Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: P-442/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužiteljice FŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Krešimiru Golubiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Golubić i Šikić iz Čakovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 27. travnja 2026. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 11. lipnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I/I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 da tužiteljici FŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.947,23 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

iznos 221,57 EUR od 22. travnja 2005.

iznos 60,00 EUR od 31. svibanj 2011.

iznos 53,16 EUR od 31. kolovoz 2011.

iznos 57,37 EUR od 30. rujan 2011.

iznos 47,76 EUR od 31. listopad 2011.

iznos 57,80 EUR od 30. studeni 2011.

iznos 41,75 EUR od 31. prosinac 2011.

iznos 50,96 EUR od 31. siječanj 2012.

iznos 56,59 EUR od 29. veljača 2012.

iznos 50,38 EUR od 31. ožujak 2012.

iznos 52,45 EUR od 30. travanj 2012.

iznos 67,94 EUR od 31. svibanj 2012.

iznos 54,76 EUR od 30. lipanj 2012.

iznos 42,84 EUR od 31. srpanj 2012.

iznos 53,86 EUR od 31. kolovoz 2012.

iznos 54,30 EUR od 30. rujan 2012.

iznos 50,32 EUR od 31. listopad 2012.

iznos 53,11 EUR od 30. studeni 2012.

iznos 55,91 EUR od 31. prosinac 2012.

iznos 53,56 EUR od 31. siječanj 2013.

iznos 48,55 EUR od 28. veljača 2013.

iznos 151,88 EUR od 31. ožujak 2013.

iznos 7,25 EUR od 31. svibanj 2013.

iznos 47,61 EUR od 30. lipanj 2013.

iznos 45,56 EUR od 31. srpanj 2013.

iznos 48,11 EUR od 31. kolovoz 2013.

iznos 141,85 EUR od 30. rujan 2013.

iznos 11,00 EUR od 30. studeni 2013.

iznos 53,93 EUR od 31. prosinac 2013.

iznos 60,08 EUR od 31. siječanj 2014.

iznos 52,82 EUR od 28. veljača 2014.

iznos 53,48 EUR od 31. ožujak 2014.

iznos 58,21 EUR od 30. travanj 2014.

iznos 46,08 EUR od 31. svibanj 2014.

iznos 51,22 EUR od 30. lipanj 2014.

iznos 49,75 EUR od 31. srpanj 2014.

iznos 52,29 EUR od 31. kolovoz 2014.

iznos 55,56 EUR od 30. rujan 2014.

iznos 54,99 EUR od 31. listopad 2014.

iznos 45,81 EUR od 30. studeni 2014.

iznos 65,34 EUR od 31. prosinac 2014.

iznos 111,07 EUR od 28. veljača 2015.

iznos 57,43 EUR od 31. ožujak 2015.

iznos 53,28 EUR od 30. travanj 2015.

iznos 56,74 EUR od 31. svibanj 2015.

iznos 38,66 EUR od 30. lipanj 2015.

iznos 46,01 EUR od 31. srpanj 2015.

iznos 69,41 EUR od 31. kolovoz 2015.

iznos 76,87 EUR od 30. rujan 2015.

po stopi kako slijedi

- za razdoblje od 30. rujna 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15,00% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14,00% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12,00 % godišnje,

- za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje,

-za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi od 5,50 % godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

I/II. Sa ostatkom tužbenog zahtjeva, a za isplatu iznosa od 1.438,19 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama iznad dosuđenih u točci I/I. izreke, tužiteljica se odbija.

II. Utvrđuje se da tražbina tuženika prema tužiteljici, istaknuta radi prebijanja u iznosu od 658,43 EUR, a niti u bilo kojem drugom iznosu, ne postoji.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 869,11 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 7. lipnja 2023. podnijela tužbu protiv tuženika, radi isplate, u kojoj se navodi:

- da tužitelj i tuženik su 15.4.2005. sklopili ugovor o kreditu broj 218 -50-2772030 u iznosu kunske protuvrijednosti od 35.000,00 CHF, s redovnom kamatom po stopi od 4,95 % godišnje promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, s rokom otplate od 180 mjeseci; da ugovorena je promjenjiva godišnja kamatna stopa u visini od 4,95 % od dana stavljanja kredita u otplatu, te da se njezina kasnija visina mijenja se sukladno Odluci tuženika, da prema ugovoru tužitelj otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima, prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredi iskorišten, ali ne kasnije od 31.8.2005.,sukladno otplatnom planu prema kojem anuitet iznosi 275,87 CHF u kunskoj protuvrijednosti; da kredit je iskorišten 21.4.2005; da namjena kredita bila je stambeni kredit; te da prema ugovoru tužitelju se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,00 % jednokratno;

- da navedene odredbe, kako o promjenjivoj kamatnoj stopi tako i vraćanju kredita u CHF, kao i odredba o naknadi za obradu kredita, su ništetne i nepoštene; pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., sudsku praksu Europskog suda, presudu Visokog Trgovačkog suda RH posl. broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presudu i rješenje Vrhovnog suda RH posl. broj Revt-249/12-2 od 9. travnja 2015., odluku Ustavnog suda RH broj U-III-2521/215, U-III-2536/215, U-III-2547/215, U-III- 2565/215, U-III-2603/215, U-III-2604/215, U-III-2605/215 od 13. prosinca 2016., rješenje Vrhovnog suda Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. i presudu Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.; dalje navodeći da nije sporno da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo; da nemogućnost utjecaja potrošača na sadržaj unaprijed sastavljenih ugovornih odredaba prouzročena je upravo time što ih je banka sastavila unaprijed, da riječ je o unaprijed formuliranim standardnim ugovornim odredbama, te da tužitelj je pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora, a ne o spornim ugovornim odredbama, te on nije mogao promijeniti samo ugovorne odredbe koje su predmet ovog spora, nego, ukoliko ne prihvaća te odredbe, samo odustati od sklapanja predloženog ugovora; da glede postojanja pojedinačnog pregovaranja u ovoj fazi, jednaka je situacija kao u odnosu na ugovorne odredbe prema kojima je kamatna stopa promjenjiva prema odluci banke; da navedene ugovorne odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; te da tužitelj traži povrat previše naplaćenih iznosa; da tuženik je nesavjesni stjecatelj s obzirom da se radi o ništetnim – nepoštenim ugovornim odredbama, koje je u ugovor unijela banka i na temelju takvih odredbi naplaćivala od tužitelja iznose koji joj nisu pripadali; te da tužitelj potražuje i povrat naknade za obradu kredita sadržane u čl. 3 ugovora, kojim su tužitelju prije isplate kredita odbijeni troškovi obrade u iznosu od 1,00 % jednokratno, odnosno 350,00 CHF / 1.699,50 kn budući je odredba članka 3. ugovora ništetna, nepoštena i ono njoj ugovorne strane nisu posebno pregovarale već je nametnuta na formuliranom obrascu ugovora.

1.1. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 26.077,17 kn / 3.461,04 uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na pojedinačne mjesečne iznose od naznačenih datuma do isplate (točka I tužbenog zahtjeva), te nalaže tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate (točka II tužbenog zahtjeva).

2. U danom odgovoru na tužbu tuženik navodi:

- da nije sporno da su tužiteljica i tuženik dana 15.04.2005.g. zaključili Ugovor o kreditu broj 218-50-2772030 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 35.000,00 a da je ugovorena redovna kamata 4,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora; da stranke su dana 03.02.2016.g. sklopile DODATAK broj KONV- 01/2016 Ugovoru o kreditu br.528-50-2846537, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom EUR; da tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom ;

- da nesporno je da je tužiteljica slobodnom voljom sklopila Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su joj prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužiteljica svojim potpisom usuglasila sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima; da odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva, razumljiva, a iz navoda tužiteljice u tužbi proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna jer joj fiksna kamatna stopa trenutno odgovara te ignorira činjenicu da prije zaključenja Ugovora nije zahtijevala fiksnu kamatnu stopu, već je pristala na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa; a tuženik ističe i prigovor zastare, pozivajući se na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-2245/17 od 20.3.2018. i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-7129/13 od 13.6.2014., navodeći da je zastarni rok za restitucijske zahtjeve s osnova promjenjive kamatne stope počeo teći dana 13.6.2014. i na konkretnu tražbinu se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima , te obzirom da je tužiteljica podnijela tužbu 07.06.2023., razvidno je da je od pravomoćnosti gore navedene sudske odluke proteklo više od 5 godina, odnosno da je protekao opći zastarni rok od 5 godina slijedom čega se predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja;

- da tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF; da Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten; da tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora; da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; da obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja; da tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja;

- da tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti;

- da odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva!; da pravnu osnovu za naplatu jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelj ici ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je ista njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora ; da tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika; da nisu osnovani navodi tužiteljice da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja; da prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelj ici, a obzirom tužiteljica nije prigovorila spornoj odredbi, stranke su zaključile ugovor; te da tuženik ističe prigovor zastare, navodeći da sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“, te obzirom da je tužiteljica podnijela tužbu 07.06.2023. g. razvidno je da je tražbina zastarjela.;

- da člankom 9. Ugovora propisana je mogućnost konverzije obveze korisnika kredita izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije, a potpisom ugovora tužitelj je pristao da se valutna klauzula uglavljena u ugovoru veže uz EUR; da tužitelj i tuženik su dana 03.02.2016.g. zaključili Dodatak broj KONV - 01/2016 Ugovoru o kreditu br. 218-50-4329214 kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015; dalje u tekstu ZIDZPK/15) te su tom prilikom, uvažavajući stroge procedure i odredbe ZIDZPK/15, sve tužiteljeve uplate uzete u obzir na način da su uračunate u otplatu kredita konvertiranog u valutu EUR ; da dakle, Dodatak broj KONV-01/2016 je pravni posao utemeljeni isključivo na zakonu i volji tužitelj ice kojim je izvršena konverzija u odnosu na valutu i kamatnu stopu pa tužitelj ica ne može tvrditi da je ništetan Ugovor o kreditu; da provođenjem konverzije otklonjene su sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, a zamijenjene su, na zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama; da naime, VSRH je u oglednom postupku utvrdio da “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.”; da o pitanju ništetnosti osnovnog ugovora u slučaju sklapanja aneksa upravo u svrhu izvršenja konverzije oglasio se Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je u svojoj odluci Rev 1172/2018-2 od 19.03.2019. naglasio da: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“ , te da prema navedenom, ništetnost se može nadomjestiti voljom stranaka ;

- da tuženik se protivi pozivanju tužiteljice na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove;

- da tužiteljica se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati.

2.1. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te naložiti tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tužiteljica je ostala kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te svih navoda, osporavajući navode tuženika iz odgovora na tužbu. U odnosu na konverziju ističe da konverzijom je uređen odnos za ubuduće, dakle tužitelj se ne može otpočetka smatrati EUR korisnikom kredita, kada on to nije bio; da EUR simulirani otplatni plan banci je poslužio samo za izračun nedospjele glavnice, a nipošto ne može značiti da se tužitelj ima smatrati korisnikom EUR kredita otpočetka, kada to nije, nego je plaćao, i preplaćivao kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima; da tužitelj je formalno imao izbora prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju, no suštinski, izbor nije postojao i o sadržaju dodatka se nije pojedinačno pregovaralo; da tužitelj je imao opciju uzmi ili ostavi, a alternativa dodatku bilo je plaćanje izuzetno visokih anuiteta pod prijetnjom ovrhe, blokade svih računa i prodaje nekretnine na javnoj dražbi; da tužitelj nije imao ni najmanji utjecaj na sadržaj dodatka niti je mogao promijeniti nijednu njegovu odredbu; da tuženik ga nije upozorio na ništa i nije mu objasnio ništa, nije ga upozorio ni čega se odriče sklapanjem dodatka; da u vrijeme provođenja konverzije valutna klauzula CHF još nije bila pravomoćno utvrđena ništetnom, a potrošači pa i tužitelj su imali kratki rok od 30 dana za prihvat izračuna konverzije te su se nalazili u situaciji ekonomske prinude i nisu mogli čekati pravomoćnost odluke o ništetnosti valutne klauzule; da tužitelj nije znao da je odredba ništetna; da ništetne odredbe ne mogu konvalidirati, odnosno konverzijom nije ostvarena konvalidacija ništetnih ugovornih odredbi iz predmetnog ugovora o kreditu; da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO); da ništetnost može biti otklonjena jedino i isključivo ako je zakonskom odredbom izričito propisana konvalidacija ništetnih pravnih poslova ; da ZID ZPK niti jednom svojom odredbom ne propisuje da bi ništetni ugovori ili ništetne bitne ugovorne odredbe tih ugovora tim zakonom postale valjane; da treba ukazati i na odredbu čl. 41. st. 1. ZZP kojom je propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ZZP-a ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača; da dakle, potrošači se ne mogu odreći svojih prava na utvrđenje ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi; da tuženik navodi kako je konverziju izvršio u skladu s odredbama ZID ZPK, međutim navedeni zakon nije primjenjiv u konkretnom slučaju; da naime, odredbe po kojima je izvršena konverzija odnose se isključivo na kredite sa CHF valutnom klauzulo; da kako je CHF valutna klauzula ništetna, tako nema primjene ovog zakona, jer u predmetnom kreditu nema CHF valutne klauzule, ništetna je; da ugovorne strane su u trenutku sklapanja aneksa o konverziji vjerovale da konvertiraju kredit sa CHF valutnom klauzulom u kredit sa EUR valutnom klauzulom, međutim kako CHF valutna klauzula u biti nije postojala, tako aneks nije niti nastao, sukladno čl. 282. ZOO-a, jer su ugovorne strane bile u nesporazumu; da osim toga, tuženik nije ponudio tužitelju sklapanje dodatka ugovora u skladu sa zakonom; da utvrđenja u dodatku ugovora su pogrešna, a istim ne prestaju i ne mogu prestati obveze po osnovnom ugovoru, da tužitelj se potpisivanjem dodatka ugovora ničeg nije odrekao; da dodatak ugovoru nije nagodba; da dodatak ugovoru ne predstavlja prestanak obveza iz osnovnog ugovora; da odluka u oglednom sporu se ne odnosi na tuženika, već na konverziju koju je provela druga banka. Ugovorne odredbe dodatka ugovora te banke bile su drugačije; da pored toga, dodatak ugovoru nije sklopljen u skladu sa zakonom; da tužitelj nije znao da će sud utvrditi ugovorne odredbe vezane za valutnu klauzulu CHF ništetnima; da u takvoj situaciji tužiteljev ugovor nije sklopljen s valutnom klauzulom jer nje nema pa nema ni uvjeta za sklapanjem ugovora kojim se provodi konverzija; da tuženik je tužitelju isplatio kunski iznos, valutne klauzule nema jer je ništetna, pa je tužitelj u obvezi vratiti samo kunski iznos bez valutne klauzule; da imajući u vidu sve navedeno, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana 1.1.2014. za cijelo vrijeme primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa, a nakon 1.1.2014. do konverzije ugovora o kreditu u valutu euro zakonski određena kamatna stopa od 3,23%; da učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule; da to nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita; da provedbom navedene konverzije i zaključenjem dodatka tužitelj se ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka; da o tome je stav zauzeo i VSRH RH u odluci broj Rev 2868/2018 od 12.02.2019.; da tužitelj nije obeštećen konverzijom; da tužitelj prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije bio pravodobno i na pravi način informiran o parametrima važnim za donošenje odluke, o velikoj vjerojatnosti promjene tečaja CHF, a koji parametri su tuženiku bili poznati; da nije bio ravnopravna strana u tom odnosu jer nije mogao pregovarati o uvjetima kreditiranja prilikom podizanja kredita a kamoli prilikom izmjene tih uvjeta kada je banka svojim internim odlukama jednostavno povećavala kamatnu stopu; da time je jasno tuženik postupao suprotno načelima Zakona o obveznim odnosima i odredbama Zakona o zaštiti potrošača a što je i potvrđeno opisanim presudama; da potpisivanjem dodatka ugovoru o kreditu nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka jer tužitelju nije priznata razlika na ime preplaćenih iznosa redovne kamate kao i razlika temeljem ništetne CHF valutne klauzule (tečaj važeći kod isplate kredita), koje je uplatio na ime kredita do konverzije 30. rujna 2015.. Tužitelj se protivi svim prigovorima tuženika, te ističe da tuženik tužitelju konverzijom ništa nije vratio i konverzijom tužitelj nije obeštećen; da glavnica nije umanjena, već je pogrešno utvrđena; te da prigovor zastare je neosnovan.

4. Tuženik je ostao kod odgovora na tužbu, svih navoda i dokaznih prijedloga. Tuženik ističe prigovor radi prebijanja i to za iznos koji je tužitelju priznat dodatkom o konverziji u iznosu od 658,43 eura i za iznos eventualne negativne tečajne razlike i manje plaćene kamate koju tuženik predlaže da vještak prikaže u svom nalazu.

5. Tužiteljica se protivi prigovoru prijeboja jer tuženik nema potraživanja prema tužiteljici.

6. Očitujući se na nalaz i mišljenje vještaka financijske struke tuženik navodi da vještak je matematički utvrdio da preplata zbog promjene tečaja do konverzije iznosi 3.147,78 EUR; da tužitelju je prilikom konverzije priznat iznos od 658,43 EUR; da se kredit obračuna po kamatnoj stopi i tečaju CHF na dan isplate, glavnica kredita bila bi umanjena za dodatnih 882,30 EUR, a razlika više plaćene kamate radi toga je 133,77 EUR; da tužitelj je platio 221,57 EUR naknade za obradu kredita ; te da tužena ne prigovara ovom djelu matematičkog izračuna vještaka jer je isti sačinio sukladno nalogu suda; da zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose vještak je izračunao samo na razlike utvrđene do 31.5.2011. i to u visini od 236,31 EUR, te je zatim iznosom priznatim u preplati prvo „zatvorio“ tako utvrđene kamate, a potom i glavnicu od 422,12 EU, te tvrdio da je preostala razlika od 2.725,66 EUR na koje teče zakonska zatezna kamata (pojedinačno po iznosima od kojih je najstariji 31.5.2011….) , a da ovakav redoslijed uračunavanja suprotan je odredbama ZOO-a o redoslijedu namirenja tražbina te tužena istom prigovara. Tuženik ističe da je konverziju proveo u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) uzevši u obzir sve uplate tužitelja, dakle iznose koji su ovdje iskazani kao preplata po valuti u odnosu na ništetnost valutne klauzule CHF, te je na taj način matematički izjednačio tužitelja s jednakim kreditima podignutim sa valutnom klauzulom EUR; da sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi članka 19.c ZID ZPK/15, to stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca ; pozivajući se na djelomično citiranu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-925/2023-2 od 8. travnja 2025. Slijedom svega navedenog, tuženik u cijelosti ostaje kod odgovora na tužbu i istaknutih prigovora, predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka.

7. Tužiteljica je tužbeni zahtjev precizirala podneskom od 6. veljače 2026., kojim se očitovala na nalaz i mišljenje vještaka, navodeći da vještak je utvrdio da je zbog promjene tečaja CHF u razdoblju od početka otplate do 30. rujan 2015. godine (uključujući negativne tečajne razlike) više plaćeno 3.147,78 EUR, te da tom utvrđenju tužitelj ne prigovara, međutim, vještak je utvrdio i da je konverzijom kredita koju je proveo tuženik iz valute CHF u valutu EUR utvrđena preplata u iznosu od 658,43 EUR te potom tu preplatu uzeo u obzir pri obračunu. Vještak navodi da preplatom utvrđenom u konverziji kredita iz valute CHF u valutu HRK u nalazu je zatvorena obračunata zatezna kamata u iznosu od 236,31 EUR i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 422,12 EUR, no da "preplata" od 658,43 EUR nije novčani iznos koji je tuženik vratio tužitelju i stoga se osnovano potraživanje ne može umanjivati za taj iznos; da vještak je pravilno utvrdio da se kredit obračuna po početnim parametrima (tečaj na dan isplate, kamatna stopa 4,95%), glavnica kredita bi na dan 30.09.2015. godine iznosila 64.628,13 kuna; da vještak je pravilno utvrdio da je kredit obračunat bez valutne klauzule (tečaj na dan isplate kredita), glavnica kredita trebala bi biti umanjena za dodatnih 882,30 EUR (6.647,69 kuna) u odnosu na glavnicu koju tuženik obračunava tužitelju nakon 30. rujna 2015., te da time je dokazano da tuženik nije proveo konverziju u skladu sa zakonom i da tužitelj nije obeštećen. Slijedom navedenog tužitelj precizira tužbeni zahtjev i predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.385,42 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačno naznačene iznose (točka I tužbenog zahtjeva), te da nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak (točka II tužbenog zahtjeva).

8. Tuženik navodi da podneskom od 6.2.2026. tužitelj je istaknuo svoj tužbeni zahtjev u ukupnom iznosu od 4.385,42 EUR, a iz čega uopće nije jasno što tužitelj traži i s kojeg osnova; da posebno se ukazuje da je tužitelj istaknuo dospijeća na pojedine iznose koja nemaju nikakvog smisla, a i koja su u suprotnosti sa postavljenim tužbenim zahtjevom u tužbi (prilikom čega je tužitelj imao na raspolaganju svu potrebnu dokumentaciju); da tuženik se protivi ovim preinakama, odnosno povećanju u odnosu na tužbeni zahtjev; da s obzirom na nelogičnosti u podnesku, tuženik se izričito protivi proširenju tužbenog zahtjeva nakon što je gotovo cijeli postupak proveden, jer tužitelj očigledno u postupak uvodi neke nove osnove koje nigdje izrijekom ne navodi; da ujedno, za sve imaginarne iznose navedene nakon 30.9.2015., a koji bi prema tužiteljevom tumačenju trebali predstavljati kamatu, tužitelj ponovno potražuje daljnju kamatu unatoč zabrani anatocizma; te da tuženik u odnosu na ovaj novo uvedeni osnov, a ako sud dopusti preinaku, opreza radi ističe i prigovor zastare; da nadalje, tužitelj navodi da iznos preplate od 658,43 EUR koji je tužitelju priznat konverzijom nije iznos koji je tuženik vratio tužitelju; te da upućuje se tužitelj pročitati čl. 8. Dodatka iz kojeg jasno proizlazi da se „utvrđeni iznos Tražbine korisnika kredita…koristi za namirenje budućih uzastopnih anuiteta/obroka po kreditu…“, da dakle tuženik je navedeni iznos tužitelju priznao kao preplatu, a tužitelj je sam odabrao da utvrđenim iznosom podmiruje daljnje anuitete utvrđene Dodatkom, te da što je to nego vraćanje?.

9. Tužiteljica navodi da tuženik neosnovano prigovara nalazu i mišljenju vještaka. Dalje se navodi da tužitelj je u podnesku od 6. veljače 2026. jasno naveo što traži i po kojoj osnovi te je samo tužbeni zahtjev precizirao i konačno sredio sukladno provedenom vještačenju; da tužitelj tužbom potražuje da mu tuženik isplati, iznose koje je tuženik bez osnove naplatio po pojedinim anuitetima i kod otplate kredita, sve uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od uplate do povrata, kao i povrat naknade za obradu kredita, to piše u tužbi; da vještak je utvrdio da je zbog promjene tečaja CHF u razdoblju od početka otplate do 30. rujan 2015. godine (uključujući negativne tečajne razlike) više plaćeno 3.147,78 EUR, te da taj iznos tužitelj potražuje; da vještak je utvrdio da je kredit obračunat bez valutne klauzule (tečaj na dan isplate kredita), glavnica kredita trebala bi biti umanjena za dodatnih 882,30 EUR u odnosu na glavnicu koju tuženik obračunava tužitelju nakon 30. rujna 2015. te da ukoliko se na više obračunatu glavnicu u iznosu od 882,30 EUR (tabela 6) obračuna kamata po stopi od 6,21% za razdoblje od 1.10.2015. do 31.12.2020. (dospijeće kredita), razlika više plaćene kamate zbog više obračunate glavnice kredita u konverziji iznosila bi 133,77 EUR, da dakle, tužitelj je tuženiku nakon 1. listopada 2015. zbog više obračunate glavnice platio 882,30 eur glavnice i 133,77 eur kamata, te da taj iznos tužitelj potražuje; da vještak je utvrdio da je tuženik tužitelju obračunao i dana 21.4.2005. godine naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 221,57 EUR, te da taj iznos tužitelj potražuje; odnosno 3.147,78 + 882,30 + 133,77 + 221,57 = 4.385,42. U odnosu na navode tuženika da „za sve imaginarne iznose navedene nakon 30.9.2015., a koji bi prema tužiteljevom tumačenju trebali predstavljati kamatu, tužitelj ponovno potražuje daljnju kamatu unatoč zabrani anatocizma, te da tuženik u odnosu na ovaj novo uvedeni osnov, a ako sud dopusti preinaku, opreza radi ističe i prigovor zastare.”, tužiteljica navodi ti iznosi ne predstavljaju kamatu nego predstavljaju više plaćene anuitete nakon 30. rujna 2015., da anuiteti su bili viši zbog previsoko obračunate glavnica i na nju obračunate kamate , da naime, anuitet se sastoji od glavnice i kamata; da na isti način je tuženik i prije 30. rujna 2015. naplaćivao previsoke iznose na koje nije imao pravo, a koji iznosi anuiteta su sadržavali dio glavnice i dio kamata; te da prigovor zastare je neosnovan budući je tužitelj tužbu podnio 7. lipnja 2023., prije nastupa zastare. U odnosu na navode tuženika da iz čl. 8. Dodatka proizlazi da se „utvrđeni iznos Tražbine korisnika kredita…koristi za namirenje budućih uzastopnih anuiteta/obroka po kreditu…, te da tuženik tvrdi da je tuženik navedeni iznos tužitelju priznao kao preplatu i pita se što je to nego vraćanje?, odgovor glasi: nije vraćanje jer nije vraćeno, da bi nešto bilo vraćeno, mora se vratiti, a tuženik nije ništa vratio tužitelju, da tzv. „korištenje” nije isto što i vraćanje, a da osim toga, valja ponoviti da tužitelj u ovom postupku ističe tvrdnju da je dodatak ništetan a to sadržava i tvrdnju da je članak 8. ništetan. Također tužiteljica ističe da vještak u ovom postupku ne može odgovoriti na pitanje je li konverzija provedena sukladno odredbama ZID ZPK/15 i to zato jer je to pravno pitanje, a ne financijsko-knjigovodstveno; da vještak ne može odgovoriti na pitanje je li tuženik obračunao kamatne stope na koje je imao pravo ili nije; da vještak ne može odgovoriti na pitanje je li tuženik informirao tuži telja o svim bitnim parametrima te je li ga bio dužan informirati da je ugovor o kreditu oslobođen odredbi o otplati kredita prema tečaju CHF na dan plaćanja.

10. Tuženik ustraje da je proveo konverziju sukladno odredbama ZIDZPK/15 (NN 102/15) tako što je početno odobrenu glavnicu kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunao u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te je umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu CHF obračunao kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik ističe kako dodatak ugovoru o kreditu predstavlja izmjenu učinaka izvornog ugovora o kreditu temeljem prisilnih propisa i to u odnosu na tečaj, te u tom dijelu tužitelj nema valjanu pravnu osnovu potraživati nikakve daljnje razlike.

11. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu , i to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Ugovor o kreditu br. 218-50-2772030 od 15.04.2005. (listovi br. 12-16 spisa), Izvadak iz zemljišne knjige od 18.03.2005. (list br. 17 spisa), Otplatni plan od 21.04.2005. (listovi br. 18-22 spisa), Otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u CHF (listovi br. 23-25 spisa), Prijepis knjigovodstvene kartice (listovi br. 26-44 spisa) i Pregled izvršenih uplata (listovi br. 45-51 spisa); dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu: Zahtjev za kredit (list br. 62 spisa), Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 218-50-2772030, od 03.02.2016. (listovi br. 63-67 spisa) i sudsku praksu (listovi br. 68-71 spisa); te u dokumentaciju dostavljenu od strane tužitelja: Novi otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u EUR (listovi br. 85-87 spisa).

11.1. Nadalje je provedeno saslušanje tužiteljice kao stranke u svrhu dokazivanja.

11.2. Provedeno je i financijsko vještačenje, po stalnom sudskom vještaku za područje ekonomije, grana financije, računovodstvo i bankarstvo, Nataliji Jambrečić iz Čakovca, te izvršen uvid u Nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka od 24.12.2025. (listovi br. 98-118 spisa), Očitovanje sudskog vještaka od 12.2.2026. (listovi br. 142-144 spisa), Očitovanje sudskog vještaka od 6.3.2026. (listovi br. 150- 152 spisa), a koji je sudski vještak i usmeno saslušan na raspravi kod suda.

12. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje u tekstu: ZPP), konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice utvrđen je djelomično osnovanim.

13. Nesporno je da su tužiteljica kao korisnik kredita, te tuženik kao banka kreditor dana 15. travnja 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 218-50-2772030.

14. Po predmetnom Ugovoru o kreditu tužiteljici je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 35.000,00 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, sa redovnom kamatom, koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,95%, promjenjivomu skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, sa rokom otplate 180 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu.

15. Nedvojbeno je da je predmetnim osnovnim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa i otplata kredita vezana uz valutnu klauzula u CHF.

16. Tužiteljica u ovom postupku postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu samo s osnove preplaćenog zbog promjene tečaja CHF, a ne i s osnove promjene kamatne stope.

17. Odredbama članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati

17.1. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

17.2. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. ZZP/03 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

18. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

19. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

20. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

21. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

22. Tužiteljica je saslušana u svojstvu stranke iskazala da 2005. je u Raiffeisen banci uzela kredit za adaptaciju kuće u kojoj živi, je onda živjela sa suprugom i sinom, a danas u toj kući žive, suprug, ona, sin i snaha, a radi se o kući u [adresa], da znači, uzela je u Raiffiesen banci kredit, išli su u druge banke isto, i sve banke su im preporučile da uzmu kredit u francima jer je niža kamata i niža rata koja se neće mijenjati, da je manja rata, te da kuću koriste samo za stanovanje, nemaju ništa drugo u kući. Na pitanje svog punomoćnika je li je banka upozorila na rizik sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku, odgovorila je da nije. Na pitanje da li ju je banka upozorila da je kredit u franku rizičniji od kredita u eurima, odgovorila je da nije. Na pitanje da li ju je banka upozorila na bilo kakve rizike, odgovorila je da ne nije. Na pitanje da li je banka unaprijed sastavila tekst ugovora o kreditu, ili je ugovor o kreditu sastavljala zajedno s bankom, odgovorila je da Banka je sama sastavila ugovor. Na pitanje da li je mogla pregovarati o pojedinim odredbama tog ugovora, odgovorila je da nije, da mogla je samo prihvatiti ili odbiti. Na pitanje da li je mogla pregovarati oko plaćanja naknade za obradu kredita, odgovorila je da nije. Na pitanje da li joj je banka 2015. godine ponudila konverziju kredita iz franaka u eur, odgovorila je da da. Na pitanje je li prihvatila konverziju, odgovorila je da je. Na pitanje da li je mogla utjecati na obračun konverzije, odgovorila je da nije. Na pitanje da li je mogla utjecati na sadržaj dodatka ugovoru kojim se provodi konverzija, odgovorila je da nije. Na pitanje da li je s nekim u banci u Čakovcu mogla pregovarati o konverziji, odgovorila je da nije. Na pitanje da joj je u banci netko rekao da se nečeg odriče ako potpiše dodatak kojim se provodi konverzija, odgovorila je da naravno da nije. Na pitanje punomoćnice tuženika da li je htjela bilo koju odredbu ugovora izmijeniti i na koji način, odgovorila je pa nije, misli ona da nije mogla utjecati na to. Na pitanje da li je bila svjesna da se rata kredita tijekom otplate može mijenjati, odgovorila je pa bila je svjesna da možda neki postotak može se malo povećati, ali jednostavno nije znala, nije mislila da je franak tako rizična valuta i da joj može rata narasti, kako joj je narasla, za 40 posto.

23. Nesporno je da je tužiteljica potpisala predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, nedvojbena je činjenica da je Ugovor o kreditu sačinio i na potpis tužiteljici dao upravo tuženik, te da radilo se o tipskom ugovoru, a da tužiteljica i tuženik kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarali. Naime, uvjet pojedinačnog pregovaranja bio bi ispunjen kada bi tužiteljica imala stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane tuženika ponuđenih odredaba ugovora o kreditu.

24. Nadalje, tuženik nije dokazao da je tužiteljici na razumljiv i jasan način pojašnjeno značenje valutne klauzule kojom se otplata kredita veže za valutu CHF.

25. Stoga sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu tužiteljici dao sve relevantne informacije osnovom kojih bi tužiteljica bila u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom kreditu ugovorenom uz valutnu klauzulu u CHF.

26. Kako se o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF između stranaka nije pojedinačno pregovaralo, ukazuje se da pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelj ice kao potrošača.

27. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

28. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio presudu, između ostalih, i u odnosu na tuženika, gdje je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ugovaranje te vrijeme otplate predmetnog kredita, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 u razdoblju od 01.9.2004. godine do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje utuženo razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

29. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je prednje navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje sporno razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015.

30. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015. slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva.

31. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojoj je prethodila odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba tužitelja udruge Potrošač i ukinuta odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja udruge Potrošač protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak; te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje), potvrđena je ranije navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Revizije podnesene protiv ove presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/201717-10 od 14. lipnja 2018. odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

32. Prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

33. U odnosu na primjenu utvrđenja iz parnice "Potrošač" sud ističe da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužiteljica i poziva u ovom postupku.

34. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

35. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

36. Dakle, imajući u vidu naprijed označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su ovdje sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, u ovom postupku ne bi bilo potrebno utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. No, i iz u ovom postupku provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo.

37. Naime, tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da, za razliku od onoga što je utvrđeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije narušena pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka u smislu prethodno navedenih odredbi ZZP/03. Međutim, osnovom provedenih dokaza sud utvrđuje da su tvrdnje tuženika da bi odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tužiteljici bile suštinski razumljive, odnosno da je od strane tuženika tužiteljici objašnjeno kakav konkretan rizik preuzima sklapanjem ugovora uz primjenu tih ugovornih odredbi, ostale nedokazane. Tuženik je na predmetne okolnosti predložio saslušanje svoje zaposlenice ČŽ, no navedena svjedokinja na ročište određeno radi njezina saslušanja nije pristupila, iako je poziv istoj uredno dostavljen tuženiku kao njezinu poslodavcu, no dokaz o tome da bi tuženik poziv istoj uručio sudu nije dostavljen, te u nastavku postupka tuženik na dokaznom prijedlogu za njezino saslušanje nije ustrajao.

38. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužitelj kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

39. Shodno iznesenom, nedvojbeno je da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja, nepoštene i time ništetne.

40. Zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF ništetne. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine, a u konkretnom slučaju tužiteljici je plaćanjem anuiteta otplate kredita obračunatih prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

41. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

42. U presudi FŽR i FŽRO protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

43. Obzirom da je i čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale.

44. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju tuženika kao kreditora na dan plaćanja. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati.

45. Nesporno je da je između tuženika i tužiteljice dana 3. veljače 2016. zaključen Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 218-50-2772030, kojim je Dodatkom izvršena konverzija predmetnog kredita iz valute CHF u valutu EUR, i to pozivanjem na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015 i 102/2015).

46. Zaključenjem dodatka uz osnovni Ugovor o kreditu tj. Dodatka o konverziji nisu otklonjene posljedice ništetnosti, te se samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

47. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pitanje na način da sporazum o konverziji koji je zaključen na osnovu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no također je zauzet stav da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ih pripadaju a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

48. Prije svega valja navesti da ZID ZPK/15 nije propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Također iz samog Aneksa uz osnovni Ugovor o kreditu sklopljenog između stranaka u konkretnom slučaju nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita, ovdje tužitelj, provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. ZID ZPK/15 je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, te su sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

49. Vrhovni sud Republike Hrvatske je još u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

50. U odluci Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno je da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci ovoga suda broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.

51. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da nakon zaključenja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke a koji se odnose na ispunjenje obveze korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

52. U pogledu provedenog postupka konverzije ugovora o kreditu ističe se i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 174/2020-2 od 15. studenog 2022., u kojoj Vrhovni sud potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28. lipnja 2023. Ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nije predmet ovog konkretnog postupka, međutim iz navedene recentne sudske prakse je vidljiv stav sudova o provedenom postupku konverzije kredita ugovorenih u valuti CHF.

53. Također je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 809/2021-2 od 21. prosinca 2022 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

54. Osim toga Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-III-5853/20 od 05. travnja 2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.

55. U presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

56. U predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. donesena je odluka iz koje slijedi da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste, samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se tim pristankom odriče.

57. Po ocjeni ovog suda tužiteljica se sklapanjem Dodatka ugovoru nije odrekla tog prava niti je mogla dati slobodan i informiran pristanak te se nije odrekla svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, a čak da je i da la takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku s obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverziji, valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom.

58. Dakle, konverzija odnosno potpisivanje dodatka ugovoru o kreditu između stranaka nije od značaja na utvrđenje u ovoj pravnoj stvari. Naime, razlog donošenja navedenog ZID ZPK/15 bio je da se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit vezan uz EUR, dok činjenica da su stranke zaključile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici doista u potpunosti vraćen iznos koji predstavlja razliku s osnova preplaćenih anuiteta uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

59. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. dan je slijedeći odgovor na predmetno pravno pitanje: "Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji." U toj je odluci dalje izneseno da naime, korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem. Nadalje se u toj odluci navodi da obzirom na izraženo pravno shvaćanje u ovoj odluci dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak Ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti, jer u razdoblju od sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

60. Financijskim vještačenjem provedenim po sudskom vještaku Nataliji Jambrečić utvrđeno je:

- da zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate do 30.9.2015. godine više je plaćeno 3.147,78 EUR; u koji izračun su uključene i negativne tečajne razlike,

- da prilikom provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR tuženik je tužitelju priznao preplatu u iznosu od 658,43 EUR,

- da preplatom utvrđenom u konverziji kredita iz valute CHF u valutu HRK u nalazu je zatvorena obračunata zatezna kamata u iznosu od 236,31 EUR i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 422,12 EUR,

- te da preostala razlika više plaćenog iznosi 2.725,66 EUR (3.147,78 - 422,12), sa Specifikacijom pojedinačnih iznosa navedenih u Zaključku Nalaza i mišljenja vještaka;

- da u odnosu na glavnicu kredita, da se kredit obračuna po početnim parametrima (tečaj na dan isplate, kamatna stopa 4,95%), glavnica kredita bi na dan 30.09.2015. godine iznosila 64.628,13 kuna; da tuženik je prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR u svojim poslovnim knjigama izvršio umanjenje nedospjele glavnice kredita za iznos od 22.907,08 kuna; a da je kredit obračunat bez valutne klauzule (tečaj na dan isplate kredita), uz primjenu kamatne stope od 4,95%, glavnica kredita trebala bi biti umanjena za dodatnih 882,30 EUR (6.647,69 kuna),

- te da ukoliko se na više obračunatu glavnicu u iznosu od 882,30 EUR obračuna kamata po stopi od 6,21% za razdoblje od 1.10.2015. do 31.12.2020. (dospijeće kredita), razlika više plaćene kamate zbog više obračunate glavnice kredita u konverziji iznosila bi 133,77 EUR;

- da tuženik je tužitelju obračunao i dana 21.4.2005. godine naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 221,57 EUR;

- da tuženik je konverziju (CHF-EUR) s financijsko-računovodstvenog gledišta računski izvršio u skladu sa odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15).

61. Dani nalaz i mišljenje sudskog vještaka, sud ocjenjuje stručnim i objektivnim, te u skladu s dokumentacijom u spisu, dok su primjedbe tuženika otklonjene dodatnim očitovanjima vještaka, a prigovori koji predstavljaju pravna pitanja su prethodno već raspravljeni.

62. U odnosu na po tuženiku izneseno protivljenje preinaci tužbe, sud utvrđuje kako je tužiteljica već u samoj tužbi, i to napose prilikom predlaganja knjigovodstveno- financijskog vještačenja naznačila sve pravne osnove po kojima traži isplatu, znači s osnove preplate zbog promjene tečaja CHF, zatim s osnove previše obračunate glavnice nakon konverzije te više plaćenog zbog previše obračunate glavnice, a i s osnova plaćene tzv. ulazne naknade za obradu kredita, no nedvojbeno je da je tužiteljica povišenjem ukupno utuženog iznosa sa iznosa od 3.461,048 EUR na iznos od 4.385,42 EUR, izvršila preinaku tužbe. Međutim, sud ističe da uređenje tužbenog zahtjeva prema danom nalazu i mišljenju sudskog vještaka predstavlja dopuštenu preinaku tužbe, sukladno odredbama članka 190. st. 2. ZPP -a, te Zaključku poslovni broj Su IV-162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. prema kojem je Zaključku u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

63. Na osnovu svega iznesenoga, tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 2.725,66 EUR, preplaćenog s osnova promjene tečaja CHF i umanjenog za iznos preplate priznat u konverziji, sud utvrđuje osnovanim.

64. Naime, radi se o iznosu preplaćenom uslijed utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF, koji je osnovni Ugovor o kreditu do dana konverzije tj. sklapanja Dodatka broj KONV- 01/2016, bio na snazi, a provedenim je vještačenjem utvrđeno da za navedeni iznos preplate tužiteljica provedenom konverzijom nije obeštećena, dok je u preostalom dijelu, a za isplatu iznosa od 422,12 EUR (3.147,78 EUR - 2.725,66 EUR), za koji je iznos tužiteljica konverzijom obeštećena, tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan.

65. Neosnovan je i tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 882,30 EUR s osnova razlike glavnice tj. više utvrđene glavnice konvertiranog kredita, te neosnovan za isplatu iznosa od 133,77 EUR s osnova više plaćene kamate zbog više obračunate glavnice kredita u konverziji, iz razloga kako slijedi.

66 Sklapanjem Dodatka broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 218-50- 2772030, od 3. veljače 2016., između stranaka je uspostavljen novi pravni odnos, a koji Dodatak ni u kom dijelu nije ništetan, te isti proizvodi pravne učinke između parničnih stranaka kao ugovornih strana.

67. Naime, ZID ZPK/15 uređene su obveze vjerovnika i potrošača u postupku konverzije kredita denominiranih u CHF u kredite denominirane u EUR, te sklapanje Anexa ili Sporazuma o konverziji ima svoje izvorište u zakonu i bankarske su institucije bile dužne postupiti po ZID ZPK za razliku od potrošača koji su imali pravo izbora, mogućnost potrošača da prihvati izračun konverzije kredita. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK, kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članka 19.c točka 6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom. Nadalje, ZID ZPK/15 je bio predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH, a i Sud Europske unije je u odluci C-567/20 iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti sukladno odredbi čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 jer se radi o prisilnom propisu, koji ne može biti predmet ispitivanja nepoštenosti, u skladu s kojim stavom su doneseni i zaključci Vrhovnog suda RH u odlukama Gos - 1/2019 i Rev-637/19 jer je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža.

68. Budući je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P -1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima koje je tuženik zaključivao sa korisnicima kredita kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te to na identičan način ustanovljeno i u ovom postupku, zaključuje se da su predmetne odredbe ugovora o kreditu protivne citiranim prisilnim propisima i moralu društva, te da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO -a mora platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

69. Kako je dio ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule, ništetan, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno takvih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 1111. ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U ovoj pravnoj stvari tuženik je kao stjecatelj nepošten od samog dana sklapanja Ugovora o kreditu jer je, kako je prethodno rečeno, utvrđeno da je riječ o nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli.

70. Stoga tužiteljici na utvrđeni osnovani iznos glavnice od 2.725,66 EUR pripada pravo na isplatu zatezne kamate, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, od dospijeća pojedinačnih mjesečnih preplaćenih iznosa (specificiranih u Zaključku Nalaza i mišljenja vještaka), do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

71. Nesporno je da je u članku 3. predmetnog Ugovora o kreditu br. 218 -50- 2772030 od 15. travnja 2005. ugovorena tzv. ulazna naknada za obradu kredita, od 1.00 % od iznosa kredita, jednokratna, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

72. Također je nesporno da je navedena ulazna naknada obračunata u visini od 1.00 % iznosa kredita, tj. u iznosu od 350,00 CHF / 1.699,50 kuna, te u tom iznosu i naplaćena/ustegnuta prilikom isplate odobrenog kredita, dana 21.04.2005., a koji naplaćeni iznos od 1.699,50 kuna prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 221,57 EUR, a kako je to utvrđeno i provedenim financijskim vještačenjem.

73. Nedvojbeno je da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ugovaranje navedene naknade za obradu kredita nije bilo zabranjeno, no ugovaranje takve naknade nije bilo ni predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba, odnosno iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

74. Prema Direktivi 2008/48/EEZ ugovaranje takve naknade samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca. Dakle, da bi navedena odredba kojom je ugovoreno plaćanje nakade bila ništetna, potrebno je utvrditi da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik, kao trgovac, i tužitelj kao potrošač odnosno korisnik kreditnih usluga, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na visinu te naknade, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

75. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

76. U tumačenju članka 3. st. 1. Direktive 93/13 iz presuda suda Europske Unije u predmetima broj C-259/2019 i C-224/2019, proizlazi da nalaganje plaćanja naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka što je u suprotnosti s zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu da provjeri.

77. Osnovom ranije iznesenih utvrđenja, nedvojbena je činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu sačinio tuženik, a da tužiteljica i tuženik kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora, pao tako niti o odredbi kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade za obradu kredita, nisu posebno pregovarali.

78. Uzimajući u obzir da se u konkretnom slučaju radi o spornoj odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, te da prema dokazima provedenima u ovom postupku tužiteljica o bilo kojim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pregovarala s tuženikom kao bankom kreditorom, niti je mogla utjecati na sadržaj istih, to sud zaključuje da se o odredbi članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu, prema kojoj je banka ovlaštena tužiteljici zaračunati naknadu od 1.00 % od iznosa kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da se ta odredba smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice.

79. Iako se radi o ugovornoj odredbi koja je gramatički razumljiva, budući je osnovom te ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi od 1.00 % od ukupnog iznosa kredita tužiteljica u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu bila u mogućnosti ocijeniti visinu te naknade te time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, no sama činjenica da je navedena odredba gramatički razumljiva ne znači i da je ta odredba poštena.

80. Naime, ovdje tužiteljica stavljena je u neravnopravan položaj, obzirom je tuženiku dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje visinu te naknade, a niti je tužiteljica imala stvarne mogućnosti pregovarati o sadržaju te naknade, niti joj je bilo objašnjeno što čini visinu te tzv. ulazne naknade, te je time tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Nametanje obveze tužitelj ici plaćanja navedene ulazne naknade prema mišljenju suda predstavlja znatnu novčanu obvezu, te plaćanje navedene naknade očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a tuženik nije dokazao da ta naknada , kakva je ugovorena, odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, zbog čega je predmetna odredba članka 3. Ugovora u kreditu nepoštena, te slijedom toga ništetna sukladno odredbi članka 87. st. 1. ZZP/03, te članka 322. u vezi s člankom 324. ZOO- a.

81. Zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenog iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu, a s osnove utvrđene ništetnosti odredbe članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu, restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da je navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na tzv. uzlaznu naknadu, ništetna.

82. Obzirom da je navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, to tužiteljici osnovom odredbe članka 233. st. 1. ZOO-a pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takve ugovorne odredbe Ugovora o kreditu primio, i to primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO-a.

83. Stoga je utvrđen osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 221,57 EUR, sa traženom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. travnja 2005. do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

84. U odnosu na prigovor zastare sud ističe kako se prema čl. 328. ZOO -a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što znači da ne podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (članak 327. st. 1. ZOO-a).

85. Zastara ovdje utužene novčane tražbine tužiteljice nije nastupila jer je u ovom slučaju tužiteljica kao vjerovnik imala pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da je sporna odredba ugovora ništetna (čl. 215. st. 1. ZOO -a), a kako to proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a isti stav o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito proizlazi i iz pravnog shvaćanja sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda održane 31. siječnja 2022.

86. Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

87. Shodno iznesenom, ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutu CHF pravomoćno je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, i to glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

88. Nadalje, Građanski odjel Vrhovnog suda RH na svojoj drugoj sjednici održanoj 27. svibnja 2024. donio je pravno shvaćanje Su-IV-123/2024-5 pod točkom 2. koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“.

89. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena dana 7. lipnja 2023., po tuženiku istaknuti prigovor zastare, a u odnosu na prednje utvrđeni osnovani iznos preplaćen s osnova promjene tečaja CHF, je u cijelosti neosnovan.

90. U odnosu pak na tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu s osnova plaćene tzv. ulazne naknade petogodišnji zastarni rok u smislu prednje izloženog bi počeo tek od pravomoćnosti ove sudske presude kojom se, kao o prethodnom pravnom pitanju, utvrđuje ništetnost sporne odredbe članka 3. Ugovora o kreditu, pa stoga u konkretnom slučaju zastara nije ni počela teći.

91. Na temelju svega iznesenoga usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od ukupno 2.947,23 EUR (2.725,66 EUR + 221,57 EUR), sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te odlučeno kao u točci I/I. izreke.

92. Sa ostatkom tužbenog zahtjeva, za isplatu iznosa od ukupno 1.438,19 EUR (422,21 EUR + 882,30 EUR + 133,77 EUR), sa traženim zakonskim zateznim kamatama, tužiteljica je odbijena, kako je odlučeno u točci I/II. izreke.

93. U odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja za iznos koji je tužiteljici priznat dodatkom o konverziji u iznosu od 658,43 EUR, sud utvrđuje da navedena tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja ne postoji.

94. Naime, nije sporno da je tuženik tužiteljici prilikom konverzije priznao iznos od 658,43 EUR, no navedeni je iznos obuhvaćen izračunom sudskog vještaka, odnosno za navedeni je iznos umanjen po tužiteljici preplaćeni iznos s osnova razlike tečaja CHF.

95. Nadalje, u odnosu na po tuženiku paušalno stavljeni prigovor radi prebijanja za iznos eventualne negativne tečajne razlike koju je tuženik predložio da vještak prikaže u svom nalazu, sud ističe kako su provedenim financijskim vještačenjem prilikom utvrđivanja preplaćenog iznosa s osnova promjene tečaja CHF uzete u obzir i tzv. negativne razlike, te je ukupni iznos preplate obračunom sudskog vještaka već umanjen za tzv. negativne razlike, te nakon provedenog vještačenja tuženik nije ni postavio nikakav određeni prigovor radi prebijanja po ovoj osnovi.

96. Slijedom prednje izloženog, odlučeno je kao u točci II. izreke.

97. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 2. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa).

97.1. Uspjeh tužiteljice u ovom sporu iznosi 67,21 %, a uspjeh tuženika 32,79 %, te shodno postotku koji preostaje nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, tužiteljici pripada pravo na naknadu 34,42 % troškova ovog postupka.

97.2. Tužiteljici su priznati troškovi sastava tužbe od 5.6.2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 2.11.2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 9.1.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 24.3.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), sastava podneska od 6.2.2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 4.3.2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 30.3.2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 27.4.2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 11.6.2026. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 3. Tarife), poreza na dodanu vrijednost na ukupni iznos od 1.700,00 EUR, po stopi od 25%, u iznosu od 425,00 EUR (Tbr. 46. Tarife), te trošak predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 EUR, sveukupno 2.525,00 EUR.

97.3. Osnovom iznesenog naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove postupka u iznosu od 869,11 EUR (2.525,00 EUR x 34,42 %), dok zateznu kamatu na troškove postupka tužiteljica sređenim tužbenim zahtjevom više na traži.

Čakovec, 11. lipnja 2026.

Sutkinja:

Sandra Oletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

O tom obavijest:

1. tužiteljica po punomoćniku

2. tuženik po punomoćniku