Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7195/2025-13

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ivani Galić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ZL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Dragičević i Partneri d.o.o., Zagreb, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćnici Andreji Šeša, odvjetnici iz Zagreba, po gen. pun. Su-612/25, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 06. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice Valentine Božiček, odvjetnice i punomoćnice tuženika Andreje Šeša, odvjetnice, dana 11. lipnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 310319, sklopljenog između tužitelja ZL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., Jurišićeva ulica 4, 10 000 Zagreb, OIB: 87939104217 od dana 10.09.2004. godine, sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu, a koja glasi: ''Korisnik kredita se obvezuje Banci platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Administrativna naknada: 3,50 % (slovima tricijelihpedesetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.''

II. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217 isplatiti tužiteljici ZL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.447,47 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 24.09.2004. do isplate, kao i naknaditi joj parnični trošak ovog postupka u iznosu od 1.079,64 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 11.06.2026. do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 76/96, 72/02 i 153/04), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.

Obrazloženje

1. U tužbi od 10.11.2025. tužiteljica navodi da je dana 10.09.2004. sklopila s pravnim prednikom tuženika – Volksbank d.d., kao kreditorom Ugovor o kreditu br. 310319 (dalje: 'Ugovor o kreditu'). Dana 03.12.2012. donesena je odluka o promjeni imena banke s imena Volksbank d.d. u ime Sberbank d.d. Nadalje je 14.04.2022. promijenjeno ime u Nova hrvatska banka d.d., te je 03.07.2023. godine Nova hrvatska banka d.d. pripojena Hrvatskoj poštanskoj banci d.d.. Stoga se tužba podnosi protiv Hrvatske poštanske banke d.d. kao pravnog sljednika iza Volksbank d.d. Člankom 5. stavkom 1. Ugovora o kreditu propisano je da će Kreditor naplatiti korisniku kredita administrativnu naknadu koju je korisnik kredita dužan platiti prije korištenja kredita u iznosu od 3,50 % naknade na iznos kredita. Predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna je te je tuženik dužan, s osnove stečenog bez osnove vratiti tužitelju iznos plaćene naknade za obradu kredita. S obzirom na gore navedeno, tužitelj je aktivno legitimiran pokrenuti ovaj parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu, a kojom je određeno da će korisnik kredita prije isplate kredita platiti naknadu za obradu kredita (tzv. 'ulazna naknada') u iznosu od 3,50% naknade na iznos kredita.

2. Tužiteljica navodi da je predmetni ugovor o kreditu po svojoj naravi potrošački, a što jasno proizlazi i iz same namjene kredita - dovršenje kuće u [adresa]. U trenutku sklapanja i izvršenja predmetnog Ugovora o kreditu, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (NN br. 96/2003; dalje: ZZP/2003), te Zakon o zaštiti potrošača (NN br.79/07, 125/07 i 79/09; dalje: ZZP), koji su u članku 81.st.1. odnosno članku 96.st.1 propisivali: „Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.“ Nadalje, stavkom 4. gore navedenih članaka 81 i 96. ZZP/2003 i ZZP propisano je: „Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.“ Člankom 87. ZZP/2003 i čl. 102.st.1. ZZP-a propisano je: „Nepoštena ugovorna odredba je ništetna.“ Člankom 5. Ugovora o kreditu određeno je: „Korisnik kredita se obvezuje Banci platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Administrativna naknada: 3,50 % (slovima tricijelihpedesetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita..“ Navedena Ugovora odredba tipska je odredba ugovora o kreditu izrađena od strane tuženika, a o kojoj odredbi se nije dala mogućnost pregovora korisniku kredita. Tome u prilog ide činjenica da je u istom ili sličnom obliku tuženik ugovarao naknadu za obradu kredita i sa svim ostalih korisnicima kredita u relevantnom vremenskom razdoblju. Dodatno, ističe se kako je tuženik kao banka obračunavao kamatu na cjelokupni iznos kredita, odnosno i na iznos koji je zapravo iskorišten za naknadu troškova obrade kredita kako je gore stipulirano. Navedene okolnosti dovele su do znate neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a proizašle su iz nepoštene ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

3. U prilog pravnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljica dostavlja i sudsku praksu i to: presudu ŽS ZG, Posl.br. Gž-2047/2022, presudu GŽ ST, Posl.br. Gž- 617/2022, presudu ŽS ZG, Posl.br. GŽ-4090/2022 i presudu VS RH, Posl.br. Rev- 673/2023. Također, tužitelj upućuje i na Presude Suda Europske unije C-84/19 i C- 224/19 kojima je potvrđeno da je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačima, tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje zašto postoje. Također, člankom 3.st. 1 Direktive EU 93/13/EEZ od 5.travnja 1993.g. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz govora.

4. Tužiteljica, a u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, navodi da je člankom 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti, svaka ugovorna strana dužna je drugoj vratiti ono što je primila. Tuženik je s osnove ništetne odredbe o ulaznoj naknadi od korisnika kredita primio iznos od 10.906,00 HRK, sada 1.447,47 EUR, preračunato prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450. S obzirom na navedeno, tuženik je dužan tužitelju, s osnove ništetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi isplatiti iznos od 1.447,47 eur, uvećan za zatezne kamate od dana plaćanja do dana isplate.

