Poslovni broj: P-4186/2023-26

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivanu Borkoviću u pravnoj stvari tužitelja OS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Hrvoje Kardum, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, koga zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene 4. svibnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika Hrvoja Karduma, odvjetnika u Zagrebu i punomoćnika tuženika i Marka Metelka, , odvjetnika u Zagrebu, 11. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 13.585,98 eura te zatezne kamate koje teku na iznose od

- 29,01 eura od 4.11.2008.

- 35,97 eura od 3.1.2009.

- 38,80 eura od 3.2.2009.

- 41,66 eura od 3.3.2009.

- 33,12 eura od 2.4.2009.

- 32,92 eura od 3.5.2009.

- 23,47 eura od 2.6.2009.

- 12,41 eura od 2.7.2009.

- 16,96 eura od 2.8.2009.

- 24,98 eura od 2.9.2009.

- 17,18 eura od 2.10.2009.

- 21,73 eura od 17.11.2009.

- 23,85 eura od 3.12.2009.

- 33,13 eura od 5.1.2010.

- 39,71 eura od 4.2.2010.

- 40,18 eura od 3.3.2010.

- 54,95 eura od 4.4.2010.

- 54,34 eura od 5.5.2010.

- 62,86 eura od 4.6.2010.

- 93,77 eura od 6.7.2010.

- 78,47 eura od 6.8.2010.

- 118,74 eura od 7.9.2010.

- 103,60 eura od 5.10.2010.

- 94,44 eura od 3.11.2010.

- 129,31 eura od 4.12.2010.

- 163,97 eura od 4.1.2011.

- 146,39 eura od 2.2.2011.

- 151,81 eura od 2.3.2011.

- 137,09 eura od 2.4.2011.

- 138,73 eura od 3.5.2011.

- 184,09 eura od 2.6.2011.

- 176,43 eura od 6.7.2011.

- 244,54 eura od 2.8.2011.

- 237,07 eura od 2.9.2011.

- 195,64 eura od 2.10.2011.

- 193,18 eura od 3.11.2011.

- 190,30 eura od 2.12.2011.

- 200,94 eura od 2.1.2012.

- 212,82 eura od 2.2.2012.

- 213,10 eura od 2.3.2012.

- 205,68 eura od 2.4.2012.

- 208,12 eura od 3.5.2012.

- 212,69 eura od 2.6.2012.

- 208,34 eura od 3.7.2012.

- 208,67 eura od 2.8.2012.

- 204,49 eura od 2.9.2012.

- 196,21 eura od 2.10.2012.

- 205,74 eura od 3.11.2012.

- 208,46 eura od 2.12.2012.

- 208,67 eura od 3.1.2013.

- 194,87 eura od 2.2.2013.

- 203,75 eura od 2.3.2013.

- 206,15 eura od 3.4.2013.

- 6.872,48 eura od 6.4.2013.

po stopi koja teče do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

II Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102862490 od 22. veljače 2006. sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,00% iznosa kredita.

III Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 585,30 eura sa zateznim kamatama na taj iznos koje teku od 22. veljače 2006. po stopi koja teče do 31. prosinca 2007. iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

IV Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 599,78 eura zajedno sa zateznim kamatama na taj iznos.

i

r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe od 8. kolovoza 2025.

II Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 4.700,00 eura, sa zateznim kamatama koje teku od 11. lipnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da su 22. veljače 2006. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5102862490, temeljem kojeg je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 94.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Ugovor je bio unaprijed formulirana špranca-ponuda tuženika po načelu „uzmi ili ostavi" — djelatnici tuženika unijeli su isključivo generalije tužitelja i iznos kredita, dok nijedna odredba nije bila predmet pregovora, a tužitelju nije bila pružena mogućnost utjecaja na sadržaj ugovora. Pravomoćnom kolektivnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđena je ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli CHF. Tužitelj tvrdi da je tuženik, temeljem te ništetne odredbe, bez pravne osnove naplatio i zadržao iznos od 13.585,97 EUR na osnovi preplaćenih anuiteta — kao razliku između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta koji bi bili plaćeni primjenom tečaja CHF-a koji je bio na snazi na dan isplate kredita. Tužitelj taj iznos može utvrditi iz otplatnog plana i pregleda prometa, a za slučaj osporavanja predlaže financijsko vještačenje. Uz zahtjev po osnovi valutne klauzule, tužitelj potražuje i povrat ulazne naknade u iznosu od 4.409,94 kn, koja je naplaćena na temelju čl. 10. Ugovora o kreditu pri isplati kredita dana 22. veljače 2006. godine. Tužitelj ističe da u ugovoru nigdje nije navedeno od čega se naknada sastoji niti koji je razlog za stopu od 1% iznosa kredita, da je i ona bila unaprijed formulirana bez mogućnosti pregovaranja te da je pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zagrebu Gž-1368/21 od 20. srpnja 2021. već utvrđena ništetnost istovrsne odredbe. U prilog ništetnosti tužitelj se poziva i na presude Suda EU u predmetima C-224/19 i C- 259/19 od 16. srpnja 2020. te C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 3. rujna 2020., kojima je utvrđeno da odredba o ulaznoj naknadi može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, a što je protivno Direktivi 93/13. Tužitelj smatra da je navedena odredba u cijelosti ništetna te da nema osnove za njeno djelomično održanje na snazi. Kao dokaze je predložio ugovor o kreditu, financijsku dokumentaciju, financijsko vještačenje i saslušanje tužitelja.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, pri čemu kod ulazne naknade ne spori visinu, ali spori osnovu. Kao prethodno pitanje, tuženik ističe da se status potrošača ne presumira te da je teret dokazivanja tog statusa na tužitelju. U odnosu na zahtjev za povrat preplaćenih tečajnih razlika, tuženik primarno ističe prigovor zastare, tvrdeći da se primjenjuje trogodišnji zastarni rok koji je istekao davno prije podnošenja tužbe 2023. godine. Podredno, tuženik osporava samu osnovanost zahtjeva pozivajući se na odluke Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20, prema kojima odredba o valutnoj klauzuli — kao odraz dispozitivne zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a, nije podložna ispitivanju poštenosti sukladno Direktivi 93/13. Neovisno o tome, tuženik ističe da je tužitelja u dostatnoj mjeri informirao o valutnom riziku putem reklamnog materijala, letaka s grafičkim prikazima kretanja tečajeva, posebne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te pisanog iskaza voditeljice gđe. ĆS, pri čemu se poziva i na odluke Ustavnog suda RH U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 kojima je potvrđeno pravo banke na individualno dokazivanje informiranosti potrošača. Glede ulazne naknade (585,30 EUR), tuženik tvrdi da je odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva te da se stoga sukladno čl. 84. ZZP-a i čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 njezina poštenost uopće ne može ocjenjivati, a oslanja se i na presudu Suda EU C-621/17 kojom je utvrđeno da odredba o naknadi ne mora sadržavati popis konkretnih usluga. Podredno za ulaznu naknadu, tuženik ističe zastaru — petogodišnji rok od naplate naknade dana 21. veljače 2006. istekao je 2011. godine, a nijedna kolektivna presuda tu odredbu nije proglasila ništetnom. U pogledu kamata, tuženik se poziva na stajalište VSRH sa sjednice od 5. ožujka 2004. te na odluku Rev-2781/2011 prema kojima se ugovorne strane ništavog ugovora smatraju savjesnim, pa zatezne kamate mogu teći tek od podnošenja tužbe, a ne od dana pojedinih uplata. Konačno, tuženik zahtijeva da se pri eventualnom vještačenju uračunaju tzv. negativne razlike (anuiteti koji su bili manji od početnih), pozivajući se na rješenje VSRH Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine. Tuženik predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu troškova postupka.

