Republika Hrvatska

Općinski sud u Metkoviću

Andrije Hebranga 9

20350 Metković

Poslovni broj: P-147/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Metkoviću, po sucu Damiru Ujduru, u pravnoj stvari tužitelja ČZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Jure Jelavić, odvjetnik u Metkoviću, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćniku Iris Šanjug, odvjetnici u odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., iz Zagreba, Maksimirska 25, radi ništetnosti i naplate, dana 13. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu br. 256- 20/2007, kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 20. ožujka 2007. god. i solemnizirali kod javnog bilježnika Vlade Nikolića iz Metkovića, br. OV-1835/2007.

2. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Aneks broj 1 uz Ugovor o kreditu broj 256-20/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 29. rujna 2010. god. i solemnizirali kod javnog bilježnika Vlade Nikolića iz Metkovića, br. OV-6911/2010.

3. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 115.312,31 EUR, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja se do 31. prosinca 2007. god. određuje po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. god. do 31. prosinca 2022. god. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. god. do 31. prosinca 2023. god. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. god. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja teče:

- na iznos od 546,57 EUR od 2. svibnja 2007. god. pa do isplate;

- na iznos od 540,89 EUR od 2. lipnja 2007. god. pa do isplate;

- na iznos od 537,00 EUR od 2. srpnja 2007. god. pa do isplate;

- na iznos od 540,42 EUR od 2. kolovoza 2007. god. pa do isplate;

- na iznos od 543,27 EUR od 2. rujna 2007. god. pa do isplate;

- na iznos od 543,31 EUR od 2. listopada 2007. god. pa do isplate;

- na iznos od 542,24 EUR od 2. studenog 2007. god. pa do isplate;

- na iznos od 549,07 EUR od 2. prosinca 2007. god. pa do isplate;

- na iznos od 546,24 EUR od 2. siječnja 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 556,15 EUR od 2. veljače 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 561,63 EUR od 2. ožujka 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 595,88 EUR od 2. travnja 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 581,21 EUR od 2. svibnja 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 575,41 EUR od 2. lipnja 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 582,55 EUR od 2. srpnja 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 572,06 EUR od 2. kolovoza 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 572,58 EUR od 2. rujna 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 578,80 EUR od 2. listopada 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 646,18 EUR od 2. studenog 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 613,59 EUR od 2. prosinca 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 655,01 EUR od 2. siječnja 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 661,38 EUR od 2. veljače 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 664,26 EUR od 2. ožujka 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 656,32 EUR od 2. travnja 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 657,84 EUR od 2. svibnja 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 645,72 EUR od 2. lipnja 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 636,79 EUR od 2. srpnja 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 639,16 EUR od 2. kolovoza 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 643,87 EUR od 2. rujna 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 643,46 EUR od 2. listopada 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 638,70 EUR od 2. studenog 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 647,63 EUR od 2. prosinca 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 654,79 EUR od 2. siječnja 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 664,97 EUR od 2. veljače 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 662,63 EUR od 2. ožujka 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 676,46 EUR od 2. travnja 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 5,63 EUR od 2. svibnja 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 669,15 EUR od 6. svibnja 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 6,45 EUR od 2. lipnja 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 693,56 EUR od 11. lipnja 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 723,16 EUR od 2. srpnja 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 707,01 EUR od 5. kolovoza 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 0,06 EUR od 2. rujna 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 744,63 EUR od 18. rujna 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 500,97 EUR od 4. lipnja 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 88.320,64 EUR od 27. siječnja 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 560,87 EUR od 23. svibnja 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 315,95 EUR od 12. srpnja 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 290,19 EUR od 26. rujna 2013. god. pa do isplate.

4. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana nadoknadi tužitelju troškove ovog postupka, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena."

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu br. 256 -20/2007, kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, 11 kao banka, sklopili dana 20. ožujka 2007. god. i solemnizirali kod javnog bilježnika Vlade Nikolića iz Metkovića, br. OV-1835/2007.

III. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 2., čl. 3. i čl. 4. Ugovora o kreditu br. 256-20/2007- kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 20. ožujka 2007. god. i solemnizirali kod javnog bilježnika Vlade Nikolića iz Metkovića, br. OV-1835/2007 – u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF).

IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 24.320,21 EUR, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja se do 31. srpnja 2015. god. određuje po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. god. do 31. prosinca 2022. god. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. god. do 31. prosinca 2023. god. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječn ja 2024. god. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja teče:

- na iznos od 42,59 EUR od 1. ožujka 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 51,18 EUR od 1. travnja 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 52,69 EUR od 1. svibnja 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 40,57 EUR od 1. lipnja 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 31,64 EUR od 1. srpnja 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 34,01 EUR od 1. kolovoza 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 38,72 EUR od 1. rujna 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 38,31 EUR od 1. listopada 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 33,55 EUR od 1. studenog 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 42,48 EUR od 1. prosinca 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 49,64 EUR od 1. siječnja 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 59,82 EUR od 1. veljače 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 57,48 EUR od 1. ožujka 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 71,31 EUR od 1. travnja 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 0,57 EUR od 1. svibnja 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 69,05 EUR od 5. svibnja 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 0,70 EUR od 1. lipnja 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 94,16 EUR od 10. lipnja 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 118,01 EUR od 1. srpnja 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 101,86 EUR od 4. kolovoza 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 0,01 EUR od 1. rujna 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 139,53 EUR od 17. rujna 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 126,85 EUR od 3. lipnja 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 22.729,60 EUR od 26. siječnja 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 141,49 EUR od 22. svibnja 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 77,71 EUR od 11. srpnja 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 76,68 EUR od 25. rujna 2013. god. pa do isplate.

V. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

1. Tužitelj i tuženik - tada pod tvrtkom (nazivom) Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. - sklopili su dana 20. ožujka 2007. god. Ugovor o kreditu broj 256-20/2007 koji je solemniziran od strane javnog bilježnika Vlade Nikolića iz [adresa], br. OV - 1835/2007, a temeljem kojeg Ugovora je tužitelju odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 114.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF (tada) Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Iako je riječ zapravo o općepoznatoj činjenici, tužitelj - opreza radi - ističe da je tuženik promijenio tvrtku (naziv) te da od 11. srpnja 2016. god. posluje pod nazivom Addiko Bank d.d. U čl. 3. Ugovora o kreditu navedeno je da se na naprijed navedeni iznos kredita obračunavaju kamate od 5,25 % dekurzivno godišnje. Međutim, čl. 6. predmetnog Ugovora određeno je da je Banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama (tada) Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugom aktu banke. Dakle, naprijed navedenom odredbom - kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa - nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene redovne kamate. Drugim riječima, predmetnom odredbom - koju je sastavio tuženik i na koju tužitelj nije imao apsolutno nikakav utjecaj - određeno je samo da visina kamatne stope zapravo ovisi isključivo o odluci Banke - tuženika (dakle, jedne ugovorne strane), bez da su pritom precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, odnosno bez da su utvrđene bilo kakve pojedinosti glede promjene kamatne stope. Slijedom navedenog, ta veoma važna ugovorna odredba (kojom je zapravo određena cijena) sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu je potpuno nerazumljiva tužitelju, posebice kada se uzme u obzir da je isti zapravo prosječni potrošač, koji ne posjeduje stručna znanja iz područja ekonomije i bankarskog poslovanja. Ovdje valja naglasiti i da je presudom Europskog suda od 30. travnja 2014. god. u predmetu C-26/13 određeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva - a što u konkretnom slučaju znači da su tužitelju u ugovoru morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora i općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, temeljem čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Prema odredbi čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03), smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj

- poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju, upravo je o tome riječ. Naime, Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika je standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Nadalje, ističemo da se, sukladno odredbi st. 1. istog članka, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošač. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO/05), kojom odredbom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. To zapravo znači da su sudionici obveznih odnosa prilikom zasnivanja i za vrijeme trajanja takvih odnosa dužni postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana

- a što tuženik sasvim sigurno nije činio kada je, koristeći tužiteljev nepovoljniji položaj, ugovorio promjenjivu kamatnu stopu sukladno vlastitoj odluci, a bez ugovaranja bilo kakvih kriterija i parametara o kojima ovisi promjena kamatne stope. Budući da je promjenjivost kamatne stope ovisila isključivo o odluci jednog ugovaratelja - i to tuženika, prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naime, jednostranim određivanjem promjena kamatnih stopa, bez ugovaranja bilo kakvih egzaktnih kriterija, odnosno parametara - dakle, potpuno izbjegavajući utjecaj druge ugovorne strane na cijenu - tuženik, kao vjerovnik, je zapravo jednostrano određivao obvezu tužitelja, kao dužnika. S druge pak strane, tužitelj nije mogao niti otprilike predvidjeti promjenu kamatne stope (cijene), a samim time niti ekonomske posljedice koje iz takvih promjena za njega proizlaze. Isto tako, tužitelj nije mogao niti provjeriti pravilnost promjene nakon što je do nje već došlo. Obzirom da je iz svega navedenog sasvim razvidno da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, ističe se da je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Osim što je ništetna na temelju pozitivnih propisa o zaštiti potrošača, predmetna ugovorna odredba ništetna je i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, budući da je iz naprijed navedenih razloga činidba neodređena i neodrediva. Naime, odredbom čl. 269. st. 2. ZOO/05 jasno je određeno da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Nadalje, sukladno odredbi čl. 272. st. 1. ZOO/05 činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi

- a što ovdje nije slučaj. Da je ugovorna odredba kojom je na prethodno opisani način ugovorena promjenjivost redovne kamatne stope nepoštena i ništetna nedvojbeno je utvrđeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. god. - koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. god., u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu. Citiranim presudama, donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača. U konkretnom slučaju, stopa ugovorene redovne kamate se mijenjala 5 (pet) puta, i to tako da je nakon svake promjene bila (znatno) viša od početno ugovorene stope, a što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta kredita, odnosno povećanje tužiteljevih obveza po kreditu. Odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora određeno je da Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 114.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF (tada) Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. U čl. 3. navedeno je da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF (tada) Hypo Alpe -Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. Odredbom čl. 4. određeno je da se kredit otplaćuje u 180 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 916,42 CHF obračunato po srednjem tečaju za CHF (tada) Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. Međutim, u konkretnom slučaju tuženik (kao trgovac) nije informirao tužitelja (kao potrošača) - niti prije sklapanja niti u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu - o karakteristikama i specifičnostima valute CHF i mogućim ekonomskim pojavama tijekom otplate kredita koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj nije bio informiran, odnosno upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF. Tako tuženik nije obavijestio/upozorio tužitelja na sljedeće činjenice: - da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR- ima, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Zbog toga se može reći da je tečaj CHF-a u odnosu na kunu potpuno slobodan te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok s EUROM nije tako, nego dapače HNB reagira i kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom; - da je CHF valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize, odnosno tzv. valuta utočišta. To znači da za vrijeme recesije ova valuta naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti. Dakle, da CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita (posebice na dugi vremenski period), odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u istoj; - da je MMF višekratno upozoravao sve banke na području Europske unije na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. Naime, MMF je upozoravao banke na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta; - da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu (u to vrijeme) skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan; - da je CHF valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima, odnosno da su pravi temelj za potrošačke kredite depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama; - te, na koncu, da istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope donosi povećani rizik. Dakle, iz naprijed navedenog je sasvim razvidno da ugovorne odredbe kojima se isplata (glavnica) kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužitelju - budući da tužitelj, kao prosječni potrošač, ne raspolaže stručnim znanjem pa mu nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik (kao banka - trgovac) ga o tome ni na koji način nije informirao. Tužitelj je od strane tuženika bio informiran samo (paušalno) da se može dogoditi da tečaj CHF-a naraste ili padne - a što je zapravo (općepoznata) činjenica koju je tužitelj znao i ranije. Međutim, budući da nije informiran o karakteristikama i specifičnostima valute CHF, odnosno da nije upozoren na naprijed navedene rizike - tužitelj je Ugovor o kreditu sklopio s uvjerenjem da će tečaj tijekom razdoblja otplate samo neznatno oscilirati. Glede (ne)razumljivosti ugovornih odredbi potrošaču, i ovdje treba skrenuti pažnju na presudu Europskog suda u predmetu broj C-26/13, kao i na presudu istog suda u predmetu broj C-186/16. Tako je već citiranom presudom Europskog suda od dana 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 utvrđeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Nadalje, presudom Europskog suda od dana 20. rujna 2017. godine u predmetu broj C-186/16 utvrđeno je da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Dodatno i opetovano se ističe kako se prema odredbi čl. 81. st. 2. ZZP/03 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju - ponavljamo - upravo je o tome riječ, obzirom da je Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Odredbom st. 1. istog članka određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Radi sprječavanja nepotrebnog ponavljanja, glede nedostatka savjesnosti i poštenja na strani tuženika, upućujemo na navode iz toč. 3. historijata tužbe (v. str. 2.). Znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, ogleda se prvenstveno u činjenici što je ugovaranjem ovakvih odredbi neizvjestan iznos glavnice kojeg je tužitelj, kao potrošač, (bio) dužan vratiti tuženiku. Štoviše, zbog predmetnih odredbi (kao i zbog odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika) neizvjesna je i cijena, budući da se i kamata plaća u kunskoj protuvrijednosti iste valute - CHF. Dakle, tuženik (kao trgovac - Banka) je u vrijeme zaključenja Ugovora prihvatio samo opći rizik koji se veže uz bilo koju valutnu klauzulu

- dok je tužitelj, kao potrošač, prihvatio i taj opći rizik i dodatni veliki rizik koji je specifičan za CHF kao valutu utočišta. Ovdje valja naglasiti utvrđenje Visokog trgovačkog sud RH iz “kolektivne presude“ Pž-6632/17 - a to je da banka (pa tako i ovaj tuženik) po logici stvari ovakve odredbe i njihove posljedice razumije, a tužitelj (kao potrošač) ih ne razumije te čak i nije svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule. Inače, ustaljeno je stajalište Europskog suda da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (trgovce - u konkretnom slučaju Banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. god. - koja je potvrđena naprijed cit. presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u švicarskim francima (CHF) - pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Budući da je u konkretnom slučaju ništetna odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope, kao i odredbe kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu CHF, tužitelj drži da je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti ništetan. Naime, u konkretnom slučaju ništetni su i predmet i cijena ugovora, odnosno valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa. S obzirom da predmet i cijena nesumnjivo predstavljaju bitne sastojke ugovora, tužitelj smatra da ovaj Ugovor ne može opstati bez istih. Takvo stajalište je u skladu s ranijim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donesenim u slučajevima utvrđenja ništetnim predmeta i/ili cijene, kao bitnih sastojaka ugovora. Iz tog razloga, tužitelj smatra da ništetnost makar i samo jedne od naprijed navedenih odredbi dovodi do ništetnosti cijelog ugovora. Dodatno se ističe kako je, osim navedenih odredbi, nepoštena i ništetna i ugovorna odredba o tzv. izlaznoj naknadi, odnosno naknadi za prijevremenu otplatu kredita – kao što je odredba sadržana u čl. 8. st. 2. predmetnog Ugovora. Naime, tužiteljeva obveza u slučaju prijevremene otplate kredita je također neodređena i neodrediva, budući da visinu naknade određuje, tj. zaračunava Banka sukladno svojoj jednostranoj odluci. Osim toga, predmetna odredba je suprotna kogentnoj zakonskoj normi sadržanoj u odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO/05, kojom je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naime, nije sporno da davatelj kredita – sukladno st. 3. predmetnog članka – ima pravo od korisnika kredita zahtijevati naknadu štete, ali samo ako je štetu zaista i pretrpio. Međutim, naknada za prijevremenu otplatu u naravi predstavlja naknadu izmakle dobiti radi “gubitka“ kamate, a naprijed citiranom kogentnom odredbom Zakona o obveznim odnosima izrijekom je određeno da davatelj kredita na takvo što nema pravo, odnosno da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka ne može uračunati kamatu za vrijeme od dana vraćanja do dana kada je kredit po ugovoru trebalo vratiti. Ovdje je vrlo važno skrenuti pozornost i na odredbu o anuitetnoj otplati kredita, a koja je tvorila mehanizam ugovora i koja je

- uz odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF - dodatno povećala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Naime, kao što je gotovo pa općepoznato - anuitetna otplata znači da korisnik kredita u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamatu, a tek nakon toga na red dolazi otplata glavnice. Takva ugovorna odredba, iako sama po sebi nesumnjivo dopuštena, dodatno je omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamatnih stopa nezakonito i protupravno povećava obvezu korisnika kredita - kako kroz povećanu otplatu samih kamata, tako i usporavanjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla već zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak (čiji se tečaj zapravo stalno povećavao). To je dovelo do toga da korisnik kredita, unatoč otplati sve viših i viših anuiteta, biva sve zaduženiji odnosno da glavnica kredita unatoč konstantnoj uplati anuiteta i dalje raste - a što je zaista apsurdno. Tužitelj smatra da je i zasebnim, a posebice sinergijskim djelovanjem (prvenstveno) ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ali i odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita te o anuitetnoj otplati kredia, uzrokovana - suprotno načelu savjesnosti i poštenja - očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, i to isključivo na štetu tužitelja. Zbog svega navedenog, a u prvom redu zbog činjenice da je obveza tužitelja - kako u trenutku zaključenja Ugovora, tako i tijekom trajanja obveze po Ugovoru - neodređena i neodrediva (čl. 270. st. 1. ZOO/05), tužitelj drži da je predmetni Ugovor o kreditu ništetan u cijelosti. Tužitelj i tuženik su dana 29. rujna 2010. god. sklopili Aneks br. 1 uz Ugovor o kreditu, kojim je tužitelju odobren moratorij na otplatu glavnice i kamate u trajanju od 31. kolovoza 2010. god. do 28. veljače 2011. god. - uz naknadu od 3 % (tri posto) iznosa glavnice kredita (!). Predmetnim Aneksom je utvrđeno novo stanje glavnice kredita, također u valuti CHF, a utvrđena je i visina zatečene kamatne stope, mijenjane na ranije opisani - nezakoniti način. Bitno je istaknuti da je predmetni aneks tužitelj sklopio u krajnjoj nuždi, odnosno da je na takvo što zapravo bio prisiljen zbog nemogućnosti otplate predmetnog kredita, do čega je došlo isključivo zbog (paralelnog) povećanja kamatne stope i tečaja CHF - dakle, zbog nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora. Naime, tužitelj nije mogao plaćati toliko uvećane mjesečne anuitete bez da ozbiljno ugrozi svoju egzistenciju, odnosno egzistenciju svoje obitelji pa jednostavno nije imao drugog izbora. Međutim, tužitelj je sklapanjem predmetnog aneksa doveden u još teži položaj, budući da je tuženik - iskoristivši stanje nužde i teško materijalno stanje tužitelja - dodatno uvećao glavnicu kredita za ogromnu naknadu, a onda je na tako uvećanu glavnicu zaračunavao redovnu (i zateznu) kamatu. Navedeno zapravo predstavlja zelenaški ugovor, sukladno odredbi čl. 329. ZOO/05, što samo po sebi dovoljno govori o ništetnosti istoga, a tužitelj drži da je predmetni aneks ništetan već zbog toga što isti slijedi pravnu sudbinu glavnog ugovora - koji ugovor je zbog ranije iznesenih razloga ništetan u cijelosti. U svakom slučaju, predmetni aneks nesumnjivo proizlazi iz posljedica ništetnosti odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika te ništetnosti CHF valutne klauzule, budući da ga je tužitelj upravo zbog tih odredbi bio prisiljen sklopiti. S obzirom da ništetnost ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu djeluje od trenutka kada je ugovor sklopljen (ex tunc), a iz čega proizlazi da u trenutku sklapanja predmetnog aneksa valuta švicarskog franka (CHF) u osnovnom ugovoru o kreditu više niti ne postoji, u aneksu je netočno prikazan iznos preostale neotplaćene glavnice kredita. Dodatno se ističe da je upravo ovaj aneks najbolji pokazatelj koliko je predmetni Ugovor o kreditu (zajedno s navedenim dodacima) zapravo toksičan, odnosno kolika je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana stvorena na prethodno opisani način. Tužitelj u ovom postupku, dakle, primarno predlaže utvrditi (u cijelosti) ništetnim Ugovor o kreditu br. 256- 20/2007, zajedno s aneksom (dodatkom) predmetnom Ugovoru. Stoga, tužitelj - temeljem odredbe čl. 323. ZOO/05 - od tuženika potražuje sve ono što je isti temeljem takvog Ugovora primio, uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu (koja teče od svake pojedine uplate od strane tužitelja, odnosno dana nakon, pa do isplate). Prema specifikaciji uplata, izdanoj od strane tuženika, tužitelj je na ime vraćanja predmetnog kredita tuženiku uplatio točno 876.904,28 HRK odnosno 116.385 ,20 EUR (prema fiksnom tečaju konverzije: 1 EUR = 7,53450 HRK). Podredno, a ukoliko Sud ipak nađe da nije osnovan zahtjev za utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora, tužitelj predlaže utvrditi ništetnim ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika te dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle, i otplata redovne kamate) veže uz valutu CHF. Budući da je, sukladno pravnim shvaćanjima sjednice Građanskog odjela VSRH o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF kreditima, potraživanje preplaćenih iznosa na ime ugovorene redovne kamate u zastari, to tužitelj eventualnim (supsidijarnim) tužbenim zahtjevom od tuženika potražuje novčani iznos koji je preplatio zbog primjene valutne klauzule u CHF odnosno zbog tečajnih razlika, uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu (koja teče od svake pojedine uplate od strane tužitelja, odnosno dana nakon, pa do isplate). S tim u vezi, tužitelj ističe da radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa kao polazišnu točku treba primijeniti srednji tečaj za CHF tečajne liste tuženika koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita. Obzirom da tužitelj zbog proteka vremena ne može decidirano reći na koji točno dan mu je isplaćen odobreni iznos kredita, a imajući u vidu da isti ne posjeduje dokumentaciju iz koje je to sa sigurnošću vidljivo - predlaže se Sudu naložiti tuženiku dostavu podatka o datumu isplate kredita. Tužitelj smatra da je po osnovi tečajnih razlika tuženiku preplatio otprilike 26.000,00 EUR. Dodatno se ističe kako će tužitelj u tom pogledu - kao i u pogledu tijeka zateznih kamata - specificirati tužbeni zahtjev po primitku Nalaza i mišljenja vještaka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu posebice ukazuje da je Ugovor o kreditu 256- 53048399 od 07.01.2013. godine, dakle izvan razdoblja na kojeg bi se eventualno primjenjivala kolektivna presuda u odnosu na tuženika, stoga je neosnovan restitucijski zahtjev tužitelja u odnosu na navedeni Ugovor bez navođenja odlučnih činjeničnih navoda zbog kojih bi odredbe toga ugovora o valutnoj klauzuli u CHF bile ništetne. Prije svega, tuženik ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja obzirom da smatra kako se isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja nepristranog vještaka kojeg odredi sud te stoga osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva. U tužbi se navodi da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj 256- 53048399 od 07.01.2013. za iznos od 110.200,00 CHF po srednjem tečaju CHF važećeg na dan korištenja kredita. Tužitelj navodi u tužbi da su mu predmetnim Ugovorom povrijeđena prava potrošača, da su ugovorne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi te o tzv. izlaznoj naknadi ništene, što da je prouzrokovalo ništetnost cjelokupnog Ugovora o kreditu te ukazuje na obvezu vraćanja iznosa stečenih bez osnove temeljem ništetnog ugovora, a podredno zahtjev za restituciju iznos temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, pozivajući se pri tome na odluke Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Tuženik osporava tužitelju status potrošača. Sukladno odredbi čl. 2. st. 1. toč. (b) Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) potrošač znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije koja je prenesena u odredbi čl. 3. st. 1. toč. 9. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007 i 125/2007: dalje: ZZP-2007) koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, koja odredba odgovara odredbi čl. 4. st. 1. toč. 21. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22; dalje: ZZP -2022). Bitna pretpostavka da bi se ugovor smatrao potrošačkim je dakle da je jedna ugovorna stranka potrošač, odnosno da jedna ugovorna stranka sklapa ugovor za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poslovne djelatnosti i profesije. Iz odredbi samog predmetnog ugovora i činjenica dostupnim u javnim registrima proizlazi da tužitelj nije sklopio predmetni ugovor kao potrošač, već kao u sklopu svog obrta u cilju obavljanja svoje poslovne djelatnosti. Tužitelj je u vrijeme sklapanja ugovora bio vlasnik obrta restoran „LOVAČKI ROG“ vl. ČZ. Budući da je odredbom čl. 2. st. 3. Ugovora određeno da se kredit odobrava za kupnju novog motornog vozila, a čl. 9. Ugovora je kao instrument osiguranja izdana obična zadužnica navedenog obrta, životno je i logično da je tužitelj sklopio predmetni ugovor za potrebe poslovne djelatnosti. Također iz izvadka iz zemljišnih knjiga vidljivo je kako je prostor koji je kupljen sredstvima predmetnog Ugovora o kreditu i na kojem se zasniva založno pravo radi osiguranje tražbine poslovni prostor, što opet ukazuje na činjenicu da Tužitelj predmetni Ugovor o kreditu nije sklopio kao potrošač, već za potrebe svoje poslovne djelatnosti. Naime, tuženik ističe da je člankom 324. Zakona o obveznim odnosima propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, dok je stavkom 2. navedeno da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Čak i da se usvoje navodi suda o ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, tuženik navodi da sud pogrešno zaključuje da bi bila ništetna i odredba ugovora o iznosu odobrenog kredita i visine kamate, što da bi prema navodima suda prouzrokovalo ništetnost ugovora. Utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, obzirom da on i nadalje sadrži bitne sastojke te ne povlače ništetnost cijelog ugovora o kreditu, sukladno članku 324. stavku Zakona o obveznim odnosima. Tako se navodi da Županijski sud u Karlovcu - Stalna služba u Gospiću, u rješenju poslovni broj Gž732/2019-2 od 14. svibnja 2020. je ukinuo prvostupanjsku presudu u tom postupku koji se također vodio zbog navodne ništetnosti sličnog ugovora o kreditu (s valutnom klauzulom u švicarskim francima i kamatnom stopom koja je promjenjiva sukladno odluci banke) s potpuno suprotnim obrazloženjem (kao što je vidljivo na stranici 4. i 5. spomenutog rješenja): "Prema odredbama članka 1065. ZOO-a i članka 1021. bitni sastojci ugovora o kreditu su obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata u vrijeme i na način kako je to utvrđeno ugovorom, a eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojemu je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu, ugovor može opstati bez njih, odnosno ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a posebno ne ništetnost cijelog ugovora. Nadalje, odredbama članka 87. i članka 102. ZPP-a izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa." Također, ukazuje se da je takav zahtjev tužitelj protivan s utvrđenjima i obrazloženjima više presuda donesenih u postupku koji se vodio povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava po tužbi tužitelja Potrošač

– Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača („Parnica Potrošač“) i to presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine („Presuda TS-a“), koja je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. („Presuda VTS – promjenjiva kamata“), a djelomično presudom istog suda broj Pž6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. ("Presuda VTS - valutna klauzula"). Osim navedenih presuda, u okviru Parnice Potrošač kao i u vezi s "problematikom švicarskog franka" doneseno je još nekoliko presuda i rješenja i samog revizijskog suda i ostalih viših sudova u Republici Hrvatskoj. Tako se u presudi VTS – valutna klauzula navodi (na stranici 51 i 52): "Uz to, treba naglasiti da je predmet tužbenog zahtjeva u ovom postupku ništetnost samo dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijela ugovornih odredaba o ugovornoj kamati. Stoga, budući da su prema odredbi članka 1065. ZOO/91 i članka 1021. ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovoren zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora. Konačno, odredbama članka 87. ZZP/03 i članka 102. ZZP/07 izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa. ZZP ne propisuje koje su konkretne posljedice djelomične ništetnosti ugovora, ali određuje da se na sva pitanja o ništetnosti koja nisu uređena u ZZP-u supsidijarno primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima. U konkretnom slučaju ugovorne odredbe kojima se promjena ugovorne kamate veže za odluku banke su pravomoćno utvrđene ništetnima, ali to ne znači da je otpala obveza potrošača platiti banci kamate. U slučaju da visina kamatne stope nije ugovorena, potrošač bi bio dužan platiti kamate po zakonskoj stopi (npr. kao u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-430/06 od 6. lipnja 2007.). Isto tako, u slučaju pravomoćnog utvrđenja da su ništetne i ugovorne odredbe u dijelu u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, to ne bi značilo da su ništetne čitave odredbe o predmetu ugovora. Potrošači su od banke dobili određeni iznos novca u kunama na ime kredita, kojeg su dužni vratiti, sukladno onim odredbama ugovora koje su i dalje na snazi, kao što je na snazi i sam ugovor o kreditu." O tome da eventualno utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ne uzrokuje ništetnost cijeloga ugovora proizlazi i iz rješenja revizijskog suda poslovni broj Gos-1/2019-26 od 4. ožujka 2020. može zaključiti da ugovori o kreditu o kojima je riječ u ovom postupku ne bi bili ništetni (stranica 6): " Dakle, trebalo bi zaključiti i ponoviti: - da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti, (...)" Dakle, revizijski sud ne smatra ništetnima ugovore o kreditu ako su ništetne sporne odredbe o načinu promjene kamatne stope i o valutnoj (zaštitnoj) klauzuli, može se i posredno zaključiti iz navedenog rješenja. Naime, da je revizijski sud tada smatrao da su ništetni ugovori o kreditu u cijelosti, ne bi ni odlučivao o tome jesu li valjani aneksi ugovorima o kreditu (kojima je provedena njihova konverzija sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkog kreditiranju (NN 102/15, ZID ZPK). 5 Jednostavno rečeno, s obzirom da aneks prati sudbinu osnovnog ugovora, rješenje revizijskog suda u spomenutom oglednom postupku bilo bi da je aneks (kao i osnovni ugovor) – ništetan. Suprotnim postupanjem povrijedila bi se i utvrđenja iz novije prakse Suda Europske unije u duhu nacionalnog pravnog poretka, koji je u velikom broju predmeta već vrlo jasno istaknuo da primarni cilj Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ("Direktiva 93/13") nije dovesti do utvrđivanja ništetnosti svih ugovora s nepoštenim odredbama, već po mogućnosti održati takve ugovore na snazi i tako uspostaviti ponovnu ravnotežu između ugovornih strana. Pritom je li moguće ugovor održati na snazi treba procjenjivati s obzirom na kriterije i odredbe nacionalnog prava te koristeći objektivni pristup (koji u obzir uzima interese i pravni položaj obiju ugovornih strana). Kako je tužba podnesena dana 30.05.2023. godine, tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 30.05.2017. godine nastupila je zastara potraživanja. Tuženik se protivi tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2245/17- 02 od 20.ožujka 2018. godine imalo značaj materijalnopravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalnopravnom prigovoru zastare1 . Prema odredbi čl. 241. ZOO -a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Niti je udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom. Dakle, ova tužba ujedno je prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, slijedom čega nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Jedino se ova tužba može promatrati u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, te tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare. Neprihvatljiva su tumačenja Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme koja bi upućivala da zastaru prekida donošenje pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi , i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak. Tuženik smatra da takvo mišljenje sudaca Vrhovnog suda RH predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti, te svaki sudac koji bi slijedio takvo tumačenje počinio bi identičnu težu povredu prava tuženika na pravično i pošteno suđenje. Rok od 5 godina nije kratak rok, već predstavlja primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Tužitelj, u slučaju da je bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada je od trenutka tih događaja imao punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere. Primjena zastarnih rokova pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, kako je to potvrđeno brojnim presudama Suda EU.2 Činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo ovo vrijeme ne može ići na teret tuženika. Institut zastare dopušten je pozitivnim pravilima, te su njegove norme kogentne, što znači da stranke a niti sud svojim ugovorima ili odlukama mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare. Osnova ove tužbe može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove. Za taj institut primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl 225. ZOO-a. Sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim jedinim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare. Dakle, takva odredba u zakonu ne postoji, te se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje. Nadalje, tužba nije podnesena unutar roka od 5 godina od dana donošenja presude VTS RH-a, slijedom čega, i u tom smislu nastupjela je zastara. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom pos tupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno. Tužitelj pritom ne navodi niti dokazuje da je prije podnošenja tužbe tužitelj pozvao Banku, odnosno tuženika na plaćanje preplate, odnosno, utvrđenje da je banka nepoštena od samog početka, stoga tuženik smatra kako tužitelju ne pripada pravo potraživati zakonske zatezne kamate. Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Samim time, propust tužitelja u iznošenju činjeničnih navoda dobiva još više na značaju. Nadalje, članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu govori i pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove. Dakle, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužitelj se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Kako tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tuženik smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja. Tuženik smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode, a niti je tužitelj predložio zadatak za provođenje financijskog vještačenja. Dužnost je stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve - onus proferandi i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične navode - onus probandi. Dužnost iznošenja činjeničnih tvrdnji i predlaganja dokaza nije obveza stranke prema parničnom protivniku, a ni prema sudu, već u svojoj biti, prema samoj sebi. 3 Osim što moraju biti predloženi i izvedeni dokazi na okolnost postojanja činjenica za koje tužitelj tvrdi da postoje, ti dokazi moraju imati takav stupanj uvjerljivosti da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje tih činjenica. Dakle, osim što prvenstveno dokazi moraju biti predloženi, te njihov sadržaj mora biti takav da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje neke činjenice, dokazi moraju biti i adekvatni, što u konkretnom slučaju također nije ispunjeno.5 Slijedom navedenog, po procesnim pravilima o teretu dokaza, da dokazi moraju biti predloženi, da dokazi moraju biti adekvatni, te da se iz sadržaja tih dokaza može sa sigurnošću utvrditi sporna činjenica, u konkretnom slučaju sud treba odbiti tužbeni zahtjev, jer tužitelj nije predložio adekvatne dokaze iz kojih bi se sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Suprotno takvom postupanje, tuženik navodi kako je pravodobno i pravilno predložio dokazne prijedloge te okolnosti na koje su ti dokazni prijedlozi predloženi. Naime, ni u postupku kolektivne zaštite nisu se saslušavali svjedoci predloženi od strane tuženih banaka (na okolnosti davanja upozorenja prilikom sklapanja ugovora o kreditu pojedinim potrošačima) iz razloga što su sudovi zauzeli stav da se to ima utvrđivati u svakom pojedinačnom sporu. Navedeno vrlo jasno proizlazi iz već citirane Presude VTS "(…) Zbog toga ovaj sud prihvaća prigovore tuženih banaka da činjenice koje se odnose na predugovorno informiranje pojedinih potrošača od strane pojedinih bankovnih službenika, koje je sud tvrdio na temelju saslušavanja pojedinih potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu koji sadrže govorne odredbe kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak, nisu pravno relevantne za odlučivanje jesu li te ugovorne odredbe jasne i razumljive prosječnom potrošaču. No, to nije iz razloga što su, kako navode tuženici, kao svjedoci saslušavani potrošači koji su na neki način stranke, nego je to zato što su u ovom postupku, čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno relevantne samo informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu ugovornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima. (…) Stoga je prvostupanjski sud osnovano odbio prijedloge tuženika da se na iste okolnosti kao svjedoci saslušaju službenici banaka. (…) Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojim se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“ Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno:

a) tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF,

b) tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti.

c) Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik posebice napominje kako je tuženik u potpunosti postupao u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, koji navodi sljedeće: „Prije sklapanja ugovora iz stavka 2. ovoga članka kreditna institucija dužna je potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kreditna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima kreditnog odnosa (sudužnicima, založnim dužnicima i jamcima) predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne informacije o uvjetima ugovora iz kojih će im biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana te ih upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditne institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od svih sudionika kreditnog odnosa.“ te je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana. Tuženik ukazuje na Rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž-4736/2019 u kojem nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka TS u Zagrebu, P-1401/2012, presuda VTS, broj: Pž-7129/2013 te presudu VSRH broj: Revt-249/2019 u slučaju kad tuženik dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, o kojim se činjenicama može saznati preko djelatnika tuženika koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelovao Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003, navodeći sljedeće: „kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovog..“, stoga je jasno kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Tuženik ukazuje kako je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Navedeno upravo potvrđuje opasnost za pravnu sigurnost u pravnom prometu sklapanja, odnosno solemnizacije javnobilježničkih akata, obzirom da utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je tužitelju objasnio smisao sklapanja samog ugovora, uvjerio se u sposobnost tužitelja za sklapanjem ugovora i o tome da se radi o pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem ugovora. Također, tuženik posebno ističe da tužitelj nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, raskid ugovora, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik. Rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž-4736/2019 navodi kako nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka TS u Zagrebu, P - 1401/2012, presuda VTS, broj: Pž-7129/2013 te presudu VSRH broj: Revt-249/2019 u slučaju kad tuženik dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, o kojim se činjenicama može saznati preko djelatnika tuženika koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelovao. Ugovorena mogućnost promjene kamatne stope sukladno je pravnim standardima i pravnom uređenju do donošenja izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014. godine, kada je uvedena obveza glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se uvode egzaktni parametri za promjenu kamatne stope. S tim u vezi tuženik ukazuje na mišljenje dr. sc. SZ, dipl. iur., redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koje se citira: „Zakon o potrošačkom kreditiranju tek relativno odnedavno precizno uređuje materiju promjenjivih kamata u potrošačkim kreditima. Pitanje je što je s onim dogovorima koji su vrijedili i prije nego je stupio na snagu Zakon o potrošačkom kreditiranju. Postavlja se, dakle, pitanje kako je trebalo tumačiti te dogovore i što je trebalo i još uvijek treba primijeniti glede tih dogovora. Odgovor na to pitanje često se lakonski shvaća sa sadašnjih pozicija, sa pozicija sada je to tako pa je uvijek trebalo biti tako. Iskustvo nama poredbenih prava pa i našeg prava pokazuje da je pravo u velikoj mjeri više razvoj iskustva nego neke mehaničke logike. Dakle, ono što je u određenom vremenskom periodu nepošteno - konkretno danas sa stajališta Zakona o potrošačkom kreditiranju! - ne mora biti nepošteno i sa stajališta vremena kad je bilo dogovoreno." („Promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala“ iz: zbornika Tradicionalno XXIX. savjetovanje - aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Zagreb, 2014.g.). Tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje utvrđenje ništetnim praktički cijele odredbe članka 6. Ugovora o kredita, zanemarujući da se navedene odredbe sastoje od dva osnovna, odvojena elementa - ugovaranja promjenjivosti kamatne stope i ugovaranja načina njezine promjene. Ovo pogrešno pravno shvaćanje tužitelja dovelo bi do toga da je tuženik u obvezi plaćanja iznosa koji predstavlja razliku između kamata određenih po početno ugovorenoj stopi i kamata plaćenih od strane tužitelja po uvećanoj kamatnoj stopi do kojeg uvećanja je došlo tijekom trajanja kreditnog odnosa utemeljenog na Ugovoru o kreditu. Drugim riječima, zauzelo bi se nepravilno shvaćanje da je kamatna stopa ustvari fiksna (nepromjenjiva), što je protivno praksi revizijskog suda, odnosno stavu izraženom u Presudi VSRH - promjenjiva kamata, kojoj je Vrhovni sud Republike Hrvatske jasno zauzeo stav da ugovorna odredba o promjenjivosti kamatne stope, sama po sebi, nije ništetna. Naime, čak i u slučaju da su odredbe Ugovora o kreditu 1 o načinu promjene kamatne stope ništetne, učinci takve ništetnosti ne bi bili da se ima primjenjivati ona početna kamatna stopa koja je ugovorena (jer bi isto značilo da je sama odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna) nego bi bilo potrebno odrediti početnu referentnu kamatnu stopu s kojom bi se mogla usporediti kamatna stopa mijenjana od strane tuženika. Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere; Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj k lauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas. Tuženik ističe kako je odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano citira se: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“ Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Navedeni stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi posl br. Revt249/14-2 od 9. travnja 2015. godine citira se: „Obzirom na rezultate provedenog postupka i utvrđenja iz pobijane presude donesene na temelju odredbe čl. 373.0 ZPP-a prema kojima proizlazi: - da su odredbe kojima je glavnica vezana valutnom klauzulom za švicarski franak u ugovorima o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženom razdoblju, bile jasno navedene u ugovorima, dakle takve odredbe bile uočljive, - daje tekst tih ugovornih odredbi izrijekom sadržavao ugovorenu valutnu klauzulu, kojom se iznos glavnice kredita upravo vezuje uz tečaj švicarskog franka, dakle takve odredbe bile jasne i nedvosmislene, te - daje iz takvog sadržaja ovih ugovornih odredbi a prema kojima se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka, potrošačima bio potpuno jasan i razumljiv njihov smisao i njihova svrha, dakle takve odredbe bile razumljive, a kod nesporne činjenice da su odredbe kojima se glavnica kredita vezuje uz švicarski franak, bile odredbe o predmetu ugovora, pravilna je ocjena iz pobijane presude da u takvim okolnostima, a polazeći od prethodno citirane odredbe čl. 84. ZZP/03 odnosno odredbe čl. 99. ZZP, nema mjesta ocjenjivati poštenost ovih ugovornih odredbi primjenom testa poštenosti, propisanog tim zakonskim odredbama." Također, Sud Europske unije u Presudi C-186/16 od 20.9.2017., točka 41. zauzima stav: „Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena." Predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Pri tome je sam tuženik kao banka najprikladniji za procjenu ovakvih faktora, pa je stoga i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njegovoj diskreciji. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Tuženik citira presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013.: „Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine" 35/05 i 41/08) iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi." Tuženik je i općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka. Kako bi dokazao spomenutu tvrdnju, tuženik predlaže sudu da izvede dokaz saslušanjem djelatnika tuženika u svojstvu svjedoka. Tuženik je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između ostalih, tuženik je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Iz toga jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na edukaciji potrošača još u 2005., dakle prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF - u. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav potvrdio je i Sud Europske Unije u Presudi od 20.9.2017., Ruxandra Paula LZ i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16, u t. 3. odluke gdje navodi, citira se „nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora.“ Dakle, u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Prema analizi stručnjaka čije mišljenje Trgovački sud u Zagrebu u presudi P-1401/12 citira u obrazloženju presude vidljivo je da je u razdoblju od 50 godina, od 1918. do 1968. švicarski franak jednom promijenio vrijednost, iz čega se može samo zaključiti da je CHF stabilna valuta za koju se ne očekuju veće oscilacije. Konačno, od povišenja tečaja CHF pa do danas ta valuta ima gotovo istu konstantnu vrijednost. Nesporno je da rast tečaja švicarskog franka nije predvidjela ni Centralna banka Švicarske koja je nizom mjera pokušala naknadno ublažiti posljedice tog rasta jer je švicarsko gospodarstvo zbog toga postalo manje konkurentno na europskom i svjetskom tržištu. Poslovna je realnost recentne svjetske gospodarske krize da su puno veće banke od ovdje tuženika propale zbog navedenih izvanrednih događaja, jer ih nisu mogli predvidjeti. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Ovo shvaćanje je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u točki 69. svog mišljenja od 27.4.2017. u predmetu Ruxandra LZ i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16 koja se citira: ,,U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leva i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik". Tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja, a posebice se provodi korištenju privatnog vještačenja koje je proveo tužitelj u ovom postupku. Prema odredbi čl. 2. ZPP-a u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Prema odredbi čl 7. stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3.), ako zakonom nije drugačije određeno. Imajući u vidu navedeno, kako tužitelj ne navodi u čemu se sastoji njegova tražbina prema tuženiku, niti predlaže adekvatne dokakze na tu okolnost, predlaže se sudu da pravilom primjene odredbe čl. 219. ZPP-a odbije tužitelja s tužbom temeljem pravila o teretu dokazivanja, budući navedena odredba nalaže da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Također, tuženik se protivi da sud po službenoj dužnosti određuje zadatak vještaku, imajući u vidu odredbe čl. 7. te čl. 2. ZPP-a. Prema odredbi čl. 250. ZPP-a, sud će odrediti vještačenje po vještaku specijalisti ako nema potrebita stručna znanja utvrditi odlučne a sporne činjenice među strankama. Analogno tome, kako sud nema stručna financijska znanja, tim više tužitelj jedini u ovoj parnici ima obvezu postaviti zadatak vještaku na one okolnosti koje želi utvrditi u postupku. Kada se uzme u obzir da sud mora omogućiti tuženiku raspravljanje o dokazima, imajući u vidu posljedice togo propuštanja iz st. 4. čl. 7. ZPP -a tuženik predlaže sudu, u slučaju da tužitelj ne predloži zadatak za financijsko vještačenje do zaključenja prethodnog postupka, odbiti taj dokazni prijedlog. U svakom slučaju, tuženik se protivi da se financijskom vještaku daje zadatak da računa razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora. Pravna praznina koja može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe o visini kamate, popunjava se dopunskim tumačenjem ugovora budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. To tim više što sukladno odredbama čl. 324. ZOO, čl. 87. st. 2. ZZP 2003 i čl. 102. st. 2. ZZP 2007 - 2014 ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez nje. Ovo je izravna posljedica načela obveznog prava in favorem negotii. Dopunsko tumačenje ugovora temelji se na pravnim pravilima čl. 319. st. 2. ZOO, a za takvo je sudsko tumačenje ugovora odlučno što bi se ugovorne strane bile dogovorile kao pošteni ugovorni partneri prikladno odmjeravajući svoje međusobne interese u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ostalim načelima obveznog prava (čl. 4. - 7. ZOO) i svrhom ugovora, da su znale za to da ugovorena klauzula o podešavanju promjenjive kamate nije valjana. Tužba o ovome nema uopće ništa ne navodi niti ne traži. Stranke su se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu. Također i u svezi valutne klauzule. Posve je neprihvatljivo tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute. Pa takvo zaključivanje zapravo nema ni logike, jer bi prihvaćanjem takvog shvaćanja zapravo trebali zaključiti da stranke nisu ugovorile valutnu klauzulu. Upravo je zaštitna snaga valutne klauzule u primjeni realnog tečaja te valute za vrijeme trajanja ugovora. Suprotno tome, tada nema zapravo valutne klauzule, a što nikako ne može biti stajalište suda, a sve iz razloga što je dopušteno ugovaranje zaštite prava vjerovnika uporabom valutne klauzule. Slijedom navedenog, valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope dopušteni su instrumenti u ugovorima o kreditu u RH, te se tuženik stoga protivi da bi se kao parametri za bilo kakav izračun uzimali fiksna kamatna stopa i fiksni valutni tečaj. Pravna praznina se nikako ne može popunjavati na takav način. Tuženik ukazuje na praksu Županijskog suda u Puli, presuda u predmetu broj Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine, gdje je u predmetu sličnom ovom utvrđeno da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, jer je smisao takvog ugovaranja da se kamatna stopa prilagođava uvjetima na tržištu: „Što se tiče ugovorne kamate, ugovorom je određeno da stopa kamate iznosi 4,39%, da je promjenjiva i da se izmjena stope vrši izmjenama Odluke o kamatnim stopama banke. Zakon o obveznim odnosima dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope, a prema zakonskoj formulaciji i stopa zakonske zatezne kamate je promjenjiva (vezana uz eskontnu stopu Hrvatske narodne banke). Dakle, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena, pa nije ništava stoga što bi bila protivna prinudnim propisima, a niti stopa koju je tužena banka naknadno odredila temeljem ovlasti iz odredbe članka 3.3. ugovora ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope je da se stopa prilagođava uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u tako dugom vremenskom razdoblju od 25 godina na koje je sklopljen sporni ugovor, pa se stoga ne može uzeti da kamata nije odrediva." Konačno, ističe se kako je sama udruga „POTROŠAČ-HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA“ u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, zahtijevala primjenu promjenjive kamatne stope, citira se: „nalaže se tuženim bankama da u roku 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu...“ 18 Imajući u vidu navedeno, tuženik smatra da u slučaju određivanja financijskog vještačenja po prijedlogu tužitelja i ako tužitelj zahtjeva izračune po fiksnoj kamati, sud treba odbiti takav prijedlog tužitelja te odrediti zadatak vještaku na način da za sve izračune koristi kamate primjenjive na HRK kredite za predmetno razdoblje. Sve suprotno navedenome u bitnome bi dovelo tužitelja u povlašteni položaj u odnosu na druge potrošače i tuženika, iz razloga što bi tužitelj stekao nepripadnu korist po tom izračunu. Ako je ideja sve potrošače u kreditnim odnosima staviti u ravnopravni položaj, tada se ističe kako su potrošači s bankama sklapali ugovore s promjenjivom kamatnom stopom, kako u kunskim kreditima, tako i u onim s valutnim klauzulama u EUR ili CHF. Načelo ravnopravnosti svih pred zakonom temeljno je ustavno načelo, a čemu treba pridodati i načelo ravnopravnosti svih u obveznopravnim odnosima uređeno općim načelima obveznog prava. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Imajući u vidu navedeno, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

4. Rješenjem Suda od 8. listopada 2025. god. određeno je financijsko - knjigovodstveno vještačenje te je za vještaka imenovana Stefani Gardašanić, dipl. oec., stalni sudski vještak za računovodstvo i financije. Vještakinja je Nalaz i mišljenje izradila dana 7. listopada 2024. god. (dostavljeno strankama), a temeljem prigovora tuženika iz podneska od 12. ožujka 2025. god. dostavila je pisano Očitovanje na podnesak tuženika od 6. veljače 2026. god.

5. Podneskom od 18. prosinca 2025. god. tužitelj je, sukladno Nalazu i mišljenju vještaka, uredio točku III. primarnog i točku III. eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva. Uređenim primarnim zahtjevom u dijelu isplate traži iznos od 115.312,31 EUR, a uređenim eventualno kumuliranim zahtjevom u dijelu isplate traži iznos od 24.320,21 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po specifikaciji.

6. Na ročištu za glavnu raspravu od 16. siječnja 2025. god. saslušan je tužitelj ČZ kao parnična stranka. Na ročištu od 2. ožujka 2026. god. saslušana je vještakinja Stefani Gardašanić (putem video poziva), u dokazne svrhe pročitana je dokumentacija iz spisa te je zaključena rasprava. Na tom ročištu punomoćnik tuženika je odustao od prijedloga za saslušanje svjedoka ŽZ. Stranke su priložile popise parničnih troškova.

7. Prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u kojem je sud izveo dokaze – uvidom u svu predloženu i priloženu dokumentaciju (Ugovor o kreditu br. 256-20/2007 od 20. ožujka 2007. god., Aneks br. 1 uz Ugovor o kreditu od 29. rujna 2010. god., realizirani otplatni plan i karticu kredita, specifikaciju uplata od 7. srpnja 2022. god., otplatni plan od 7. srpnja 2022. god., pregled prometa za klijenta od 7. srpnja 2022. god., obavijest o promjenama kamatnih stopa od 7. srpnja 2022. god.), Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Stefani Gardašanić od 7. listopada 2024. god. i njezinog Očitovanja od 6. veljače 2026. god., iskaza tužitelja ČZ kao parnične stranke danog na ročištu od 16. siječnja 2025. god. te iskaza vještakinje, na ročištu od 2. ožujka 2026. god., ovaj sud utvrđuje sljedeće činjenično stanje:

- dana 20. ožujka 2007. god. sklopljen je Ugovor o kreditu br. 256 -20/2007 između tužitelja ČZ, kao korisnika kredita, i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao banke (koja je rješenjem o upisu promjene tvrtke od 11. srpnja 2016. god. promijenila tvrtku u Addiko Bank d.d. i kao takva je ovdje tuženik). Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Vlade Nikolića iz [adresa] pod br. OV-1835/2007. Kredit je isplaćen dana 28. ožujka 2007. god. - predmetom Ugovora bio je stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 114.000,00 CHF, a srednji tečaj za CHF tuženika na dan korištenja kredita iznosio je 1 CHF = 4,545000 HRK. Namjena kredita prema ugovoru je adaptacija kuće i refinanciranje prethodnog kredita. Rok otplate bio je 180 mjesečnih anuiteta (15 godina).

- odredbom čl. 3. Ugovora ugovorena je kamatna stopa od 5,25% godišnje, dekurzivno.

- odredbom čl. 6. Ugovora određeno je da je Banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama (tada) Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugom aktu banke. Odredbama čl. 2., 3. i 4. Ugovora ugovoreno je da se kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 114.000,00 CHF prema tečaju banke na dan korištenja, da se kamata obračunava u CHF i naplaćuje u kunama po tečaju banke na dan plaćanja, te da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti od 916,42 CHF po tečaju banke na dan plaćanja.

- kamatna stopa je za trajanja ugovornog odnosa mijenjana pet puta, i to svaki put na višu stopu: 30. rujna 2007. na 5,50%; 31. ožujka 2008. na 6,20%; 31. listopada 2008. na 6,75%; 31. ožujka 2011. na 6,50%; 31. listopada 2011. na 6,30%. Anuitet je sukladno tome rastao od početnih 916,43 CHF do 1.051,22 CHF.

