Poslovni broj: P-1382/2023-38

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sucu Barbari Čuček kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LU, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marko Rogić, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Gjergj Lekaj i Marko Rogić iz Rijeke, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473 sa sjedištem u [adresa], koju zastupa punomoćnica Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija j.t.d. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 12. ožujka 2026. u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja Darije Hrvatin Poljanić, odvjetnice iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Gjergj Lekaj i Marko Rogić iz Rijeke i punomoćnice tuženika Lorene Bakić, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija j.t.d. sa sjedištem u [adresa], 11. lipnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba ugovora o namjenskom kreditu, broj ugovora: 3210236988, kreditna partija: 7103735385, šifra namjene: 758-01, datum odobrenja: 12. srpnja 2007., sklopljenog 13. srpnja 2007. između tužitelja LU, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473 sa sjedištem u [adresa], kojom je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima kojom se glavnica kredita veže uz švicarski franak, koja je dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, sadržana u čl. 1. ugovora, u dijelu koji glasi: „kredit u kunskoj protuvrijednosti od 90.950,00 CHF (slovima: devedeset tisuća devetsto pedeset CHF) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, a Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom“, u čl. 2. ugovora u dijelu koji glasi: „platiti u anuitetima iznos od 90.950,00 CHF (slovima: devedeset tisuća devetsto pedeset CHF) i redovnu kamatu…, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja“ te u čl. 7. ugovora u kojem se iznos mjesečnog anuiteta odnosno zbroj glavnice i kamate vezuje uz tečaj CHF na dan plaćanja, u dijelu koji glasi: “u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF.“

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473 sa sjedištem u [adresa], isplatiti tužitelju LU, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], u roku od 15 dana, po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli preplaćeni iznos od 7.600,55 eura (slovima: sedam tisuća šesto eura i pedeset pet centi) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

III. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 3.602,63 eura (slovima: tri tisuće šesto dva eura i šezdeset tri centa), zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. pa do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473 sa sjedištem u [adresa], da tužitelju LU, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.348,00 eura (slovima: tisuću tristo četrdeset osam eura ) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 11. lipnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

VI. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 13. srpnja 2007. sklopio ugovor o namjenskom kreditu, broj ugovora: 3210236988, kreditna partija: 7103735385, šifra namjene: 758-01, datum odobrenja: 12. srpnja 2007., potvrđen kod javnog bilježnika Ivana Kristića iz Vrgorca, Tina Ujevića 13, broj: OV-2098/07, od 16. srpnja 2007.(dalje u tekstu: ugovor). Tužitelj navodi da prema članku 1. ugovora kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 90.950,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom. Nadalje, tužitelj navodi da je člankom 2. ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 90.950,00 CHF i redovnu kamatu sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, s rokom otplate kredita 24 godine, a u čl. 7. da Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Tužitelj navodi da je nakon sklapanja ugovora, sukladno preuzetoj ugovornoj obvezi, u ugovorenim rokovima ispunjavao svoje obveze na način da je redovito uplaćivao mjesečne anuitete/rate. Tužitelj navodi da se je početni tečaj CHF koji je prilikom sklapanja Ugovora iznosio 4,396598 kn za 1 CHF značajno promijenio te je dostigao iznos od čak 6,755 kn za 1 CHF, slijedom čega je došlo je do značajne promjene iznosa mjesečnih anuiteta/rata, a što je tužitelju uzrokovalo velike poteškoće prilikom uplate mjesečnih anuiteta odnosno u pojedinim trenucima je čak došlo i do ugrožavanja njegove egzistencije, obzirom da je tečaj valute CHF, potpuno neočekivano, značajno narastao te je iznos mjesečne rate bio znatno veći od početno ugovorenog. Nadalje, tužitelj navodi da je sukladno donesenom Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 102/15.) tuženik uskladio svoje postupanje novim zakonskim odredbama te je tužitelju ponudio sklapanje Aneksa ugovora o kreditu odnosno provođenje konverzije kredita te su tužitelj i tuženik 24. veljače 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 102/15.), konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, broj Dodatka Ugovoru: I. (prvi), šifra namjene: 074, broj računa: 7103735385, potvrđen kod javnog bilježnika Nikole Tadića iz Zagreba, Prilaz Gjure Deželića 23, broj: OV-1594/16, od 25. veljače2016. (dalje u tekstu: Dodatak Ugovoru). Tužitelj navodi da je člankom 4. Dodatka Ugovoru ugovoreno da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iz čl. 2. ovog Dodatka ugovoru iznosi 71.436,83 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. iznosi 498.684,22HRK. Nadalje, tužitelj navodi da je člankom 5. utvrđeno da prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate, veći od zbroja anuiteta/rata po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR, računajući do dana 30. rujna 2015. te njihova razlika, na temelju Zakona predstavlja preplatu koja/i na dan 30. rujna 2015. iznosi 31.523,99HRK. Slijedom navedenog, tužitelj navodi da s obzirom na odredbu ugovora o valutnoj klauzuli, kao i činjenicu da se radi o tipskom unaprijed sastavljenom ugovoru i to adhezijskom koji je sklopljen pristupanjem jedne strane-tužitelja, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene sadržaja pojedinih ugovornih odredbi na eventualno postavljeni zahtjev tužitelja, kako je odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak nepoštena. Naime, sukladno čl. 296.Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.) koji se u konkretnom slučaju primjenjuje kao lex generalis te koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima(dalje u tekstu: Direktiva 93/13),a koji uređuje ništetnost pojedinih odredaba, propisano je da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu su ugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Tužitelj navodi da iz citirane zakonske odredbe proizlazi kako se radi o pretpostavkama za proglašenje pojedine ugovorne odredbe nepoštenom, a iz čega kao posljedica proizlazi ništetnost iste odredbe. Nadalje, tužitelj navodi da sukladno odredbi čl. 81. st. 1. važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03.) u vrijeme sklapanja ugovora, kao i odredbi čl. 53. st. 1. trenutno važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22.), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje kao lex specialis budući da se radi o potrošačkom ugovoru odnosno ugovoru između potrošača i trgovca, utvrđuje se opća klauzula za određivanje je li pojedina ugovorna odredba nepoštena odnosno tzv. “test nepoštenosti” te se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U st. 2. istog čl. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Slijedom citiranih zakonskih odredbi, tužitelj navodi da je dio odredbe čl. 1. ugovora u dijelu kojim je ugovoren da se glavnica kredita koja se veže uz valutu švicarski franak, odnosno kredit u kunskoj protuvrijednosti od 90.950,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom te dio odredbe čl. 2. u dijelu koji glasi platiti u anuitetima iznos od 90.950,00 CHF i redovnu kamatu…, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, kao i dio odredbe čl. 7. ugovora u kojem se iznos mjesečnog anuiteta odnosno zbroj glavnice i kamate vezuje uz tečaj CHF na dan plaćanja, koja odredba u dijelu glasi u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF nepošten odnosno ništetan, budući da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je i u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja budući da je tužitelju sklapanjem ugovora nametnuta obveza koju on nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora odnosno nije mogao niti predvidjeti buduće kretanje tečaja CHF tijekom trajanja kreditnog razdoblja, a sve i temeljem činjenice da tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na spornu ugovornu odredbu niti ugovoriti drugačiji sadržaj iste. Isto tako, čl. 56. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Tužitelj navodi da iz navedenog proizlazi kako u slučaju ispunjenja propisanih kumulativnih pretpostavki ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenost pojedine ugovorne odredbe, međutim tužitelj kao potrošač ovdje posebno ističe činjenicu da mu navedene odredbe nisu bile lako razumljive. Tužitelj navodi da sporne ugovorne odredbe u sebi ne sadrže objašnjenje samog mehanizma promjene u CHF valutu odnosno ne sadrže objašnjenje odnosa tog mehanizma spram mehanizma koji se odnosi na isplatu kredita. Tužitelj navodi da je pristupio sklapanju ugovora kao potrošač koji nema ekonomsku naobrazbu niti se bavi bankarskim poslovanjem odnosno ne poznaje osnove istog, pa mu slijedom toga nisu niti mogle biti lako razumljive odredbe o valutnoj klauzuli, niti je bio u stanju na temelju razumljivih kriterija procijeniti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe, već je isti sukladno uputama i savjetima osobnog bankara sklopio predmetni ugovor u dobroj vjeri, bez ikakvih sumnji da bi moglo doći do toliko velikih promjena tečaja CHF koje uzrokuju štetu tužitelju, a koje bi značajno promijenile početno ugovorene uvjete po kojima je ugovor sklopljen. Tužitelj navodi da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna drugoj strani vratiti ono što je primila na temelju takve ništetne odredbe, slijedom čega je tuženik dužan tužitelju vratiti sve iznose po osnovi valutne klauzule odnosno promjene tečaja CHF koje je tužitelju naplatio u razdoblju od 1. rujna 2007. do 30. rujna2015., umanjene za iznose koje je tuženik osnovano naplatio tužitelju. Tužitelj navodi da je sukladno početnom otplatnom planu bio u obvezi isplatiti tuženiku iznos od 218.518,97 kn / 29.002,45 eura međutim isti je isplatio tuženiku ukupan iznos od 303.324,99 kn / 40.258,14 eura odnosno preplatio je iznos 84.806,02 kn /11.255,69 eura od čega je iznos od 31.523,99 kn / 4.183,95 eura konverzijom priznat kao preplata, dok je i dalje ostao neuračunat iznos od 4.593,58 kn /609,67 eura koji se odnosi na preplatu po osnovi promjenjive kamatne stope i koji iznos je tužitelj već utužio u parničnom postupku koji se vodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-10247/19, a iznos od 48.688,45 kn/6.462,07€ se odnosi na preplatu po osnovi valutne klauzule. Također, tužitelj navodi da je sklapanjem Dodatka Ugovoru konverzijom izvršena promjena valute uz koju se vezuje glavnica kredita te je ista promijenjena iz švicarskog franka u EUR, a pritom je tužitelju kao korisniku kredita dostavljen izračun konverzije i novi otplatni plan u kojem se glavnica i kamata vezuju uz tečaj EUR-a. Tužitelj navodi da sklapanjem Dodatka Ugovoru i provođenjem konverzije nije otklonjena ništenost prvotno ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli. Tužitelj navodi da s obzirom da je navedena ugovorna odredba, sukladno prethodno navedenim zakonskim odredbama te činjeničnom stanju, nepoštena odnosno ništetna, istu odredbu treba tumačiti sukladno čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 odnosno kao da nikada nije niti postojala. Tužitelj navodi da iz navedenog proizlazi da nije moguća “ponovna uspostava” odredbe koja nije niti postojala, a iz čega je razvidno kako provedena konverzija nije ni na koji način utjecala niti mogla utjecati na spornu odredbu o valutnoj klauzuli odnosno tužitelju kao korisniku kredita nije provođenjem konverzije nadoknađena šteta te nisu vraćeni preplaćeni iznosi koje je tuženik kao trgovac stekao korištenjem ništetnih ugovornih odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati. Također, tužitelj upućuje i na sudsku praksu nadležnih sudova u Republici Hrvatskoj odnosno prethodno navedeni zaključak potvrđen je i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji u svojem rješenju poslovni broj Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. zaključuje da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak Ugovoru o kreditu na temelju zakona…kojim su odredbe iz Ugovora izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom-ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Nadalje, u istom rješenju je utvrđeno i da tužiteljica stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju odnosno činjenica provođenja konverzije nema utjecaja na tužiteljičin kondemnatorni zahtjev kojim se traži isplata odnosno povrat preplaćenih iznosa stečenih temeljem ništetne ugovorne odredbe. Isto tako, tužitelj upućuje i na odluke donesene u postupku tužitelja Potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv 8 banaka kao tuženika, između kojih je i ovdje tuženik, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu toč 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke utvrđuje se da su prvo tuženik Z.B. d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., drugo tuženik P.B.Z. d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., treće tuženik E.& S.B. d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., četvrto tuženik R.A. d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., peto tuženik H.A.A.B. d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., šesto tuženik O.b. H. d.d. u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. i sedmo tuženik S.G.-S.B. d.d. u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora isti kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana. Prethodno citirana presuda je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. preinačena u dijelovima toč. 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke te je presuđeno da se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja P. -H. S. U. Z. Z. P. za utvrđenje da su prvo tuženik Z.B. d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., drugo tuženik P.B.Z. d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., treće tuženik E.S.B. d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., četvrto tuženik R.A. d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., peto tuženik H.A.A.B. d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., šesto tuženik O. d.d. u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. i sedmo tuženik S.G.S.B. d.d. u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Protiv prethodno navedene drugostupanjske presude tužitelj i 1.-7.tuženici izjavili su revizije te je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio presudu i rješenje, poslovni broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015. kojima su potvrđena stajališta prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, a revizija tužitelja i revizije 1. -7. tuženika su odbijene kao neosnovane. Nadalje, protiv navedene revizije tužitelj i 1.-7.- tuženici podnijeli su ustavnu tužbu te su odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III/2521/2015, U-III/2536/2015, U-III/2547/2015, U-III/2565/2015, U- III/2603/2015, U-III/2604/2015 i U-III/2605/2015 od 13. prosinca 2016., u dijelu koji se odnosi na zahtjev koji je predmet ovog postupka odnosno utvrđenje da je ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna, usvojene ustavne tužbe podnositelja i ukinuta je točka I. presude i rješenja Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i to: u dijelu kojim je odbijena revizija Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba podnesena protiv točke I. 1. izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev Potrošača za utvrđenje da su “povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo” te se predmet vraća Vrhovnom sudu RH na ponovni postupak. U ponovnom postupku pred Vrhovnim sudom RH doneseno je rješenje poslovni broj Revt-575/2016, od 3. listopada 2017. te je riješeno da se revizija tužitelja prihvaća, ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. u toč. I.1. i 2. izreke te presude, a predmet se vraća Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno suđenje. Nadalje, u ponovnom postupku pred Visokim trgovačkim sudom RH donesena je presuda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te se odbijaju žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. -u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke koji glasi: Utvrđuje se da su prvotuženik Z. B. d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., drugotuženik P. B. Z. d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., trećetuženik E. &. S. d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., četvrtotuženik R. A. d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., petotuženik A. B. d.d. (ranije: H. A.)u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., šestotuženik O. B. H. u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. i sedmotuženik S. B. d.d. (ranije: S. G. -S. B.) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj navodi da su tuženici postupali suprotno zakonskim odredbama odnosno kako u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti odredbu čl. 56. ZZP budući da odredbe kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarski franak jesu jasne i uočljive, međutim nikako nisu lako razumljive korisniku kredita kao potrošaču, a zbog čega potrošači prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu mogli niti predvidjeti toliki porast tečaja CHF za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, kao niti razloge takvih porasta, a niti razumijete mehanizam promjene u CHF valutu odnosno povezanost istog mehanizma s isplatom kredita. Nadalje, protiv prethodno citirane odluke tužitelj i svi tuženici podnijeli su revizije te je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019., u relevantnom dijelu, revizija tužitelja odbačena kao nedopuštena, a revizije prvo- sedmotuženih i osmotužene su odbijene kao neosnovane. Tužitelj navodi da je tuženik u ugovoru koristio odredbe koje su suprotne čl. 296. ZOO, te tadašnjem čl. 81.st. 1., a sada čl. 53. st. 1. ZZP odnosno isti je s tužiteljem sklopio ugovor prema unaprijed formuliranom sadržaju, koji sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te na sadržaj kojih tužitelj nije imao utjecaja niti je mogao zahtijevati bilo kakvu izmjenu prije sklapanja ugovora, a zbog čega je sklapanjem tako formuliranog ugovora, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Slijedom navedenog, tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu te s osnove ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 6.462,07 eura sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio tužbene zahtjeve u pogledu pravne osnove, visine, kao i činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio tužbu. Protivio se dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja navodeći da se spor vodi u vezi pravnog pitanja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 13. lipnja 2018. Tuženik ističe da je tužiteljev zahtjev neuredan i procesno neprihvatljiv jer tužitelj raspolaže svom potrebnom dokumentacijom za postavljanje urednog tužbenog zahtjeva, a k tome u vezi istog ugovora o kreditu vodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu postupak pod poslovnim brojem: P- 10247/19). Pod pretpostavkom da tuženik doista treba vratiti traženi novčani iznos po osnovi stjecanja bez osnove, što tuženik osporava, valja ukazati da se plaćanje tužitelja i primanje tih isplata od tuženika odvijalo sukcesivno kroz vrijeme (mjesečna otplata u anuitetima). Prema tome, čak i pod prethodno navedenom pretpostavkom koju tuženik osporava, stjecanje na strani tuženika ne bi se moglo, niti se dogodilo primitkom jednokratne uplate tužitelja tuženiku od 6.462,07 EUR/ 48.688,47 kn. Tuženik navodi da promet po kreditu u vezi s tužiteljevom kreditnom partijom ne dokazuje da je bilo ikakve jednokratne uplate tužitelja tuženiku od 6.462,07 EUR/ 48.688,47 kn. Tuženik navodi da iz prometa po kreditu proizlazi da postoje uplate koje se niti ne mogu povezati s tužiteljem (npr. uplata u poslovnici od 23.11.2007., 8.3.2008., 27.05.2008.g., itd.) pa tuženik u tom pogledu uz sve navedeno ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

3. Tuženik je naveo da je predmetni ugovor o kreditu konvertiran prema odredbama ZID ZPK/15 jer su stranke 24. veljače 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita sa CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate i s osnova svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene su, odnosno uzete u obzir prilikom izrade konverzije i uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Sukladno odredbi čl. 19.d. navedenog zakona, prije objave kalkulatora konverzije banka je bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna prema čl. 19. c ZID ZPK/15 te je takvo mišljenje bila dužna objaviti na svojim mrežnim stranicama, pa stoga postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, a to je potvrdio i neovisni revizor. Tuženik je naveo da je konverzija kredita nastupila na temelju očitovanja volje tužitelja koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR, a nakon što je od tuženika dobio zakonom propisane i iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li, ili neće prihvatiti konverziju, uključujući i podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate u brojčanom iznosu, tužitelj je sklopio dodatak ugovoru o kreditu, čime je stavljen u položaj kao da je od početka kredit denominiran u EUR i izjednačen je s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sukladno odredbama ZID ZPK/15. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu između stranaka nastao je pravni odnos, kojeg je zakonodavac imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije, koju mu banka nije mogla uskratiti. Preplata po osnovi promjena tečaja CHF također je uzeta u obzir kod konverzije kredita na način kako je to propisano odredbama ZID ZPK/16. Tuženik navodi da je čl. 6. ugovora o kreditu kao namjena kredita navedena „kupnja stana“ pri čemu tužitelj u svojoj tužbi ne navodi ništa o nekretnini, tko istu koristi, u koje svrhe i sl. kao niti u konačnici o kojoj se nekretnini radi. Tuženik navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da je sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Tuženik nadalje navodi da se svrha ne podrazumijeva, zbog čega je na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Slijedom navedenog tuženik predlaže da sud odbije tužbene zahtjeve u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate.

4. Tuženik je na pripremnom ročištu od 11. prosinca 2024. istaknuo prigovor postojanja dvostruke litispendencije jer je tužitelj pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pokrenuo postupak protiv tuženika pod brojem P-10247/2019.

5. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 7. srpnja 2025. precizirao tužbeni zahtjev tako da potražuje iznos od 7.600,55 eura po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli te iznos od 3.602,63 eura po osnovi preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015., odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita.

6. Tuženik se u podnesku od 8. rujna 2025. u odnosu na tako precizirani tužbeni zahtjev protivio preinaci tužbenog zahtjeva.

7. Budući da je tužbeni zahtjev povećan po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli te po osnovi preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.), radi se o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13., 89/14., 70/19., 80/22 i 114/22., dalje: ZPP). Prema odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema stavku 2. navedenog članka, iznimno od odredbe stavka 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Ocjenjujući da prije provođenja financijskog vještačenja tužitelj nije mogao postaviti precizirani tužbeni zahtjev, sud utvrđuje da je tužitelj u konkretnom slučaju mogao preinačiti tužbu te je, sukladno odredbi čl. 190. st. 3. ZPP-a, na glavnoj raspravi od 12. ožujka 2026. sud dopustio preinaku tužbe od 7. srpnja 2025. smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

8. U dokaznom postupku sud je pročitao ugovor o namjenskom kreditu broj 3210236988 od 13. srpnja 2007. (list 15-22, 141-147 spisa), dodatak ugovoru o kreditu od 24. veljače 2016. (list 23-32, 149-156 spisa), izvršio je uvid početni otplatni plan po kreditu (list 33-42 spisa), promet po kreditu/specifikacije uplata (list 43-52, 157-165 spisa), izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. (list 82-90 spisa), informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. 9. 2015. (list 92 spisa), pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30. 9. 2015. (list 94 spisa), pročitao je prijedlog izmjene ugovora o kreditu (list 96 spisa), izvršio je uvid u mišljenje KPMG Croatia d.o.o. za reviziju od 14. 11. 2015. (list 98-100 spisa), tužbu podnijetu pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem: P-10247/2019 (list 129-140 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103735385 (list 148 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. UU iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 13. ožujka 2025. (list 167-175 spisa), pročitao je očitovanje sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. UU iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 16. lipnja 2025. i 25. studenog 2025. (list 213-214 spisa), sud je usmeno saslušao na raspravi stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. UU te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

9. Tužitelj je odustao od saslušanja svjedoka, za kojeg je navedeno da će se podaci dostaviti naknadno, a koje saslušanje je predložio pod točkom IV. tužbe.

10. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

11. Neosnovan je tuženikov prigovor dvostruke litispendencije budući da je tužba koju je tužitelj podnio Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, pod poslovnim brojem: P-10247/2019 (list 134-153 spisa) podnijeta radi isplate po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj stopi ugovorne kamate po istom ugovoru, dok je predmet ovog postupka isplata po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli te po osnovi preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015., odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj na dan isplate kredita, zbog čega u predmetima ne postoji istovjetnost spora u smislu odredbe iz čl. 194. st. 3. ZPP-a.

12. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

13. Iz isprava u spisu je vidljivo, a nije ni sporno:

- da su stranke 13. srpnja 2007. sklopile ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3210236988, kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 90.950,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće na dan isplate kredita (čl. 1. ugovora), na rok oplate 24 godine (čl. 3. ugovora), a kao namjena kredita ugovorena je kupnja stana u [adresa], radne oznake 2B, koji se gradi na kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], upisan u zk. ul. br. [broj ZK uloška] (čl. 6. ugovora),

- da je člankom 2. ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po naprijed navedenom ugovoru promjenjiva, sukladno odluci tuženika, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50 % godišnje (čl. 2. st. 2. ugovora),

- da je člankom 7. ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF,

- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,

- da su stranke 24. veljače 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15., dalje: ZID ZPK/15.), a na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su promijenili ugovorene odredbe u pogledu valutne klauzule i ugovorene kamatne stope iz osnovnog ugovora i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita,

- da je konverzija i izračun iste proveden sukladno ZID ZPK/15,

- da je prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. tužitelj uplatama po kreditu u CHF preplatio konvertirani kredit u EUR za iznos od 31.523,99 kuna.

14. Sporno je:

- aktivna legitimacija,

- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužitelj poziva,

- ima li tužitelj svojstvo potrošača po navedenom ugovoru o kreditu,

- visina tužbenog zahtjeva za isplatu te

- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama.

15. Osim toga, sporna su, u bitnome, prvenstveno pravna pitanja, odnosno jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te kakvi su učinci sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

16. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. – dalje ZID ZPK) tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci, poslovni broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope po jednostranoj odluci banke i odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.

17. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07. i 125/07.) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a prema točki 2., trgovac je bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja.

18. Na temelju iskaza tužitelja sud je utvrdio da je zaključio ugovor o kreditu radi kupnje stana. Prije zaključenja ugovora o kreditu informirao se je o uvjetima kreditiranja u više banaka. Tuženik je imao najpovoljnije uvjete kreditiranja uz valutu CHF, pri čemu je bila i najniža kamatna stopa te su mu sugerirali da je to za njega najpovoljnija varijanta. Tuženik ga prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije upozorio na rizike valute CHF. Nedugo nakon sklapanja ugovora o kreditu mjesečni anuiteti su se gotovo udvostručili u odnosu na početne anuitete. U banci mu nisu objasnili što znači pojam valutne klauzule. Nije imao mogućnost mijenjati pojedine odredbe ugovora o kreditu i aneksa ugovora o kreditu, kojim je provedena konverzija. U banci su mu predstavili uvjete kreditiranja, pri čemu su jedino naveli iznos anuiteta kojeg će mjesečno isplaćivati, visinu početne kamatne i rok otplate kredita. Nije mogao utjecati na izračun koji mu je dostavljen uz nacrt aneksa ugovora o kreditu, kojim je kasnije izvršena konverzija. Nije se niti usmenim niti pismenim putem odrekao bilo kakvog obeštećenja prema sklopljenom ugovoru o kreditu. Prilikom solmizacije ugovora o kreditu javni bilježnik mu nije pojasnio pojam valutne klauzule, već je jedino ovjerio potpis na ugovoru o kreditu. Prije sklapanja ugovora o kreditu pročitao je najvažnije odredbe ugovora o kreditu koji se odnose na mjesečne anuitete, iznos kredita, rok otplate, a ostale odredbe ugovora o kreditu je pročitao, ali nije razumio. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu od službenika banke nije bio savjetovan da bi mogao tražiti dodatna pojašnjenja pojedinih odredba ugovora, koje nije razumio s obzirom da su mu u banci kredit predstavili kao najpovoljniju varijantu za njega, a koji je u to vrijeme bio i najpopularniji na tržištu, kako su mu to u banci predstavili, pri čemu su mu rekli da se ne treba ničega bojati jer se svi odlučuju na sklapanje takvih ugovora. Bio je svjestan da s obzirom da je kredit vezan uz valutu CHF da mjesečni anuiteti mogu biti niži i viši od početnih, ali u banci su mu rekli da je valuta CHF najstabilnija valuta i da ona može neznatno varirati, pri čemu ga nisu upozorili da bi se mjesečni anuitet mogao udvostručiti, što se je na posljetku dogodilo. Nije u cijelosti pročitao aneks ugovora o kreditu, odnosno nije u cijelosti razumio sadržaj ugovora. Pročitao je da će mu banka vratiti preplatu, a s obzirom da je bio u nezavidnoj financijskoj situaciji jer je sklopio ugovor o kreditu zbog kupnje stana, prihvatio je i sklopio aneks ugovora o kreditu jer se je u to vrijeme morao dodatno zaduživati kako bi mogao otplaćivati mjesečne anuitete. Nije mogao prigovarati izračunu konverzije niti pojedinim odredbama aneksa ugovora o kreditu. U banci su mu ponudili sklapanje aneksa ugovora o kreditu, predstavili su mu izračun, pri čemu je shvatio da jedino može prihvatiti sklapanje tog ugovora ili odbiti. U stanu koji je kupljen sredstvima kredita i dalje živi te istog nikada nije koristio za iznajmljivanje niti bilo kakvu poduzetničku djelatnost.

19. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

20. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice.

21. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13., 89/14., 70/19., 80/22 i 114/22., dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a što je tužitelj u ovoj parnici i učinio pa su takvi prigovori tuženika neosnovani.

22. Iskaz tužitelja sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema ga razloga ne prihvatiti. Iz tog iskaza proizlazi da je ugovor sklopio u svojstvu potrošača, a da je tome tako sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužitelj navedena kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita člankom 6. određena je „kupnja stana u [adresa], pa je očito neosnovano tuženikovo dovođenje u pitanje dokazivanja je li tužitelj sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Zbog toga su i tužitelj i tuženik vezani pravnim shvaćanjima iz navedene parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

23. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača. Stoga je sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranim iz kolektivnih sporova, utvrdio da su nepoštene i ništetne odredbe konkretnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula. Navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

24. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

25. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

26. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, radi čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

27. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.

28. Naime, sklapanje dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

29. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. - u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF, a odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći prava koja ima na temelju tog Zakona i drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti. Sklapanjem Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu 2007. pa do sklapanja Dodatka vrijedio više od osam godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF na temelju ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud je još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu na temelju tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

30. Ovome valja dodati da iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (dalje: SSP), koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a stupio je na snagu 1. veljače 2005., dakle i prije sklapanja spornog Ugovora o kreditu. Odredbom članka 74. stavka 2. alineje 1. SSP-a Republika Hrvatska obvezala se osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

31. Pravno shvaćanje iz ove odluke o pravnim učincima konverzije u skladu je sa shvaćanjem Suda Europske unije zauzetim u presudi od **.**.2019., NU protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem zakonodavna intervencija u odnosu na zahtjeve koje postavlja Direktiva 93/13/EEZ nije zabranjena no ona mora ispuniti uvjet potpune restitucije u smislu obeštećenja potrošača, kakvo bi obeštećenje potrošač dobio da nepoštene odredbe ugovora nema, jer zakon ne smije imati za učinak smanjenje takve zaštite zajamčene potrošačima. Sud Europske unije je obrazložio kako se u pogledu zakona kojim se provodi konverzija kredita potrošač mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna odredba, odnosno ugovor, i to s posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac neopravdano stekao. Iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

32. Osim toga, Sud Europske unije je u presudi od 29. travnja 2021., I. W., R. W. protiv Bank BPH S. A., C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, zauzeo shvaćanje da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud. Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem nacionalnog zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

33. I Europski sud za ljudska prava je u odluci u predmetu L protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 69108/17) od 1. rujna 2022., između ostalog naveo „da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

34. Pravno shvaćanje iz ove odluke u skladu je i sa shvaćanjem Vrhovnog suda koje je zauzeto u rješenju broj: Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022.: „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“

35. Dakle, tužitelj kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime pretplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

36. Tek takvim pristupom dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

37. Međutim, korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ako ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem.

38. Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 09. srpnja 2020. godine u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogao odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega.

39. Sukladno tome, tužitelj je činjenično i obrazložio svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.

40. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. UU od 13. ožujka 2025. (list 167-175 spisa) sud je utvrdio da je kredit je kredit je isplaćen 17. srpnja 2007., s kojim danom je srednji tečaj HNB za valutu CHF iznosio 4,399947 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 90.950,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 400.175,18 kn, odnosno 53.112,37 EUR (konvertirani iznos). Zagrebačka banka d.d. kao kreditor i LU kao korisnik kredita zaključili su 24. veljače 2016. Dodatak o konverziji kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, sa sljedećim osnovnim elementima: na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR iznosi 44.740,41 EUR, prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. korisnik je uplatama po kreditu u CHF preplatio konvertirani kredit u EUR za iznos od 4.130,46 EUR, što preračunato u kune po srednjem tečaju kreditora za EUR važećem na dan 30. rujna 2015. iznosi 31.523,99 kn. Prema otplatnom planu kredita proizlazi kako se u razdoblju od sklapanja Ugovora do konverzije u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (izračun od 30. rujna 2015.), kamatna stopa više puta mijenjala, te je iznosila: 4,50% godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 1. listopada 2007., 5,15% godišnje od anuiteta s dospijećem 1. studenog 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. veljače 2008., 5,80% godišnje od anuiteta s dospijećem 1. ožujka 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. srpnja 2009., 6,30% godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2009. do anuiteta s dospijećem 1. studenog 2010., 5,50% godišnje od anuiteta s dospijećem 1. prosinca 2010. do anuiteta s dospijećem 1. srpnja 2011., 5,25% godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2011. do anuiteta s dospijećem 1. siječnja 2014., 3,23% godišnje od anuiteta s dospijećem 1. veljače 2014. do konca izračuna. Za odgovaranje na postavljene zadatke sudski vještak je u nalazu se dao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita te se iskazuju razlike u visini obveza tužiteljice po osnovi promjene tečaja (stupac 'l'), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd') pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate, i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita). Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. rujna 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi, ukupno 8.716,08 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k1' Tabele 1 iz nalaza (samo pozitivni iznosi), nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose tečajnih razlika, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 7.600,55 EUR (konvertirani iznos) (u cijelosti se odnosi na dospjeli nenaplaćeni glavni dug), iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015., odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita, iznosi 3.602,63 EUR.

41. Tužitelj u podnesku od 9. travnja 2025. prigovorio na nalaz i mišljenje vještaka, u odnosu na iznos zateznih kamata na preplaćeni iznos po osnovi tečajnih razlika, od dana svake pojedine uplate do konverzije, pri čemu smatra kako vještak nije u mišljenju točno izrazio navedeni iznos zakonskih zateznih kamata, na način kako je to navedeno u samom zadatku vještaku odnosno da iznos naveden u mišljenju nije pravilno izračunat i to stoga što je vještak naveo da je iznos dobiven tako da je od zbroja preplaćenog iznosa po osnovi tečajnih razlika i zakonskih zateznih kamata na taj iznos do dana konverzije oduzeo preplaćeni iznos priznat konverzijom, a što nije sukladno čl. 172. Zakona o obveznim odnosima na koji se poziva i sam vještak, obzirom na naprijed navedeno, tužitelj predlaže da vještak izradi i izračun razlike ali na način da primjenom čl. 172. Zakona o obveznim odnosima prema kojem se prilikom vraćanja dugova, prvo vraćaju kamate pa tek onda glavnica, od iznosa zateznih kamata na preplaćeni iznos po osnovi tečajnih razlika do dana konverzije, odbije preplatu priznatu konverzijom, a u slučaju da zatezne kamate nisu dovoljne za prebijanje preplate iz konverzije, da ostatak prebija s glavnicom preplaćenih iznosa po osnovi tečajnih razlika.

42. Povodom prigovora tužitelja na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. UU iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 13. ožujka 2025. sud je izvršio dopunsko financijsko vještačenje.

43. Iz očitovanja sudskog za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. UU iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 16. lipnja 2025. sud je utvrdio kako je u točci 2 mišljenja vještak postupio upravo na način kako to pojašnjava tužitelj u podnesku od 9. travnja 2025., jer je od zbroja preplaćenog iznosa po osnovi tečajnih razlika i zakonskih zateznih kamata na taj iznos do dana konverzije oduzeo preplaćeni iznos priznat konverzijom te je ovom računskom operacijom dobiven ukupan preostali iznos potraživanja tužitelja. Iz danih izračuna razvidno je da je vještak postupio upravo u skladu s pravilima uračunavanja iz čl. 172. Zakona o obveznim odnosima prema kojem se prilikom vraćanja dugova, prvo vraćaju kamate pa tek onda glavnica. Naime, ukupno dospjelo ukamaćeno potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosilo je 88.790,35 kn (65.671,33 kn glavnica i 23.119,02 kn dospjelih zateznih kamata), pa se uračunavanjem preplate priznate u konverziji (31.523,99 kn) prvo podmiruju dospjele zatezne kamate u cijelosti, a zatim se viškom preplate (8.404,97 kn) podmiruje dio glavnog duga, nakon čega preostaje nepodmireni dio glavnog duga u iznosu od 57.266,36 kn (7.600,55 EUR), upravo kako je u nalazu i mišljenu napisano. Slijedom iznesenoga, sudski vještak je u cijelosti ostao kod utvrđenja i izračuna iz nalaza, kao i kod danog mišljenja.

44. Tuženik je u podnesku od 8. rujna 2025. istaknuo da prigovara nalazu i mišljenju sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. UU iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 13. ožujka 2025. Tuženik ističe kako je sudski vještak sudski vještak trebao tečajnu razliku računati na način da u usporedbu stavlja inicijalni anuitet u CHF x tečaj na datum stvarne uplate umanjeno za inicijalni anuitet CHF x tečaj na datum isplate kredita pir čemu je vještak umjesto inicijalnog anuiteta množenog tečajem na datum uplate anuiteta koristio stvarne iznose pojedinih uplata koje je izvršio tužitelj te takvim izračunom sudski vještak dva puta tečajnu razliku u odnosu na kamatnu stopu. Tuženik ističe da je tužitelj razliku kamate tužio pred naslovnim sudom u predmetu pod poslovnim brojem P- 10257/19 zbog čega se prilikom izračuna razlike u tečaju, ne uzima se u obzir povećanje kamate (i anuiteta) jer je taj dio izračuna sadržan u izračunu razlike kamate. Suprotno tome, tuženik ističe da kada bi se razlika tečaja računala na novi izmijenjeni iznos anuiteta koji je korisnik kredita platio, taj uvećani iznos anuiteta u sebi sadrži i povećanu kamatnu stopu i povećanje tečaja, dakle dvije promjene utječu na novi izmijenjeni iznos anuiteta i kada bi se za izračun utjecaja valute ponovno uzeo novi izmijenjeni iznos anuiteta, tada bi iznos povećanja anuiteta bio obuhvaćen dva puta: prilikom izračuna utjecaja kamatne stope i prilikom izračuna utjecaja valute. Kako bi se odvojio efekt promjene kamatne stope od efekta tečaja, tuženik ističe da vještak treba zasebno računati razliku u preplati s te dvije različite osnove. Tuženik također prigovara izračunatoj razlici glavnice s obzirom da je na datum 30. rujna 2015. nedospjela glavnica prema izračunu konverzije iznosila 341.462,20 kn, a nedospjela glavnica prema inicijalnom otplatnom planu iznosila 70.231,91 CHF što množeno tečajem na datum isplate kredita daje iznos od 309.016,68 kn (razlika = 32.445,62 kn).

45. Povodom prigovora tuženika na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. UU iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 13. ožujka 2025. sud je izvršio dopunsko financijsko vještačenje.

46. Iz očitovanja sudskog za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. UU iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 25. studenog 2025. sud je utvrdio da su u ovom predmetu utužene razlike po osnovi promjene tečaja, koje je vještak iskazao upravo onako kako smatra ispravnim, odnosno umanjujući umnožak stvarnog anuiteta iskazanog u valuti CHF s tečajem na datum plaćanja, za umnožak stvarnog anuiteta iskazanog u valuti CHF s tečajem na datum isplate kredita. Naime, preplata po osnovi tečaja računa se u odnosu na stvarno obračunani anuitet (uvećan uslijed porasta kamatne stope). Prilikom izračuna razlike po osnovi porasta kamatne stope, mogućnost da je u istoj sadržana i tečajna razlika, izbjegava se na način da se razlika anuiteta množi početnim tečajem, što nije razvidno iz predmetnog izračuna, budući da u ovom predmetu nije utužena razlika po osnovi anuiteta. U slučajevima kada je prethodno utužene kamatna stopa, a od vještaka se traži izračun po osnovi tečajne razlike, vještak tom izračunu pristupa na način da ukupnu visinu tečajnih razlika umanji za možebitni iznos tečajnih razlika prethodno sadržanih u razlici anuiteta. Obzirom na tvrdnju tužitelja da je razliku kamate tužio pred naslovnim sudom u predmetu pod poslovnim brojem P-10257/19, vještak je od tužitelja zatražio presudu u ovom predmetu, na koji zahtjev se tužitelj očitovao kako slijedi: „..u predmetu poslovni broj P-10257/19 utužena je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu od 27. studenog 2006., u odnosu na ugovor o kreditu od 13. srpnja 2007. koji je predmet postupka poslovni broj P-1382/23, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi utužena je u postupku koji se vodi pod poslovnim brojem P-10247/19, te je isti postupak još uvijek u prekidu nakon donošenja rješenja o prekidu postupka od 14. travnja 2021. i u istom nisu provedene daljnje radnje niti financijsko vještačenje.“ Dakle, predmetni nalaz i mišljenje nije moguće korigirati za dio tečajnih razlika sadržanih u postupku koji se vodi po osnovi razlike anuiteta, dok razliku glavnice po osnovi inicijalnog otplatnog plana nije moguće uzeti u obzir, budući da u ovom predmetu nije bila utužena razlika po obje osnove (kamate i tečaj), već samo razlika po osnovi porasta tečaja. Zbog svega gore iznesenog vještak je u potpunosti ostao kod izračuna i utvrđenja iskazanih u osnovnom nalazu i mišljenju.

47. Tuženik u podnesku od 17. veljače 2026. ponovno prigovora nalazu i mišljenju vještaka.

48. Zbog prigovora tuženika na nalaz stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. UU od 13. ožujka 2025. sud je saslušao vještaka na raspravi.

49. Na temelju saslušanja sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. UU sud je utvrdio da je vještak u ovom predmetu izradio nalaz i mišljenje u skladu s postavljenim zadatkom, a prema podacima iz dokumentacije sadržane u spisu predmeta. Sudski vještak je nalaz i mišljenje sačinio na temelju dokumentacije koju je popisao u uvodnom dijelu nalaza, a na prigovore stranaka očitovao se je dopunskim pisanim očitovanjima od 16. lipnja 2025. i 25. studenog 2025. , pri čemu se je u posljednjem očitovanju detaljno očitovao na navode iz podneske tuženika od 8. rujna 2025. Podneskom od 17. veljače 2026. tužena ponavlja prigovore na koje se je već očitovao, pa tako navodi da bi se iz ukupnih izračunatih tečajnih razlika trebao oduzeti onaj dio tečajnih razlika sadržan u razlici zbog promjene kamatne stope, u pogledu čega može reći, a kako se već očitovao, da po osnovi razlika zbog promjene kamatne stope do dana izrade nalaza i mišljenja u ovom predmetu nije bilo provedeno vještačenje u postupku koji se vodi zbog razlika promjene kamatne stope, pa se u izračunima danim u ovom predmetu nema što korigirati. Dodatno ističe kako se dvostruki obračun dijela razlika zbog promjene tečaja uvijek izbjegava u kasnijem vještačenju, dakle u onom koji se provodi kasnije, pa u tom smislu bi u predmetu u kojem će se provoditi vještačenje razlika zbog promjene kamatne stope te razlike u kunama trebale iskazati primjenom početnog tečaja i onda u njima neće biti nikakvih tečajnih razlika i neće biti dvostrukog obračuna tog dijela potraživanja tužitelja. Tuženik ponavlja prigovor glede razlike glavnice te predlaže uzeti glavnicu po inicijalnom otplatnom planu, a koja prema navodu tužitelja iznosi 70.231,91 CHF, umjesto glavnice koju je iskazao u iznosu od 71.436,83 CH, u pogledu čega se je već očitovao zašto smatra da navedeno nije ispravno, no može reći da bi u skladu s tim prijedlogom manje priznati iznos umanjenja glavnice bio veći i iznosio bi 32.445,62 kn, odnosno 4.306,27 eura. Slijedom svega iznesenog ostao je u cijelosti kod nalaza i mišljenja izrađenog u ovom predmetu. Na poseban upit punomoćnika tuženika je li preplatu priznatu u konverziji odbijao od obračunatih zateznih kamata ili od glavnice (izračunatih tečajnih razlika), sudski vještak se očitovao da je isto vidljivo iz izračuna u osnovnom nalazu i mišljenju, da je preplatu, u skladu s odredbama iz čl. 171. i 172. ZOO-a uračunao u podmirenje zateznih kamata, a viškom iznosa preplate djelomično je podmireno i glavno potraživanje tužitelja.

50. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim, sudski vještak argumentirano je i jasno odgovorio na sve primjedbe i prigovore tužitelja i tuženika dok je u odnosu na pravna pitanja ovaj sud svoj stav obrazložio u ovom obrazloženju te je sukladno tome i određen zadatak vještačenja.

51. Činjenice da se pojedine uplate ne mogu povezati s tužiteljem kao što to tvrdi tuženik u odgovoru na tužbu, sud ne smatra odlučnima.

52. Naime, prema odredbi čl. 161. st. 1. ZOO-a, obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba, a prema stavku 2. tog članka, vjerovnik je dužan primiti ispunjenje od svake osobe koja ima neki pravni interes da obveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju.

53. U konkretnom slučaju, uplate koje su izvršene u korist tužitelja tuženik je dužan naknaditi, a koje je on za tužitelja primio pa je zbog navedenoga i tužitelj aktivno legitimiran od tuženika tražiti sve što je on bez osnove stekao, slijedom čega je neosnovan prigovor tuženika da su osim tužitelja, treće osobe otplaćivale obveze po kreditu.

54. Tužitelj je podneskom od 7. srpnja 2025., precizirao tužbeni zahtjev, i to prema varijanti ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelje više platio.

55. U pogledu tzv. negativnih razlika treba reći da prema pravnom shvaćanju izraženom u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-549/2023-4. od 18. prosinca 2023.: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita". Kod toga prošireno vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske ističe da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka. Tuženik je u podnesku od 2. prosinca 2024. istaknuo da sudski vještak prilikom izračuna uzme u obzir tzv. negativne tečajne razlike. Tuženik u ovoj parnici u pogledu tzv. negativnih razlika nije istaknuo određen prigovor prijeboja prije zaključenja prethodnog postupka niti prigovor radi prebijanja, niti materijalnopravni prigovor prijeboja niti protutužbenog zahtjeva pa je sukladno tome osnovan zahtjev tužitelja postavljen upravo prema varijanti kada se promatraju samo više plaćeni iznosi.

56. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije obeštećen, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi i to na ime preplate zbog promjene valute.

57. Prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., dalje: ZOO), koji se, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora (13. srpnja 2007.), u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbi iz čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. tog Zakona, u slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništavost neke odredbe ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Posljedica ništavosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

58. Prema tome, na temelju naprijed citiranih zakonskih odredbi, utvrđeno je da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim od tuženika potražuje razliku preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Sud je utvrdio da preplata tužitelja ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, iznosi 7.600,55 eura (u cijelosti se odnosi na dospjeli nenaplaćeni glavni dug). Sukladno navedenom, točkom II. izreke usvojen je tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju vještaka ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio te je ujedno usvojen prigovor prijeboja kojeg je tuženik istaknuo po osnovi iznosa preplate utvrđene konverzijom te je izvršen prijeboj tražbine tuženika i tražbine tužiteljice koja je predmetom ove parnice, na temelju odredbe iz čl. 195., čl. 196. i čl. 202. ZOO-a.

59. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tuženik je nesavjestan (nepošten) te tužitelj ima pravo na zateznu kamatu koja teče na iznos glavnice u iznosu od 7.600,55 eura po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli od 1. listopada 2015., a kako je to navedeno pod točkom II. izreke presude.

60. Nedospjela glavnica utvrđena je, dakle Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15. pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom zakonom. Tužitelj je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatio tako utvrđenu visinu nove glavnice. On ne tvrdi da je odredba kojom je u Dodatku Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli) iz osnovnog Ugovora o kreditu već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužitelj slobodnom voljom pristao, tužitelju ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu, radi čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke, pa je tužitelj odbijen s iznosom od 3.602,63 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovanim.

61. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, ZZP/09 (kao ni onaj raniji, a ni sada važeći ZZP) odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO- a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 225. ZOO-a. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22., dalje: ZZP/22.), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi." Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare.

62. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.

63. U konkretnom slučaju, budući da se radi o zahtjevu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 6632/1017 kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. tako da zastara u ovom slučaju očito nije nastupila, a tužba u ovom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023. čime je zastara ponovno prekinuta.

64. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, budući da su stranke djelomično uspjele u parnici.

65. Sa zahtjevima za isplatu tužitelj je uspio s 67,84 %, a u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva tužitelj je uspio u cijelosti pa tako prosječni uspjeh tužitelja u parnici ukupno iznosi 83,92 %, a tuženikov 16,08 %. Sukladno tome, tužitelju je priznato 67,84 % (83,92%-16,08%) troškova zastupanja potrebnih za vođenje parnice, a zahtjev tuženika za naknadu troškova je odbijen u cijelosti. Tužitelju su, kao potrebni priznati troškovi: sastava tužbe prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23.), koja se primjenjuje temeljem odredbe Tbr. 52. st. 3. ove Tarife, u iznosu od 100 bodova, sastav podneska od 2. prosinca 2024. i 7. srpnja 2025. prema Tbr. 8/1 u iznosu od po 100 bodova, za svaku od navedenih radnji te zastupanje na ročištu od 11. prosinca 2024. i 12. ožujka 2026. prema Tbr. 9/1 u iznosu od 100 bodova, za svaku od navedenih radnji, što zajedno iznosi 500 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz Tbr. 54. iznosi 1.000,00 eura. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podnesaka od 9. travnja 2025. u kojem tužitelj prigovora nalazu i mišljenju vještaka jer nije bio potreban za vođenje ovog postupka jer nije uspio s istaknutim prigovorima jer je sudski vještak u cijelosti ostao kod utvrđenja i izračuna iz nalaza, kao i kod danog mišljenja. Budući da je tužitelj oslobođen plaćanja pristojbi na temelju odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18. i 51/23., dalje: ZSP), tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu. Navedeni troškovi priznati su mu razmjerno uspjehu od 67,84 %, odnosno u iznosu od 678,40 eura, čemu valja dodati PDV u iznosu od 169,60 eura. Osim troškova zastupanja, tužitelju su priznati troškovi vještačenja u iznosu od 500,00 eura jer je navedeni trošak bio nužan za donošenje odluke u ovom predmetu. Tuženiku je naloženo da tužitelju na ime naknade troškova ukupno plati 1.348,00 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi iz čl. 29. ZOO-a, zbog čega je odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove presude, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan, zbog čega je odlučeno kao pod točkom V. izreke ove presude.

66. Na trošak je tužitelju dosuđena i zatezna kamata od presuđenja na cjelokupni iznos troškova, na temelju odredbe iz čl. 151. st. 3. ZPP-a, zbog čega odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove presude.

U Krapini 11. lipnja 2026.

S u d a c:

Barbara Čuček

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog.

DOSTAVITI:

1. Marko Rogić, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Gjergj Lekaj i Marko Rogić iz Rijeke, Dolac 8, putem e-Oglasne ploče

2. Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija j.t.d. sa sjedištem u Zagrebu, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, putem e- Oglasne ploče