Poslovni broj: P-454/2021-25

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužitelja:1. VC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. MC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćnici Aisi Pertić Brajković, odvjetnici iz Umaga, protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Metelko i dr. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 5. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, a koja presuda je objavljena 11.lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj:2402006- 1031262160/51400607-5102982797 sklopljenog između tužitelja VC kao korisnika kredita i MC kao sudužnika i založnog dužnika, s jedne strane i tuženice Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka kao davatelja kredita, s druge strane, solemniziranog po Javnom bilježniku Željku Krajini iz Umaga, pod posl.br. OU-831/06 dana 26. svibnja 2006. godine, u dijelu kojem je određena promjenjivost kamatne stope u skladu sa važećim odlukama banke sadržana u točci 8. Ugovora o kreditu.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj:2402006- 1031262160/51400607-5102982797 sklopljenog između tužitelja VC kao korisnika kredita i MC kao sudužnika i založnog dužnika, s jedne strane i tuženice Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka kao davatelja kredita, s druge strane, solemniziranog po Javnom bilježniku Željku Krajini iz Umaga, pod posl.br. OU-831/06 dana 26. svibnja 2006. godine, u dijelu kojem je glavnica kredita vezana za švicarski franak (valutna klauzula) i kojem se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu CHF, sadržan u točkama 2. i 7. Ugovora o kreditu.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 327,77 eura/2.469,60 HRK ( s osnove ništave odredbe o valutnoj klauzuli ) sa zakonskim zateznim kamatama na taj dio te se prigovor prijeboja tuženika odbija kao neosnovan.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.795,97 CHF ( s osnove ništave odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ) sa zakonskim zateznim kamatama na taj dio se prigovor prijeboja tuženika odbija kao neosnovan.

V. Nalaže se tuženici ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320, isplatiti tužiteljici VC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisniku kredita novčani iznos od 11.713,27 EUR (9.154,26 EUR glavnice i 2.559,02 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata), uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće na novčani iznos od 9.154,26 EUR od dana 01. listopada 2015. pa do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa sve do 30. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 31. prosinca 2023. pa sve do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

VI. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljima trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.812,50 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 11. lipnja 2026 po stopi određenoj čl .29. Zakona o obveznim odnosima u roku od 15 (petnaest) dana dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

i riješio je :

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjena po tužiteljima u podnesku od 27. rujna 2024.

Obrazloženje

1.Tužitelji u tužbi navode da je tužiteljica VC **.**.2006. sa tuženikom sklopila ugovor o kreditu broj:2402006-1031262160/51400607- 5102982797 na iznos od 113.294,54 CHF s rokom otplate od 180 mjeseci. Kredit da je odobren uz redovnu kamatu od 4,55 % godišnje što je regulirano odredbom čl. 8. a koja stopa je promjenjiva u skladu s odlukom tuženika. Tijekom otplate kredita kamatna stopa da se više puta mijenjala na njihovu štetu. Ta odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi da je utvrđena nepoštenom i ništetnom. Pozivaju se na presudu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. g. Trgovačkog suda u Zagrebu koja je potvrđena presudom posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu vezanom za ugovaranje kamatnih stopa kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke- tuženika i njegovim internim aktima a prilikom sklapanja ugovora tužitelji kao korisnici kredita nisu s tuženikom pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara što je zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatnih stopa. Presudom VTS RH od 14. lipnja 2018. g. da je presuđeno da je valutna klauzula CHF nepoštena i ništetna u ugovorima koji su ugovoreni u svih 8 banaka među kojima je i tuženik. Osim ništavne kamatne stope tužitelji ističu da je ništava i odredba ugovora o valutnoj klauzuli te se između ostalog pozivaju i na presudu VTSH posl .br. Pž6632/2017 od 14. lipnja 2018. g. po kojoj su banke sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošača trebale informirati o svim rizicima koje potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Slijedom navedenog predlažu da sud usvoji tužbeni zahtjev konačno preciziran podneskom od 27.9.2024.. a nakon izvršenog vještačenja, Potražuju ukupan iznos od 11.713,27 eura s kamatama na iznos od 9.154,26 eura ( glavnica ) i troškovima postupka.

2.U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev i po osnovu i po visini. Ističe prigovor zastare. Navodi da treba uzeti u obzir da su stranke 14.1.2016.g. sklopile Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15).Tim Aneksom su parnične stranke izmijenile osnovni ugovor bez značaja obnove na način da je položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pri izračunu konverzije da je uzeta u obzir valuta kredita i tijek kamatnih stopa kako za CHF tako i za EUR kredit. Tužitelju da su bile dostupne sve informacije glede valute za koju se veže glavnica kredita te je mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranje valutne klauzule vezane uz CHF odnosno bio je obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF. Smatra da je neživotno i nelogično da nije znao za taj rizik. Osporava da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna. Navodi i da je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno važećim propisima. Osporava bi tužitelju nastupila šteta koju bi on prouzročio. Ističe prigovor prijeboja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta za razdoblja kada je tečaj bio niži od početno te kada je kamata bila niža od početne . Predlaže odbiti zahtjev tužitelja. Protivi se i preinaci tužbenog zahtjeva.

3. Tužitelji su istaknuli prigovor zastare na eventualno potraživanje tuženika iz istaknutog prigovora prijeboja. Iako se tuženik protivio preinaci sud je dopustio preinaku pozivom na odredbu čl .190. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Tuženik je istaknuo prigovor zastare na novo postavljeni odnosno preinačeni dio tužbenog zahtjeva.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu te saslušao tužitelje i svjedoka ĐC a proveden je i dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću. Druge dokaze stranke nisu predlagale. Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka ZC.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan. Prigovor radi prijeboja istaknut od tuženika nije osnovan.

6. Nesporno je da je tužiteljica VC kao korisnik kredita sklopila ugovor o kreditu sa tuženikom 11.5.2006.. g. Predmetnim ugovorom tuženik je stavio na raspolaganje tužiteljici novčani iznos od 113.294,45 CHF protuvrijednosti u kunama kako je to određeno čl. 2. istog ugovora ( l.s.14) a koji iznos se tužiteljica obvezala vratiti za 180 mjeseci a u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor kao stambeni kredit kako to proizlazi iz teksta ugovora (čl.3.ugovora), kao i iskaza tužitelja. Tužitelji ( bivši bračni drugovi ) iskazali su u svom iskazu da su kreditna sredstva upotrijebljena za izgradnju stambenog prostora u kojem su zajedno živjeli a to je stan u kojem sada živi tužitelj MC.

7.Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati a pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje.

8. Tužiteljica je potrošači u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03) jer je sklopila predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužiteljica je podigla sa bivšim suprugom , drugotužiteljem predmetni stambeni kredit a kreditna sredstva su utrošena za izgradnju stana u obiteljskoj kući u kojem su zajedno živjeli a sada u njemu živi drugotužitelj MC. Tuženik joj je osporio svojstvo potrošača navodeći da se nekretnina u kojoj je predmetni stan iznajmljuje. u prilog navedenom dostavljen je izvodi sa platforme za iznajmljivanje iz 2024. g. . Tužiteljica je u svom iskazu pojasnila da je kredit podignut radi izgradnje i uređenja jednog stana u obiteljskoj kući koja sada ima tri stambene jedinice; preostale dvije jedinice su izgrađene kasnije sredstvima tužitelja MC koji je pomorac te su te jedinice kasnije predmet iznajmljivanja. Tužitelj MC potvrdio je navode tužiteljice VC. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 11.5.2006. g. pa činjenica što se kasnije nadograđane stambene jedinice iznajmljuju u 2024. g. nije od značaja za svojstvo potrošača u 2006. g. Tuženik nije dokazao da se stan izgrađen kreditnim sredstvima iznajmljivao od 2006 g..

9. Među strankama je sporno je li se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu pojedinačno pregovaralo, je li ta odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja pa uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, odnosno je su li te odredbe ništetne te je istaknut prigovor zastare, kao i prigovor da je izvršena konverzija kredita u kredit u EUR, zbog čega da tužitelji nemaju pravni interes za podnošenje ove tužbe odnosno da im zahtjev nije osnovan. Sporno je i da li postoji potraživanje tuženika iz istaknutog prigovora prijeboja te da li je u zastari.

10. Općinski sud u Pazinu je u sličnom sporu, koji se vodio pod poslovnim brojem P-1413/2019, 20. rujna 2019. podnio prijedlog za rješavanje pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava sadržaja: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?". Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nadalje, valja reći da iz obrazloženja navedenog rješenja jasno proizlazi, odnosno Vrhovni sud Republike Hrvatske je naveo da se glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde štetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima. Slijedom navedenog, prema stajalištu ovog suda, tužitelji imaju pravni interes za vođenje ovog postupka.

11. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

13. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

14. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

15. Nadalje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je i presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ističe se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

16. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/07) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

17. U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnost tvrdnje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne valja reći da se prema odredbi čl. 502.c ZPP, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaj sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je konkretni slučaj.

18. U konkretnom slučaju, tužiteljica je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, nastupala u svojstvu potrošača jer je kao fizička osoba sklopila pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju, ni njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača jasno proizlazi da tužiteljica ima svojstvo potrošača, a s obzirom da je u samom ugovoru o kreditu navedeno, i to od strane tuženika čiji su djelatnici (a ne tužiteljica) napisali tekst ugovora, da se kredit odobrava kao stambeni, što je u skladu i s iskazom tužiteljice. Na iskaz tužitelja tuženik je samo paušalno i neargumentirano prigovorio, međutim nije predlagao izvođenje bilo kakvih dokaza kojima bi osporio iskaz oba tužitelja. Tuženik je s druge strane odustao do prvotno predloženog dokaza za saslušanjem osobnog bankari ostalih njegovih djelatnika.

19. Analizom predmetnog ugovora o kreditu, kada se isti poveže s iskazom tužitelja, ovaj sud je zaključio da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj. Tužiteljica je navela u svom iskazu da nije bilo nikakvog posebnog govora o valuti CHF niti o rastu tečaja; bankarska službenica ju nije upozorila da bi tečaj CHF mogao toliko rasti a misli da ni oni to nisu znali u to vrijeme, rečeno joj je da je kredit u valuti CHF za njih bolja opcija, pročitala je ugovor i zna da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Tužitelj MC potvrdio je da im je bankarska službenica rekla kako je kredit u valuti CHF za njih najbolja opcija te da ih nije upozoravala na rizike podizanja kredita u toj valuti, on i bivša supruga da su zajedno otplaćivali kredit. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik ntervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Svjedok JC, kreditni referent u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora iskazala je da se ne sjeća da li su klijente upozoravali na rizike podizanja kredita u valuti CHF.

20. Također, tuženik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 8. predmetnog ugovora. Iako tuženik povišenjem kamatne stope nije prekoračio gornju granicu ugovorene kamatne stope (čl. 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa-NN 153/04 od 03.11.2004.) ovakva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena.

21. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Naime, i sami tužitelji u svom iskazu su naveli da nije bilo nikakvog posebnog govora o valuti CHF niti o rastu tečaja niti im je bilo tko spomenuo rizik podizanja kredita u predmetnoj valuti; odluku o podizanju kredita u ovoj valuti donijeli su jer je bilo povoljnije. Treba reći i da je svjedok KC potvrdila u svom iskazu da nisu klijentima objašnjavali razloge mijenjanja kamatnih stopa, ni kriterije ni parametre.

22. Kako su dakle odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, to je tuženik u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužiteljima temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO, s kamatom od dana stjecanja, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO, a s obzirom da je u ovom slučaju utvrđeno da su navedene ugovorne odredbe nepoštene, što podrazumijeva nesavjesnost banke.

23. U pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 13.06.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo tek istekom 13. lipnja 2019.g ( u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom )a tužba je podnesena 29. svibnja 2019. g.. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina.

24.Iz nalaza vještaka Zrinka Ručevića slijedi promatrajući i pozitivne i negativne iznose da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 1. siječnja 2007. g. do dana izračuna konverzije 30. rujna 2015. g. a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita iznosi ukupno 551,20 eura dok razlika obveze u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dana izračuna konverzije a koja proizlazi iz razlike tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate na dan plaćanja pojedine obveze i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita iznosi ukupno 8.603,00 eura. Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po navedenoj osnovi za razdoblje od plaćanja pa do 30. rujna 2015. g. kao i nakon uračunavanja efekata konverzije preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. g. iznosilo je 11.713,27 eura i to 9.154,26 eura glavnice i 2.559,02 eura dospjelih nepodmirenih zateznih kamata. Vještak dalje u nalazu navodi da je tuženik u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale načni konverzije denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sve uplate tužitelja do zaključno 30. rujna 2015. g. pa tako i oni dijelovi uplate koji su predmet sudskog postupka da su iskorištene za zatvaranje obveze po konvertiranom kreditu.

25. Tužitelji nisu imao primjedbi na nalaz vještaka i uredili je svoj zahtjev u odnosu na isti potražujući iznos od 9.154,26 eura s kamatom od 1.10.2015. g. - od konverzije te iznos od 2.559,02 eura na ime dospjelih nepodmirenih zateznih kamatama. Pri tome su uzeli u obzir verziju vještaka sa pozitivnim i negativnim razlikama . Tuženik nije imao primjedbi na matematički obračun vještaka ali je naveo da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva te i dalje osporava tijek zakonskim kamata a u podnesku od 26.5.2025. g. osporava da bi tužitelji uopće imali pravo na zakonsku kamatu na pojedinačne iznose od dana plaćanja. . Neosnovano tuženik prigovara da se ne mogu obračunavati zakonske kamate na preplaćene iznose do konverzije ; ovog stoga što svaka preplaćena rate predstavlja stjecanje bez osnove a obveza vraćanja nastaje odmah kada je banka primila preplatu. Konverzija je u pravilu korigirala glavnicu i buduće obveze ali nije isplatila zakonske zatezne kamate koje su do tada nastale. Tražbina potrošača na zatezne kamate je zasebna novčana tražbina koja je nastala prije konverzije i ne prestaje činjenicom sklapanja aneksa ugovora . Zato treba uračunati ono što je stvarno priznato konverzijom ali priznati pravo potrošaču na zatezne kamate na svaku preplatu do dana konverzije – upravo kako je tužitelj postavio svoj konačno precizirani zahtjev u iznosu od 2.559,02 eura.

26.Stranke su se na ročištu 5. svibnja 2026. g. odrekle prava na saslušanje vještaka budući nemaju primjedbi na matematički izračun.

27. Iz naprijed navedenih razloga, valjalo je prihvatiti zahtjev tužitelja, pri čemu je visina tužbenog zahtjeva utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka, te će tek s isplatom tog iznosa tužitelju u potpunosti biti vraćen iznos koji je tuženik primio kao rezultat primjene nepoštenih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu.

28. Naime, što se tiče izvršene konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu, temeljem ZIDZOPK te navoda tuženika da je time nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, valja reći da se radi o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog dodatka između stranaka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK, a niti navedenim dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

29. Tužitelj tijekom postupka nije osporio navode tuženika vezano za sklapanje sporazuma stranaka o provedenoj konverziji, niti je doveo u pitanje da je dodatak ugovora o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz ZID ZPK, te da je konverzija napravljena računski točno. Nije utvrđeno niti da postoje razlozi eventualne nevaljanosti ovog ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK, pa sud ove činjenice nalazi nespornim.

30. Međutim, tužitelj, u bitnome, tvrdi da unatoč nesporno provedenoj konverziji sukladno odredbama ZID ZPK, niti jednom odredbom tog zakona nije propisano obeštećenje dužnika, već da je dodatkom o konverziji uređen ugovorni odnos samo nakon konverzije, te da provedenom konverzijom nije postignuta ravnoteža među strankama i da ovaj dodatak ne može imati za posljedicu umanjenje prava koja tužitelju pripadaju po Zakonu o zaštiti potrošača.

31. Zbog navedenog, u svakom konkretnom slučaju potrebno je utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima među strankama, odnosno odgovoriti na pitanje je li konverzija u cijelosti ispunila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

32. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već treba utvrditi je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarenja pune zaštite, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

33. Tužitelju je dosuđen tijek zateznih kamata od isplate svakog pojedinog anuiteta koji je sadržavao dio preplaćenog iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe. „Obveza svake strane na plaćanje zatezne kamate na iznos koji je primila po osnovu ništetnog pravnog posla i koji je dužna vratiti, cijeni se prema odredbama o opsegu vraćanja kod stjecanja bez osnove …“ (VSRH, Rev-116/86 od 16. lipnja 1988.). Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je nepošten od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

34. Naime, nepoštene odredbe su ugrađene u tipske obrasce kojima se služio tuženik kod ugovaranja predmetne vrste pravnih poslova. Tuženiku, kao bankaru koji ima posebno znanje o ovoj djelatnosti, sigurno nije bila nepoznata priroda švicarskog franka (to shvaćanje je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., jednoj od odluka u kojima je odlučivano u predmetnom postupku zaštite kolektivnih interesa i prava) što ukazuje na zaključak o nepoštenju. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. ZOO.

35. Što se tiče eventualnog potraživanja tuženika spram tužitelja istaknutog u prigovoru prijeboja a radi plaćanja anuiteta po kamatnoj stopi nižoj od početne te po tečaju nižim od početnog , takav zahtjev nije osnovan. Plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog i po kamatnoj stopi nižoj od početne tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je svjesno prešutio i zatajio tužitelju okolnosti vezane uz rizičnost valutne klauzule pa je krivnja za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli na tuženiku. Prigovor prijeboja bio bi onda neosnovan i s osnova eventualne tražbine kao naknade štete. No treba reći da su tužitelji uredili tužbeni zahtjev uzimajući u obzir i negativne i pozitivne razlike pa se prigovor radi prijeboja u svakom slučaju ukazuje neosnovanim.

36. Nije osnovan prigovor zastare tuženika na preinačeni dio tužbenog zahtjeva. Ovo stoga što je tužba podnesena 29.5.2016. g. i od samog početka je tražen povrat svih preplata nastalih zbgo ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli a nakon porvedneog jveštačenja je smao preciziran iznos po ojedinim anuitetima . Onda se ne može raditi o novom zahtjevu nego o kvantitativnom usklađenju psootjećeg zahtjeva temeljem iste činjenične i pravne osnove. Tužitelji bez stručnog izračuna ne mogu točno odrediti visinu preplate pa povećanje tužbenog zuahtjeva nakon vještačenja ne predstavlja novo potraživanje za potrebe zastare, pri čemu se ističe da je sud dopustio preinaku.

37. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova, sastav podnesaka od 2.4.2021. g. i 27.9.2024. g. u visini od po 50 bodova ( Tbr.8/3 ) zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika na ročištima 18.3.2024. g. 6.6.2024. g. i 5.5.2026. g. u visini od po 100 bodova a na ročištu 8.1.2024. g. u visini od 50 bodova ( Tbr.9/2 jer se na ovom ročištu nije raspravljalo o glavnoj stvari u smislu da su se izvodili dokazi ) što sa PDV-om , uvećanjem od 10 % za zastupanje dvije osobe, troškovima vještačenja od 300 eura te pristojbom na tužbu od 142,41 eura ukupno iznosi 1.812,50 eura.

38. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška je odbijen. Ovo stoga što im nije priznat trošak zastupanja na svim ročištima po Tbr.9/1 iz već iznesenih razloga, nije im priznat trošak sastava podnesaka nebitnih za raspravljanje a podnesci koji su priznati po 500 bodova nisu priznati s obzirom na svoj sadržaj po100 bodova ( npr. preciziranje zahtjeva ).

39. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Rijeci, 11. lipnja 2026.

S U D A C

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

D N A :

1. Tužitelju po punomoćniku – oslobođen pristojbi

2. Tuženiku po pun.

Nakon pravomoćnosti pozvati tuženika pristojba na odgovor na tužbu 71,21 euro

U Rijeci , 11.6.2026. g.