REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

P 300/2024-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu po sucu mr. sc. Emanuelu Radoloviću u pravnoj stvari u kojoj sudjeluju tužitelj RŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg kao punomoćnica zastupa odvjetnica Tea Tončić, OIB [osobni identifikacijski broj], Ciscuttijeva 8, Pula – Pola, i tuženik Hrvatska poštanska banka d. d., OIB 87939104217, Jurišićeva 4, Zagreb, kojeg kao punomoćnik zastupa odvjetnik Šime Petrić, OIB [osobni identifikacijski broj], Velebitska 8/A, Zadar, radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 14. svibnja 2026. u prisustvu zamjenice punomoćnice tužitelja IŽ i punomoćnika tuženika, **.**.2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5. st. 1. ugovora o kreditu br. 311032 sklopljenog 17. siječnja 2006. između tužitelja kao korisnika kredita, KŽ iz [adresa], kao sudužnice, JŽ iz [adresa], kao založnog dužnika, i Volksbank d. d., kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena obveza plaćanja administrativne naknade, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a naročito: Administrativna naknada: 1,00 % (slovima: jedanposto), jednokratno na iznos odobrenog kredita.“, pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 544,75 eura (petsto četrdeset četiri eura i sedamdeset pet centi) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 26. siječnja 2006. do isplate i to do 31. prosinca 2007. po stopi 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi 8,14 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2016. po stopi 8,05 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2016. po stopi 7,88 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2017. po stopi 7,68 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2017. po stopi 7,41 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2018. po stopi 7,09 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2018. po stopi 6,82 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2019. po stopi 6,54 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2019. po stopi 6,30 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2020. po stopi 6,11 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2020. po stopi 5,89 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2021. po stopi 5,75 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2021. po stopi 5,61 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2022. po stopi 5,49 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2022. po stopi 5,31 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2023. po stopi 5,5 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2023. po stopi 7 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2024. po stopi 7,5 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2024. po stopi 7,25 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2025. po stopi 6,15 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2025. po stopi 5,15 % godišnje, a od 1. siječnja 2026. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka isplatom 1.013,77 eura (tisuću trinaest eura i sedamdeset sedam centi) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 11. lipnja 2026. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.

IV. U preostalom dijelu tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka se odbija.

V. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 21. srpnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja nepoštenosti i ništetnosti spornih odredaba ugovora o kreditu br. 311032, sklopljenog 17. siječnja 2006., te isplate iznosa 544,75 eura sa zateznim kamatama. Slijedom navedenog, predložio je da sud utvrdi ništetnost spornih ugovornih odredbi i naloži tuženiku isplatu navedenog iznosa sa zateznim kamatama koje teku od dana stjecanja do isplate. U tužbi je naveo da je odredba čl. 10. ugovora, kojom je ugovorena isključiva mjesna nadležnost suda u Zagrebu, nepoštena i ništetna. Predmetni ugovor sklopljen je u poslovnici tuženika u [adresa], gdje tužitelj ima prebivalište, slijedom čega ga navedena ugovorna odredba stavlja u nepovoljniji položaj jer mu u slučaju ostvarivanja sudske zaštite nameće dodatne troškove i otežava pristup sudu, čime se stvara znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu kao potrošača. U prilog svojim navodima poziva se na brojne odluke općinskih i županijskih sudova, kao i na praksu Suda Europske unije.

1. 1. Tužitelj je osporio odredbu čl. 5. st. 1. ugovora kojom je ugovorena jednokratna administrativna naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita u visini 1 % od iznosa odobrenog kredita. Predmetna odredba nije bila jasno, razumljivo i transparentno određena te se o njoj nije pojedinačno pregovarano, već je predstavljala sastavni dio unaprijed formuliranog ugovora čiji sadržaj nije mogao mijenjati. Bez prihvaćanja navedene odredbe ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, zbog čega smatra da je nepoštena i ništetna. U tom dijelu također se pozvao na sudsku praksu domaćih sudova te praksu Suda Europske unije kao i na odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, ističući da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obje osporene odredbe bile su unaprijed sastavljene od strane tuženika te nije imao stvarnu mogućnost utjecati na njihov sadržaj, zbog čega ne udovoljavaju zahtjevima transparentnosti, savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan. Prvenstveno je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Puli, pozivajući se na ugovorenu prorogacijsku klauzulu sadržanu u ugovoru o kreditu kojom je ugovorena nadležnost suda u Zagrebu.

2. 1. U odnosu na predmetnu naknadu za obradu i administraciju kredita tuženik je naveo da je bila ugovorena jasno, razumljivo i transparentno, da je njezina visina bila unaprijed određena te da je tužitelj prije sklapanja ugovora bio upoznat s obvezom njezina plaćanja i njezinim iznosom. Predmetna naknada predstavlja naknadu za stvarno pružene usluge i troškove nastale tijekom postupka obrade i odobravanja kredita, uključujući analizu dokumentacije, procjenu kreditne sposobnosti i druge radnje potrebne za donošenje odluke o odobrenju kredita. O predmetnoj ugovornoj odredbi se moglo pregovarati te je osporio tvrdnje tužitelja da je riječ o unaprijed formuliranoj odredbi na čiji sadržaj nije mogao utjecati. Tuženik smatra da nisu ispunjene pretpostavke za utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe budući da ona nije nejasna, nerazumljiva niti protivna načelu savjesnosti i poštenja te nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. U tom smislu pozvao se na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Direktive Vijeća 93/13/EEZ, navodeći kako se poštenost ugovorne odredbe procjenjuje s obzirom na sve okolnosti sklapanja ugovora te da je tužitelju prije sklapanja ugovora pružena dostatna razina informacija potrebnih za razumijevanje ekonomskih posljedica ugovorene naknade. Osporavao je navode tužitelja o korištenju nepoštene poslovne prakse, ističući da za takve tvrdnje ne postoji zakonsko ni činjenično uporište te da predmetna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama banke. U prilog svojim navodima pozvao se na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sudsku praksu županijskih sudova te praksu Suda Europske unije.

2. 2. Osim navedenog, tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo i prigovor zastare, navodeći da je tražbina tužitelja u cijelosti zastarjela, neovisno o tome kvalificira li se predmetni zahtjev kao zahtjev za naknadu štete, zahtjev za povrat plaćenih iznosa ili zahtjev na temelju stjecanja bez osnove. Tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno postojanje pravne osnove za ostvarenje utužene tražbine. Dok se ne utvrdi osnovanost samog zahtjeva, nema mjesta raspravljanju o njegovoj visini. Slijedom navedenoga, tuženik se usprotivio i dokaznom prijedlogu tužitelja za provođenje financijskog vještačenja, smatrajući ga nepotrebnim za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Tužitelj nije dokazao osnovu niti visinu tužbenog zahtjeva te je predložio odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezu tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku pročitani su: ugovor o kreditu br. 311032 od 17. siječnja 2006. (7.–17.), prometna kartica po kreditu (19.), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Tt 23/25802-2 od 3. srpnja 2023., nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića (104.-109.) i zapisnik ovog suda od 13. ožujka 2025. s iskazom tužitelja (124.-127.).

4. Tužbeni zahtjevi su osnovani.

5. Pravni prednik tuženika, Volksbank d. d., kao kreditor, i tužitelj, kao korisnik kredita, sklopili su 17. siječnja 2006. ugovor o kreditu br. 311032, kojim je tužitelju odobren stambeni kredit za kupnju stana u [adresa] u iznosu 86.200,00 CHF, isplativ u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju za devize važećem na dan korištenja kredita. Ugovor su, uz ugovorne strane, potpisale i KŽ u svojstvu sudužnice te JŽ u svojstvu založnog dužnika.

6. U čl. 5. st. 1. ugovora o kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti sve naknade i troškove predviđene ugovorom, sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, uključujući i jednokratnu administrativnu naknadu za obradu i odobrenje kredita u visini 1,00 % od iznosa odobrenog kredita. Na temelju navedene ugovorne odredbe tužitelju je obračunata i naplaćena administrativna naknada za obradu i odobrenje kredita u iznosu 544,75 eura.

7. Među strankama nije sporno da je između njih sklopljen ugovor o kreditu te da je tužitelju naplaćena administrativna naknada u iznosu 544,75 eura. Sporno je predstavlja li odredba čl. 5. st. 1. ugovora o kreditu, kojom je ugovorena administrativna naknada za obradu i odobrenje kredita, nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu, je li ništetna odredba čl. 10. ugovora kojom je ugovorena isključiva mjesna nadležnost suda u Zagrebu te je li tužiteljevo novčano potraživanje zastarjelo.

8. Prije svega, potrebno je utvrditi ima li tužitelj svojstvo potrošača. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 19/2022. i 59/2023.), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njezinoj poslovnoj ili profesionalnoj djelatnosti. Iz ugovora o kreditu od 17. siječnja 2006. proizlazi da je tužitelj predmetni ugovor sklopio kao fizička osoba radi kupnje stana u [adresa], dok iz provedenih dokaza ne proizlazi da je kredit podignut u svrhu obavljanja njegove poslovne ili profesionalne djelatnosti. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je tužitelj predmetni ugovor sklopio u svojstvu potrošača, kao slabija ugovorna strana, zbog čega se na predmetni pravni odnos primjenjuju odredbe propisa kojima se uređuje zaštita potrošača.

9. Polazeći od prethodno utvrđene činjenice da je tuženik predmetni ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača, sud je ispitao valjanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda. U čl. 19. l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 101/2017., 128/2022., 156/2023.) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, bilo pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. U st. 2. istog članka propisano je da druga ugovorna strana može pokrenuti postupak protiv potrošača samo pred sudovima države u kojoj potrošač ima prebivalište. Nadalje, u st. 3. propisani su iznimni slučajevi u kojima je dopušteno odstupiti od navedenih pravila, pri čemu je sporazum o nadležnosti sklopljen prije nastanka spora dopušten samo pod zakonom propisanim pretpostavkama. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe proizlazi da je njome unaprijed ugovorena nadležnost suda prema sjedištu tuženika. Međutim, tijekom postupka nije utvrđeno da je nakon nastanka spora između stranaka sklopljen poseban sporazum o mjesnoj nadležnosti niti da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke iz čl. 19. l st. 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju koje bi dopuštale odstupanje od zakonom propisanih pravila nadležnosti.

10. Nadalje, sud smatra da predmetna ugovorna odredba nije bila predmet pojedinačnih pregovora. Riječ je o unaprijed sastavljenoj ugovornoj odredbi koju je sastavio tuženik. Teret dokazivanja da je o određenoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarano leži na trgovcu u ovom slučaju tuženiku, a u konkretnom slučaju takva okolnost nije dokazana.

11. Prema čl. 49. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštenom se smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U čl. 50. st. 1. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Sud je pritom imao u vidu i odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, kao i ustaljenu praksu Suda Europske unije prema kojoj ugovorne odredbe kojima se unaprijed određuje nadležnost suda prema sjedištu trgovca mogu predstavljati nepoštene ugovorne odredbe kada nisu bile predmet pojedinačnih pregovora i kada potrošača stavljaju u nepovoljniji položaj glede ostvarivanja sudske zaštite. Ocjena je suda da predmetna prorogacijska klauzula uzrokuje znatnu procesnopravnu neravnotežu na štetu tuž itelja kao potrošača jer ga lišava zaštite zajamčene u čl. 19. l Zakona o potrošačkom kreditiranju te mu otežava ostvarivanje prava na sudsku zaštitu pred sudom njegova prebivališta. Takva odredba stoga odstupa od prisilnih odredbi potrošačkog prava i protivna je načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenog, sud smatra da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 49. Zakona o zaštiti potrošača, koja je prema čl. 50. st. 1. istoga Zakona ništetna te ne može predstavljati valjanu osnovu za zasnivanje mjesne nadležnosti suda.

12. S obzirom na čl. 5. st. 1. predmetnog ugovora, a na temelju Direktive Vijeća 93/13/EEZ, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo kada je ona unaprijed formulirana od strane trgovca te potrošač nije imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj, osobito kada je riječ o odredbama sadržanima u standardnim ugovorima sastavljenima unaprijed od strane trgovca.

13. 1. Tuženik u ovom postupku nije dokazao, a u skladu s čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača na njemu je bio teret dokazivanja, da je potrošač faktično mogao utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, odnosno da je pokazao spremnost izmijeniti njezin sadržaj te da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet pojedinačnog pregovaranja. Također nije dokazao da su tužitelju kao potrošaču na jasan i nedvosmislen način prezentirani stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz predmetne naknade. U odnosu na navedeno, tuženik je tijekom postupka isticao kako je odredba o naknadi za obradu kredita bila jasno i razumljivo formulirana, da je iz ugovora bilo vidljivo kako je tužitelj dužan platiti administrativnu naknadu u visini 1 % iznosa kredita te da se predmetna odredba nalazila na prvoj stranici ugovora, zbog čega je bila lako uočljiva. Nadalje, tuženik je tvrdio da se o naknadi pregovaralo budući da su ugovorne strane izričito ugovo rile primjenu Tarife naknada i kamata kreditora, kao i da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati drugi model kredita od onih koji su u relevantno vrijeme bili dostupni na tržištu. Međutim, sama činjenica da je određena ugovorna odredba jasno napisana i lako uočljiva ne znači da je o njoj pojedinačno pregovarano niti da je potrošač imao stvaran utjecaj na njezin sadržaj. Iz ugovora o kreditu proizlazi da je riječ o standardnim, unaprijed formuliranim odredbama sastavljenim od strane tuženika, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, što proizlazi i iz njegova iskaza koji je sud u tom dijelu ocijenio vjerodostojnim. Tužitelj je u svom iskazu naveo kako je postupak odobravanja kredita već bio u tijeku kada je saznao da mora platiti ulaznu naknadu za kredit. Prilikom sklapanja ugovora nije mu bilo objašnjeno na što se navedena naknada odnosi, već mu je rečeno da je riječ o uvjetu za dobivanje kredita. Banka nije s njim pregovarala ni o jednoj odredbi ugovora o kreditu, svu dokumentaciju pripremila je banka te ni u jednom trenutku nije shvatio da se s bankom može pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Da tužitelj nije mogao utjecati ni na samu visinu predmetne naknade proizlazi i iz činjenice da je ona bila određena jednostrano donesenom Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. Okolnost da je tužitelj mogao odabrati neki drugi kreditni proizvod na tržištu također ne predstavlja dokaz da je mogao pregovarati o sadržaju konkretne ugovorne odredbe, budući da mogućnost izbora između različitih unaprijed ponuđenih proizvoda nije isto što i mogućnost utjecaja na sadržaj pojedine ugovorne odredbe. Slijedom navedenog, sud je zaključio kako tuženik nije dokazao da je sporna odredba bila pojedinačno pregovarana u smislu čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača.

13. 2. U odnosu na navode tuženika da je riječ o jasnoj, razumljivoj i lako uočivoj ugovornoj odredbi, valja navesti da se sporna ugovorna odredba naizgled čini kao jasna i razumljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, i visine te naknade (navedeno da naknada iznosi 1 % od iznosa kredita), međutim prema stavu ovog suda ona nije u potpunosti jasna i razumljiva jer u njoj nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a nelogično je i da njihova visina ovisi o visini iznosa kredita. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev 266/2024-2 od 9. listopada 2024.).

13. 3. Potrebno je ukazati i da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

13. 4. Slijedom navedenog, sporna ugovorna odredba očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača i slabije ugovorne strane. Stoga je riječ o nepoštenoj odredbi u skladu s čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača te ništetnoj u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

13. 5. U tom smislu svoje pravno shvaćanje iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama posl. br. Rev 673/2023-3 od 13. veljače 2024., posl. br. Rev 1051/2023-2 od 3. travnja 2024., posl. br. Rev 715/2024 od 22. svibnja 2024. te posl. br. Rev 266/2024-2 od 9. listopada 2024.

13. 6. Prema tome, utvrđeno je da je ništetna odredba iz čl. 5. st. 1. ugovora o kreditu br. 311032 sklopljenog 17. siječnja 2006. između tužitelja kao korisnika kredita, KŽ iz [adresa], kao sudužnice, JŽ iz [adresa], kao založnog dužnika, i pravnog prednika tuženika Volksbank d. d. kao davatelja kredita, koja glasi: „ Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a naročito slijedeće naknade: Administrativna naknada: 1,00% (slovima: jedanposto), jednokratno na iznos odobrenog kredita.“, pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

13. 7. Prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., nadalje ZOO) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

13. 8. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenog na temelju ništetne odredbe predmetnog ugovora po pravilima o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja, odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. st. 1. ZOO-a, u vezi s čl. 1115. ZOO-a). Na temelju financijskog nalaza i mišljenja vještaka Tomislava Prpića, koje je prihvaćeno kao objektivno i stručno, tuženik je dužan tužitelju naknaditi iznos 544,75 eura po osnovi ništetne ugovorne odredbe. Tuženik je nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba ništetna te da mu ne pripada sve ono što na temelju nje bude primio.

13. 9. Od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 91/04, 35/05) po stopi 15 % godišnje. U razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008.) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 1. kolovoza 2015. stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008.) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. visina stope zateznih kamata određuje se u skladu s čl. 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 114/2022.) i Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/2022.) za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.

14. Preostalo je odlučiti o prigovoru zastare.

14 1. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. br. Su-IV-47/2020-2.

14. 2. S obzirom na to da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita preispitivana i utvrđena ništetnom tek u ovom postupku, zastarni rok za taj restitucijski zahtjev, u skladu s izraženim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći. Prema tome nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja.

15. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 544,75 eura sa zateznim kamatama koje teku od 26. siječnja 2006. do isplate na način kako je to određeno u t. II. izreke.

16. Obje stranke zatražile su naknadu troškova postupka.

16. 1. S obzirom na to da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom postupku, tuženik mu je na temelju čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupka ( Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/20222, 155/2023, 146/2025, nadalje ZPP) dužan naknaditi opravdane troškove postupka.

16. 2. Tužitelj je zatražio naknadu parničnih troškova za zastupanje po punomoćniku i to: za sastav tužbe 75 bodova, odnosno 150,00 eura, za sastav podneska od 21. ožujka 2024. 75 bodova, odnosno 150,00 eura, za sastav podneska od 27. prosinca 2024. 75 bodova, odnosno 150,00 eura, za zastupanje na ročištu održanom 19. listopada 2023. 25 bodova, odnosno 50,00 eura, te za zastupanje na ročištima održanim 11. travnja 2024., 13. ožujka 2025. i 14. svibnja 2026. po 75 bodova, odnosno po 150,00 eura za svako ročište. Nadalje, zatražio je naknadu za izbivanje iz pisarnice zbog pristupa na ročište održano 14. svibnja 2026. u visini 50 bodova, kao i naknadu materijalnog troška putovanja na navedeno ročište u iznosu 53,00 eura, sve uvećano za pripadajući PDV. Osim navedenog, tužitelj je zatražio naknadu troška sudske pristojbe na tužbu te troška financijskog vještačenja u iznosu 200,00 eura.

16. 3. S obzirom na to da vrijednost predmeta spora iznosi 544,75 eura, sud je o zahtjevu za naknadu parničnog troška odlučio primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023. i 107/2025., nadalje Tarifa). Za sastav tužbe od 21. srpnja 2023. tužitelju je priznata nagrada prema Tbr. 7. t. 1. Tarife u visini 50 bodova, odnosno 100,00 eura, budući da je za vrijednost predmeta spora do 664,00 eura propisana navedena nagrada. Za podnesak od 21. ožujka 2024. tužitelju je priznata nagrada u visini 50 bodova, odnosno 100,00 eura, jer se radi o obrazloženom podnesku u smislu Tbr. 8. t. 1. Tarife, u vezi s Tbr. 7. t. 1. Tarife. Za podnesak od 27. prosinca 2024. tužitelju nije priznata zatražena naknada troška jer se ne radi o obrazloženom podnesku u smislu Tbr. 8. Tarife, već o podnesku u kojem se u bitnome ponavljaju navodi već izneseni u tužbi i podnesku od 21. ožujka 2024., zbog čega navedeni trošak nije bio potreban za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a. Za zastupanje na ročištima održanim 11. travnja 2024., 13. ožujka 2025. i 14. svibnja 2026. tužitelju je, primjenom Tbr. 9. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Tarife, priznata nagrada u visini 50 bodova, odnosno 100,00 eura za svako ročište, budući da se na navedenim ročištima raspravljalo o glavnoj stvari te su izvođeni dokazi radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Za ročište održano 19. listopada 2023. tužitelju je priznata zatražena nagrada od 25 bodova, odnosno 50,00 eura, u skladu s Tbr. 9. t. 5. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Tarife, budući da se na tom ročištu nisu izvodili dokazi niti se raspravljalo o glavnoj stvari. Sud nije priznao trošak izbivanja iz pisarnice za pristup ročištu održanom 14. svibnja 2026., budući da je tužitelju već priznata nagrada za zastupanje na navedenom ročištu. Međutim, priznat mu je materijalni trošak putovanja odvjetnika na relaciji [adresa] – [adresa] – [adresa] radi pristupa ročištu održanom 14. svibnja 2026. u iznosu 53,00 eura budući da se radi o stvarno nastalom i za vođenje postupka potrebnom trošku u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a. Na priznatu odvjetničku nagradu obračunat je PDV koji iznosi 137,50 eura. Nadalje, tužitelju je priznat trošak sudskih pristojbi na tužbu 13,27 eura i na presudu 60,00 eura, prema uredbama o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine br. 37/2023 i br. 50/2026.) i primjenom čl. 7. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/2018. i 51/2023.), kao i trošak za financijsko vještačenje u iznosu 200,00 eura, koji je tužitelj uplatio tijekom postupka. Slijedom navedenog, sud je tužitelju dosudio trošak potreban za vođenje ove parnice u ukupnom iznosu 1.013,77 eura.

16. 4. Stoga je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka isplatom 1.013,77 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 11. lipnja 2026. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023.) uvećanom za tri postotna poena, dok su odbijeni tužiteljev zahtjev u preostalom dijelu i tuženikov zahtjev u cijelosti.

U Pazinu 11. lipnja 2026.

Sudac

mr. sc. Emanuel Radolović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dostave presude.

DNA:

1. tužitelj p. p.,

2. tuženik p. p.