3. Podneskom od 8. kolovoza 2025. tužitelj je preinačio tužbu s obzirom da je precizirao tužbeni zahtjev u odnosu na zahtjev postavljen u tužbi na način da je ukupno potraživanje povećao. Sud je preinaku dopustio sukladno odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03/, 88/05, 2/07, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25- dalje: ZPP) jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao precizno postaviti tužbu do zaključenja prethodnog postupka budući da je konačna visina tužbenog zahtjeva utvrđena tek nakon provedenog financijskog vještačenja. Ističe se i da je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenog 2021. broj Su IV-162/2021 usvojen zaključak da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

4. Tijekom postupka sud je ugovor o kreditu, financijsku dokumentaciju, saslušan je tužitelj te je provedeno financijsko vještačenje.

5. Tuženik je odustao od dokaznih prijedloga saslušanja svjedoka koje je tijekom postupka predložio. Nadalje, sud nije ocjenjivao iskaz svjedoka ČS, ovjerenu kod javnog bilježnika jer nije riječ o iskazu koji je dan u kontradiktornom postupku. Nadalje, sud je odbio dokazne prijedloge tuženika da se provede dopuna financijskog vještačenja sa zadatkom da se izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po isplatama s računa oročenog depozita, kao i razlike između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista isplaćen po tečaju CHF spram HRK na dan isplate kada je korišten na ime podmirenja kredita, a sve sukladno prigovoru radi prijeboja jer prijedlog dopune koji bi uzeo u obzir tzv. negativne razlike nije osnovan iz razloga koji će biti navedeni dalje u obrazloženju ove odluke.

6. Među strankama nije sporno da su sklopili ugovor o kreditu naveden u izreci ove presude kao i da odredbe ugovora glase kao u izreci. Nije sporna ni visina plaćene ulazne naknade.

7. Sporno je pitanje je li riječ o nepoštenim, a time i ništetnim odredbama u ugovoru i je li nastupila zastara za isplatu traženog iznosa.

8. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

9. Sud nije ocjenjivao dokaze niti utvrđivao činjenice u odnosu na utvrđenja koja među strankama nisu sporne.

10. U svom je iskazu tužitelj naveo da je ugovor o kreditu sklopio radi kupnje stana za osobne potrebe, u kojem živi sa svojom partnericom. Stan nije nikad bio iznajmljivan, nije imao obrt ni udjele u trgovačkim društvima. Erste banku je izabrao jer je u to vrijeme bio klijent te banke. Ugovor u CHF uzeo je jer su mu u banci rekli da je to najpovoljnije i najbrže rješenje. Pitao je za kredit u kunama jer u to vrijeme nije ni znao za kredite u CHF, ali su mu rekli da bi to bilo dugotrajno i skuplje. Ugovor nije pročitao, nije mogao utjecati na njegov sadržaj, već ga je samo potpisao kada je sve bilo pripremljeno. Znao je da je u ugovoru valutna klauzula, ali se nije raspitivao o tome, a za izlaznu naknadu nije imao pojma da se nalazi u ugovoru. U banci ga apsolutno nisu upozoravali ni na što, ni na kakve rizike. Za izlaznu naknadu mu nitko nije govorio koji se troškovi njome plaćaju. Da je u trenutku sklapanja ugovora znao za valutne rizike, smatra da ne bi uzeo ovaj kredit. Nitko u banci ga nije upozorio na mogućnost da tečaj CHF jako poraste. Ugovor je prvi put vidio kod javnog bilježnika prilikom potpisivanja, samo je bacio pogled na njega i nije ga imao vremena pročitati.

11. Navedenom iskazu sud vjeruje jer je tužitelj opisao sklapanje ugovora na detaljan i uvjerljiv način. Iz iskaza proizlazi da je djelatnica banke nagovarala tužitelja da sklopi ugovor i iako je tužitelj ekonomske struke, da nije mogao predvidjeti kakve će posljedice imati sklapanje takvog ugovora. Nadalje je utvrđeno i da je tužitelj kredit sklopio za osobne potrebe, odnosno, kao potrošač.

12. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, za anuitete kod kojih je utvrđen više uplaćen iznos, iznosi 102.363,44 kn, odnosno 13.585,98 EUR. Za anuitete kod kojih je utvrđen manje uplaćen iznos (tzv. negativne razlike), ukupna razlika iznosi 4.518,88 kn, odnosno 599,78 EUR — dakle iznos koji je tužitelj u pojedinim anuitetima platio manje nego što bi platio po tečaju na dan isplate kredita. Sveukupno je tužitelj po osnovi otplate kredita uplatio 117.075,16 CHF, od čega se 94.500,00 CHF odnosi na glavnicu, a 22.575,16 CHF na kamate.

13. Nalaz i mišljenje navedenog financijskog vještaka prihvaćeni su u cijelosti, jer je vještačenje provedeno nepristrano i stručno, u skladu s priloženom dokumentacijom, a stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun.

14. U odnosu na valutnu klauzulu, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 je odbijena revizija tužene protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81, čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP).

15. Stoga je i postupanje tuženika o pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Također, iz navedenih odluka proizlazi utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke. Također sve to proizlazi i iz iskaza tužitelja koji navodi da nije pregovarao s djelatnicima prednika tuženika o odredbama kredita vezano za valutnu klauzulu, niti je bio upozoren od strane istih da bi moglo doći do povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu i shodno tome i rate kredita.

16. S obzirom na utvrđeno očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ga je upoznao s parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope, valutnoj klauzuli i ulaznoj naknadi te o posljedicama koje iz toga proizlaze. Naime, banka je dužna upoznati klijente s elementima koji utječu na promjenu kamatne stope kao i s posljedicama koje bi promjena kamatne stope mogla imati na visinu njegove obveze jer je znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju neproporcionalno veće u odnosu na znanje prosječnog potrošača što u konkretnom slučaju nije učinjeno s obzirom na općenitu i nedorečenu formulaciju o promjenljivoj kamatnoj stopi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, koja formulacija je tužitelju, kao i svakom prosječnom potrošaču, nerazumljiva.

17. Tužitelju su u samom ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni rizici, razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope da bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za njega iz ugovora mogu proizaći, pri čemu nije dovoljno da je tužitelj samo općenito znao i da je kamatna stopa promjenjiva. S obzirom da je odredba ugovora o promjenjivosti kamatne stope od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti promjenjivosti, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer kod ugovaranja promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o promjenjivom bitnom elementu i zato je posebno rizična jer potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

18. Zbog svega do sad navedenog ovaj je sud utvrdio kao prethodno pitanje da su ništetni dijelovi odredbe Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru o kreditu kojom se otplata kredita veže uz porast vrijednosti CHF.

19. Nadalje, neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 502.a – 502.h ZPP-a. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika te u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa po osnovi ništetnih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, počinje teći ispočetka pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, i to donošenjem presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ovdje tuženika. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 28. svibnja 2021., očito je da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05. i 41/08.; dalje ZOO). Naime, presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž- 6632/17 od 14.06.2018. utvrđena je ništetnost valutne klauzule za svih sedam banaka, jer je već prije za njih utvrđena ništetnost jednostrano promjenjive kamate i to presudom, broj Pž-7129/13 od 13.06.2014., presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 09.04.2015., te presudom Ustavnog suda RH oznake U-III-2521/2015 od 13.12.2016.g., a u odnosu na Sberbank d.d. je utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope presudom Pž- 6632/17 od 14.06.2018, pa zastara za jednostrano promjenjivu kamatnu stopu za Sberbank teče od 14.06.2018. i istekla je 14.06.2023.

20. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita se navodi da prema odredbi čl. 81. st. 1. . Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako,suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.Iz utvrđenih činjenica proizlazi da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Time što tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita, već je riječ o nepoštenoj naknadi kojoj je tuženik profitirao na račun tužitelja. Iz navedenog proizlazi zaključak da se u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, o odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

21. Odlukom Suda Eura opske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

22. Nadalje, Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Pojedine direktive ne primjenjuju se izravno u našem pravnom sustavu već ih je potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Eura opske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, sve u svrhu da eura opsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi eura opske integracije doista žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

23. Iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), pri tome je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

24. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora koji je tužitelj koristio za osobne potrebe, proizlazi zaključak da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

25. Stoga je ovaj sud na temelju odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, u smislu odredbe čl. 87. ZZP utvrdio da je sporna odredba Ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu nepoštena, a time i ništetna te je stoga odlučeno kao u izreci.

26. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05. i 41/08.; dalje ZOO)., u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja svakog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita.

27. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

28. S obzirom na to da je tuženik utužene iznose primio u odnosu na ugovorne odredbe koja su utvrđene ništetnom, na temelju citirane odredbe ZOO-a, dužan ih je vratiti tužitelju.

29. Potraživanje tužitelja za plaćenu naknadu otplate kredita nije u zastari jer zastara počinje teći tek od utvrđenja ništetnim odredbe koja je temelj isplate, a kako je

1 0

utvrđena ništetnost tek ovom presudom navedene ugovorne odredbe, zastara još nije istekla.

30. U odnosu za pitanje uračunavanja tzv. negativnih razlika manje plaćenih iznosa rata od početno ugovorenih i to prebijanjem, ističe se da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika tj. za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom na to da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući da je uplate primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Stoga je valjalo prihvatiti zahtjev za isplatu ukupne razlike s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos.

31. Nadalje, kad bi se i uzelo da tužitelj ima pravo izjaviti prigovor radi prijeboja, u ovom postupku se ne bi moglo postupiti po izjavljenom prigovoru radi prijeboja. Naime, članak 202. ZOO-a propisuje da kad između dviju osoba postoji više obveza koje mogu prestati prijebojem, prijeboj će se obaviti po pravilima koja vrijede za uračunavanje ispunjenja. Nadalje, članak 172. ZOO-a određuje da ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica. Odnosno, s obzirom na to da bi u ovom slučaju trebalo uračunati prvo kamate, a tek glavnicu, sud ne može uračunati u prijeboj tražbinu kako ju je tuženik naveo, bez specificiranja koji se iznos prebija s kojim, s kojim datumom pri čemu bi trebalo prvo prebiti iznos koji se stavlja s tijekom kamata, a tek onda s glavnicom. Pri tome se napominje da prijedlog dopune nalaza vještaka od strane tuženika ne sadrži valjani prijedlog jer nije predložio da se izračuna prijeboj u skladu s čl. 172. ZOO-a. Pri tome je sud, u ocjeni treba li po načelu otvorenog pravosuđenja upozoriti tuženika na koji bi način trebao staviti tražbinu u prijeboj, imao u vidu da je tuženik financijska ustanova - banka koja raspolaže potrebnim resursima, ljudstvom i znanjima da stavi valjani dokazni prijedlog u ovoj situaciji, odnosno, da pravilno specificira izjavljeni prigovor prijeboja.

32. Odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1. i 2. i čl. 155. ZPP- a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa), a sukladno troškovniku tužitelja predanom na ročištu na kojem je rasprava zaključena. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura a (Tbr. 7/1 Tarife), trošak pristupa na ročišta 6. veljače 2024., 10. lipnja 2024., 8. travnja 2024., 15. prosinca 2025. i 4. svibnja 2026. u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife) te trošak podneska od 8. kolovoza 2025. u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife). Navedeno iznosi 3.500,00 eura što s PDV-om iznosi 4.375,00 eura. Tome treba pridodati trošak vještačenja u iznosu od 200,00 eura, ukupno 4.575,00 eura. Tome treba pridodati i trošak pristupa na objavu na ročište u iznosu od 125,00 eura (br. 9/3 Tarife).

33. Tužitelju ne pripada trošak sastavljanja ostalih podnesaka jer nisu bili potrebni za donošenje odluke s obzirom na to da je u ovoj pravnoj materiji sudska praksa ustaljena, a podneseni su suprotno čl. 299.a ZPP-a.

34. Stoga je odlučeno kao u izreci presude i rješenja.

U Zagrebu 11. lipnja 2026.

Sudac

Ivan Borković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana

- od održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na ročište i pristupila, odnosno

- od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćnici