Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice JB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane p.p. Valteru Šramu, odvjetniku u Puli-Pola, protiv tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3a, zastupanog p.p. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković & partneri, iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 10. lipnja 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, dana 11. lipnja 2026.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se tužba u odnosu na tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetan: dio odredbe iz čl. 7. 24020061031262160/51400607-5102685753, sklopljenog dana 25. listopada 2005. godine, između tužiteljice i tuženika koji glasi: "…. obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja…"

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320, da tužiteljici JB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.204,30 EUR-a (31.677,29 kuna) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku po stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do dana 31. prosinca 2007. godine, a od dana 01. siječnja 2008. godine po stopi koju određuje čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 01. kolovoza 2015. godine, a od 02. kolovoza 2015. godine, u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, te nastavnim odlukama Hrvatske narodne banke o izmjeni Odluke o kamatnim stopama, do dana 31. prosinca 2022. godine, a od dana 01. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, pa do isplate, i to: na iznos od 18,84 EUR-a (141,95 kuna) od dana 01. veljače 2008. godine do isplate; na iznos od 20,40 EUR-a (153,71 kuna) od dana 01. ožujka 2008. godine do isplate; na iznos od 21,95 EUR-a (165,38 kuna) od dana 01. travnja 2008. godine do isplate; na iznos od 18,33 EUR-a (138,08 kuna) od dana 01. svibnja 2008. godine do isplate; na iznos od 17,32 EUR-a (130,50 kuna) od dana 01. lipnja 2008. godine do isplate; na iznos od 18,41 EUR-a (138,72 kuna) od dana 01. srpnja 2008. godine do isplate; na iznos od 16,24 EUR-a (122,39 kuna) od dana 01. kolovoza 2008. godine do isplate; na iznos od 16,72 EUR-a (125,97 kuna) od dana 01. rujna 2008. godine do isplate; na iznos od 18,88 EUR-a (142,22 kuna) od dana 01. listopada 2008. godine do isplate; na iznos od 29,03 EUR-a (218,71 kuna) od dana 01. studenog 2008. godine do isplate; na iznos od 21,16 EUR-a (159,42 kuna) od dana 01. prosinca 2008. godine do isplate; na iznos od 30,40 EUR-a (229,03 kuna) od dana 01. siječnja 2009. godine do isplate; na iznos od 30,95 EUR-a (233,22 kuna) od dana 01. veljače 2009. godine do isplate; na iznos od 31,52 EUR-a (237,45 kuna) od dana 01. ožujka 2009. godine do isplate; na iznos od 29,77 EUR-a (224,33 kuna) od dana 01. travnja 2009. godine do isplate; na iznos od 46,16 EUR-a (347,76 kuna) od dana 01. svibnja 2009. godine do isplate; na iznos od 44,00 EUR-a (331,51 kuna) od dana 01. lipnja 2009. godine do isplate; na iznos od 41,50 EUR-a (312,66 kuna) od dana 01. srpnja 2009. godine do isplate; na iznos od 42,49 EUR-a (320,16 kuna) od dana 01. kolovoza 2009. godine do isplate; na iznos od 44,29 EUR-a (333,69 kuna) od dana 01. rujna 2009. godine do isplate; na iznos od 42,51 EUR-a (320,30 kuna) od dana 01. listopada 2009. godine do isplate; na iznos od 42,37 EUR-a (318,91 kuna) od dana 01. studenog 2009. godine do isplate; na iznos od 44,38 EUR-a (334,41 kuna) od dana 01. prosinca 2009. godine do isplate; na iznos od 46,03 EUR-a (346,78 kuna) od dana 01. siječnja 2010. godine do isplate; na iznos od 48,16 EUR-a (362,87 kuna) od dana 01. veljače 2010. godine do isplate; na iznos od 47,60 EUR-a (358,67 kuna) od dana 01. ožujka 2010. godine do isplate; na iznos od 51,30 EUR-a (386,51 kuna) od dana 01. travnja 2010. godine do isplate; na iznos od 68,61 EUR-a (516,92 kuna) od dana 01. svibnja 2010. godine do isplate; na iznos od 51,31 EUR-a (386,59 kuna) od dana 01. lipnja 2010. godine do isplate; na iznos od 61,25 EUR-a (461,52 kuna) od dana 01. srpnja 2010. godine do isplate; na iznos od 58,91 EUR-a (443,83 kuna) od dana 01. kolovoza 2010. godine do isplate; na iznos od 68,77 EUR-a (518,17 kuna) od dana 01. rujna 2010. godine do isplate; na iznos od 63,63 EUR-a (479,43 kuna) od dana 01. listopada 2010. godine do isplate; na iznos od 48,45 EUR-a (365,01 kuna) od dana 01. studenog 2010. godine do isplate; na iznos od 60,98 EUR-a (459,42 kuna) od dana 01. prosinca 2010. godine do isplate; na iznos od 67,37 EUR-a (507,62 kuna) od dana 01. siječnja 2011. godine do isplate; na iznos od 62,56 EUR-a (471,39 kuna) od dana 01. veljače 2011. godine do isplate; na iznos od 64,04 EUR-a (482,49 kuna) od dana 01. ožujka 2011. godine do isplate; na iznos od 60,01 EUR-a (452,12 kuna) od dana 01. travnja 2011. godine do isplate; na iznos od 60,44 EUR-a (455,42 kuna) od dana 01. svibnja 2011. godine do isplate; na iznos od 58,91 EUR-a (443,89 kuna) od dana 01. lipnja 2011. godine do isplate; na iznos od 63,56 EUR-a (478,90 kuna) od dana 01. srpnja 2011. godine do isplate; na iznos od 80,22 EUR-a (604,43 kuna) od dana 01. kolovoza 2011. godine do isplate; na iznos od 71,85 EUR-a (541,37 kuna) od dana 01. rujna 2011. godine do isplate; na iznos od 61,84 EUR-a (465,97 kuna) od dana 01. listopada 2011. godine do isplate; na iznos od 45,04 EUR-a (339,32 kuna) od dana 01. studenog 2011. godine do isplate; na iznos od 44,36 EUR-a (334,21 kuna) od dana 01. prosinca 2011. godine do isplate; na iznos od 46,88 EUR-a (353,18 kuna) od dana 01. siječnja 2012. godine do isplate; na iznos od 49,70 EUR-a (374,48 kuna) od dana 01. veljače 2012. godine do isplate; na iznos od 49,77 EUR-a (374,98 kuna) od dana 01. ožujka 2012. godine do isplate; na iznos od 48,00 EUR-a (361,67 kuna) od dana 01. travnja 2012. godine do isplate; na iznos od 48,58 EUR-a (366,00 kuna) od dana 01. svibnja 2012. godine do isplate; na iznos od 49,67 EUR-a (374,23 kuna) od dana 01. lipnja 2012. godine do isplate; na iznos od 48,61 EUR-a (366,28 kuna) od dana 01. srpnja 2012. godine do isplate; na iznos od 48,70 EUR-a (366,91 kuna) od dana 01. kolovoza 2012. godine do isplate; na iznos od 48,14 EUR-a (362,71 kuna) od dana 01. rujna 2012. godine do isplate; na iznos od 46,17 EUR-a (347,85 kuna) od dana 01. listopada 2012. godine do isplate; na iznos od 48,43 EUR-a (364,88 kuna) od dana 01. studenog 2012. godine do isplate; na iznos od 49,08 EUR-a (369,76 kuna) od dana 01. prosinca 2012. godine do isplate; na iznos od 49,12 EUR-a (370,12 kuna) od dana 01. siječnja 2013. godine do isplate; na iznos od 45,84 EUR-a (345,38 kuna) od dana 01. veljače 2013. godine do isplate; na iznos od 47,96 EUR-a (361,32 kuna) od dana 01. ožujka 2013. godine do isplate; na iznos od 48,53 EUR-a (365,63 kuna) od dana 01. travnja 2013. godine do isplate; na iznos od 47,25 EUR-a (356,01 kuna) od dana 01. svibnja 2013. godine do isplate; na iznos od 43,69 EUR-a (329,19 kuna) od dana 01. lipnja 2013. godine do isplate; na iznos od 42,29 EUR-a (318,60 kuna) od dana 01. srpnja 2013. godine do isplate; na iznos od 44,04 EUR-a (331,80 kuna) od dana 01. kolovoza 2013. godine do isplate; na iznos od 45,24 EUR-a (340,86 kuna) od dana 01. rujna 2013. godine do isplate; na iznos od 48,32 EUR-a (364,05 kuna) od dana 01. listopada 2013. godine do isplate; na iznos od 46,62 EUR-a (351,27 kuna) od dana 01. studenog 2013. godine do isplate; na iznos od 47,39 EUR-a (357,03 kuna) od dana 01. prosinca 2013. godine do isplate; na iznos od 48,00 EUR-a (361,63 kuna) od dana 01. siječnja 2014. godine do isplate; na iznos od 30,52 EUR-a (229,93 kuna) od dana 01. veljače 2014. godine do isplate; na iznos od 31,08 EUR-a (234,15 kuna) od dana 01. ožujka 2014. godine do isplate; na iznos od 30,83 EUR-a (232,29 kuna) od dana 01. travnja 2014. godine do isplate; na iznos od 30,91 EUR-a (228,37 kuna) od dana 01. svibnja 2014. godine do isplate; na iznos od 30,08 EUR-a (226,64 kuna) od dana 01. lipnja 2014. godine do isplate; na iznos od 30,21 EUR-a (227,64 kuna) od dana 01. srpnja 2014. godine do isplate; na iznos od 30,93 EUR-a (233,02 kuna) od dana 01. kolovoza 2014. godine do isplate; na iznos od 31,66 EUR-a (238,51 kuna) od dana 01. rujna 2014. godine do isplate; na iznos od 31,62 EUR-a (238,24 kuna) od dana 01. listopada 2014. godine do isplate; na iznos od 32,01 EUR-a (241,16 kuna) od dana 01. studenog 2014. godine do isplate; na iznos od 32,55 EUR-a (245,26 kuna) od dana 01. prosinca 2014. godine do isplate; na iznos od 32,37 EUR-a (243,86 kuna) od dana 01. siječnja 2015. godine do isplate; na iznos od 72,51 EUR-a (546,31 kuna) od dana 01. veljače 2015. godine do isplate; na iznos od 67,73 EUR-a (510,33 kuna) od dana 01. ožujka 2015. godine do isplate; na iznos od 70,46 EUR-a (530,86 kuna) od dana 01. travnja 2015. godine do isplate; na iznos od 66,51 EUR-a (501,15 kuna) od dana 01. svibnja 2015. godine do isplate; na iznos od 71,65 EUR-a (539,82 kuna) od dana 01. lipnja 2015. godine do isplate; na iznos od 69,86 EUR-a (526,34 kuna) od dana 01. srpnja 2015. godine do isplate; na iznos od 56,99 EUR-a (492,37 kuna) od dana 01. kolovoza 2015. godine do isplate; na iznos od 57,31 EUR-a (431,80 kuna) od dana 01. rujna 2015. godine do isplate; sve u roku od 15 dana."

II Odbija se tužiteljičin zahtjev za naknadu parničnih troškova.

III Nalaže se tužiteljici da naknadi tuženiku parnične troškove u iznosu od 750,00 eur, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 12. lipnja 2023. tužiteljica tvrdi da su tužiteljica i tuženik dana 25. listopada 2005. godine sklopili Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102685753, koji da je potvrđen dana 25. listopada 2005. godine kod javnog bilježnika Rite Udovičić iz [adresa], pod brojem: OU.652/2005, prema kojem da je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisnici kredita, odobrio i stavio na raspolaganje stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti od CHF 46.000,00 po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Navedenim Ugovorom o kreditu ugovoren da je rok otplate kredita od 360 mjeseci. Odredbom članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da je da se povrat obveza iz ugovora obračunava po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br: 43 Pž6632/2017, od dana 14. lipnja 2018. godine, u točki I. potvrđena da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom da se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od dana 10. rujna 2003. godine do dana 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače, u konkretnom slučaju tužiteljicu u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Tuženik da je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ponudio tužiteljici mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR. Tužiteljica da je prihvatila takav prijedlog te sa tuženikom dana 08. veljače 2016. godine zaključila aneks ugovora nazvan Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj: 5102685753, te dana 09. rujna 2019. godine zaključila Aneks broj 2 Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5114149692. Unatoč provedenoj konverziji, tuženik da nije u cijelosti vratio tužiteljici preplaćeni iznos nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi. Naime, u vrijeme zaključenja Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj: 5102685753 i Aneksom broj 2 Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5114149692, da nije još bila donesena odluka VTS RH, broj: Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine, kojom da je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Dakako da ova činjenica nije uzeta u obzir prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije, jer da bi u suprotnom matematički rezultat preplate bio u bitnome drugačiji. Tužiteljica drži da je Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj: 5102685753, Aneks broj 2 Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5114149692, u cijelosti ništetni, ali odluku o tome da prepušta naslovnom sudu. Tužiteljica da je nakon samostalnog izračuna preplate utvrdila da se radi o tražbini u iznosu od 4.204,30 EUR-a (31.677,29 kuna) sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini preplaćeni anuitet kako da je specificirano u postavljenom tužbenom zahtjevu. Slijedom svega navedenog, tužiteljica zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "I. Utvrđuje se da je ništetan: dio odredbe iz čl. 7. 2402006-1031262160/51400607-5102685753, sklopljenog dana 25. listopada 2005. godine, između tužiteljice i tuženika koji glasi: ”…. obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja…“; II. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320, da tužiteljici JB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.204,30 EUR-a (31.677,29 kuna) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku po stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do dana 31. prosinca 2007. godine, a od dana 01. siječnja 2008. godine po stopi koju određuje čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 01. kolovoza 2015. godine, a od 02. kolovoza 2015. godine, u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, te nastavnim odlukama Hrvatske narodne banke o izmjeni Odluke o kamatnim stopama, do dana 31. prosinca 2022. godine, a od dana 01. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, pa do isplate, i to: na iznos od 18,84 EUR-a (141,95 kuna) od dana 01. veljače 2008. godine do isplate; na iznos od 20,40 EUR-a (153,71 kuna) od dana 01. ožujka 2008. godine do isplate; na iznos od 21,95 EUR-a (165,38 kuna) od dana 01. travnja 2008. godine do isplate; na iznos od 18,33 EUR-a (138,08 kuna) od dana 01. svibnja 2008. godine do isplate; na iznos od 17,32 EUR-a (130,50 kuna) od dana 01. lipnja 2008. godine do isplate; na iznos od 18,41 EUR-a (138,72 kuna) od dana 01. srpnja 2008. godine do isplate; na iznos od 16,24 EUR-a (122,39 kuna) od dana 01. kolovoza 2008. godine do isplate; na iznos od 16,72 EUR-a (125,97 kuna) od dana 01. rujna 2008. godine do isplate; na iznos od 18,88 EUR-a (142,22 kuna) od dana 01. listopada 2008. godine do isplate; na iznos od 29,03 EUR-a (218,71 kuna) od dana 01. studenog 2008. godine do isplate; na iznos od 21,16 EUR-a (159,42 kuna) od dana 01. prosinca 2008. godine do isplate; na iznos od 30,40 EUR-a (229,03 kuna) od dana 01. siječnja 2009. godine do isplate; na iznos od 30,95 EUR-a (233,22 kuna) od dana 01. veljače 2009. godine do isplate; na iznos od 31,52 EUR-a (237,45 kuna) od dana 01. ožujka 2009. godine do isplate; na iznos od 29,77 EUR-a (224,33 kuna) od dana 01. travnja 2009. godine do isplate; na iznos od 46,16 EUR-a (347,76 kuna) od dana 01. svibnja 2009. godine do isplate; na iznos od 44,00 EUR-a (331,51 kuna) od dana 01. lipnja 2009. godine do isplate; na iznos od 41,50 EUR-a (312,66 kuna) od dana 01. srpnja 2009. godine do isplate; na iznos od 42,49 EUR-a (320,16 kuna) od dana 01. kolovoza 2009. godine do isplate; na iznos od 44,29 EUR-a (333,69 kuna) od dana 01. rujna 2009. godine do isplate; na iznos od 42,51 EUR-a (320,30 kuna) od dana 01. listopada 2009. godine do isplate; na iznos od 42,37 EUR-a (318,91 kuna) od dana 01. studenog 2009. godine do isplate; na iznos od 44,38 EUR-a (334,41 kuna) od dana 01. prosinca 2009. godine do isplate; na iznos od 46,03 EUR-a (346,78 kuna) od dana 01. siječnja 2010. godine do isplate; na iznos od 48,16 EUR-a (362,87 kuna) od dana 01. veljače 2010. godine do isplate; na iznos od 47,60 EUR-a (358,67 kuna) od dana 01. ožujka 2010. godine do isplate; na iznos od 51,30 EUR-a (386,51 kuna) od dana 01. travnja 2010. godine do isplate; na iznos od 68,61 EUR-a (516,92 kuna) od dana 01. svibnja 2010. godine do isplate; na iznos od 51,31 EUR-a (386,59 kuna) od dana 01. lipnja 2010. godine do isplate; na iznos od 61,25 EUR-a (461,52 kuna) od dana 01. srpnja 2010. godine do isplate; na iznos od 58,91 EUR-a (443,83 kuna) od dana 01. kolovoza 2010. godine do isplate; na iznos od 68,77 EUR-a (518,17 kuna) od dana 01. rujna 2010. godine do isplate; na iznos od 63,63 EUR-a (479,43 kuna) od dana 01. listopada 2010. godine do isplate; na iznos od 48,45 EUR-a (365,01 kuna) od dana 01. studenog 2010. godine do isplate; na iznos od 60,98 EUR-a (459,42 kuna) od dana 01. prosinca 2010. godine do isplate; na iznos od 67,37 EUR-a (507,62 kuna) od dana 01. siječnja 2011. godine do isplate; na iznos od 62,56 EUR-a (471,39 kuna) od dana 01. veljače 2011. godine do isplate; na iznos od 64,04 EUR-a (482,49 kuna) od dana 01. ožujka 2011. godine do isplate; na iznos od 60,01 EUR-a (452,12 kuna) od dana 01. travnja 2011. godine do isplate; na iznos od 60,44 EUR-a (455,42 kuna) od dana 01. svibnja 2011. godine do isplate; na iznos od 58,91 EUR-a (443,89 kuna) od dana 01. lipnja 2011. godine do isplate; na iznos od 63,56 EUR-a (478,90 kuna) od dana 01. srpnja 2011. godine do isplate; na iznos od 80,22 EUR-a (604,43 kuna) od dana 01. kolovoza 2011. godine do isplate; na iznos od 71,85 EUR-a (541,37 kuna) od dana 01. rujna 2011. godine do isplate; na iznos od 61,84 EUR-a (465,97 kuna) od dana 01. listopada 2011. godine do isplate; na iznos od 45,04 EUR-a (339,32 kuna) od dana 01. studenog 2011. godine do isplate; na iznos od 44,36 EUR-a (334,21 kuna) od dana 01. prosinca 2011. godine do isplate; na iznos od 46,88 EUR-a (353,18 kuna) od dana 01. siječnja 2012. godine do isplate; na iznos od 49,70 EUR-a (374,48 kuna) od dana 01. veljače 2012. godine do isplate; na iznos od 49,77 EUR-a (374,98 kuna) od dana 01. ožujka 2012. godine do isplate; na iznos od 48,00 EUR-a (361,67 kuna) od dana 01. travnja 2012. godine do isplate; na iznos od 48,58 EUR-a (366,00 kuna) od dana 01. svibnja 2012. godine do isplate; na iznos od 49,67 EUR-a (374,23 kuna) od dana 01. lipnja 2012. godine do isplate; na iznos od 48,61 EUR-a (366,28 kuna) od dana 01. srpnja 2012. godine do isplate; na iznos od 48,70 EUR-a (366,91 kuna) od dana 01. kolovoza 2012. godine do isplate; na iznos od 48,14 EUR-a (362,71 kuna) od dana 01. rujna 2012. godine do isplate; na iznos od 46,17 EUR-a (347,85 kuna) od dana 01. listopada 2012. godine do isplate; na iznos od 48,43 EUR-a (364,88 kuna) od dana 01. studenog 2012. godine do isplate; na iznos od 49,08 EUR-a (369,76 kuna) od dana 01. prosinca 2012. godine do isplate; na iznos od 49,12 EUR-a (370,12 kuna) od dana 01. siječnja 2013. godine do isplate; na iznos od 45,84 EUR-a (345,38 kuna) od dana 01. veljače 2013. godine do isplate; na iznos od 47,96 EUR-a (361,32 kuna) od dana 01. ožujka 2013. godine do isplate; na iznos od 48,53 EUR-a (365,63 kuna) od dana 01. travnja 2013. godine do isplate; na iznos od 47,25 EUR-a (356,01 kuna) od dana 01. svibnja 2013. godine do isplate; na iznos od 43,69 EUR-a (329,19 kuna) od dana 01. lipnja 2013. godine do isplate; na iznos od 42,29 EUR-a (318,60 kuna) od dana 01. srpnja 2013. godine do isplate; na iznos od 44,04 EUR-a (331,80 kuna) od dana 01. kolovoza 2013. godine do isplate; na iznos od 45,24 EUR-a (340,86 kuna) od dana 01. rujna 2013. godine do isplate; na iznos od 48,32 EUR-a (364,05 kuna) od dana 01. listopada 2013. godine do isplate; na iznos od 46,62 EUR-a (351,27 kuna) od dana 01. studenog 2013. godine do isplate; na iznos od 47,39 EUR-a (357,03 kuna) od dana 01. prosinca 2013. godine do isplate; na iznos od 48,00 EUR-a (361,63 kuna) od dana 01. siječnja 2014. godine do isplate; na iznos od 30,52 EUR-a (229,93 kuna) od dana 01. veljače 2014. godine do isplate; na iznos od 31,08 EUR-a (234,15 kuna) od dana 01. ožujka 2014. godine do isplate; na iznos od 30,83 EUR-a (232,29 kuna) od dana 01. travnja 2014. godine do isplate; na iznos od 30,91 EUR-a (228,37 kuna) od dana 01. svibnja 2014. godine do isplate; na iznos od 30,08 EUR-a (226,64 kuna) od dana 01. lipnja 2014. godine do isplate; na iznos od 30,21 EUR-a (227,64 kuna) od dana 01. srpnja 2014. godine do isplate; na iznos od 30,93 EUR-a (233,02 kuna) od dana 01. kolovoza 2014. godine do isplate; na iznos od 31,66 EUR-a (238,51 kuna) od dana 01. rujna 2014. godine do isplate; na iznos od 31,62 EUR-a (238,24 kuna) od dana 01. listopada 2014. godine do isplate; na iznos od 32,01 EUR-a (241,16 kuna) od dana 01. studenog 2014. godine do isplate; na iznos od 32,55 EUR-a (245,26 kuna) od dana 01. prosinca 2014. godine do isplate; na iznos od 32,37 EUR-a (243,86 kuna) od dana 01. siječnja 2015. godine do isplate; na iznos od 72,51 EUR-a (546,31 kuna) od dana 01. veljače 2015. godine do isplate; na iznos od 67,73 EUR-a (510,33 kuna) od dana 01. ožujka 2015. godine do isplate; na iznos od 70,46 EUR-a (530,86 kuna) od dana 01. travnja 2015. godine do isplate; na iznos od 66,51 EUR-a (501,15 kuna) od dana 01. svibnja 2015. godine do isplate; na iznos od 71,65 EUR-a (539,82 kuna) od dana 01. lipnja 2015. godine do isplate; na iznos od 69,86 EUR-a (526,34 kuna) od dana 01. srpnja 2015. godine do isplate; na iznos od 56,99 EUR-a (492,37 kuna) od dana 01. kolovoza 2015. godine do isplate; na iznos od 57,31 EUR-a (431,80 kuna) od dana 01. rujna 2015. godine do isplate; sve u roku od 15 dana." Tužiteljica navodi da potražuje preplatu iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva tužitelja i to s više osnova koje da će u nastavku iznijeti. Tuženik želi istaknuti kako je iz pregleda prometa po partiji kredita vidljivo kako pojedine uplate nisu izvršene od strane tužitelja već da su uplate izvršene od strane trećih osoba (GB Grawe Hrvatska d.d.). Stoga, tuženik smatra da sve i kada bi sud u pogledu navodne ništetnosti prihvatio stav tužitelja, a što da se osporava u cijelosti u odgovoru na tužbu u daljnjem tekstu, tada da tužitelju nije pravno dopušteno pa niti moguće potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa u cijelosti kako da to on iznosi u svojoj tužbi. Naime, tužitelj da bi mogao eventualno potraživati samo navodno preplaćene iznose koje je sam vršio, pa da stoga tuženik u tome dijelu osporava aktivnu legitimaciju tužitelja i predlaže naslovnom sudu odbacivanje tužbe. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima da se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja da je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano da je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac da je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa da se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Stoga, tuženik ističe da ZZP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to da je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe. Stoga, tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja da je tužitelj vršio, pa da se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) da određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača da moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već da je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu da je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača da proizlazi i iz recentne sudske prakse drugostupanjskog suda. Odlučna činjenica koju da sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu da jest da su tužitelj i tuženik dana 15. prosinca 2015. godine sklopili Aneks broj 1 Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim da je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom da su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja da je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sud EU da je odlukom od 5. svibnja 2022. u predmetu C-567/20 iznio stav da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na osnovni ugovor pa eventualan povrat koristi koju je tuženik neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredbi iz osnovnog ugovora da ne može biti uređen odredbama Direktive (nemogućnost primjene Direktive ratione temporis obzirom na stupanje Republike Hrvatske u EU tek 2013. godine, a Direktiva 93/13 da je donesena u travnju 1993.) Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika sklopljen da je dana 22. rujna 2004. godine, dakle prije pristupanja Republike Hrvatske EU dana 1. srpnja 2013. godine, stoga da jasno proizlazi neprimjenjivost Direktive 93/13 na predmetni osnovni ugovor. Prema shvaćanju Suda EU, Direktiva 93/13 da se primjenjuje na dodatak/aneks originalnom ugovoru s obzirom na to da je taj dodatak, koji je također doveden u pitanje u glavnom postupku, sklopljen nakon datuma pristupanja Republike Hrvatske u EU. Pri tome da je ključan zaključak Suda EU da je aneks ugovora o kreditu (čiji da je sadržaj odraz prisilnih odredaba nacionalnog prava) isključen od ispitivanja nepoštenosti (pozivanjem na članak 1. stavak 2. Direktive 93/13). Sve ovo Sud EU da zaključuje argumentirajući da je cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut. Ovakav zaključak naslanja da se na argumentaciju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) iz Oglednog postupka jer da se po sili zakona i Direktive 93/13 smatra da je aneks valjan. Sud EU ispravno da je zaključio da je nacionalni zakonodavac svojom intervencijom uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza ugovornih strana, te da je takva odluka u skladu s već postojećom sudskom praksom (odluka Suda EU C-81/19). Sud EU odlukom C-567/20 u t. 57. u tom smislu da navodi: „Isključenje primjene pravila iz te direktive (Direktiva 93/13), koje proizlazi iz njezina članka 1. stavka 2., opravdano je činjenicom da se u načelu može pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima, a koju je zakonodavac Unije izričito namjeravao očuvati (presuda od 21. prosinca 2021., Trapeza Peiraios, C-243/20, EU:C:2021:1045, t. 35. i navedena sudska praksa).“ U odnosu na sklopljeni Aneks ugovora o kreditu tuženik ukazuje na specifičnosti konverzije provedene u Republici Hrvatskoj, a što da je Sud EU, kao i ranije VSRH u oglednom postupku, potvrdio recentnom odlukom u predmetu C-567/20. U Republici Hrvatskoj konverzija da je provedena zakonskim rješenjem temeljem kojeg da su ugovorne strane izmijenile glavni ugovor na temelju suglasnosti volja, koja da na strani potrošača nije bila obvezna, već da je postojala mogućnost izbora prihvata konverzije, dok da je tuženik bio dužan primijeniti pravila o konverziji propisana od strane nacionalnog zakonodavca. Primjena Direktive 93/13/EEZ na pitanje obešćenja s naslova osnovnog ugovora isključena da je u ovoj pravnoj stvari budući da je došlo do sklapanja aneksa ugovoru u skladu s kogentnim normama nacionalnog zakonodavstva koje da čine sadržaj ugovornog odnosa o kojem ugovornom odnosu da su potrošači mogli slobodno odlučiti da li će stupiti u njega ili neće, a što da se upravo dogodilo u konkretnom slučaju sklapanjem predmetnog Aneksa ugovora o kreditu. Na nacionalnoj razini, odlukama Vrhovnog suda RH (ogledni postupak) i Ustavnog suda RH (u postupku za ocjenu ustavnosti ZIDZPK/15, a u kojem da je utvrdio da je navedeni propis usklađen s Ustavom) već da je odlučeno o zakonitosti provedene konverzije, kao i tome da Aneks predstavlja novu pravnu osnovu, čime da je otklonjena neravnoteža ugovornih strana u slučaju kredita u CHF, što da je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona. VSRH u oglednom postupku zauzeo da je pravno shvaćanje da uslijed sklapanja Aneksa sporne ugovorne odredbe više ne postoje pa stoga da tužitelj ne može osnovano isticati ništetnost obzirom da je upravo sklapanjem Aneksa stvorena nova pravna osnova plaćanjima izvršenim od strane tužitelja. Osim toga, iz rješenja VSRH od 20. listopada 2021. donesenog u revizijskom postupku pod posl.br. Rev 1014/2018, jasno da proizlazi da je postalo bespredmetno pitanje eventualnog obeštećenja potrošača koji su sklopili konvertirane kredite. Razvidno da je stoga da se u konkretnom slučaju, obzirom na sklopljeni Aneks ugovoru o kreditu ima smatrati da je već udovoljeno zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa da je osnovano tužbu i tužbeni zahtjev odbiti. Za razliku od tuženika koji da je bio dužan ponuditi sklapanja Aneksa s točno određenim bitnim sastojcima u roku i po proceduri propisanoj prisilnim propisom (ZIDZPK/15), tužitelj da nije morao pristati na sklapanje ponuđenog Aneksa već da je mogao nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovorenim uvjetima. Unatoč tome, tužitelj da je vlastitim očitovanjem volje koju da je manifestirao sklapanjem predmetnog Aneksa dobrovoljno odlučio utemeljiti odnos s tuženikom na novoj pravnoj osnovi koja da svoje izvorište ima u prisilnom propisu koji da je ocijenjen suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske, odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-368512015 od 4. travnja 2017. Slijedom svega navedenog jasno da proizlazi kako slijedi: Sud EU da je u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi aneksa ugovora kojim je provedena konverzija tj. da ne postoje uvjeti za utvrđenje nepoštenosti aneksa osnovnog ugovora, a ako aneks nije nepošten da nije ni ništetan te da ne postoji bilo kakvo pravo na restituciju po toj osnovi; ugovorne strane da su zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile ništetne ugovorne odredbe čime da je stvorena nova pravna osnova; osnova za restituciju po osnovi ništetnosti iz osnovnog ugovora da je otpala obzirom da su ništetne odredbe iz osnovnog ugovora zamijenjene aneksom koji da je valjan i čije odredbe da su isključene od ispitivanja nepoštenosti; prilikom provođenja konverzije banke da su bile dužne uzeti u obzir sve preplate po osnovi tečajnih razlika i preplaćenih kamata (a do koje preplate da je došlo uslijed djelomične ništetnosti osnovnog ugovora) te da su sve preplate retroaktivno iskorištene za namirenje kredita u EUR; time da su konverzijom potrošači obeštećeni s naslova ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope iz osnovnog ugovora, te da su ekonomski dovedeni u situaciju kao da su otpočetka koristili kredit u EUR; budući da je Aneks izuzet od ispitivanja nepoštenosti, a restitucija po osnovnom ugovoru ugrađena u mehanizam konverzije, u slučaju konvertiranih kredita da ne postoje više nikakva daljnja prava na restituciju s naslova djelomične ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu. Tuženik ističe kako je Izračun konverzije predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF izvršio sukladno kogentnim zakonskim odredbama sadržanim u čl. 19. c. ZIDZPK/15 te izradio kalkulator na temelju kojeg da je izračunata konverzija, koji da je u skladu s odredbama iz čl. 19. d. ZIDZPK/15 učinio dostupnim tužitelju. Cilj ZIDZPK/15 da je bio osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR. Aneks Ugovora o kreditu sklopljen da je slobodnom voljom na strani tužitelja, na osnovi jasno propisanih i zakonom utvrđenih uvjeta i parametra, koje da je tuženik bio dužan iznijeti tužitelju na način kako je to bilo propisano prisilnom zakonskom normom. Tuženik da dostavlja sudsku praksu iz koje da je razvidno da su drugostupanjski sudovi u istovjetnim predmetnima u kojima je provedena konverzija odbili tužbene zahtjeve kao neosnovane. Nadalje, dana 9. srpnja 2020. godine Sud EU objavio da je svoju odluku u predmetu C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje da proizlazi da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. U navedenom predmetu u glavnom postupku pred Sudom EU bilo da je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim da je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio da je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji da su činili sastavni dio ugovora predviđali da su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta da je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji da propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. Dakle, odredba općih uvjeta koja da se primjenjivala na ugovor između trgovca i potrošača odgovarala da je odredbi rumunjskog Općeg građanskog zakonika. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU postavio da je sljedeće pitanje: da li u područje primjene Direktive ulazi ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih strana, ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja? Odgovarajući na prethodno pitanje, Sud EU da je prije svega podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Posebno da je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU da je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što da se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, da proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja da je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji da su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer da se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Uostalom, upravo navedeno stajalište VSRH da je izložio u svojoj odluci u oglednom postupku Gos-1/2019. Naime, u tužbi tužitelj da uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno da ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Međutim, ukoliko bi tužitelj osporavao provedenu konverziju sukladno odredbama ZIDZPK/15, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena da je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom da je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite. Navedeno da potvrđuju i odluke Suda EU u predmetima C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. iz kojih da proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što da je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Odgovarajući na prethodna pitanja koja da su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU da je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovopredmetnom ugovoru odraz da je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te da je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik stoga ističe se da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u bila razumljiva tužitelju te da je bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe. Također, VSRH u cit. odluci da nije iznio nikakve nove okolnosti što se tiče navodnih povreda učinjenih s aspekta kolektivne zaštite, odnosno samo da se pozvao na utvrđenja VTS-a iz pobijane odluke. S tim u vezi tuženik ističe da je sam VTS (a kako da je to potvrđeno i odlukom VSRH-a) istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom svega navedenog, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacija koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što da to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a tuženik da se očituje kako slijedi. Nastavno na gore navedeno, u ovom postupku tuženik predlaže utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze. Tuženik ukazuje na recentnu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: USRH) posl. br. U-III-5458/2021 od dana 30. lipnja 2022. godine. USRH da navodi kako iz presuda VTS-a proizlazi da su predmet kolektivnog spora bile informacije koje je pojedina banka davala svim potrošačima generalno, kroz opće ili tržišne komunikacije, jer da se radi o kolektivnoj, a ne individualnoj zaštiti potrošača. Tako da USRH navodi: «...ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dana odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene utvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještetnosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštetnosti odredaba konkretnog ugovora...» U svjetlu prethodno navedenog, tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik da je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu, predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na lecima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima da se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno da je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj da je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke . Tuženik da je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: i. Iz Ugovora o kreditu koji da prileži spisu vidljivo da je da sadrži posebnu odredbu valutna klauzula u kojoj da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu da je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji da može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj da je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. ii. Iz Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji da su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji da su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno da je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu da stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument da sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100. Pa tako da se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada da je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan da je primjer u Eurima iz kojeg da je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada da je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik da informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također da je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. iii. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja da je bila prilog uz “Novi list”, a koji da su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također da je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje da je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj da se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također da je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. iv. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također da je dobio brošuru u kojoj da je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj da je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo da je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok da se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog da proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog da proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj da je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Posebno se ističe da je na zahtjev tužiteljice sklopljen Aneks 2 ugovora o kreditu od 09.09.2019. kojim da je smanjena glavnica kredita iz čega da jasno proizlazi mogućnost pregovaranja oko uvjeta vezanih uz predmetni kredit. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju da je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, kao i omogućeno pregovaranje oko uvjeta odobrenja kredita, kamatne stope i uvjeta otplate kredita. Tuženik da dostavlja pisani iskaz gđe. MB (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir. Predloženim svjedocima tuženik da želi dokazati razinu informacija koje da su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U prilog tome da govori i činjenica da je gđa. MB svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem da je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu da je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer da je i sama zadužena u CHF te da tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome da govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje da stvara valutni rizik koji da si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka da podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Naravno, tuženik da je imao na stotine različitih kredita vezanih uz CHF, a financirani da su iz stotina različitih izvora u CHF, različite ročnosti u odnosu na pojedinačne plasmane klijentima. Samim time tijekom perioda otplate moguće da je da se Banci otvori devizna pozicija, ali zbog valutnog rizika tuženik da ju je uvijek zatvarao, pri čemu da je iz podataka koji da se dostavljaju razvidno u kojoj mjeri je bila otvorena devizna pozicija tuženika. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo da je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja da je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka da vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka da ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u da su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To da je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg da jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice: promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti da ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a), banke da su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (str. 3. dopisa HNB-a), tuženik da se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije. Dakle iz svega da nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako da to predlaže tužitelj, to da nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer da ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Osim toga, u čl. 11. Ugovora o kreditu kao instrument osiguranja kredita ugovoren da je i depozit u visini od 10,00% od iznosa od kredita što da prema Ugovoru o oročenom depozitu od 02.11.2005. godine, iznosi CHF 4.600,00. U trenutku ugovaranja (uplate na depozitarni račun dana 02.11.2005.) depozit od CHF 4.600,00 vrijedio da je kn 22.042,28/EUR 2.925,51. Taj isti depozit da je na dan isplate, odnosno na dan 09.09.2019. iznosio CHF 4.615,58 (pripis pasivne kamate), odnosno kn 30.537,14/EUR 4.052,97. Iz prethodno navedenog da proizlazi da je tužitelj profitirao na povećanju tečaja CHF u iznosu od kn 8.389,25/EUR 1.113,44, pa da se stoga i postavlja opravdano pitanje navodnog rizika, koji je tužitelj preuzeo ugovaranjem predmetnog kredita. Iz svih gornjih tvrdnji tuženika da proizlazi kako je prvenstveno postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj da je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a uz to da je tužitelj i profitirao ugovaranjem oročenog depozita. Zaključno, tužitelj da je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što da valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba da ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to da je svakoj osobi jasno. Neživotno da je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju da predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te da se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti da je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako da je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno da je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu da su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom da je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute da nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno da je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj da se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga da je svaka osoba kao i tužitelj svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi da se o institutu koji da je apsolutno prepoznat, prihvaćen u našem društvu i upotrebljava da se i upotrebljavao da se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo da je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju da je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog da se ne može smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer da sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba da je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču da nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tužitelj da predmetnom tužbom pored zahtjeva za isplatu na temelju navodne preplate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, zahtjeva da naslovni sud naloži tuženiku isplatu zakonskih zateznih kamata koje teku od uplate svakog navodno preplaćenog mjesečnog iznosa. Iz tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva razvidno da je da se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja na ime stečenog bez osnove prema nepoštenom stjecatelju, a sve samo na temelju presude iz kolektivnog spora. Kolektivni spor, budući da nije predviđen odredbom čl. 241. ZOO niti bilo kojom drugom odredbom drugog zakona koja regulira prekid postupka, da ne utječe na činjenicu da je potraživanje koje tužitelj potražuje ovom tužbom u trenutku podnošenja ove tužbe već zastarjelo. Podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud smatra iz bilo kojeg razloga kako navodno potraživanje tužitelja nije zastarjelo, što da tuženik smatra neosnovanim, tuženik ističe kako u tom slučaju tužitelj nije ovlašten potraživati zakonske zatezne kamate od plaćanja svakog anuiteta, nego sljedeći dan od pravomoćnosti presuda kojom je pružena kolektivna zaštita. Nedvojbeno da je da zastara počinje teći prvi dan nakon dospijeća obveze jer da prema općem pravilu ZOO-a zastara ne može teći ako tražbina nije dospjela. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u cijelosti pravno neutemeljen zahtjev tužitelja na dosudu zakonskih zateznih kamata tekućih od svake uplate anuiteta izvršene sukladno navodno ništetnim odredbama predmetnog ugovora o kreditu. Tuženik da ponovno ukazuje na odredbe čl. 118. ZZP/14, čl. 502. c ZPP-a (koji da je vrijedio prije novele ZPP-a iz rujna 2019.), te čl. 138 a (ranije važećeg ZZP/07) iz kojih da je razvidno kako je tužitelj kao potrošač u konkretnom predmetu bio ovlašten postaviti tužbeni zahtjev isključivo s osnova naknade štete. Kako da je potraživanje tužitelja zastarjelo protekom trogodišnjeg zastarnog roka, tužitelj da u potpunosti neosnovano traži isplatu te pritom pogrešno postavlja tijek zakonskih zateznih kamata. Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što da tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 1.713,62 HRK/ EUR 227,43 EUR (kada da je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao i s osnove razlike u depozitu koji da je u trenutku kada je uplaćen na partiju kredita iznosio kn 8.389,25/EUR 1.113,44, više nego u trenutku kada da je uplaćen na partiju depozita. Stoga, tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja da iznosi kn 10.102,87/EUR 1.340,87 sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose: kn 13,45/€ 1,79 od 02.02.2006. pa do isplate; kn 1,02/€ 0,14 od 02.12.2005. pa do isplate; kn 0,09/€ 0,01 od 02.01.2006. pa do isplate; kn 8,39/€ 1,11 od 02.02.2006. pa do isplate; kn 22,37/€ 2,97 od 02.03.2006. pa do isplate; kn 29,41/€ 3,9 od 02.04.2006. pa do isplate; kn 26,75/€ 3,55 od 02.05.2006. pa do isplate; kn 24,17/€ 3,21 od 02.06.2006. pa do isplate; kn 29,29/€ 3,89 od 02.07.2006. pa do isplate; kn 30,88/€ 4,1 od 02.08.2006. pa do isplate; kn 21,88/€ 2,9 od 02.09.2006. pa do isplate; kn 24,82/€ 3,29 od 02.10.2006. pa do isplate; kn 24,31/€ 3,23 od 02.11.2006. pa do isplate; kn 28,48/€ 3,78 od 02.12.2006. pa do isplate; kn 40,35/€ 5,36 od 02.01.2007. pa do isplate; kn 48,34/€ 6,42 od 02.02.2007. pa do isplate; kn 44,63/€ 5,92 od 02.03.2007. pa do isplate; kn 46,79/€ 6,21 od 02.04.2007. pa do isplate; kn 67,01/€ 8,89 od 02.05.2007. pa do isplate; kn 71,97/€ 9,55 od 02.06.2007. pa do isplate; kn 78,52/€ 10,42 od 02.07.2007. pa do isplate; kn 78,47/€ 10,41 od 02.08.2007. pa do isplate; kn 69,5/€ 9,22 od 02.09.2007. pa do isplate; kn 82,85/€ 11 od 02.10.2007. pa do isplate; kn 83,18/€ 11,04 od 02.11.2007. pa do isplate; kn 73,81/€ 9,8 od 02.12.2007. pa do isplate; kn 74,84/€ 9,93 od 02.01.2008. pa do isplate; kn 58,17/€ 7,72 od 02.02.2008. pa do isplate; kn 44,04/€ 5,85 od 02.03.2008. pa do isplate kn 30,08/€ 3,99 od 02.04.2008. pa do isplate; kn 62,82/€ 8,34 od 02.05.2008. pa do isplate; kn 71,91/€ 9,54 od 02.06.2008. pa do isplate; kn 61,98/€ 8,23 od 02.07.2008. pa do isplate; kn 81,78/€ 10,85 od 02.08.2008. pa do isplate; kn 77,33/€ 10,26 od 02.09.2008. pa do isplate; kn 57,77/€ 7,67 od 02.10.2008. pa do isplate; kn 35,62/€ 4,73 od 02.12.2008. pa do isplate; kn 8.389,25/EUR 1.113,44 od 03.11.2005. pa do isplate; i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Tuženik da zadržava pravo naknadno korigirati prigovor radi prebijanja, do zaključenja glavne rasprave u ovoj stvari. Ukoliko bi tužitelj osporavao visinu postavljenog prigovora radi prijeboja, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnosti i sa zadatkom: izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama i eurima po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz odgovora na tužbu; izračun novčanog iznosa, izražen u kunama i eurima po isplatama s računa oročenog depozita, kao razlike između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista isplaćen po tečaju CHF spram HRK na dan isplate kada je korišten na ime podmirenja kredita a sve sukladno prigovoru radi prijeboja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane.

3. U svojoj replici tužiteljica osporava sve navode iz odgovora na tužbu. Vezano za tuženikov prigovor aktivne legitimacije, tužiteljice ukazuje na činjenicu da je člankom 14. stavak 4. utvrđeno da ista kao korisnica kredita u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu živi u bračnoj zajednici sa GB. Vezano za tuženikove navode o statusu potrošača, tužiteljica navodi kako je predmetnim ugovorom o kreditu od dana 25. listopada 2005. godine, tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti od CHF 46.000,00 prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Navedeni kredit, tužiteljica da je podignula kao fizička osoba i to za kupovinu nekretnine, što da je razvidno iz članka 3. istoga, gdje da je izričito navedeno da je „Stambeni kredit građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, stambeni kredit za kupovinu nekretnine“. Tužitelj ukazuje na činjenicu da je dana 03. rujna 2019. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom podnesene revizije donio presudu broj: Rev 2221/2018-11 u kojoj da je izražen pravni zaključak da su banke, uključujući i tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe – ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica franak (valutna klauzula) a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo, čime da je samo potvrđena osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja. Dakle, činjenica da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe– ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) i ugovaranjem promjenjive kamatne stope utvrđena da je pravomoćnim sudskim odlukama iz kojih da su pravni zaključci potvrđeni u revizijskim postupcima navedenih presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Također, tužitelj ukazuje na recentnu odluku Ustavnog suda posl. br. U-III-2233/19, od dana 10. lipnja 2010. godine, vezano uz direktan učinak pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava kojom da je utvrđeno da u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača. Konačno, tužitelj također ukazuje i na pravno shvaćanje sa prve sjednice Građanskog odjela Republike Hrvatske održane dana 30. siječnja 2020. godine, posl. br.: Su-IV-47/2020-2 i recentnu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev 2868/2018, od dana 12. veljače 2019. godine, kojom da je zauzeto pravno shvaćanje glede restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih ugovora i kojom da je utvrđeno da sama činjenica da su stranke u tom postupku zaključile dodatak ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, odnosno utvrđeno da je da tužitelj u tom postupku ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi svega navedenog tužiteljica da ustraje sa postavljenom tužbom i tužbenim zahtjevom predlažući da se u dokaznom postupku provede vještačenje po vještaku knjigovodstveno – financijske struke koji će utvrditi preplatu tužiteljice kako po osnovi promjenjive kamatne stope i po osnovi tečajne razlike u odnosu na CHF te na tako provedenom vještačenju utvrditi ukupnu preplatu tužiteljice i to za svaki mjesečni anuitet uvećanu za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana uplate istog.

4. Tužba tužitelja, u odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti (onaj opisan u dispozitivu rješenja), predstavlja tužbu za utvrđenje (deklaratornu tužbu) iz čl. 187. st. 1. ZPP-a.

Prema čl. 187. st. 2. ZPP-a takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

Podizanje tužbe, s tužbenim zahtjevom kakav je onaj opisan u dispozitivu rješenja, nije predviđeno posebnim propisima.

Što se, pak, tiče pravnog interesa za podizanje tužbe za utvrđenje, isti ne postoji ako se pravna zaštita može postići kondemnatornom tužbom. Tužitelj pravnu zaštitu može postići kondemnatornom tužbom, a što, konačno, i pokušava tužbenim zahtjevom opisanim u t. I dispozitiva presude. Prema tome, tužitelj nema pravnog interesa za podizanje tužbe s tužbenim zahtjevom opisanim u dispozitivu rješenja.

U smislu čl. 288. st. 1. ZPP-a, ako utvrdi da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe, sud odbacuje tužbu.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.

5. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj, jer u protivnom prekoračuje tužbeni zahtjev (tako i VS, Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992.).

6. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102685753 od 29. listopada 2005. (50-59), aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102685753 od 08. veljače 2016. (30-36) i aneks broj 2 ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5114149692 od 09. rujna 2019. (16-18). Odbijeni su prijedlozi stranka za izvođenjem drugih dokaza, jer ti dokazi nisu bili potrebni za utvrđivanje odlučnih činjenica.

7. Uvidom u ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102685753 od 29. listopada 2005. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da je taj ugovor sklopljen između tuženika, kao banke, tužiteljice, kao korisnika kredita i založnog dužnika i treće osobe, kao sudužnika. Ugovor o kreditu je potvrđen 21. listopada 2005. kod javnog bilježnika Rite Udovičić, iz [adresa], pod brojem: OU.652/2005. Iznos kredita je 46.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Namjena kredita je stambeni kredit za kupnju nekretnine. Ugovor o kreditu u čl. 7. sadrži odredbu koja glasi: "Povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju naknade i drugih eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke."

Uvid u aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102685753 od 08. veljače 2016. utvrđeno je da su tuženik, kao banka, tužiteljica, kao korisnik kredita i založni dužnik i treća osoba, kao sudužnik sklopili ovaj pravni posao (dalje: aneks 1), tzv. konverziju. Stranke su time izmijenile svoje ugovorne odnose u pogledu valute (izvršena je konverzija valute CHF u valutu eur).

Uvidom u aneks broj 2 ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5114149692 od 09. rujna 2019. utvrđeno je da su tuženik, kao banka, tužiteljica, kao korisnik kredita i treća osoba, kao sudužnik sklopili ovaj pravni posao (dalje: aneks 2). Stranke su aneksom 2 izmijenile ugovor o kreditu u pogledu kamata, roka vraćanja kredita, te utvrdile iznos mjesečnog anuiteta.

Sporno je da li je sklapanjem aneksa 1, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZID ZKP/15) prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužiteljica zahtijeva u ovom postupku.

Aneks 1 obvezuje ugovorne stranke. Doduše, tužiteljica u tužbi tvrdi da je aneks 1 u cijelosti ništetan, ali u tom pravcu ne iznosi nikakve činjenice. Prema čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO), na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti, ali samo u okviru činjenica iznesenih od strane stranke koja se poziva na nišetnost, a takve činjenice, u konkretnom slučaju, od strane tužiteljice nisu iznesene.

Sklapanje aneksa 1 kojim su izmijenjene odredbe ugovora o kreditu u pogledu valute, od utjecaja je na pravo tužiteljice da potražuje razliku na koju se poziva u tužbi, na način da je sklapanjem aneksa 1 prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koje tužiteljica zahtijeva u ovom postupku, a koji su preplaćeni do sklapanja aneksa 1.

Aneks 1 koji podrazumijeva konverziju kredita iz CHF u eur izvršen je temeljem ZID ZKP-a/15. U vezi s pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZKP-a/15 izjasnio se VSRH u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 04. ožujka 2020.

VSRH je spomenutim rješenjem odgovorio na pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, da li je sporazum o konverziji sklopljen osnovom ZID ZKP-a/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZKP-a/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Svrha koju je zakonodavac ZID ZKP-om/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosima i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti eur.

S tim u vezi posebno je važno da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora o kreditu i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti eur. Iz sadržaja aneksa 1 proizlazi da su stranke potvrdile da je izračun konverzije kredita sastavljen sukladno odredbama ZID ZPK-a/15, te da je tužiteljica prihvatila izračun konverzije.

Osim toga, VSRH u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ocjenjuje da je riječ o posebnom uređenju, novoj pravnoj osnovi, i da pobuda nije bila relevantna za zaključenje konverzije. U tom smislu VSRH posebno apostrofira da su potrošači, u primjeni ZID ZPK-a/15 imali mogućnost izbora hoće li zaključiti ugovor o konverziji ili ne, čime taj sud pravi distinkciju između presude u predmetu suda EU broj C-118/17 Dunai vs Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019., jer je ta presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK-u/15 korisnici kredita kao potrošači mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.

Prema stajalištu VSRH, tužitelji bi kao korisnici kredita imali pravni interes i bili ovlašteni tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ima pripadaju, a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima, i bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, ali samo u slučaju postojanja razloga eventualne nevaljanosti koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisno o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15.

Izraženo pravno shvaćanje primjenjuje se i u odnosu na postavljen zahtjev tužiteljice. Aneksom 1 su se stranke suglasile o načinu izračunavanja ugovorne odredbe u skladu sa čl. 22. ZOO-a/05, koju obvezu tužiteljica ispunjava u eurima u protuvrijednosti kuna, te potpisivanjem aneksa 1 izrazili svoju suglasnost, odnosno, volju za izmjenom načina obračuna obveza preuzetih ugovorom o kreditu.

Time su riješeni svi međusobni odnosi tužiteljice i tuženika koji proističu iz uplaćenog iznosa ( koji je uplaćen do sklapanja aneksa 1) na ime tečajnih razlika, a sa koje osnove tužiteljica i potražuje predmetni iznos, a to sve temeljem čl. 19.c i 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12 i dr., dalje: ZPK), obzirom da je na dan 30. rujna 2015. predmet konverzije preračunat na način da je sadržavao jasan pregled svih promjena iz kojih mora biti razumljivo na koji način je utvrđen iznos preostalih neotplaćenih glavnica u eurima i kunama sa valutnom klauzulom u eurima u slučaju prihvata konverzije.

Osim toga, stranke su provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom 4. (čl. 19.a do 19.i) Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su odredbe u navedeni zakon unesene ZID ZPK-om/15.

Čl. 19.c st. 1. ZPK-a propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u eur i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u eur, po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredit iste vrste i trajanja denominirane u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita, 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF primjeni jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenje kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojih su izračunati obroci, odnosno anuiteti u CHF i u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s t. 1. i 2. ovog stavka i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci, odnosno, anuiteti u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice, te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka, odnosno anuiteta, 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka, odnosno anuiteta u CHF i kunama sa valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u eur i u valutnu klauzulu u eur po tečaju primjenjivom na dan uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koje je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u eur. Takvi iznosi pretvoreni u eur i valutnu klauzulu predstavljaju osnovu za namirenje obroka, odnosno, anuiteta u eur i valutnoj klauzuli u eur utvrđenih po novom otplatnom planu u eur i valutnoj klauzuli i eur iz t. 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavajući zatezne kamate.

Stoga, kraj činjenice da je tužiteljica prihvatila izračun konverzije, a na što ničim nije bila obvezana, niti prinuđena, te slijedom toga sklopila aneks 1, kako je to vidljivo iz čl. 19.e st. 6. ZPK-a, prema kojem ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima, proizlazi da su stranke sklapanjem aneksa 1 izmijenile svoj ugovorni odnos u pogledu valute tako da ta odredba nije i ne može biti ništetna.

Imajući u vidu sadržaj zakonskih odredbi i nesporno utvrđenje da su stranke sklopile aneks 1 sukladno ZID ZPK/15, temeljem odredbi čl. 19.c ZPK-a i da stranke u postupku nisu ni dovodile u dvojbu da je aneks 1 sklopljen uz pravilnu primjenu ove zakonske odredbe, to je zahtjev za isplatu iznosa uplaćenih do sklapanja aneksa 1 neosnovan.

Da korisnik kredita (potrošač), koji je prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 sklapanjem aneksa 1 ugovora o kreditu s kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, proizlazi i iz recentne sudske prakse (VS, Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022.).

Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u t. I dispozitiva presude.

9. Obje su strane zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

Tuženik nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan naknaditi tužiteljici parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. II dispozitiva presude.

Tužiteljica je izgubila ovu parnicu, pa je dužna naknaditi tuženiku parnične troškove.

Tuženiku su, od zatraženih, priznati slijedeći parnični troškovi: za sastav odgovora na tužbu 200,00 eur (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), za zastupanje na ročištu 10. travnja 2024. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za zastupanje na ročištu 10. lipnja 2026. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.) i za PDV na ove radnje 150,00 eur (Tbr. 46.), ili ukupno 750,00 eur.

Nisu mu priznati troškovi zastupanja na ročištu 30. travnja 2025., jer te troškove nema, budući da tog datuma u ovom predmetu nije bilo ročišta. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 04. ožujka 2026., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. Naime, radi se o žalbi protiv rješenja kojim je odbijen tuženikov prigovor mjesnoj nadležnosti ovog suda, a koja je odbijena. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi zastupanja na ročištu za objavu presude, jer te troškove nije imao, budući da na tom ročištu nije bio zastupan (njegov punomoćnik nije pristupio na to ročište). Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sudske pristojbe na odgovor na tužbu, jer tuženik ove troškove nema, budući da, sukladno čl. 4. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama, isti nije obveznik plaćanja ove pristojbe.

Tuženiku, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripadaju zatražene zatezne kamate na priznate troškove, tekuće od dana donošenja odluke do isplate, po stopio iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. II i III dispozitiva presude.

U Poreču-Parenzo, 11. lipnja 2026.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužiteljici p.p.,

2. tuženiku p.p.

S u d a c: v.r.