5. Slijedom iznesenog, tužiteljica u tužbi predlaže donošenje slijedeće presude: ''I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 310319, sklopljenog između tužitelja ZL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva ulica 4, 10 000 Zagreb, OIB: 87939104217 od dana 10.09.2004. godine., sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje Banci platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Administrativna naknada: 3,50 % (slovima tricijelihpedesetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita..“

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva ulica 4, 10 000 Zagreb, OIB: 87939104217 platiti tužitelju ZL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.447,47 EUR sa zateznom kamatom koja teče od dana 24.09.2004. do isplate po stopi koja se određuje sve po stopi koja se za razdoblje do 31.07.2015. g. obračunava sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, a za razdoblje od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, a za razdoblje od 1.1.2023.g. do 29.12.2023.g. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena isplate, a za razdoblje od 30.12.2023. pa do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa iz stavka je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa iz stavka je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.''

6. Tužiteljica je na pripremnom ročištu od 02.03.2026. da ispravlja tužbeni zahtjev u pogledu zatražene stope zatezne kamate, te navodi da traži zateznu kamatu po stopi za ''ostale'' odnose.

7. Tuženik u odgovoru na tužbu od 16.12.2025. navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe u dijelu u kojem su isti protivni s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na podmirenje troškova postupka.

8. Tuženik, a u odnosu na primjenu potrošačkog prava, navodi da su neophodnost i dužnost individualizacije osobe potrošača, njegovih potrošačkih svojstava i namjene sklopljenog kredita, kao i utvrđenje njegovih saznanja i informiranosti prilikom sklapanja kredita, okolnosti čije utvrđivanje nužno prethodi pružanju zaštite po osnovi potrošačkog prava, a koje je u konkretnom slučaju nemoguće ostvariti. Iz dokumentacije koja prileži tužbi vidljivo je tko je sklopio predmetni Ugovor o kreditu, ali ne i u koju svrhu. Slijedom navedenog, nije moguće utvrditi je li ta osoba imala potrošačko svojstvo, odnosno je li Ugovor o kreditu sklopila u potrošačke svrhe, odnosno je li imala posebna znanja i informacije uslijed kojih ju se ne bi moglo okvalificirati upravo kao „prosječnog potrošača“ kojima jedino i pripada zaštita temeljem Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP-a). Dakle, prije svega utvrditi je li uopće riječ o potrošaču, a onda je li riječ u potrošaču koji je prosječan odnosno je li isti razumio ugovor koji je svojevoljno potpisao. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba s visokom stručnom spremom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednje, drugi krediti, ulaganja i slično, poziva da mu odredbe o ulaznoj naknadi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao radeći u svojoj struci. Neophodnost i dužnost individualizacije osobe potrošača, njegovih potrošačkih svojstava i namjene sklopljenog kredita, kao i utvrđenje njegovih saznanja i informiranosti prilikom sklapanja kredita, okolnosti su čije utvrđivanje nužno prethodi pružanju zaštite po osnovi potrošačkog prava, a koje je u konkretnom slučaju nemoguće ostvariti. Upravo je postojanje svijesti o uvjetima i parametrima Ugovora ključno za ocjenu prava na zaštitu temeljem potrošačkog prava, te se bez utvrđenja (ne)postojanja takve svijesti zaštita ne bi mogla pružiti osobi koja ne zadovoljava niti jedan kriterij za dobivanje potrošačke zaštite.

9. Tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja, naime kod instituta stjecanja bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, sukladno odredbi čl. 225 ZOO-a. Stoga, i obveza vraćanja dospijeva u trenutku nastupa ništetnosti, odnosno od samog sklapanja posla, a od tada počinje teći zastara. Tako se i u presudi VSRH Rev x 183/2011-2 navodi sljedeće: „Nižestupanjski sudovi smatraju da zastarijevanje potraživanja primljenog temeljem ništavog ugovora počinje teći u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO od dana kada je postala pravomoćna odluka suda kojim je ugovor utvrđen ništavim. Takvo pravno shvaćanje suprotno je usvojenom pravnom shvaćanju ovoga suda u svezi primjene odredbe čl. 103. st. 1. u svezi čl. 104. st. 1. ZOO kada dospijeva potraživanje primljenog temeljem ništavog ugovora, odnosno kada počinje teći zastara na takvo potraživanje. Prema prihvaćenoj praksi ovoga suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO. a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 10.09.2004., potraživanje iz tužbe neminovno je obuhvaćeno zastarom, budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu.

10. Čak i recentna presuda Visokog trgovačkog suda, posl.br.: Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. godine i koja se može analogijom primijeniti na ovaj spor kaže kako: „...stranka koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru, ukoliko želi resitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, mora u općem zastarnom roku a) postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili b) u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti ugovora/pojedine ugovorne odredbe kako bi u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima tom tužbom prekinula tijek zastarivanja svog potraživanja iz članka 323. stavka 1. tog Zakona.“; „Jednako tako, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima.“ Dakle, pravo na sudsku zaštitu ne može biti vremenski neograničeno. Vjerovnik koji kroz dulje vremensko razdoblje ne zatraži putem suda od dužnika da ispuni svoju obvezu, gubi tu mogućnost. Davanje prava vjerovniku da nakon proteka zakonom određenog vremena, odnosno nakon isteka zastarnog roka, ostvaruje svoje pravo putem suda ne postiže se pravna sigurnost.

11. Kako je naveo ESLJP u predmetu Sanofi Pasteur protiv Francuske, osim što se mora voditi računa o izbjegavanju pretjeranog formalizma, prilikom primjene pravila o početku tijeka zastare potrebno je ujedno izbjegavati pretjeranu fleksibilnost koja će pravila o početku tijeka zastare učiniti besmislenima. Pretjerana fleksibilnost u primjeni pravila o početku tijeka zastare, koja dovodi do toga da određeno pravo može perzistirati unedogled, bez određenog roka zastare, predstavlja, po mišljenju ESLJP, ozbiljnu opasnost pravnoj sigurnosti te je time protivna članku 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje u tekstu: EKLJP). Primjenjujući ove kriterije ESLJP-a na Pravno shvaćanje koje je po pitanju tijeka zastare, unatoč dugogodišnjoj dotadašnjoj suprotnoj praksi, Zauzeo VSRH, moralo bi se zaključiti da ono predstavlja ozbiljnu opasnost za pravnu sigurnost te je time protivno članku 6. EKLJP. U spojenim predmetima C-554/21, C-622/21 i C-727/21, Financijska agencija protiv Hann Invest d.o.o., Mineral-Sekuline d.o.o., Udruga KHL Medveščak Zagreb, od 11. srpnja 2024. godine, Sud Europske unije (u daljnjem tekstu: SEU) donosi odluku kako rješenje predviđeno člankom 40. stavkom 2. ZS-u, po kojem sjednica odjela suda ima ovlast prisiliti, prihvaćanjem „pravnog shvaćanja“, sudsko vijeće nadležno u predmetu da izmjeni sadržaj sudske odluke koju je prethodno donijelo, nije u skladu s člankom 19. stavkom 1. Ugovora o Europskoj uniji. Naime, Pravno shvaćanje viših sudova ne bi smjelo biti obvezujuće za niže sudove u pojedinim predmetima ukoliko se isto temelji na utvrđenjima koja su protivna pozitivnopravnim propisima. Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela VSRH o tijeku zastare restitucijskih zahtjeva proizašlih iz ništetnih pravnih poslova u izravnoj je suprotnosti sa člankom 215. stavkom 1. ZOO-a i člankom 1111. stavkom 1. ZOO-a. Člankom 215. stavkom 1. ZOO- a propisano je da zastara započinje teći prvog dana po dospjelosti tražbine, a temeljem članka 1111. stavka 1. ZOO-a, dospjelost stečenog bez osnove nastupa već u trenutku kada dođe do stjecanja, odnosno kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe. Shodno tome, iz navedenog zakonskog uređenja nedvosmisleno proizlazi zaključak da zastara stečenog bez osnove, pa dakle i onoga što je stečeno na temelju ništetnog ugovora, započinje teći od trenutka kada je izvršeno davanje. Stavom da zastara stečenog na temelju ništetnog ugovora započinje teći od trenutka utvrđenja ništetnosti, Pravno shvaćanje u potpunosti, dakle, negira postojeće zakonsko uređenje. Slijedom navedenog nužno je da sudovi svoja stajališta i svoje odluke usklade sa važećim zakonima, a sve kako ne bi došlo do zloupotrebe prava i to u neograničenom vremenskom trajanju te nužno popratne pravne nesigurnosti. Ista stajališta izražena su i u mišljenjima danim od strane prof.dr.sc. EL te prof. dr. sc. ĆL koja mišljenja se dostavljaju u prilogu ovog odgovora na tužbu. Ukoliko sud ipak ne bi ocijenio osnovanim prigovor zastare, tuženik se u nastavku, opreza radi, očituje kako slijedi.

12. Ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive. Navedena odredba jasno je koncipirana Ugovorom te unesena u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnote Ugovora. Slijedom navedenog, kako su u konkretnom slučaju sporne odredbe Ugovora o kreditu za tužitelja bila jasne, lako uočljive i razumljive, sukladno odredbama članka 84. ZZP ocjena poštenosti ovih odredaba prema kriterijima iz članka 81. ZZP nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da u konkretnom slučaju jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen, te da su osporavane odredbe podložne ocjeni (ne)poštenosti, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik prema njemu postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: 1.) nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2.) a koja neravnoteža mora biti značajna. Nadalje, sve i ako tužitelj ustraje u tvrdnji da se o odredbi nije pojedinačno, odnosno da tužitelj nije imao pravo glasa već je morao ili prihvatiti takve odredbe ili odustati od sklapanja ugovora, bitno je napomenuti da je člankom 3. stavcima 1. i 2. Direktive 93/13 propisano da će se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatrati nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Tekst Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ inkorporiran je u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača, i to odredbu članka 4. stavka 2., kojom je propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Načelo transparentnosti koje propisuje cit. Direktiva je načelo, kako je razvijeno u praksi Suda EU, temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. To znači da je u konkretnom slučaju potrebno uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, odnosno da je potrebno uzeti u obzir i koje informacije su pružene tužitelju u postupku pregovaranja i sklapanja ugovora te na koji način su mu pružene.

13. Budući je tuženik definitivno prilikom sklapanja predmetnog ugovora postupao u dobroj vjeri te svojim postupanjem nije na štetu potrošača prouzročio znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, ne može se smatrati da su ispunjene nužne pretpostavke da bi se sporna odredba mogla utvrditi ništetnom. Kada govorimo o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva govorimo o naknadi koja se jednokratno isplaćuje i to u fiksnom iznosu koji je jasno i transparentno određen. Uzimajući navedeno u obzir kao nesporno, životno je i pravno logično da ukoliko neka neravnoteža postoji, a kako to tvrdi tužitelj, da tada ta neravnoteža postoji u samom trenutku sklapanja ugovora, te se ne odražava kasnije kroz otplatno razdoblje. Nameće se logično pitanje – ukoliko je takva znatna neravnoteža postojala u trenutku sklapanja ugovora, bi li osoba na čiji teret postoji takva neravnoteža pristala na sklapanje ugovora? Osoba koja je usprkos navedenoj odredbi sklopila ugovor, očito je procijenila da navedena odredba je u skladu s njenim mogućnostima i pravima i obvezama. Stoga, primjeni odredbe članka 81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača nema mjesta u ovom pravnom sporu.

14. Također, tuženik ističe kako je i u odredbi članka 74. st.1. ZZP-a navedeno kako ugovor o potrošačkom zajmu mora, između ostalog, sadržavati i odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju. Tuženik je navedenu zakonsku odredbu upravo člankom 5. Ugovora o kreditu i ispoštovao. Stoga, iz svega navedenog jasno proizlazi kako su ispunjene sve pretpostavke da se sporna odredba ima smatrati valjanom. Navedeno jasno potvrđuje i presuda Županijskog suda u Zadru, posl.br. Gž- 853/2021 od 8. prosinca 2022. godine koja izričito navodi kako je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jasno navedena pa nema mjesta ocjeni nepoštenosti te odredbe u smislu Direktive 93/13 i Zakona o zaštiti potrošača. Dodatno, tuženik ističe kako je sporna naknada nedvojbeno obračunata i naplaćena sukladno objavljenim Općim uvjetima za poslovanje s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim je Općim uvjetima tužitelj prilikom potpisa predmetnog ugovora o kreditu sigurno bio upoznat i na čiju je primjenu potpisom ugovora pristao. Pa je tako nedvojbeno pristao i na odredbu točke 5.3. navedenih Općih uvjeta prema kojima banka u postupku obrade kreditnog zahtjeva provjerava bonitet i kreditno-garantnu sposobnost svih sudionika u kreditu, čime se jasno utvrđuju troškovi koje banke imaju priliko obrade kredita a koji su obuhvaćeni spornom naknadom. Obzirom da je primjena Općih uvjeta ugovorena predmetnim ugovorom o kreditu a koji su Opći uvjeti bilo svakodnevno dostupni korisniku kredita u poslovnicama prednika tuženika, jasno je kako je primjena Općih uvjeta valjano i zakonito ugovorena. Navedeno je i potvrdio Visoki trgovački sud RH u odluci broj Pž-120/2023-2 od 19. srpnja 2023. godine u kojoj odluci je utvrđeno kako je za valjanost primjene općih uvjeta ugovora jedino potrebno da se u nekoj ugovornoj odredbi poziva na Opće uvjete, što je u ovom slučaju, opet, ukoliko se radi o identičnom ugovoru kao što je priloženi, ispunjeno.

15. Također, tuženik dodatno ističe kako postoji i podzakonski propis kojim je ugovaranje ulazne naknade dopušteno pozitivnim propisima, a riječ je o Pravilniku o naknadama za potrošačke kredite, u kojem je odredbom članka 3. izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Pri tome je za istaknuti kako donošenjem navedenog pravilnika nije uveden novi institut u sferi bankarskog prava, već je isključivi cilj istog bio donošenje detaljnijeg normiranja postojećeg stanja o dopuštenosti ugovaranja, a posljedično i naplaćivanja takve naknade. Povrh navedenog, sve da je i dopušteno provođenje testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom.

16. Sve navedeno potvrđuje i Sud EU u presudi C-621/17 od 3.10.2019. godine koja se analogno ima primijeniti i na ovaj postupak:

''1. Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora.''

17. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz svoj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u. U konkretnom slučaju radi se o proizvodu (kreditu) koji je tužitelju odobren od strane tuženika na njegov zahtjev. Dakle tužitelj je zatražio kredit, isti mu je odobren uz predočavanje uvjeta koje je on svjesno prihvatio i očiti nije tražio da se mijenjaju. Uzmimo da Ugovor jest sastavljen od strane banke, ali je sastavljen u dobroj vjeri, poštujući pozitivno pravne propise koji su u tom trenutku bili na snazi te je prije potpisivanja predočen i razjašnjen tužitelju. Također, tuženik upućuje na činjenicu da visina naknade od 3,50 % u odnosu na ukupan iznos kredita nikako ne bi mogla prouzročiti znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora. Budući je tuženik definitivno prilikom sklapanja predmetnog ugovora postupao u dobroj vjeri te svojim postupanjem nije na štetu potrošača prouzročio znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, ne može se smatrati da su ispunjene nužne pretpostavke da bi se sporna odredba mogla utvrditi ništetnom pa bi onda posljedično izostalo i pravo tužitelja na restituciju.

18. Što se tiče dokaznog prijedloga tužitelja za provođenje financijskog vještačenja, tuženik zbog svega ranije navedenog u odgovoru na tužbu smatra da je izvođenje ovog dokaza potpuno suvišno, jer ako je potraživanje neosnovano nema nikakve potrebe dokazivanja visine istog. Ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (1/04, 5. ožujka 2004.g.): „Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“

19. Slijedom naprijed navedenoga tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na podmirenje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od donošenja presude pa sve do isplate.

20. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 310319 od 10.09.2004. (list 6 – 15 spisa), karticu prometa po kreditu (list 16 – 27 spisa), izvadak iz sudskog registra za tuženika (list 28 – 40 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra za Volksbank d.d. (list 41 – 94 spisa), Opće uvjete Volksbank d.d. za poslovanje s građanima od 30.06.2005. (list 184 – 187 spisa) i u potvrdu tuženika o plaćanju tzv. ulazne naknade od 03.03.2026. (list 204 spisa). Sud je saslušao tužiteljicu osobno (list 199 spisa).

21. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

22. Sud je na ročištu od 06.05.2026. odustao od izvođenja dokaza provođenjem financijskog vještačenja u ovom predmetu na okolnost kada i u kojem iznosu je plaćena tzv. ulazna naknada, a jer je tužiteljica, koja je ovaj dokaz ranije predložila i provođenje kojeg je sud odredio na pripremnom ročištu od 02.03.2026., povukla na ročištu od 06.05.2026., a nakon što je tuženik dostavio potvrdu o plaćanju tzv. ulazne naknade (list 204 spisa), a sve temeljem svog ovlaštenja iz čl. 292. st. 6. ZPP-a.

23. Sud nije cijenio pravna mišljenja prof.dr.sc. ĆL od **.**.2024. i prof.dr.sc. EL od 19.11.2024. (list 143 – 183 spisa), a koja je tuženik dostavio kako bi obrazložio pravnu osnovu svog odgovora na tužbu, sve primjenom odredbe čl. 186. st. 3. ZPP-a i temeljem svog ovlaštenja iz čl. 220. st. 2. ZPP-a, te imajući u vidu odredbu čl. 5. Zakona o sudovima (''Narodne novine'' broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23 i 36/24 i 136/25).

24. Među strankama nije sporno da je ovdje tuženik Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb pravni slijednik Volksbank d.d., Zagreb, a isto proizlazi i iz izvatka iz sudskog registra za tuženika (list 28 – 40 spisa) i povijesnog izvatka iz sudskog registra za Volksbank d.d. (list 41 – 94 spisa).

25. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 310319 od 10.09.2004. (list 6 – 15 spisa) i u karticu prometa po kreditu (list 16 – 27 spisa), a isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su dana 10.09.2004. pravni prednik tuženika Volksbank d.d., Zagreb (dalje u tekstu: tuženik) kao banka i kreditor, te tužiteljica kao korisnik kredita, zaključili Ugovor o kreditu broj 310319 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), a kojim je ugovoren namjenski kredit za dovršenje kuće u [adresa], u iznosu od 65.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 15 godina, s tim da je ugovorena kamata po stopi od 4,80 % godišnje, promjenjiva u skladu s kretanjem LIBOR-a i sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke, tj. tuženika, te da Ugovor o kreditu, u članku 5. naslova ''NAKNADE'' sadržava ovdje pobijanu odredbu o plaćanju tzv. ulazne naknade koja glasi: ''Korisnik kredita se obvezuje Banci platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Administrativna naknada: 3,50 % (slovima tricijelihpedesetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.''

26. Iako je odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s kretanjem LIBOR-a i sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke, tj. tuženika, te iako je ovdje pobijanom odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu određeno da se korisnik kredita obvezuje Banci platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke, tj. tuženika, kako tuženik nije dokazao tijekom ovog postupka da bi ove opće uvjete tuženika koji se spominju u Ugovoru o kreditu (Odluku o kamatama i naknadama Banke, tj. tuženika) predao tužiteljici na uvid prije zaključenja ili tijekom otplate citiranog Ugovora o kreditu, te kako u Ugovoru o kreditu nije izrijekom navedeno kada su doneseni ili koji je poslovni broj ovih općih akata tuženika koji se primjenjuju upravo na ovaj sporni odnos stranaka, a niti je tuženik iste opće akte dostavio na uvid tijekom ovog postupka, pa sudu i nije poznat sadržaj istih, to je sud, primjenom odredbi čl. 221. a ZPP-a i čl. 290. st. 1. u vezi s čl. 1022. st. 1 i čl. 247. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) utvrdio da isti opći akti tuženika (Odluka o kamatama i naknadama Banke, tj. tuženika) ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.

27. Sud uvidom u Opće uvjete Volksbank d.d. za poslovanje s građanima od 30.06.2005. (list 184 – 187 spisa) nije mogao utvrditi niti jednu odlučnu, a spornu činjenicu. Naime, Opći uvjeti Volksbank d.d. za poslovanje s građanima od 30.06.2005. (list 184 – 187 spisa), koje je dostavio tuženik uz odgovor na tužbu, se uopće ne spominju u Ugovoru o kreditu, pa je sud primjenom odredbe čl. 290. st. 1. u vezi s čl. 1022. st. 1 ZOO-a utvrdio da isti ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu. Osim toga, predmetni Ugovor o kreditu je zaključen 10.09.2004., a ovi Opći uvjeti (list 184 – 187 spisa), kako to proizlazi iz njihova sadržaja, doneseni su 30.06.2005., dakle više od godinu dana nakon zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, pa je jasno da ti Opću uvjeti (list 184 – 187 spisa) nisu niti mogli biti na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu.

28. Među strankama nije sporno, a isto proizlazi i iz potvrde tuženika o plaćanju tzv. ulazne naknade od 03.03.2026. (list 204 spisa), da je tužiteljica dana 23.09.2004. prilikom isplate kredita platila tuženiku administrativnu naknadu u iznosu od 10.906,00 kn, odnosno sada 1.447,47 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn).

29. Sud je saslušao tužiteljicu osobno (list 199 spisa), te je sud njezin iskaz analizirao i usporedio sa sadržajem dokumentacije koju je sud pregledao. Na temelju ovakve analize iskaza tužiteljice, sud nalazi da je tužiteljica iskazivala jasno, logično i okolnosno, te potpuno suglasno sadržaju pregledane dokumentacije, osobito sadržaju Ugovora o kreditu, te je stoga sud njezinom iskazu u cijelosti poklonio vjeru.

30. Sud iz iskaza tužiteljice, te uspoređujući njezin iskaz sa sadržajem pregledane dokumentacije, utvrdio da tužiteljica s djelatnicima banke prije sklapanja Ugovora o kreditu nije razgovarala o ugovornoj odredbi vezanoj uz tzv. ulaznu naknadu, niti su ju djelatnici banke upozorili da mora platiti tu naknadu, niti su joj rekli koje usluge banke plaća tom naknadom, a na postojanje odredbe o tzv. ulaznoj naknadi tužiteljicu je upozorio javni bilježnik prilikom potpisivanja ugovora o kreditu, s tim da je Ugovor o kreditu pripremila i sastavila banka, a tužiteljica nije imala priliku pročitati taj ugovor prije potpisivanja istog kod javnog bilježnika, jer je na potpisivanje tog ugovora kod javnog bilježnika s tužiteljicom išao predstavnik banke koji je sa sobom ponio ovaj ugovor o kreditu te je tužiteljici javni bilježnik prije potpisivanja ugovora pročitao taj ugovor i tada je tužiteljica prvi puta saznala za sve odredbe tog ugovora, da tužiteljica nije mogla s bankom pregovarati o bilo kojoj odredbi ugovora o kreditu ili utjecati na sadržaj bilo koje odredbe, kao i da je tužiteljica u vrijeme odobravanja predmetnog kredita bila zaposlena kao šef računovodstva u firmi Volvo građevinski strojevi d.o.o., a u toj istoj firmi radi i danas kao direktor financija, ali firma se sada zove Ascendum građevinski strojevi d.o.o., a sredstva odobrenog kredita tužiteljica je iskoristila za dovršenje obiteljske kuće u [adresa] u kojoj kući od dovršetka adaptacije pa do danas živi sa svojom obitelji.

31. Odredbom čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u sadržaj Ugovora o sud je utvrdio da iz ove isprave ne proizlazi da je tužiteljica bila kreditirana kao trgovac, a jer u ovom ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužiteljice i nije navedeno za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužiteljica bila kreditirana, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužiteljica kreditirana kao trgovac. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica u vrijeme odobravanja kredita bila zaposlena kao šef računovodstva u firmi Volvo građevinski strojevi d.o.o., a sredstva odobrenog kredita tužiteljica je iskoristila za dovršenje obiteljske kuće u [adresa] u kojoj kući od dovršetka adaptacije pa do danas živi sa svojom obitelji, iz čega sud zaključuje da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tužiteljica nije samostalno obavljala poduzetničku djelatnost za koju bi joj bila potrebna sredstva odobrenog kredita. Stoga, sud je procjenjujući svojstvo tužiteljice sukladno citiranoj zakonskoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i na temelju ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, i jer nema dokaza za suprotno, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, utvrdio da je tužiteljica prilikom zaključenja ovdje prijepornog Ugovora o kreditu bila potrošač opisan u citiranoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i da je ovaj Ugovor o kreditu zaključila izvan njezina zanimanja i poslovne djelatnosti. Stoga, neosnovano tuženik osporava tužiteljici svojstvo potrošača.

32. Čitanjem Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane banke, tj. djelatnika tuženika (ovo tuženik i ne osporava).

33. Nadalje, sud je čitanjem Ugovora o kreditu utvrdio da se u istome, a u odnosu na ovdje pobijanu odredbu iz čl. 5. Ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne naknade koja glasi: ''Korisnik kredita se obvezuje Banci platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Administrativna naknada: 3,50 % (slovima tricijelihpedesetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.'', a u odnosu na visinu tzv. ulazne naknade navodi da ista iznosi ''3,50 % (slovima tricijelihpedesetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita'', ali nije navedeno od čega, odnosno od kojeg točno iznosa se dobiva ovaj postotak od 3,50 % (tj. da li od ugovorenog iznosa kredita po tečaju na dan ugovaranja kredita ili po tečaju na dan isplate kredita), a nije navedeno niti po čijem i po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (tj. da li tečaju tuženika ili neke druge banke, npr. Hrvatske narodne banke, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), pa je stoga, a suprotno tvrdnji tuženika, sud utvrdio da je pobijana odredba iz čl. 5. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva.

34. Nadalje, iz ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, sud je utvrdio da tuženik nije dokazao da bi imao neki poseban administrativni trošak obrade kredita koji je odobrio tužiteljici, tj. da tuženik nije predložio niti dostavio nikakve dokaze na okolnost da je za administrativne troškove vezane uz obradu kredita tužiteljice imao neke troškove izvan redovnih troškova poslovanja (npr. platio za prekovremeni rad svojim zaposlenicima ili platio drugoj osobi za obavljanje ovih poslova), a osobito tuženik nije dokazao da bi imao administrativni trošak obrade kredita upravo u utuženom iznosu od 10.906,00 kn, odnosno sada 1.447,47 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn). Na isti zaključak sud upućuje i činjenica da je tuženik očito svojim općim aktima koji se spominju u Ugovoru o kreditu - Odluka o kamatama i naknadama Banke, tj. tuženika - unaprijed propisao visinu naknade za obradu kredita kao što je tužiteljičin u visini od 3,50 % od iznosa kredita, a bez da je naveo od čega se sastoji ovaj navodni trošak tuženika ili kako se isti trošak može utvrditi u svakom konkretnom slučaju.

35. Odredbom čl. 295. ZOO-a određeno je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva (st. 1.), da opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove (st. 2.), da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje (st. 3.), da se opći uvjeti ugovora moraju objaviti na uobičajeni način (st. 4.) i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora (st. 5.). Odredbom čl. 269. st. 2. ZOO- a određeno je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a određeno je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nadalje, u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio ZZP, kao lex specialis, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u čl. 81. st. 2. ZZP-a propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u čl. 81. st. 3. ZZP-a propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u čl. 81. st. 4. ZZP-a propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

36. Imajući u vidu da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovoru koje je pripremio i sastavio tuženik, imajući u vidu da je pobijana odredba iz čl. 5. Ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne naknade neodređena i neodrediva (sve kako je gore sud obrazložio), te imajući u vidu da djelatnici tuženika nisu pregovarali sa tužiteljicom prilikom ugovaranja odredbe iz čl. 5. Ugovora o kreditu, a kojom je ugovoreno obvezno plaćanje administrativne naknade, a niti je postojala mogućnost pregovora o ovoj odredbi, jer je tuženik očito u svojim općim aktima unaprijed propisao obvezu plaćanja ove naknade (sve kako je gore obrazloženo), sud je ocjenjujući ovdje spornu odredbu iz čl. 5. Ugovora o kreditu koja glasi: ''Korisnik kredita se obvezuje Banci platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Administrativna naknada: 3,50 % (slovima tricijelihpedesetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.'' sukladno gore citiranim zakonskim odredbama ZOO-a i ZZP-a utvrdio da je ista odredba neodređena i neodrediva, a stoga jer je tuženiku dano pravo da naplaćuje administrativnu naknadu u visini koju je odredio sam tuženik, a s tim da tuženik nije precizno označio na što se ova naknada odnosi, niti je jasno naznačio način izračuna visine ove naknade, odnosno nije dao informacije o načinu određivanja visine te naknade, a niti obrazložio zašto je ta naknada ugovorena upravo u iznosu od 3,50 % od iznosa kredita.

37. Slijedom iznesenog, a kako je ovdje sporna odredba iz čl. 5. Ugovora o kreditu koja glasi: ''Korisnik kredita se obvezuje Banci platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Administrativna naknada: 3,50 % (slovima tricijelihpedesetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.'' neodređena i neodrediva, te kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužiteljice kao potrošača, jer je tužiteljica primjenom ove odredbe tuženiku isplatila na ime ove naknade po čl. 5. Ugovora o kreditu dana 23.09.2004. prilikom isplate kredita platila tuženiku administrativnu naknadu u iznosu od 10.906,00 kn, odnosno sada 1.447,47 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), to je ista odredba sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 87. st. 1. u vezi s čl. 81. st. 1. i čl. 82. alineja 3. ZZP-a ništetna. Stoga i temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. i čl. 2. st. 1. ZPP-a sud je odlučio kao u izreci ove presude u točci I., a kada je utvrdio da je ovdje pobijana odredba iz čl. 5. Ugovora o kreditu ništetna.

38. Također, s obzirom da je upravo temeljem ništetne odredbe iz čl. 5. Ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne naknade tužiteljica tuženiku isplatila dana 23.09.2004. iznos od 10.906,00 kn, odnosno sada 1.447,47 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), odnosno relativno i apsolutno velik novčani iznos imajući u vidu iznos kredita od 65.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti i iznos početno ugovorene rate kredita od 507,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti (kako to proizlazi iz čl. 7. Ugovora o kreditu), to je sud utvrdio da se unošenje ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita u Ugovor o kreditu od strane tuženika nikako ne može smatrati kršenjem zabrane manjeg značaja, odnosno sud je utvrdio da nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a u korist tuženika. Tim više jer je pobijanom ugovornom odredbom iz čl. 5. Ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne naknade povrijeđen ne samo interes jedne ugovorne strane (tužiteljice), već je njime povrijeđen i javni interes (obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), slijedom čega se ne radi o zabrani manjeg značaja.

39. Kako je ovdje sporna odredba iz čl. 5. Ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne naknade ništetna u cijelosti (sve kako je gore obrazloženo), a upravo je temeljem iste odredbe tužiteljica izvršila isplatu tuženiku - dana 23.09.2004. iznos od 1.447,47 EUR (ovo je među strankama nesporno), to je sud, a primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, odlučio kao u izreci ove presude u točci II., kada je naložio tuženiku da vrati tužiteljici ono što je tužiteljica isplatila tuženiku temeljem ništetne odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne naknade, s tim da je odluku o kamatama sud donio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, a jer je tuženik nesavjestan stjecatelj (jer mu je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bilo poznato da je u isti ugovor ugradio ništetnu odredbu iz čl. 5., sve kako je gore obrazloženo) i čl. 29. st. 1. ZOO-a, dok se odluka o visini kamate stope temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004).

40. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Prije svega, odredbom čl. 328. ZOO-a određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Nadalje, pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2): "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.". Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 10.11.2025., te kako je tek ovom presudom (koja još i nije pravomoćna) utvrđena ništetnost odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne naknade, to je vidljivo da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO-a.

41. Odluka o naknadi parničnog troška tužiteljici temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP-a, a imajući u vidu da je tužiteljica u cijelosti uspjela u ovom sporu. Tužiteljici je kao potreban priznat i dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,55 EUR i za ovu presudu u iznosu od 53,09 EUR (koliko je tužiteljica zatražila), te trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku. Trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora, te je tužiteljici priznat kao potreban i dosuđen trošak zastupanja tužiteljice koji se sastoji od sastava tužbe (Tbr. 7/1), sastava podneska od 17.02.2026. (Tbr. 8/1), te zastupanja na ročištima od 02.03.2026. i 06.05.2026. (Tbr. 9/1) od po 100 bodova za svaku radnju, što ukupno iznosi 400 bodova. Uz vrijednost jednog boda s paušalom od 2,00 EUR, to ukupno iznosi 800,00 EUR, a uz PDV od 25% u iznosu od 200,00 EUR, to ukupno iznosi 1.000,00 EUR. Uz trošak sudskih pristojbi, to ukupno iznosi 1.079,64 EUR, te je upravo ovaj iznos sud dosudio tužiteljici kao u izreci ove presude u točci II. Sud je tužiteljici temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24 - dalje: OZ) na ovaj iznos dosudio i zateznu kamatu tekuću od presuđenja do isplate, a visina kamatne stope određena je temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO/05 -a jer se radi o "ostalim" odnosima.

42. Kako je tuženik u cijelosti izgubio ovaj spor, to mu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troška ovog parničnog postupka, te je stoga sud ovaj zahtjev tuženika odbio, odlučivši kao u izreci ove presude u točci III.

U Zagrebu, dana 11. lipnja 2026. godine

Sutkinja

Ivana Galić

Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud, pisanim podneskom.

DNA:

1. Pun. tužiteljice - uz rješenje – nalog tužiteljici za plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 110,00 EUR

2. Pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte