugovorena, tada banka mora nastaviti otplaćivati kredit i plaćati kamatu, kao i deponentu.

22. Stoga, kod prijevremene otplate kredita, banka: (i) ili ima trošak kamate koji plaća deponentu u opisanom vremenskom raskoraku (kao i neke druge troškove poput npr. troška osiguranja depozita za svakog deponenta u tom razdoblju); ili (ii) ima trošak naknade za prijevremenu otplatu koju plaća svojem vjerovniku kod kojeg se kreditno zadužila. Dakle, prijevremena otplata svakog kredita koji je banka ugovorila s korisnikom kredita, izravno uzrokuje ovakve stvarne troškove. U bankama naravno postoje tisuće deponenata, te se koriste i mnogobrojne kreditne linije, pa se stvarni trošak ne može unaprijed dovesti striktno u vezu s konkretnim prijevremeno otplaćenim kreditom, jer je u krajnjoj liniji i nemoguće predvidjeti da li će, i kad će se neki korisnik kredita odlučiti da prijevremeno otplati svoj kredit. Stoga su se takvi troškovi, u pravnom režimu koji se odnosi na ugovor tužitelja 2005., po važećim propisima, unaprijed ugovorno utvrđivali u vidu naknade za prijevremenu otplatu kredita po općim uvjetima poslovanja banke, tako da i sam korisnik kredita unaprijed ima predodžbu o iznosu kojeg će platiti u slučaju da u nekom trenutku odluči prijevremeno otplatiti svoj kredit. Kad iznos naknade stvarnih troškova sporazumom stranaka ne bi bio unaprijed ugovoren u vidu naknade za prijevremenu otplatu kredita, on bi se morao utvrđivati u svakom konkretnom slučaju i to tek u vrijeme kad korisnik kredita zatraži prijevremenu otplatu kredita. Posljedice takvog pristupa bile bi sljedeće: (i) to bi zahtijevalo poseban angažman oko računanja pojedinačnog troška u vezi s okolnostima svake konkretne prijevremene otplate kredita i izvora njegova financiranja, što bi po prirodi stvari znatno uvećalo trošak prijevremene otplate kredita, jer bi zahtijevalo svojevrsno interno vještačenje; pritom, posljedično (ii) taj trošak za korisnika kredita ne bi bio unaprijed predvidljiv niti u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, niti u vrijeme kad korisnik kredita uzme u razmatranje prijevremenu otplatu kredita.

23. S time u vezi, pri utvrđivanju ništetnosti sporne ugovorne odredbu iz ugovora o kreditu iz 2005. kako to traži tužitelj, tada bi sud trebao ocijeniti bi li time došlo do značajne neravnoteže u smislu prava zaštite potrošača, a to pak zahtijeva ocjenu u smislu kriterija iz presude Suda Europske unije u predmetu L. Tuženik dodatno ukazuje se i na odluku Visokog trgovačkog suda RH od dana 9. lipnja 2020. godine, broj Pž-5327/2018, koji je upravo odlučujući o ništetnosti odredbe koja se ticala naknade za prijevremeni povrat kredita, istaknuo:

- da je naknada za prijevremeni povrat kredita bila određena upućivanjem na tuženikove akte koju tu naknadu jasno određuju, pa da nije osnovan prigovor tužitelja da ta naknada nije bila određena odnosno odrediva;

- da predmetna naknada nije mijenjana od strane tuženika u cijelom razdoblju otplate kredita;

- da se radi o naknadi s kojom je tužitelj bio upoznat u vrijeme sklapanja ugovora te da tužitelj nije bio u neravnopravnom položaju;

- da naknada nije ugovorena kao obveza plaćanja (dijela) kamata u slučaju prijevremene otplate kredita; i

- da je ta naknada jedna od naknada, koju tuženik obračunava u svom redovnom poslovanju i predstavlja cijenu usluge banke, koja usluga je navedena u Katalogu tuženikovih proizvoda i koju uslugu naplaćuju i druge banke. Tuženik ukazuje i na odluku Visokog trgovačkog suda RH od dana 24. lipnja 2020. godine, broj Pž- 1572/2018-2, koji je upravo odlučujući o ništetnosti odredbe koja se ticala naknade za prijevremeni povrat kredita, istaknuo: „U konkretnom slučaju, s obzirom na to da se radi o naknadi kod prijevremene isplate kredita, ugovorena naknada ne predstavlja ugovornu kaznu iz članka 350. ZOO-a jer se ugovorna kazna prema stavku 1. tog članka može ugovarati samo u slučaju ako dužnik ne ispuni svoju obvezu ili ako zakasni s njezinim ispunjenjem ili ako je neuredno ispuni, a stavkom 3. određeno je da se ugovorna kazna ne može ugovoriti za novčane obveze. Iz sadržaja priloženih ugovora proizlazi da je naknada od tri posto na preostali iznos kredita bila propisana sukladno poslovnoj politici banke i vrijedila je za sve priložene kredite, znači da se radi o naknadi s kojom su tužitelji bili upoznati u vrijeme sklapanja ugovora, a niti je tužitelj stoga bio u neravnopravnom položaju u odnosu na banku u smislu članka 3. ZOO-a. Tome valja dodati da tužitelji ne navode da bi ugovaranje ove naknade u vrijeme kada su predmetni ugovori bili sklopljeni bilo zakonom zabranjeno. U konkretnom slučaju se ne radi o unaprijed ugovorenom iznosu naknade štete u visini dijela neisplaćenih kamata zbog prijevremenog povrata kredita, jer u slučaju prijevremenog vraćanja kredita banka nema pravo na kamate za razdoblje od trenutka prijevremenog vraćanja pa do ugovorenog dospijeća. U ovom slučaju radi se o naknadi s kojom su tužitelji bili upoznati u vrijeme sklapanja ugovora, koju su tužitelji prihvatili sklapanjem ugovora i koja se naplaćuje u točno određenoj situaciji, prijevremene otplate kredita, na ugovorom propisan način. Slijedom navedenog ocjena je ovog suda da predmetne odredbe priloženih ugovora na koje tužitelj ukazuje nisu ništetne pa nema uvjeta za primjenu odredaba iz članka 322. i članka 323. stavka 1. ZOO-a odnosno članka 103. i članka 104. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 i 35/05).“

24. Tuženik ukazuje i na odluku Županijskog suda u Puli od dana 3. rujna 2018. godine, broj Gž-311/2018-2, koji je upravo odlučujući o ništetnosti odredbe koja se ticala naknade za prijevremeni povrat kredita, istaknuo „Sud prvog stupnja pogrešno ocjenjuje ništavom odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, jer je ugovoreno za slučaj prijevremene otplate plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada banke, koja je tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila ili mogla biti poznata, jer je također objavljena na internetskim stranicama tuženice, neovisno o tome što iznos naknade nije naznačen u samom ugovoru, jer je u svakom slučaju ta naknada određena i odrediva, kad se ugovorom navodi izvor odnosno Odluka o tarifi naknada, na temelju koje će se naknada obračunati. Ta ugovorena naknada odrediva je i u smislu čl. 272. ZOO koji propisuje da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, a postojanje Odluke o tarifi naknada je svakako podatak kojim je ta naknada određena.“

25. Tuženik predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta, te odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

26. Tužitelj je na ročištu od 07.05.2026. osporio navod tuženika o tome da se ovdje radi o naknadi za gotovinsku isplatu, a ne naknadi za obradu kredita, navodeći da navedeno ne proizlazi iz potvrde samog tuženika od 11.03.2025. koja prileži na listu 15 spisa i jer tuženik do zaključenja pripremnog ročišta u ovom predmetu nije dostavio nikakav dokaz na tu okolnost.

27. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3204289568 od 09.04.2005. (list 8 – 14 spisa), dopis tuženika upućen punomoćniku tužitelja dana 11.03.2025. (list 15 spisa), promet po kreditu (list 16 – 22 spisa) i u dokument za koji tuženik navodi da je Izvadak iz Odluke o tarifi naknada za usluge tuženika iz 2005. i 2012. godine (list 55 – 109 spisa). Sud je saslušao tužitelja osobno (list 169 – 170 spisa).

28. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

29. Sud je na pripremnom ročištu od 07.05.2026., a temeljem svog ovlaštenja iz čl. 292. st. 4. i čl. 220. st. 2. ZPP-a, odbio dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem financijskog vještačenja na okolnost kada i u kojem iznosu su naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva i za prijevremenu otplatu kredita, a jer je iz potvrde - dopisa tuženika upućen punomoćniku tužitelja dana 11.03.2025. - koja prileži na listu 15 spisa vidljivo kada i u kojem iznosu su naplaćene tzv. ulazna i izlazna naknada.

30. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3204289568 od 09.04.2005. (list 8 – 14 spisa), a isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su u Varaždinu, dana 09.04.2009., tuženik, kao banka i kreditor, te tužitelj, kao korisnik kredita zaključili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3204289568 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), a kojim je ugovoren kredit za adaptaciju stambenog objekta, s ugovorenim iznosom kredita od 46.730,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, s rokom otplate od 10 godina i redovnom kamatnom stopom od 5,50 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika. Citirani Ugovor o kreditu sadrži odredbe za koje tužitelj u tužbi tvrdi da su ništetne i to:

- u čl. 2. odredbu o plaćanju tzv. ulazne naknade koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.'',

- u čl. 23. C) odredbu o plaćanju tzv. izlazne naknade koja glasi: ''Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora.''., kao i

- odredbe o primjeni Općih uvjeta poslovanja banke i o primjeni Odluke o tarifi naknada za usluge Kreditora važećih u vrijeme prijevremene otplate kredita sadržane u čl. 23. C) i čl. 23. J) Ugovora o kreditu.

31. Uvidom u dokument za koji tuženik navodi da je Izvadak iz Odluke o tarifi naknada za usluge tuženika iz 2005. i 2012. godine (list 55 – 109 spisa) sud je utvrdio da ovaj dokument nije naslovljen, a niti je iz istoga jasno kada je isti nastao (tj. da li prije ili nakon sklapanja ovdje spornog Ugovora o kreditu), a u istome se na svakoj stranici u gornjem desnom uglu navodi da je isključivo za internu upotrebu u banci tuženika, iz čega sud zaključuje da se ne radi se o dokumentu koji bi bio predan na uvid klijentima banke. Nadalje, u istom dokumentu, a u odnosu na gotovinske isplate stambenih kredita za adaptaciju, dovršenje, rekonstrukciju, dogradnju i izgradnju, u točci B3.4.2. (list 58 i 81 spisa), navodi se da visina naknade u kn iznosi 5% a najmanje 150,00 kn, od iznosa kredita koji se isplaćuje u gotovini, a veći je od 70% iznosa kredita, no ne navodi se o kakvoj je naknadi riječ (tj. da li se radi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva kako to tvrdi tužitelj ili naknadi za gotovinsku isplatu kredita, kako to tvrdi tuženik). Smislenom analizom sadržaja ovog dokumenta proizlazi da klijenti banke tuženika kojima je tuženik odobrio stambeni kredit za adaptaciju objekta nisu mogli izbjeći plaćanje naknade tuženiku, i to u visini naknade koju je unaprijed odredio sam tuženik, s tim da iz ovog dokumenta nije vidljivo koje se to usluge tuženika plaćaju plaćanjem naknade iz točke B3.4.2. Odluke o tarifi naknada za usluge tuženika iz 2005. i 2012. godine. Nadalje, a imajući u vidu da ovaj dokument i nije naslovljen, pa nije vidljivo koji mu je poslovni broj ili kada je donesen ili od kada je u primjeni, a niti se u Ugovoru o kreditu ne navodi poslovni broj ili kada je donesena ili od kada je u primjeni Odluka o Tarifi naknada za usluge tuženika, to je sud primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a utvrdio da se dokument za koji tuženik navodi da je Izvadak iz Odluke o tarifi naknada za usluge tuženika iz 2005. i 2012. godine (list 55 – 109 spisa) ne primjenjuju na sporni odnos stranaka u ovom predmetu.

32. Imajući u vidu ranije utvrđenje suda da se dokument za koji tuženik navodi da je Izvadak iz Odluke o tarifi naknada za usluge tuženika iz 2005. i 2012. godine (list 55 – 109 spisa) ne primjenjuje na sporni odnos stranaka u ovom predmetu, te iako je odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu određeno da se kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, tj. tuženik, iako je odredbom čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu određeno da je redovna kamata promjenjiva sukladno promjenama Odluke o kamatnim stopama Kreditora, tj. tuženika, te iako je odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu određeno da tužitelj pristaje da tuženik povisi ili snizi iznos rate u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora, tj. tuženika, te iako je odredbom čl. 23. C) Ugovora o kreditu određeno da tužitelj može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora, te iako je odredbom čl. 23. J) Ugovora o kreditu određeno da se na prava i obveze ugovornih strana primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika sa svim izmjenama i dopunama donesenim tijekom trajanja ugovornog odnosa, kako tuženik nije dokazao tijekom ovog postupka da bi ove opće uvjete tuženika – Odluku o Tarifi naknada za usluge tuženika, Odluku o kamatnim stopama tuženika i Opće uvjete poslovanja tuženika predao tužitelju na uvid prije zaključenja Ugovora o kreditu, kao niti da ovi opći uvjeti tuženika predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a jer u Ugovoru o kreditu nije navedeno kada doneseni ili od kada su u primjeni ovi opći uvjeti tuženika koji se primjenjuju na predmetni Ugovor o kreditu ili koji im je poslovni broj, naziv i sl., a niti je tuženik iste opće akte dostavio na uvid tijekom ovog postupka, pa sudu i nije poznat sadržaj istih, to je sud, primjenom odredbi čl. 221. a ZPP-a i čl. 290. st. 1. u vezi s čl. 1022. st. 1., čl. 247. i čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) utvrdio da isti opći uvjeti tuženika navedeni u Ugovoru o kreditu, tj. Odluka o Tarifi naknada za usluge tuženika, Odluka o kamatnim stopama tuženika i Opći uvjeti poslovanja tuženika ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.

33. Uvidom u dopis tuženika upućen punomoćniku tužitelja dana 11.03.2025. (list 15 spisa), a pri čemu sud ističe da se radi o dokumentu sastavljenom po tuženiku, a isto proizlazi i iz prometa po kreditu (list 16 – 22 spisa) sud je utvrdio:

-da je tužitelj tuženiku platio dana 14.04.2005. iznos od 2.797,39 kn, odnosno sada 371,28 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), a na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva, i

-da je tužitelj tuženiku platio dana 12.06.2012. iznos od 3.352,72 kn, odnosno sada 444,98 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), a na ime naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita. Slijedom iznesenog nije osnovana tvrdnja tuženika da je tužitelj plaćajući tuženiku iznos od 2.797,39 kn dana 14.04.2005. platio naknadu za gotovinsku isplatu kredita.

34. Nadalje, a iz ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, sud je utvrdio da tuženik nije dokazao da bi imao neki poseban trošak obrade kredita koji je odobrio tužitelju, tj. da tuženik nije predložio niti dostavio nikakve dokaze na okolnost da je za administrativne troškove vezane uz obradu kredita tužitelja imao neke troškove izvan redovnih troškova poslovanja (npr. platio za prekovremeni rad svojim zaposlenicima ili platio drugoj osobi za obavljanje ovih poslova), a osobito tuženik nije dokazao da bi imao trošak obrade kredita odobrenog tužitelju upravo u visini naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva od 2.797,39 kn. Na isti zaključak sud upućuje i činjenica da je tuženik očito svojim općim aktima kojima je regulirano kreditiranje građana (Odluka o Tarifi naknada za usluge tuženika) unaprijed propisao visinu naknade za obradu kredita kao što je bio tužiteljev kredit iz ugovora o kreditu, i to u iznosu od 5% od iznosa kredita, a bez da je naveo od čega se sastoji ovaj navodni trošak tuženika ili kako se isti trošak može utvrditi u svakom konkretnom slučaju. Nadalje, a osobito uvidom u dokument za koji tuženik navodi da je Izvadak iz Odluke o tarifi naknada za usluge tuženika iz 2005. i 2012. godine (list 55 – 109 spisa), sud je utvrdio da iz istog ne proizlazi da bi se prilikom odobravanja kredita građanima radilo o radnjama tuženika koje prelaze okvire redovnog i uobičajenog bankarskog poslovanja s građanstvom, a niti proizlazi da bi tuženik bilo svojim djelatnicima, bilo trećoj osobi morao posebno platiti za obavljanje ovih radnji.

35. Također, a iz ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, sud je utvrdio da tuženik nije dokazao da bi imao neki poseban trošak kada je tužitelj prijevremeno konačno otplatio kredit dana 12.06.2012., ili da je tuženik pretrpio štetu uslijed prijevremene otplate tog kredita, kao niti visinu eventualne štete, a kako to tvrdi tuženik, odnosno tuženik nije dokazao da je primajući uplatu tužitelja s naslova naknade za prijevremenu otplatu kredita ustvari naplatio stvarnu štetu koju je pretrpio zbog prijevremenog vraćanja kredita.

36. Naime tuženik tvrdi da su bankovne usluge primanje depozita ili drugih povratnih sredstava od javnosti i odobravanje kredita iz tih sredstava, za svoj račun, da banka ne može uzeti depozit i na taj depozit plaćati kamate deponentu ili kreditoru (vjerovniku banke), ako taj novac ne plasira korisniku kredita, te da bi poslovanje banke imalo ekonomskog smisla i da bi time ujedno banka uopće mogla zakonito poslovati s obzirom na svoju striktnu zakonsku obvezu solventnog poslovanja, ona mora korisniku kredita zaračunavati višu kamatu negoli što je duguje vjerovniku banke, tako da banka ostvaruje zaradu na razlici između kamate koju banka zaračunava korisniku kredita i kamate koju duguje vjerovniku, te da kamata koju banka plaća svojem vjerovniku predstavlja temeljni trošak nabave novca koji ona plasira korisniku kredita. Sud napominje da sam tuženik tijekom ovog postupka i ne navodi visinu te štete, niti navodi u čemu bi se šteta točno šteta sastojala u ovom konkretnom slučaju. Na isti zaključak (da tuženik nije dokazao da je tuženik pretrpio štetu uslijed prijevremene otplate kredita po Ugovoru o kreditu, kao niti visinu te štete) sud navodi i notorna činjenica da je tuženik nakon što je od tužitelja primio prijevremenu otplatu kredita po Ugovoru o kreditu mogao ta sredstva odmah ponuditi (tj. replasirati) drugim klijentima kroz druge bankarske proizvode, pa čak i uz veću kamatu od one iz Ugovora o kreditu. No, tuženik nije predložio niti dostavio nikakve dokaze na okolnost da je izostala ovakva aktivnost tuženika u replasmanu sredstava i ako jest izostala, zašto je izostala aktivnost tuženika u replasmanu sredstava koje je primio od tužitelja na ime prijevremene otplate kredita. Također, tuženik nije predložio niti dostavio nikakve dokaze na okolnost da je za administrativne troškove vezane uz prijevremenu otplatu kredita tužitelja imao neke troškove izvan redovnih troškova poslovanja (npr. platio za prekovremeni rad svojim zaposlenicima ili platio drugoj osobi za obavljanje ovih poslova). Da se ne radi o stvarnoj šteti koju je tuženik pretrpio prijevremenom otplatom kredita sud upućuje i činjenica da je tuženik u samom Ugovoru o kreditu, u čl. 23. C) Ugovora o kreditu, ugovorio da tužitelj može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora, odnosno da je tuženik očito unaprijed odredio visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita u svojim općim aktima o kreditiranju građana, a bez navođenja u čemu se šteta za tuženika sastoji ili kako se ista može utvrditi u svakom konkretnom slučaju, pa je jasno da se visina iznosa naknade za prijevremenu otplatu kredita ne može smatrati stvarnom štetom koju je pretrpio tuženik. Stoga, nema mjesta primjeni odredbe 1024. st. 3. ZOO-a u korist tuženika, a na teret tužitelja.

37. Sud je saslušao tužitelja osobno (list 169 – 170 spisa), te je sud njegov iskaz analizirao i usporedio sa sadržajem dokumentacije koju je sud pregledao. Na temelju ovakve analize iskaza tužitelja, sud nalazi da je tužitelj iskazivao jasno, logično i okolnosno, te potpuno suglasno sadržaju pregledane dokumentacije, osobito sadržaju Ugovora o kreditu, te je stoga sud njegovom iskazu u cijelosti poklonio vjeru. Sud iz iskaza tužitelja, te uspoređujući njegov iskaz sa sadržajem pregledane dokumentacije, utvrdio da tužitelj o ugovornoj odredbi vezanoj uz naknadu za obradu kreditnog zahtjeva prije sklapanja ugovora o kreditu s djelatnicima banke nije mogao pregovarati, pregovarati, te su djelatnici banke pripremili su ugovor o kreditu s tom odredbom, djelatnici banke rekli su tužitelju da je ta odredba sasvim uobičajena i da je iznos te naknade već uračunat u odobreni kredit, te da on neće morati ništa posebno platiti na ime te naknade, već će se iznos te naknade oduzeti od iznosa odobrenog kredita, a djelatnici banke mu nisu objasnili koje usluge tuženika plaća tzv. ulaznom naknadom, samo su mu rekli da je plaćanje te naknade uobičajena praksa. Nadalje, iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da su mu djelatnici tuženika, a u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, rekli prije sklapanja ugovora o kreditu da on može prijevremeno otplatiti kredit, ali mu nisu ništa rekli o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita, te je tužitelj saznao za postojanje naknade za prijevremenu otplatu kredita kada je odlučio uzeti drugi kredit kako bi zatvorio ovaj predmetni kredit u švicarcima i tada je vidio da mu je banka za zatvaranje predmetnog kredita zaračunala naknadu u visini od preko 3.000,00 kn, pitao je djelatnike banke o čemu se radi i oni su mu rekli da se radi o troškovima obrade zahtjeva za otplatu kredita. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu pripremila i sastavila banka, a da je on u vrijeme odobravanja ovog kredita bio zaposlen u Vindiji na radnom mjestu glavni skladištar – vozač, te je sredstvima odobrenog kredita adaptirao obiteljsku kuću na način da je promijenio krovište na istoj, sredio fasadu i uredio unutar kuće što je trebao i u toj kući od adaptacije do danas tužitelj stanuje sa svojom obitelji i nikad tu kuću nije gospodarski iskorištavao.

38. Odredbom čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u sadržaj Ugovora o sud je utvrdio da iz ove isprave ne proizlazi da je tužitelj bio kreditiran kao trgovac, a jer u ovom ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužitelja i nije navedeno za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužitelj bila kreditiran, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužitelj kreditiran kao trgovac. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj u vrijeme odobravanja predmetnog kredita bio zaposlen u Vindiji na radnom mjestu glavni skladištar – vozač, a sredstvima odobrenog kredita tužitelj je adaptirao obiteljsku kuću u kojoj od adaptacije do danas tužitelj stanuje sa svojom obitelji i nikad tu kuću nije gospodarski iskorištavao, iz čega sud zaključuje da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tužitelj nije samostalno obavljao poduzetničku djelatnost za koju bi mu bila potrebna sredstva odobrenog kredita. Stoga, sud je procjenjujući svojstvo tužitelja sukladno citiranoj zakonskoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i na temelju ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, i jer nema dokaza za suprotno, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, utvrdio da je tužitelj prilikom zaključenja ovdje prijepornog Ugovora o kreditu bio potrošač opisan u citiranoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP- a i da je ovaj Ugovor o kreditu zaključio izvan njegova zanimanja i poslovne djelatnosti.

39. Čitanjem Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor pripremljen, sastavljen i otisnut od strane banke, tj. djelatnika tuženika (ovo tuženik i ne osporava).

40. Sud je čitanjem Ugovora o kreditu utvrdio da se u istome, a u odnosu na ovdje pobijanu odredbu o plaćanju tzv. ulazne naknade iz čl. 2. Ugovora o kreditu, navodi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.'', odnosno da se u Ugovoru o kreditu, a u odnosu na ovdje pobijanu naknadu za obradu kredita navodi se da ta naknada određuje sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor'', a sud je obrazložio zašto Odluka o Tarifi naknada za usluge tuženika koja se spominje u Ugovoru o kreditu ne predstavlja sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti ima pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu, te zašto se dokument za koji tuženik navodi da je Izvadak iz Odluke o tarifi naknada za usluge tuženika iz 2005. i 2012. godine (list 55 – 109 spisa) ne primjenjuju na sporni odnos stranaka u ovom predmetu. Osim toga, niti u gore citiranoj odredbi iz čl. 2. Ugovora o kreditu, a niti bilo gdje drugdje u Ugovoru o kreditu nije navedeno kako se izračunava naknada za obradu kredita, kao niti od čega se ona sastoji, a niti je jasno navedeno koje to točno usluge tuženika tužitelj plaća ovom pobijanom naknadom, kao niti zašto je ova naknada u ovom slučaju određena upravo u gore navedenom iznosu od 2.797,39 kn, odnosno sada 371,28 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn). Stoga, a suprotno tvrdnji tuženika, sud je utvrdio da je pobijana odredba iz čl. 2. Ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne naknade neodređena i neodrediva.

41. Sud je čitanjem Ugovora o kreditu utvrdio da se u istome, a u odnosu na ovdje pobijanu odredbu o plaćanju tzv. izlazne naknade, tj. naknade za prijevremenu obradu kredita navodi u čl. 23. C) Ugovora o kreditu: ''Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora.'', dok je odredbom čl. 23. J) Ugovora o kreditu određeno da se na prava i obveze ugovornih strana primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika sa svim izmjenama i dopunama donesenim tijekom trajanja ugovornog odnosa, a iz čega je sud utvrdio da se u Ugovoru o kreditu za tzv. izlaznu naknadu navodi da se ista određuje '' prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora.'', ali se uopće ne navodi koliko iznosi naknada za prijevremenu otplatu kredita, bilo u apsolutnom bilo u relativnom iznosu, ne navodi se niti način izračuna ove naknade, a niti se navodi točan naziv i dan donošenja općih uvjeta tuženika u kojima je propisana visina ove naknade, pa je stoga sud utvrdio da su pobijane odredbe iz čl. 23. C) i čl. 23. J) Ugovora o kreditu o plaćanju tzv. izlazne naknade prilikom prijevremene otplate kredita neodređene i neodredive.

42. Odredbom čl. 295. ZOO-a određeno je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva (st. 1.), da opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove (st. 2.), da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje (st. 3.), da se opći uvjeti ugovora moraju objaviti na uobičajeni način (st. 4.) i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora (st. 5.). Odredbom čl. 269. st. 2. ZOO- a određeno je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a određeno je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nadalje, u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio ZZP, kao lex specialis, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u čl. 81. st. 2. ZZP-a propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u čl. 81. st. 3. ZZP-a propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u čl. 81. st. 4. ZZP-a propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

43. Imajući u vidu da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovoru koje je pripremio i sastavio tuženik, imajući u vidu da su sve u ovom postupku pobijane odredbe, i to iz čl. 2., čl. 23. C) i čl. 23. J) Ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne naknade i o plaćanju tzv. izlazne naknade neodređene i neodredive (sve kako je gore sud obrazložio), te imajući u vidu da djelatnici tuženika uopće nisu pregovarali sa tužiteljem prilikom ugovaranja ovih pobijanih odredbi iz čl. 2., čl. 23. C) i čl. 23. J) Ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne i tzv. izlazne naknade, a niti je postojala mogućnost pregovora o ovim odredbama (sve kako je gore obrazloženo), sud je ocjenjujući ovdje sporne odredbe iz čl. 2., čl. 23. C) i čl. 23. J) Ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne i tzv. izlazne naknade sukladno gore citiranim zakonskim odredbama utvrdio da su iste odredbe neodređene i neodredive, a stoga jer je tuženiku dano pravo da naplaćuje tzv. ulaznu naknadu i naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini koju je odredio sam tuženik, a s tim da tuženik nije precizno označio na što se ove naknade odnose, niti je jasno naznačio način izračuna visine ovih naknada, odnosno nije dao informacije o načinu određivanja visine tih naknada, a niti je obrazložio koje usluge tuženika se plaćaju ovim naknadama.

44. Slijedom iznesenog, a kako su ovdje sporne odredbe iz čl. 2., čl. 23. C) i čl. 23. J) Ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne i tzv. izlazne naknade neodređene i neodredive, te kako se o istima nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovale su neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužitelja kao potrošača, jer je tužitelj primjenom ovih odredbi tuženiku isplatio dana 14.04.2005. iznos od 2.797,39 kn, odnosno sada 371,28 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), a na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva, i dana 12.06.2012. iznos od 3.352,72 kn, odnosno sada 444,98 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), a na ime naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita, to su iste odredbe sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 87. st. 1. u vezi s čl. 81. st. 1. i čl. 82. alineja 3. ZZP-a ništetne. Stoga i temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. i čl. 2. st. 1. ZPP-a sud je odlučio kao u izreci ove presude u točkama I., II., III. i IV., a kada je sud utvrdio da su ovdje pobijane odredbe iz čl. 2., čl. 23. C) i čl. 23. J) Ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne i tzv. izlazne naknade ništetne.

45. Također, s obzirom da je upravo temeljem ništetnih odredbi iz čl. 2., čl. 23. C) i čl. 23. J) Ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne i tzv. izlazne naknade tužitelj tuženiku isplatio dana 14.04.2005. iznos od 371,28 EUR i dana 12.06.2012. iznos od 444,98 EUR, odnosno relativno i apsolutno velik novčani iznos imajući u vidu iznos kredita od 46.730,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti i iznos početno ugovorene rate kredita od 504,06 CHF u kunskoj protuvrijednosti (kako to proizlazi iz čl. 7. Ugovora o kreditu), to je sud utvrdio da se unošenje ništetnih odredbi o plaćanju tzv. ulazne i tzv. izlazne naknade u Ugovor o kreditu od strane tuženika nikako ne može smatrati kršenjem zabrane manjeg značaja, odnosno sud je utvrdio da nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a u korist tuženika. Tim više jer je pobijanim ugovornim odredbama iz čl. 2., čl. 23. C) i čl. 23. J) Ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne i tzv. izlazne naknade povrijeđen ne samo interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već je njime povrijeđen i javni interes (obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), slijedom čega se ne radi o zabrani manjeg značaja.

46. Kako su ovdje sporne odredbe iz čl. 2., čl. 23. C) i čl. 23. J) Ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne i tzv. izlazne naknade ništetne (sve kako je gore obrazloženo), a upravo je temeljem istih odredbi tužitelj izvršio isplatu tuženiku – dana 14.04.2005. u iznosu od 371,28 EUR i dana 12.06.2012. u iznosu od 444,98 EUR, s tim da među strankama i nije sporan iznos i vrijeme tih isplata, to je sud, a primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, odlučio kao u izreci ove presude u točci V. a) i b), kada je naložio tuženiku da vrati tužitelju ono što je tužitelj isplatio tuženiku temeljem ništetnih odredbi iz čl. 2., čl. 23. C) i čl. 23. J) Ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne i tzv. izlazne naknade, s tim da je odluku o kamatama sud donio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, a jer je tuženik nesavjestan stjecatelj (jer mu je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bilo poznato da je u isti ugovor ugradio ništetne odredbe iz čl. 2., čl. 23. C) i čl. 23. J) Ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne i tzv. izlazne naknade, sve kako je gore obrazloženo) i čl. 29. st. 1. ZOO-a, dok se odluka o visini kamate stope temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004).

47. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Prije svega, odredbom čl. 328. ZOO-a određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Nadalje, pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2): "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.". Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 15.01.2026., te kako je tek ovom presudom (koja još i nije pravomoćna) utvrđena ništetnost pobijanih odredbi iz čl. 2., čl. 23. C) i čl. 23. J) Ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne i tzv. izlazne naknade, to je vidljivo da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO-a.

48. Neosnovano tuženik prigovara i u tužbi naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Naime, tužitelj u ovom predmetu postavlja dva zahtjeva - na utvrđenje i na isplatu, pa je primjenom odredbe čl. 37. st. 1. ZPP-a sud utvrdio da je tužitelj u tužbi pravilno označio vrijednost predmeta spora.

49. Odluka o naknadi parničnog troška tužitelju temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP-a, a imajući u vidu da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu. Tužitelju je kao potreban priznat i dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 53,09 EUR i na ovu presudu u iznosu od 110,00 EUR, te trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora, te je tužitelju priznat kao potreban i dosuđen trošak zastupanja tužitelja koji se sastoji od sastava tužbe (Tbr. 7/1), sastava podneska od 14.04.2026. (Tbr. 8/1), te zastupanja na ročištu od 07.05.2026. (Tbr. 9/1) od po 100 bodova za svaku radnju, što ukupno iznosi 300 bodova. Uz vrijednost jednog boda s paušalom od 2,00 EUR, to ukupno iznosi 600,00 EUR, a uz PDV od 25% u iznosu od 150,00 EUR, to ukupno iznosi 750,00 EUR. Uz trošak sudskih pristojbi, to ukupno iznosi 913,09 EUR, te je upravo ovaj iznos sud dosudio tužitelju kao u izreci ove presude u točci V c). Sud je tužitelju temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24 - dalje: OZ) na ovaj iznos dosudio i zateznu kamatu tekuću od presuđenja do isplate, a visina kamatne stope određena je temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a jer se radi o "ostalim" odnosima.

50. Kako je je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu, to tuženiku primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troška ovog parničnog postupka, te je stoga sud ovaj zahtjev tuženika odbio, odlučivši kao u izreci ove presude u točci VI.

U Zagrebu, dana 11. lipnja 2026. godine

Sutkinja

Ivana Galić

Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud, pisanim podneskom.

DNA:

1. Pun. tužitelja - uz rješenje – nalog tužitelju za plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 110,00 EUR

2. Pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte