Posl. broj: P-929/2024-10

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

STALNA SLUŽBA U LABINU

Labin, G. Martinuzzi br. 2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Labinu, po sutkinji Erici Golja u pravnoj stvari tužitelja LK iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Bojanu Zustoviću, odvjetniku u ZOU Bojan Zustović, Marina Matanović i Zoran Sloković, odvjetnicima u Pazinu, protiv Erste&Steiermarkiche banke d.d., oIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupane po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, nakon glavne rasprave zaključene 11. svibnja 2026. godine u prisutnosti tužitelja osobno uz zamjenicu punomoćnika MK, odvjetničku vježbenicu u ZOU Bojan Zustović, Marina Matanović i Zoran Sloković, odvjetnicima u Pazinu , te u nenazočnosti tuženika, 11. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se u ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627- 5102454727 od dana 07.06.2005., koji je zaključen između parničnih stranaka, ništetnom u cijelosti odredba iz čl. 10. (naknade), koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 02,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade plati prilikom isplate plasmana.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos od 368,98 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 08.06.2005. do isplate, a koje kamate do dana 31.12.2007. teku po stopi od 15% godišnje, a od dana 01.01.2008. do dana 31.07.2015. teku po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%, a od dana 01.08.2015. do dana 31.12.2022. teku po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do dana 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od dana 30.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na iznos od 368,98 eura za razdoblje od 7.6.2005. do 8.6.2005. kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljunaknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 539,82 eura (petsto trideset devet eura i osamdeset dva centa), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika. U tužbi navodi je tužitelj u svojstvu korisnika kredita, zaključio s tuženikom ugovor o kreditu broj 2402006 - 1031262160/51404627-5102454727, dana 07.06.2005. u Labinu. Predmetnim ugovorom tužitelju je odobren kredit za zatvaranje obveza (iz minusa u plus) u iznosu od 23.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Člankom 10. predmetnog ugovora o kreditu propisano je da će korisnik kredita platiti tuženiku naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 02,500% na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK obračunate s datumom ugovora, te je ugovoreno da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Iz otplatnog plana za kredit od dana 11.03.2019. proizlazi kako je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 585,00 CHF, odnosno 2.780,10 HRK / 368,98 EUR1, obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan 08.06.2005. koji je iznosio 1 CHF = 4,752300 HRK. Da je tužitelju kredit plasiran dana 08.06.2005. i da je tada srednji tečaj tuženika iznosio 1 CHF = 4,752300 HRK, utvrđeno je i u nalazu i mišljenju sudskog vještaka za financije i računovodstvo Bojane Galinec, dipl. oec. u postupku koji se vodi kod ovog suda po tužbi tužitelja protiv tuženika radi isplate zbog nezakonito ugovorene kamatne stope. promjenjive sukladno jednostranoj odluci banke i zbog nezakonito ugovorene valutne klauzule u CHF valuti, a koji se predmet kod ovoga suda vodi pod posl. br. P-1596/2019. Tužitelj drži kako je tuženik od tužitelja nezakonito naplatio naknadu troškova obrade kredita. Tužitelj i tuženik prilikom sklapanja ugovora iz toč. I. nisu pojedinačno pregovarali o odredbi kredita koja bi tužitelju nametnula obvezu isplate ulazne naknade. vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP), kojim je u odredbi članka 81. stavka 1. i 2. propisano kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Navedena ugovorna odredba iz čl. 10. predmetnog ugovora o kreditu nikako nije bila razumljiva tužitelju kao potrošaču. U predmetnom ugovoru o kreditu uopće nije određeno na koji se način i prema kojim točno parametrima formira visina naknade za obradu kredita tako da je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj jer je platio naknade za koje nije znao na koji se način formira njihova visina. Visinu predmetnih naknada odredio je sam tuženik odlukama na koje tužitelj uopće nije mogao utjecati niti su mu uručene prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Dakle, radi se o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane tuženika, na čiju formulaciju tužitelj nije imao utjecaja, o istoj nije pregovarano, tužitelju nisu dane nikakve informacije te ista kao takva nije sročena jasno i razumljivo jer se ne može izvesti zaključak na što se ista odnosi i zašto se naplaćuje, niti zašto se naplaćuje upravo u omjeru 02,500% od iznosa kredita, dakle o odredbi koja nije jasna, nije lako razumljiva, nije transparentna (jer tužitelj nije o istoj ni na koji način informiran), stoga je suprotna načelu dobre vjere, a uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, pa ista u konačnici nije poštena i kao takva je ništetna. Radi navedenog, tužitelj traži da se u cijelosti utvrdi ništetnom ugovorna odredba iz čl. 10. (naknada) te traži da mu tuženik isplati nezakonito naplaćenu naknadu za troškove odobravanja kredita u iznosu od 585,00 CHF, odnosno obračunato po srednjem tečaju na dan isplate kredita koji iznosi 4,757700 HRK, novčani iznos od 2.783,25 kn / 369,40 EUR1 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana naplate 07.06.2005. pa do isplate. Ukazuje se na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev 673/2023-2 od dana 13.02.2024., a kojom presudom revizijski sud prihvaća utvrđenje i zaključak drugostupanjskog suda da se, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, o odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.). Predlaže da sud prihvati tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja, a tuženika obveže da tužitelju nadoknadi troškove postupka, sve u roku 15 dana.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda jer je odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu broj 5102454727od 7. lipnja 2005. godine u slučaju spora ugovorena nadležnost suda sjedišta Banke. Tuženik prije svega ističe da u cijelosti spori osnovanost tužbe postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti, dok ne spori visinu tužbenog zahtjeva. samom uvodu tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi. Naime, tužitelj je vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 550,00 EUR dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 368,98 EUR slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Tuženik prije svega ističe da cit. odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 2,50 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Dakle, već u samom uvodu tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. O naplati naknade za obradu kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenica Banke koja je ugovarala ovaj kredit s tužiteljem, tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Naime, osim što je tuženik tužitelju na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita. Tako je na letku „Iz minusa u plus“ bilo navedeno da se plaća naknada za obradu kredita u visini od 2,50 % od odobrenog iznosa kredita. vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, tužitelju je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 2,50 % od visine predmetnog kredita u iznosu od 2.783,25 kn. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade proizlaze zaključci da je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom i tužitelju poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo tužitelja na obvezu plaćanje naknade. Stoga, nakon što je upoznat sa svim tim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obveznopravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko tužitelj nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu. Osim toga, tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa). Točnije, tek je Zakonom o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine”, broj 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine (“Narodne novine”, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. godine donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom bila u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Sve do stupanja na snagu navedenog zakonodavstva nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade za obradu kredita. konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena dana 7. lipnja 2005. godine. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Podredno, ukoliko sud prethodno izneseni stav tuženika ne bi uzeo u obzir, tuženik ističe da tužitelj i dalje ne bi imao pravo potraživati zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. S obzirom na navedeno, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbu tužitelja i tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao ugovor o kreditu na str. 6-9, otplatni plan na str. 10-12, 48-51, nalaz i mišljenje vještaka na str. 13-17, kreditni zahtjev na str. 52-63, potvrda na str. 64-65, 68-69, pregled prometa po partiji kredita na str. 107- 116, te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u postupku.

4. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627- 5102454727 od dana 07.06.2005 sklopljenom između tužitelja kao korisnika kredita te tuženika sud je utvrdio da je u članku 50. Ugovora navedeno da je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 2,50% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kuna, obračunate s datumom Ugovora, a da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.

5. Uvidom u otplatni plan za kredit (str. 10-12 spisa), utvrđeno je da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 585.00 eura 8.6.2005., a iz nalaza i mišljenja JK (str. 13-17 spisa) proizlazi da je kredit pušten u tečaj dana 8.6.2005. po srednjem tečaju Banke izraženom u paritetu 1 CHF=4,752300 HRK, pa proizlazi da je tužitelj na ime naknade za troškove odobravanja kredita isplatio 2,783,25 kuna / 369,40 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana naplate 7.6.2005. pa do isplate.

6. Tuženik nije osporio visinu tužbenog zahtjeva, pa u postupku nije bilo potrebno provoditi financijsko vještačenje.

7. Na pripremnom ročištu održanom dana 23. travnja 2026 je po prigovoru tuženika sud utvrdio vrijednost predmetnog spora u ovom predmetu na iznos od 368,98 eura jer je deklaratorni zahtjev istaknut u tužbi trebao poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu te se stoga ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora.

8. Prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan.

8.1. Stranke su u članku 14. ugovora o kreditu ugovorile da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke.

8. 2. U odnosu na prigovor tuženika valjalo je primijeniti Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu – Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03.; dalje u tekstu: ZZP/03).

8. 3. Prema članku 81. stavak 1. i 2. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je nepoštena ugovorna odredba. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

8. 4. Prema člankom 83. ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir priroda proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Članak 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

8. 5. Navedene odredbe sadrže i članci 49., 51. i 55. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15., 14/19.), koji je sada na snazi, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993.; dalje u tekstu: Direktiva).

8. 6. U konkretnom slučaju tužitelj je sklopio ugovor s tuženikom koji je unaprijed formulirao i ponudio njegovo sklapanje, uz prihvaćanje svih uvjeta sadržanih u formularu bez ikakvih izmjena, a tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj. Prema stavu ovoga suda, a uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora, u konkretnoj situaciji odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom na to da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri isključivo sudu svog sjedišta te time ostvari pogodnosti i bitno manje troškove. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena, takva bi ugovorna odredba za tužitelja izazvala troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka, pa je stoga odredba o mjesnoj nadležnosti nepoštena i kao takva ništetna. Takav pravni stav zauzeo je i Europski sud u predmetima broj: C-240/98 i C-244/98.

8. 7. S obzirom na to da je sporazum o mjesnoj nadležnosti ništetan, mjesnu nadležnost u ovom slučaju valjalo je utvrditi prema odredbama ZPP.

8. 8. U skladu s člankom 48. stavak 1. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Prema članku 59. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

8. 9. Tuženik ima registrirano sjedište na području mjesne nadležnosti Općinskog suda u Rijeci, dok je predmetni ugovor o kreditu zaključen u poslovnici tuženice u Labinu, na području nadležnosti ovog suda, gdje se nalazi i prebivalište potrošača.

8.10. Mjesna nadležnost se stoga u ovom slučaju određuje prema pravilu o izberivoj nadležnosti iz članka 59. ZPP, pa je mjesno nadležan ovaj sud kao sud mjesta u kome se nalazi poslovnica tuženice kao pravne osobe, a spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice jer su tu sklopljeni i stavljeni na korištenje tužitelju ugovori o kreditu u pogledu kojih se vodi spor radi isplate, pa je prigovor mjesne nenadležnosti tuženika odbijen kao neosnovan o čemu je odlučeno raspravnim rješenjem od 23. travnja 2026.

9. Tužitelj saslušan kao stranka u postupku iskazao je da je kredit kod Erste banke podignuo jer mu je novčani iznos trebao za zatvaranje drugog dugovanja kojeg je imao. On je došao u banku, banka je pripremila ugovor, a kojeg je on potpisao i dobio je novce. Njemu je samo bilo bitno kolika je visina kredita, koliko će plaćati mjesečne rate i radilo se o tada najpovoljnijem kreditu. U banci ga nikada nitko nije upozorio na nikakve rizike kod sklapanja ugovora i također su mu rekli da je za odobravanje kredita dužan platiti naknadu za obradu i odobravanje kredita u iznosu od 2.780,10 kn što bi danas iznosilo 368,98 eura. On nije znao na što se ta naknada iznosi ali mu je rečeno da je plaćanje naknade uvjet da mu odobre kredit. On na bilo koji način nije mogao utjecati na bilo kakvu odredbu ugovora o kreditu jer je banka pripremila ugovor na svojem standardnom obrascu i nije mogao na bilo koji način predložiti izmjenu neke odredbe. Također naknadu je odredila banka te mu neke odluke na koje se tuženik u ovom postupku pozivao nisu bile uručene niti je on za njih znao. Nije mu točno objašnjeno na što se odnosi naknada za obradu kredita i koji bi stvarni troškovi banke bili. On je po zanimanju konobar, nije bio vlasnik pravne osobe niti je imao obrt. 2005. kada je podigao kredit radio je kao konobar u današnjem Valamaru tada je to bio Rabac d.d., nikakva ekonomska znanja nije imao. Kredit je podigao isključivo za vlastite potrebe.

9. 1. Iskazu tužitelja sud je u cijelosti povjerovao, cijeneći njegov iskaz istinitim i uvjerljivim te u skladu sa drugim provedenim dokazima. Tužitelj je imao status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( N.N.79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 – dalje ZZP/07) prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz predmetnog ugovora o kreditu razvidno je da je tužitelj isti sklopio kao fizička osoba za vlastite osobne potrebe – zatvaranje drugog kredita pa je tužitelj svoje potrošačko svojstvo dokazao navedenim ugovorom o kreditu i vlastitim iskazom.

10. Glede istaknutog prigovora zastare za istaći je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 ( čl.104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi. Stoga se ukazuje neosnovanim prigovor zastare istaknut od strane tuženika i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

11. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/03, dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje i odredba članka 49. ZPP-a. Tuženik tu činjenicu uopće nije dokazivao.

12. Prema odredbi čl. 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi te je to pravo neograničeno. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba ( čl. 327. st. 1. ZOO -a ). Zbog navedenog, zahtjev čiji predmet je utvrđenje da su pojedine ugovorne odredbe ništetne i zabrana njihovog korištenja, ne zastarijeva. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva proizlazi iz članka 323., članka 1111., članka 1115., te članka 1046. Zakona o obveznim odnosima ( N.N. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

13. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Direktivom 93/13 EEZ od 5.travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 ( koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom ) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Naime, iz toga slijedi da je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz sporne odredbe proizlaze. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži o pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

14. Nesporno je da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, ali ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu bili " pokriveni" stvarni troškovi tuženika jer tuženik nije naveo koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

15. Na temelju provedenog postupka sud je stekao uvjerenje da tužitelj nije mogao pregovarati o spornoj odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva već mu je ta odredba ponuđena u unaprijed formuliranom tzv. tipskom ugovoru. Naknada nije ugovorena u dobroj vjeri te je prouzročila neravnotežu na štetu tužiteljice kao korisnika kredita. Sporna odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke te na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja pa je stoga takva odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to neovisno o visini iznosa naknade. Nadalje, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita ( Rev-673/23 od 13.2.2024). Stoga je takva odredba ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 te je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na povrat naknade za obradu kredita, pri čemu je u postupku utvrđeno da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva ( ulazna naknada) za predmetni ugovor o kreditu naplaćena dana 8.6.2005. prilikom korištenja kredita u iznosu od 585,00 CHF, što prema srednjem tečaju tuženika na dan 8.6.2005. iznosi 1CHF=4,752300 HRK, odnosno 369,40 eura. S obzirom da je tužitelj tužbenim zahtjevom potraživao nešto manji iznos odnosno 368,98 eura, to je njegov tužbeni zahtjev u cijelosti prihvaćen.

16. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO -a. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja naknade. Prema stajalištu VSRH (Revd - 1294/2021 od 12.10.2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene, podrazumijeva se nesavjesnost banke kao kreditne institucije. Tužitelju je naknada naplaćena dana 8.6.2005. te je stoga sud dosudio zatezne kamate od tog datuma nadalje, a obzirom je tužitelj potraživao kamatu od 7.6.2005, to je u tom dijelu odbijen njegov tužbeni zahtjev.

17. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. u svezi sa odredbom čl. 155. Zakona o parničnom postupku ( N.N. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08, 57/11., 148/11., 25/13., 28/13.,70/19 , 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP ) te je sud, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika punomoćniku tužiteljice priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 7. t. 1. OT), troškove zastupanja na ročištima 23.4.2026. i 11.05.2026. iznosu od po 100,00 eura za svako ročište (Tbr. 9. t. 1. OT), te trošak sastava podneska od 27. veljače 2025. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 8. t. 1. OT). Ukupno je priznato 400,00 eura, uvećano za troškove PDV-a, ukupno 500,00 eura. Opravdan je zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu od 33,18 eura, te na presudu u iznosu od 6,64 eura.

18. Slijedom navedenog, tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi 539,82 eura na ime troškova postupka, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

19. Zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka je temeljem odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a odbijen kao neosnovan.

Labin, 11. lipnja 2026.

S u t k i nj a:

Erica Golja

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi u tri pisana primjerka putem ovog suda u roku 15 dana od dostave odluke.

DNA:

1.Tužitelj putem pun.

2.Tuženik putem pun.