- dana 29. rujna 2010. god. stranke su sklopile Aneks br. 1 uz Ugovor o kreditu, kojim je tužitelju odobren moratorij na otplatu glavnice i kamate u trajanju od 31. kolovoza 2010. do 28. veljače 2011. god. uz naknadu od 3% iznosa glavnice kredita, koja je pripisana glavnici, pa je time preostali dug po glavnici uvećan. Aneks je solemniziran pred istim javnim bilježnikom pod br. OV-6911/2010.

- kredit je najvećim dijelom zatvoren refinanciranjem novim kreditom kod iste banke dana 25. siječnja 2013. god. (anuitet tog datuma iznosio je 87.818,54 CHF), a u potpunosti otplaćen dana 24. rujna 2013. god.

8. Prema Nalazu i mišljenju sudskog vještaka Stefani Gardašanić: ukupno plaćeni anuitet u valuti iznosio je 150.842,65 CHF, razlika između realiziranog i početnog otplatnog plana u CHF (preplata kamate uslijed promjene kamatnih stopa) iznosi 5.931,75 CHF; pozitivne tečajne razlike (preplata tečaja – kada je tekući tečaj bio veći od početnog) iznose 184.610,48 HRK, odnosno 24.502,00 EUR; negativne tečajne razlike (kada je tekući tečaj bio manji od početnog) iznose 1.369,68 HRK, odnosno 181,79 EUR; neto preplata tečaja (razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika) iznosi 183.240,80 HRK, odnosno 24.320,21 EUR. Vještakinja je metodologiju izračuna opisala kao usporedbu plaćenog anuiteta po tekućem tečaju i istog anuiteta po početnom tečaju (1 CHF = 4,545000 HRK), pri čemu je za uplate učinjene prije dospijeća korišten tečaj na dan dospijeća, sukladno načinu na koji je sam tuženik koristio tečaj u konto kartici kredita.

9. Što se tiče okolnosti sklapanja ugovora, tužitelj ČZ je na ročištu od 16. siječnja 2025. god. u svojstvu parnične stranke dao iskaz sljedećeg sadržaja: u Splitskoj banci mu je 2007. god. rečeno da nije kreditno sposoban za iznos koji mu je trebao za adaptaciju obiteljske kuće (izgrađene oko 1960. god.) i refinanciranje osobnog kredita; posredovanjem ravnatelja Hypo banke, s kojim je bio u prijateljskim odnosima, upućen je na kreditnu referenticu AZ; AZ mu je rekla da je CHF najstabilnija valuta i da u njoj ima najnižu kamatu, te da on može dobiti kredit jedino u CHF-u jer za kredite u drugim valutama nema kreditnu sposobnost; nije mu objašnjen pojam „valute utočišta" niti ga tuženik uopće nije upoznao s tim pojmom; nije mu objašnjeno od čega se sastoji promjenjiva kamatna stopa, što je fiksna marža, što je promjenjivi parametar niti kojim parametrima se banka vodi pri promjeni stope; nije mu bila ponuđena mogućnost sklapanja ugovora s fiksnom kamatnom stopom te mu je rečeno da su svi krediti s promjenjivom kamatnom stopom i da ni kreditni referent n i klijent na to ne mogu utjecati; javni bilježnik mu nije objasnio sadržaj ugovora, zadržali su se kod bilježnika maksimalno 15 minuta, potpisali ugovor i otišli; vozilo koje je refinancirano ovim kreditom koristio je on i njegova obitelj u privatne svrhe; u trenutku sklapanja bio je vlasnik obrta (restoran „ [obrt]"), ali kredit nije koristio za obrt već za adaptaciju kuće i otplatu prethodnog osobnog kredita; kredit je osobno otplaćivao sve do refinanciranja 2013. god. do kojeg je moralo doći zbog paralelnog rasta tečaja CHF i kamatnih stopa koji su zajedno doveli do situacije u kojoj anuiteti postaju neizdrživim teretom.

10. Vještakinja Stefani Gardašanić je na ročištu od 2. ožujka 2026. god. u cijelosti ostala pri svom Nalazu i mišljenju, potvrdila metodologiju obračuna, navela da je prikazala i negativne tečajne razlike (181,79 EUR) u nalazu te da je prikaz neto preplate ostavila na odluku sudu, a za uplate učinjene prije dana dospijeća koristila tečaj na dan dospijeća jer je tako i sama banka postupala u konto kartici kredita.

11. Budući da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 20. ožujka 2007. god., za ocjenu je mjerodavan Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 i 41/2007 – ZZP/03), koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora, kao lex specialis u odnosu na opće odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008 – ZOO/05). Na materiju potrošačkih ugovora o kreditu primjenjuju se i odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13), koja je implementirana u ZZP, kao i tumačenje tih odredbi od strane Suda Europske unije.

12. Tuženik kao temeljni prigovor ističe da tužitelj nije sklopio predmetni ugovor u statusu potrošača, jer je u trenutku sklapanja bio vlasnik obrta restoran „Lovački Rog" vl. ČZ, jer je u samom ugovoru kao namjena navedno „kupnja novog motornog vozila", a kao instrument osiguranja uz zadužnicu navedena je i zadužnica navedenog obrta. Tuženik ističe da iz toga „životno i logično" proizlazi da je kredit sklopljen za potrebe poslovne djelatnosti.

13. Ovaj prigovor Sud smatra neosnovanim iz sljedećih razloga. Odredbom čl. 3. st. 1. toč. 9. ZZP/03, koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora, potrošač se definira kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan okvira svoje gospodarske djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Ova definicija odgovara odredbi čl. 2. st. 1. toč. (b) Direktive 93/13. Ključan kriterij za utvrđenje potrošačkog statusa jest prevladavajuća svrha konkretnog ugovora: je li ugovor sklopljen za potrebe privatnog ili profesionalnog (poslovnog) života ugovaratelja.

14. Prema sudskoj praksi Suda Europske unije, pitanje svrhe ugovora ocjenjuje se s obzirom na sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja. Kada je svrha ugovora dijelom privatna a dijelom poslovna, ugovor se u pravilu tretira kao potrošački ako je privatna svrha prevladavajuća, osim ako je profesionalna svrha toliko zanemariva da ima beznačajnu ulogu u ukupnom kontekstu ugovora (v. C-45/96, Bayerische Hypotheken- und Wechselbank; C-464/01, Gruber). Teret dokaza glede poslovne namjene je na tuženiku sukladno čl. 81. st. 4. ZZP/03.

15. U ovom predmetu utvrđeno je sljedeće. Iskaz tužitelja je jasan, konzistentan i neproturječan: kredit je koristio za adaptaciju stare obiteljske kuće (osobne potrebe) i za refinanciranje prethodnog osobnog kredita podignutog za kupnju automobila koji je tužitelj koristio za privatne, a ne poslovne potrebe. Obrt „ [obrt]" se ne pojavljuje nigdje kao korisnik kredita niti kao destinacija novčanih sredstava. Činjenica da je obrtova zadužnica bila ugovorena kao jedan od instrumenata osiguranja u čl. 9. Ugovora ne znači da je kredit uzet u poslovne svrhe – osiguranje tražbine instrumentima koji su dostupni osobi (pa i u njezinoj poslovnoj sferi) ne mijenja temeljnu namjenu kreditnih sredstava. Dapače, praksa banaka da u tu svrhu koriste sva raspoloživa imovinska pokrića (i privatna i poslovna imovina klijenta) dobro je poznata i opće rasprostranjena.

16. Tuženikova tvrdnja da je „životno i logično" da je kredit uzet za posao temelji se na zaključivanju po analogiji koje nema uporišta u provedenim dokazima. Tuženikov prijedlog za saslušanje svjedoka ŽZ, koji je bio predložen upravo „na okolnost upotrebe sredstava isplaćenih odredbama Ugovora o kreditu", nije se proveo jer svjedok nije pristupio na ročište, a tuženikov punomoćnik je na ročištu od 2. ožujka 2026. god. izričito odustao od tog dokaza.

17. Naziv namjene u ugovoru „kupnja novog motornog vozila i adaptacija kuće" je dakle samo jedna od kombiniranih namjena, a prevladavajuća svrha (po ukupnom iznosu kredita i po iskazu tužitelja) bila je adaptacija obiteljske kuće, što je klasična privatna, a ne poslovna potreba.

18. Slijedom svega navedenog, Sud zaključuje da je tužitelj sklopio predmetni Ugovor o kreditu u statusu potrošača u smislu čl. 3. st. 1. toč. 9. ZZP/03 i čl. 2. st. 1. toč. (b) Direktive 93/13, pa se predmetnom Ugovoru primjenjuju pravila o zaštiti potrošača.

19. Tuženik ističe da je 2021. god. cedirao potraživanje iz predmetnog Ugovora o kreditu na treće društvo te da stoga nije pasivno legitimiran u ovom postupku. Poziva se na presudu Županijskog suda u Zadru Gž-193/2020 od 21. svibnja 2020. god. koja navodno podupire tezu da dužnik nakon cesije ne može tražiti zaštitu od ranijeg vjerovnika.

20. Ovaj prigovor Sud odbija kao neosnovan. Potrebno je razlučiti dvije bitno različite pravne situacije. Cesija tražbine (čl. 80. ZOO/05) podrazumijeva prijenos aktivne tražbine vjerovnika prema dužniku na treću osobu. U toj situaciji, nakon obavijesti o cesiji, dužnik (cesus) svoju obvezu ispunjava cesionaru, a ne dosadašnjem vjerovniku (cedentu). Tuženik misli da ovim institutom može ishoditi i oslobođenje od pasivne legitimacije u ovom sporu.

21. Međutim, predmet ovog spora nije naplata duga tužitelja prema tuženiku, već povrat iznosa koje je tuženik primio od tužitelja bez pravne osnove (condictio indebiti, stjecanje bez osnove temeljem čl. 1111. i dalje ZOO/05, odnosno restitucija temeljem čl. 323. ZOO/05). Radi se dakle o tuženiku kao pasivnoj strani- dužniku u restitucijskom odnosu. Obveza na povrat bez osnove nastaje ex lege u trenutku svake uplate koja se pokazala neosnovana (zbog ništetnosti ugovornih odredbi), i to kao neovisna obveza, a ne kao derivat kreditnog potraživanja. Cediranjem aktivne tražbine prema tužitelju tuženik nije mogao prenijeti svoju pasivnu obvezu vraćanja onoga što je od tužitelja primio bez osnove – jer takva obveza nije dio ugovornog potraživanja koje se cedira, već je posebna, izvanugovorna obveza koja teret stavlja na primatelja neopravdane uplate.

22. Presuda Županijskog suda u Zadru Gž-193/2020 na koju se tuženik poziva odnosi se na sasvim drugu situaciju – na pravo dužnika da osporava valjanost ugovora kada je potraživanje preneseno na novog vjerovnika. Ta presuda nema nikakve veze s pitanjem je li prethodni vjerovnik (koji je primio novčana sredstva bez osnove) i dalje pasivno legitimiran za povrat tih sredstava.

23. Stoga, tuženik Addiko Bank d.d. ostaje pasivno legitimiran u ovom postupku, jer upravo tuženik (a ne cesionar) jest onaj koji je od tužitelja primio sve utužene iznose koje je tužitelj uplatio na ime otplate kredita.

24. Tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare navodeći da je na zahtjev za isplatu po osnovi stjecanja bez osnove primjenjiv opći petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO/05, koji teče od trenutka svake pojedine uplate, pa bi za sve uplate učinjene prije 23. svibnja 2018. god. (pet godina prije podnošenja tužbe) nastupila zastara.

25. Vrhovni sud RH u pravnom shvaćanju iz predmeta Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. god. zauzeo je stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva u smislu čl. 241. ZOO/05, te da zastara počinje teći iznova od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u kolektivnom postupku. Do takvog tumačenja Vrhovni sud je došao vodeći računa o načelu djelotvorne sudske zaštite potrošača i o tome da bi potrošači, u uvjetima u kojima kolektivna tužba traje godinama, bili suočeni s gubitkom individualnih prava zbog proteka zastarnog roka koji je kraći od trajanja kolektivnog postupka.

26. Kolektivna presuda u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u švicarskim francima (CHF) postala je pravomoćna presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. Individualna tužba u ovom predmetu podnesena je dana 23. svibnja 2023. god., dakle unutar petogodišnjeg roka od dana pravomoćnosti kolektivne presude (rok bi isticao 14. lipnja 2023. god.). Slijedom toga, eventualni tužbeni zahtjev koji se odnosi na preplatu tečaja nije zastario.

27. Što se tiče dijela potraživanja koji bi se temeljio na preplatama kamate uslijed promjene kamatnih stopa, kolektivna presuda u tom dijelu postala je pravomoćna presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. god., pa bi petogodišnji rok od pravomoćnosti te presude isticao 13. lipnja 2019. god. Tužba podnesena 23. svibnja 2023. god. jest podnijeta nakon isteka tog roka, pa bi zahtjev za restitucijom preplate kamate bio zastario. Međutim, tužiteljev eventualni tužbeni zahtjev, kako je uređen podneskom od 18. prosinca 2025. god., ne obuhvaća preplatu kamate (tužitelj je, vjerojatno upravo zbog zastare tog dijela zahtjeva, u cijelosti ograničio eventualni zahtjev na preplatu tečaja). Stoga pitanje zastare preplate kamate nije odlučno za ishod ovog spora.

28. Nadalje, tuženikov argument da pravno shvaćanje Vrhovnog suda ne može imati snagu zakona i da predstavlja povredu vladavine prava ovaj Sud ne prihvaća. Naprotiv, ujednačena i konzistentna primjena prava kroz tumačenja revizijskog suda jest sastavni dio vladavine prava u materijalnom smislu te pridonosi predvidivosti i pravnoj sigurnosti u korist svih sudionika pravnih odnosa, uključujući i kreditnih institucija koje su mogle i trebale uzeti u obzir takve implikacije kolektivnih tužbi za zaštitu potrošača.

29. Odredbom čl. 6. Ugovora o kreditu određeno je da je Banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama (tada) Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. ili drugom aktu banke. Ovom odredbom nije predviđen niti jedan objektivni, egzaktni, unaprijed definirani parametar koji bi uvjetovao ili ograničavao promjenu kamatne stope.

30. Sud utvrđuje da je predmetna odredba nepoštena i ništetna.

31. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora. Prema st. 4. istog članka, teret dokazivanja da se o pojedinoj odredbi pregovaralo leži na tuženiku kao trgovcu.

32. U konkretnom slučaju radi se o tipiziranome standardnom ugovoru, što tuženik ni ne osporava. Tuženik je u odgovoru na tužbu i podnesaku od 21. listopada 2024. god. tvrdio da se o odredbama pregovaralo i da je tužitelju dana mogućnost izbora vrste kredita, ali nije proveo nikakav konkretan dokaz o tome. Svjedoka koji je sklopio taj ugovor (zaposlenice „ AZ", zaposlenice „ Č" i zaposlenika „Orića") tuženik je ponudio samo kao svjedoke u odgovoru na tužbu, ali ih nije predložio u dokazne svrhe. Iskaz tužitelja, nasuprot tome, nepobitno govori da mu nije ponuđena mogućnost kredita s fiksnom kamatnom stopom, da mu je rečeno da su svi krediti s promjenjivom kamatnom stopom i da na to ne može utjecati ni on ni kreditni referent, te da ni na koji način nije sudjelovao u sastavljanju ugovora. Tuženik nije iznio ni jedan konkretan, dokazima potkrijepljeni kontraargument ovim navodima.

33. Znatna neravnoteža na štetu tužitelja kao potrošača jest evidentna: odredba čl. 6. dala je tuženiku kao banci pravo da jednostrano, po vlastitoj diskrecionoj procjeni, mijenja cijenu kredita -i to u bilo kojoj mjeri, bez ikakvih objektivnih ograničenja. Tuženik je u tijeku ugovornog odnosa tu ovlast iskoristio pet puta, svaki put povećavajući kamatnu stopu (s 5,25% na 6,75% na vrhuncu). Tužitelj s druge strane nije imao ni mogućnost predvidjeti buduće promjene niti ih provjeriti nakon što su se dogodile, jer nije znao na temelju čega se promjene računaju.

34. Pojam transparentnosti koji zahtijeva čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 ne svodi se na gramatičku razumljivost formulacije ugovorne odredbe. Kako je Sud Europske unije potvrdio u predmetu C-26/13 (S i MZ, **.**.2014.), zahtjev transparentnosti nalaže da su potrošaču na razumljiv i jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama, temeljem čega bi potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Odredba koja samo kaže da banka smije promijeniti kamatnu stopu po vlastitoj Odluci o kamatnim stopama daleko je od takvog standarda.

35. Ništetnost predmetne odredbe utvrđena je i pravomoćnom kolektivnom presudom VTS RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. god. kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivna prava i interese potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno jednostranoj odluci banke, bez prethodno ugovorenih egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara. Navedena kolektivna presuda, dok nije vezujuća u smislu čl. 502.c ZPP-a za ovaj postupak (jer se radi o restitucijskom, a ne odštetnom zahtjevu), predstavlja snažan argument koji potvrđuje ocjenu nepoštenog karaktera predmetne odredbe na razini ukupne poslovne prakse tuženika.

36. Uz navedeno, predmetna odredba ništetna je i temeljem odredbi ZOO/05. Sukladno čl. 269. st. 2. ZOO/05, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Sukladno čl. 272. st. 1. ZOO/05, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Odredba koja cijenu (kamatnu stopu) prepušta isključivo i bez ikakvih ograničenja jednostranoj volji jednog ugovaratelja ne zadovoljava uvjet odredivosti - jer sami ugovor ne sadrži nikakve parametre s pomoću kojih bi se ta cijena mogla provjeriti ili predvidjeti.

37. Sukladno čl. 87. ZZP/03, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

38. Odredbama čl. 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 114.000,00 CHF prema tečaju banke na dan korištenja, da se kamata obračunava u CHF i naplaćuje u kunama po tečaju banke na dan plaćanja te da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti od 916,42 CHF po tečaju banke na dan plaćanja.

39. Sud odmah naglašava da valutna klauzula kao takva nije zakonski zabranjena: čl. 22. st. 1. ZOO/05 izrijekom dopušta ugovornu odredbu prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga sama mogućnost ugovaranja CHF klauzule nije predmet osporavanja. Predmet ocjene u ovom postupku jest jesu li konkretne odredbe o CHF klauzuli bile jasno, razumljivo i transparentno formulirane u smislu koji to zahtijeva Direktiva 93/13 i ZZP/03 te je li tužitelju pružena dostatna informacija za donošenje razborite i informirane odluke o sklapanju ugovora s takvom klauzulom.

40. Standard transparentnosti koji se zahtijeva za odredbe o valutnoj klauzuli u kreditnim ugovorima detaljno je razrađen u sudskoj praksi Suda Europske unije. U predmetu C-26/13 (S i MZ, **.**.2014.) SEU je utvrdio da zahtjev prema kojemu ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da ta odredba ne mora biti samo gramatički razumljiva, nego da ugovor mora razvidno izložiti funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva ta odredba, kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama ugovora, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. U predmetu C-186/16 (LZ i dr. protiv Banca Româneasca SA, 20. rujna 2017.) SEU je potvrdio da financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi isti mogli donijeti razborite i informirane odluke te da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, mora biti u stanju ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute, već i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

41. Primijenjeno na ovaj predmet: Sud zaključuje da predmetne odredbe nisu zadovoljile navedeni standard transparentnosti.

42. Kao prvo, tužitelju nije pojašnjena priroda i specifičnost švicarskog franka kao „valute utočišta" – tj. valute u koju se kapital sklanja za vrijeme gospodarske krize, zbog čega ta valuta u kriznim uvjetima naglo jača u odnosu na ostale valute. Ova karakteristika švicarskog franka nije opcijska napomena, već suštinska informacija bez koje prosječan potrošač ne može procijeniti razinu valutnog rizika koji preuzima.

43. Kao drugo, tužitelju nije pojašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF na način na koji štiti tečaj kune u odnosu na euro, te da je tečaj CHF-a prema kuni potpuno slobodan i može porasti neovisno o bilo kakvim mjerama HNB-a.

44. Kao treće, tužitelju nije pojašnjeno da istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope nosi pojačani rizik jer oba elementa mogu istovremeno ići na štetu potrošača.

45. Kao četvrto, tužitelju nije ponuđena alternativa - u obliku kredita u kunama ili uz tečaj eura – jer mu je rečeno da za takve kredite nema kreditnu sposobnost. Tužitelju je faktički oduzeta mogućnost informiranog izbora. Čak i da je tuženik mogao dokazati da je dao neke generalne informacije o CHF klauzul i, ključno je da tužitelju nije bila pružena realna mogućnost izbora drugog proizvoda koji za njega ne bi nosio takav rizik.

46. Konačno, tužitelju je sugerirana predodžba CHF-a kao „najstabilnije valute" (iskaz: „rekla mi je da je CHF najstabilnija valuta"), što je informacija koja je u suprotnosti s poznatim karakteristikama te valute kao valute utočišta te je pridonijela pogrešnoj procjeni rizika.

47. Sud ocjenjuje da iskaz tužitelja glede predugovornog informiranja treba u cijelosti prihvatiti kao vjerodostojan. Iskaz je konzistentan i neproturječan, tužitelj se ne rukovodi uskim osobnim interesom (u smislu izmišljanja nečega što se nije dogodilo), a tuženik s druge strane nije proveo nikakav dokaz koji bi doveo u pitanje tu vjerodostojnost. Bankin zaposlenik koji je sklopio konkretni ugovor nije saslušan (tuženik je propustio ponuditi dokaz u za to propisanom roku i odustao od svjedoka), pa navodi tuženika o navodnom adekvatnom informiranju ostaju gole tvrdnje bez dokazne podloge.

48. Tuženik se poziva na solemnizaciju ugovora kod javnog bilježnika kao dokaz da je tužitelju sve objašnjeno. Međutim, tužitelj je jasno rekao da je kod javnog bilježnika bio svega 15-tak minuta, da mu bilježnik nije ništa objašnjavao i da su samo potpisali akt. Dužnost javnog bilježnika da objasni smisao akta (čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu) ne znači automatski da je ta dužnost i ispunjena u konkretnom slučaju, niti se tužiteljev potpis na solemniziranom aktu može tumačiti kao konkludentna izjava da mu je sve u potpunosti objašnjeno u skladu s potrošačkim standardima. Ovo je posebno izraženo u situaciji u kojoj je tužitelju faktički nije bio ponuđen izbor.

49. Predmetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ništetne su dakle kao nepoštene u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03. Isto je, u pogledu ukupne poslovne prakse tuženika, pravomoćno utvrđeno i kolektivnom presudom VTS RH posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. Konkretne okolnosti ovog predmeta - kako su utvrđene - u potpunosti su konzistentne s tom kolektivnom odlukom.

50. Tužiteljev primarni tužbeni zahtjev temelji se na tezi da ništetnost opisanih odredbi nužno povlači za sobom ništetnost Ugovora o kreditu u cijelosti.

51. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO/05 propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stavak 2. istog članka određuje da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora, u slučaju kada je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

52. Bitni elementi ugovora o kreditu su - sukladno čl. 1021. ZOO/05 u vezi s čl. 1065. ZOO/05 - obveza davanja određenog novčanog iznosa korisniku kredita i obveza korisnika kredita da taj iznos vrati uz kamatu u određenom roku. Svi ti bitni elementi ostaju netaknuti i bez ništetnih odredbi: tužitelju je pozajmljen određen iznos novca (kreditni ekvivalent u kunama protuvrijednosti 114.000,00 CHF na dan isplate), taj iznos je tužitelj u kunama i vratio (što je utvrđeno realiziranim otplatnim planom i karticom kredita), te je za korištenje kredita plaćao kamatu (doduše po ništetno promjenjivoj stopi, ali pitanje visine kamate ne dovodi u pitanje obvezu njezina plaćanja kao takvu). Dakle, Ugovor može opstati bez ništetnih odredbi jer i bez njih ima sve bitne elemente kreditnog posla.

53. Na ovo upućuje i stajalište VTS RH iz kolektivne presude Pž-6632/2017 (str. 51- 52) koje izrijekom navodi da eventualna ništetnost odredaba o zaštitnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope, s obzirom na to da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora. Isto stajalište izraženo je i u rješenju VSRH posl. br. Gos-1/2019-26 od 4. ožujka 2020. god.

54. Što se tiče Aneksa br. 1, Sud zaključuje da isti nije ništetan već zbog toga što slijedi sudbinu temeljnog ugovora, jer ni temeljni ugovor nije ništetan u cijelosti. Pitanje eventualne ništetnosti naknade iz moratorija po čl. 329. ZOO/05 nije bilo zasebno predmet dokaznog postupka koji bi bio dovoljan za donošenje odluke o tome, a tužiteljevi tužbeni zahtjevi nisu bili ni usmjereni na zasebnu restituciju te naknade kao posebne stavke.

55. Slijedom svega navedenog, primarni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu i Aneksa te restitucijom cjelokupnog plaćenog iznosa od 115.312,31 EUR odbija se kao neosnovan.

56. Budući da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF utvrđene ništetnima, nastupaju restitucijske posljedice. Tužitelj ima pravo na povrat onoga što je tuženik neopravdano primio na temelju tih ništetnih odredbi, sukladno čl. 323. ZOO/05 (koji uređuje vraćanje onoga što je primljeno na ime ništetnog ugovora, a koji se primjenjuje i na posljedice djelomične ništetnosti) i čl. 1111. i sl. ZOO/05 (stjecanje bez osnove).

57. Preplata zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF odgovara razlici između iznosa koje je tužitelj stvarno platio u kunama, primjenjujući tekući (rastuće skupi) tečaj CHF-a, i iznosa koji bi platio da je tečaj ostao na razini na dan isplate kredita (1 CHF = 4,545000 HRK). Ta razlika - u korist tužitelja - jest iznos koji je tuženik neopravdano primio na temelju ništetne klauzule.

58. Vještakinja je obračunala: (a) pozitivne tečajne razlike - kada je tekući tečaj bio viši od početnog - u ukupnom iznosu od 184.610,48 HRK, tj. 24.502,00 EUR; (b) negativne tečajne razlike - kada je tekući tečaj bio niži od početnog - u ukupnom iznosu od 1.369,68 HRK, tj. 181,79 EUR; (c) neto preplatu tečaja od 183.240,80 HRK, tj. 24.320,21 EUR.

59. Tužitelj je uređenim eventualnim zahtjevom potražuje neto preplatu od 24.320,21 EUR, uzimajući dakle u obzir i negativne tečajne razlike. Sud ovakav pristup prihvaća kao pravno ispravan i ekonomski pravičan: restitucija mora biti sveobuhvatna i mora obuhvatiti ukupni (neto) učinak ništetne odredbe na ekonomski položaj tužitelja. Neto pristup ne dopušta tužitelju da se obogati na štetu tuženika, jer su od traženih iznosa oduzete i situacije u kojima je tužitelj u određenim periodima platio manje nego bi platio po početnom tečaju. Slijedom toga, dosuđuje se iznos od 24.320,21 EUR.

60. Metodologija vještakinje je transparentna, razumljiva i nedvojbeno utemeljena na dokumentaciji iz spisa. Na saslušanju je vještakinja potvrdila ispravnost korištenoga metodološkog pristupa, posebice pojašnjujući da je za uplate učinjene prije dana dospijeća koristila tečaj na dan dospijeća jer je upravo tako postupala i sama banka u konto kartici kredita. Tuženik nije uspješno osporio metodologiju - prigovori izneseni u podnesku od 12. ožujka 2025. god. nisu uzdrmanili vjerodostojnost i ispravnost vještakinjina nalaza.

61. Tuženikova tvrdnja da bi trebalo koristiti promjenjivu kamatnu stopu kakva se primjenjivala na kunske kredite kao referentnu osnovu za izračun ne može se prihvatiti jer je u suprotnosti s logikom restitucije: tužiteljev kredit nije bio kunski kredit, pa ni je moguće uspoređivati ga s uvjetima kunskih kredita kao da je to alternativa koja bi bila ugovorena da CHF klauzule nije bilo. Osnova za restituciju jest ono što je tužitelj stvarno platio, nasuprot onome što bi platio da ništetna odredba nije bila pr imijenjena

- a to je upravo početni tečaj iz dana isplate. Ovaj pristup u cijelosti je potvrđen odlukama VSRH posl. br. Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. god. i Rev 308/2022 od 19. travnja 2022. god.

62. Tuženik osporava pravo tužitelja na zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana svake pojedinih uplate, pozivajući se na pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH od 5. ožujka 2004. god. prema kojemu ugovorne strane iz ništetnog ugovora o zajmu treba smatrati savjesnima, pa stjecatelju pripada zatezna kamata tek od dana podnošenja zahtjeva.

63. Sud ovaj prigovor ne prihvaća iz sljedećih razloga.

64. Odredbom čl. 214. ZOO/05 propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to: ako je stjecatelj nepošten - od dana stjecanja, a ako je stjecatelj pošten - od dana podnošenja zahtjeva.

65. Pravno shvaćanje VSRH od 5. ožujka 2004. god. na koje se tuženik poziva, odnosi se specifično na situaciju ništetnog ugovora o zajmu zbog zakonski nedopuštenog ugovaranja plaćanja u stranoj valuti - situaciju u kojoj je ništetnost nastupila zbog zakonske zabrane koja je podjednako teretila oba ugovaratelja, pa je i krivnja obaju ugovaratelja podjednaka i oboje se trebaju smatrati savjesnim ugovaratelje u smislu čl. 214. ZOO/05. Ta situacija bitno se razlikuje od ovog predmeta.

66. U ovom predmetu, naime, ništetnost odredbi nije nastala zbog zakonske zabrane koja je teretila tužitelja, već zbog nepoštenog postupanja tuženika kao profesionalnog pružatelja financijskih usluga koji je - kako je pravomoćno utvrđeno kolektivnim presudama i kako je potvrđeno dokazima u ovom postupku - potrošačima uskraćivao informacije neophodne za informiranu odluku o sklapanju ugovora. Tuženik je, kao profesionalni sudionik na financijskom tržištu, znao ili je morao znati da odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i o jednostranoj promjeni kamatne stope nisu bile transparentno i razumljivo komunicirane potrošačima, odnosno da nisu bile u skladu sa standardima koje zahtijeva Direktiva 93/13.

67. Ovo stajalište potpuno je konzistentno s utvrđenjem kolektivnih presuda da je tuženik postupao nepošteno i nesavjesno u ukupnoj poslovnoj praksi sklapanja CHF kreditnih ugovora. Dakle, tuženik je u smislu čl. 214. ZOO/05 nepošteni stjecatelj, pa mu zakonska zatezna kamata teče od dana stjecanja - tj. od dana koji slijedi danu svake pojedine uplate tužitelja.

68. Sukladno navedenom, dosuđuje se zakonska zatezna kamata na pozitivne tečajne razlike (dakle na iznose koji čine preplatu u korist tužitelja), i to od dana koji slijedi danu dospijeća svake uplate, po stopama propisanim Zakonom o obveznim odnosima za odgovarajuća polugodišta, kako je to navedeno u izreci presude.

69. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj, ako stranke djelomično uspiju u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove.

70. U ovom je postupku tužitelj uspio s osnovom svoga zahtjeva, budući da je pravomoćno utvrđena ništetnost spornih ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope te o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i dosuđena mu je pripadajuća restitucija, dok je s primarnim tužbenim zahtjevom za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o kreditu i Aneksa br. 1 u cijelosti te za isplatom cjelokupno utuženog iznosa ostao bez uspjeha. S druge strane, tuženik je uspio u obrani od primarnog zahtjeva, ali je podlegao u pogledu utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi i restitucijske obveze.

71. Obje su stranke pravodobno podnijele popise parničnih troškova, pri čemu su tijekom postupka poduzimale podjednak broj parničnih radnji i imale podjednake troškove zastupanja. Vodeći računa o ovako podijeljenom uspjehu stranaka u sporu te ocjenjujući da nijedna stranka nije u njemu pretežno uspjela, Sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

72. S obzirom na navedeno odlučeno je kao u izreci.

Metković, 13. travnja 2026. godine

S u d a c :

Damir Ujdur

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku petnaest (15) dana od dana primitka pisanog otpravka iste, putem ovog suda, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika