Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Stalna služba u Glini

Glina, Trg bana Josipa Jelačića 5

Poslovni broj: P-527/2025-11

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Glini, po sucu toga suda Zoranu Pleše, u pravnoj stvari tužitelja GGE, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Ksenija Somić Kaurić, odvjetnica u Glini, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave 13. svibnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti punomoćnika tuženika, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 43/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25.-dalje ZPP), dana 11. lipnja 2026.,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj ugovora: 3205865773/05; kreditna partija:7102963047, sklopljenog između tužiteljice i tuženika dana 12. prosinca 2005. godine, sadržana u čl. 2. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu, u dijelu koji glasi:“Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor“

II. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj ugovora: 3205865773/05; kreditna partija:7102963047, sklopljenog između tužiteljice i tuženika dana 12. prosinca 2005. godine, sadržana u čl. 14. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu, koja glasi:“Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno Općim uvjetima poslovanja Kreditora, važećim u trenutku prijevremene otplate“

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB:92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, isplatiti tužiteljici IGE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],iznos od 71,67 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 13. prosinca 2005. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 31. prosinca 2022. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB:92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, isplatiti tužiteljici IGE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],iznos od 14,99 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje 30. lipnja 2007. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 31. prosinca 2022. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB:92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, naknaditi tužiteljici IGE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1231,18 eura (tisućudvjestotridesetjedaneuroosamnaestcenta) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 11. lipnja 2026. kao dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj IGE podnio je ovom sudu tužbu protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe i isplate.

2. U tužbi navodi da je tužiteljica je s tuženikom dana 12. prosinca 2005. godine sklopila Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj ugovora: 3205865773/05; kreditna partija:7102963047, na iznos od 18.000,00 kuna, koji Ugovor je ovjeren po javnom bilježniku Jozi Aščiću u Đakovu, pod posl. brojem OV-8634/2005. Odredbom čl. 2., alineja 5. Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužitelja, kao korisnika kredita platiti „sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor“, dok je odredbom čl. 14. Ugovora, predviđeno da „korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada za usluge koje obavlja Kreditor, odnosno Općim uvjetima poslovanja Kreditora, važećim u trenutku prijevremene otplate“. Tuženik, kao Kreditor je pri tome propustio tužitelju kao tražitelju kredita, prethodno jasno i nedvosmisleno predočiti strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, odnosno propustio je u odnosu na odredbe o prijevremenoj otplati kredita pojasniti koji bi to uvjeti za prijevremenu otplatu bili, što oni pretpostavljaju, a što navedene obveze tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenima pa i neodredivima, posljedično i nepoštenima i ništetnima, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima.

Nadalje, sporne odredbe, gore navedene, u potpunosti odgovaraju i pojmu nepoštenih ugovornih odredaba kako ih definiraju odredbe Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se radi o odredbama unaprijed formuliranima u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je banka, financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo.

Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva te odredbe o mogućnosti prijevremene otplate kredita na koji način je doveo tužitelja/icu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem.

Tužiteljici su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnute prekomjerne i ekonomski potpuno neopravdane obveze, koje kao takve uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Nadalje, tuženik je tužiteljici odobrio jedan iznos kredita, a faktično je isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ju dana 12. prosinca 2005. godine za iznos od 540,00 kuna što preračunato prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR od 7,53450 iz čl. 1. st. 2. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) iznosi 41,67 EUR, s troškovima za obradu kredita, koja obrada, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke.

Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditnog iznosa, isti je obračunavao i tužiteljici zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita , dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je isplatio drugi, manji iznos kredita.

Tužiteljica je dana 29. lipnja 2007.g. izvršila prijevremenu otplatu kredita, pri čemu joj je naplaćena naknada za konačnu otplatu kredita/troškovi zatvaranja u iznosu od 112,93 kn, što preračunato prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR od 7,53450 iz čl. 1. st. 2. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) iznosi 14,99 EUR, iznos koje naknade tužiteljici nije pojašnjen. Tužiteljica dakle, ni kod plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita nije bila upoznata, niti je znala što predmetna naknada, odnosno „troškovi zatvaranja“ ustvari obuhvaćaju tj. što ti troškovi u stvari jesu, A, kako je već prethodno spomenuto, u samom Ugovoru o kreditu, čl. 14 isto nije bilo pojašnjeno.

U svakom slučaju, djelatnosti gore navedene svakako predstavljaju osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta, trgovca, ovdje kreditora.

Pritom tužiteljica ističe da su se o ovom pitanju/troškova obrade kredita, kao i troškova prijevremene otplate na isti način izjasnili i viši sudovi RH, primjerice Županijski sud u Zadru u presudi posl. br. Gž-358/2023 od 23. svibnja 2023. godine koji ističe da je „prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je odredio ništetnom odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita 1,25% jednokratno na iznos odobrenog kredita te kada je naloženo tuženici isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe“, potom , u odnosu na troškove prijevremene otplate kredita Županijski sud u Splitu u presudi Gž-1546/2019-2, od 09. srpnja 2020.g., te u presudu Županijskog suda u Splitu, posl. broja Gž-2794/2024-3, od 14. siječnja 2025.g, navodeći za svoje odluke ista obrazloženja kakvo je izloženo u t. 4. ove Tužbe. Zbog toga je ustao tužbom predloživši da sud donese presudu na način kako je to specificirano tužbenim zahtjevom.

3. U svom odgovoru na tužbu, tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći PRIGOVOR MJESNE NENADLEŽNOSTI.

Tuženik prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, sudu skreće pažnju da je odredbom čl. 15. Ugovora o kreditu broj 3205865773/05 od 12. prosinca 2005. godine (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u Osijeku. Time su ugovorne strane, tuženik i tužitelj ugovorom potvrdili zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, dalje u tekstu: ZPP). Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Osijeku.

IV/ ODGOVOR NA TUŽBU

Podredno i opreza radi, budući da je na to pozvan ovosudnim rješenjem od dana 18. prosinca 2025. godine, tuženik u nastavku daje sljedeći odgovor na tužbu tužitelja od 17. prosinca 2025. godine.

Tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe čl. 2. Ugovor o gotovinskom namjenskom kreditu broj: 3205865773/05 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 12. prosinca 2005. godine, te s prethodno navedene osnove zahtijeva isplatu iznosa od 41,67 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 13. prosinca 2005. godine pa do isplate.

Nadalje tužitelj tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe čl. 14. kojom je ugovoreno kako tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno Općim uvjetima poslovanja Kreditora, važećim u trenutku prijevremene otplate, te s prethodno navedene osnove zahtijeva isplatu iznosa od 14,99 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 30. lipnja 2007. godine pa do isplate. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedene ugovorne odredbe imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga.

STATUSU TUŽITELJA KAO POTROŠAČA

Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti.

Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.

Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

O NAKNADI ZA OBRADU KREDITA

Tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva da se utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka odredba ugovora o kreditu kojima je propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor.

Nadalje tužitelj te s prethodno navedene osnove zahtijeva isplatu iznosa od 41,67 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 13. prosinca 2005.g. godine pa do isplate.

Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva

Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe.

Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.

Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Također, tuženik je upoznao i stavio tužitelju na raspolaganje Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a unutar koje je jasno i razumljivo bilo propisano iznos naknade za obradu kredita. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Tuženik u privitku dostavlja izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava.

Navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade. Dakle, ugovor o kreditu je propisivao pravo tuženika na naplatu jednokratne naknade za obradu kredita sukladno odlukama tuženika.

Dodatno se napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).

Tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (GG protiv CIB Bank Zrt.). Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13. Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi:

“Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinčani pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?”

Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su, ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju.

Zbog činjenice da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, Županijski suda u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine preinačuje prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev s obrazloženjem:

„8. Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi sa čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi-list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi: "ISKORISTITE JOŠ POVOLJNIJE UVJETE ERSTE KREDITA-ostvarite status klijenta Erste banke otvaranjem tekućeg računa-prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i one koji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a ostali bez tog statusa u visini od 3% od iznosa kredita). Ovo potvrđuje iskaz svjedokinje IG prema kojem su klijenti dolazili s ponudom u kojom je, između ostalog, bila ponuđena po visini različita naknada za obradu kredita ovisno o tome je li klijent prebacuje svoj računu banku. U opisanim okolnostima, tuženik je dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (članak 81. stavak 4. ZZP/03), zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan.“

S obzirom na sve navedeno, očito je da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom obrade kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama

Tuženik također ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a.

O navedenom se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi:

“Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?”

Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača.

Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

Kao što je i ranije navedeno, uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito: odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu.

Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

3. O NAKNADI ZA PRIJEVREMENU OTPLATU KREDITA

Tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u kojem je određeno kako je za prijevremenu otplatu kredita, korisnik kredita dužan platiti naknadu u iznosu određenom aktom kreditora.

Nadalje, s prethodno navedene osnove zahtijeva isplatu iznosa od 14,99 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 30. lipnja 2007. godine pa do isplate. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorne odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita imale smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga.

➢ Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva

Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva.

Naime, sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.

Tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (GG protiv CIB Bank Zrt.).

Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu.

U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge.

I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran.

Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13.

Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi:

U kontekstu navedenog, ukazuje se i na odluku Visokog trgovačkog suda RH od dana 9. lipnja 2020. godine, broj Pž-5327/2018, koji je upravo odlučujući o ništetnosti odredbe koja se ticala naknade za prijevremeni povrat kredita, istaknuo: ➢ da je naknada za prijevremeni povrat kredita bila određena upućivanjem na tuženikove

akte koju tu naknadu jasno određuju, pa da nije osnovan prigovor tužitelja da ta naknada nije bila određena odnosno odrediva;

➢ da predmetna naknada nije mijenjana od strane tuženika u cijelom razdoblju otplate kredita;

➢ da se radi o naknadi s kojom je tužitelj bio upoznat u vrijeme sklapanja ugovora te da tužitelj nije bio u neravnopravnom položaju;

➢ da naknada nije ugovorena kao obveza plaćanja (dijela) kamata u slučaju prijevremene otplate kredita; i

➢ da je ta naknada jedna od naknada, koju tuženik obračunava u svom redovnom poslovanju i predstavlja cijenu usluge banke, koja usluga je navedena u Katalogu tuženikovih proizvoda i koju uslugu naplaćuju i druge banke.

Tuženik ukazuje i na odluku Županijskog suda u Bjelovaru, posl. br. Gž-86/2018 od 28. ožujka 2019. godine kojom je prihvaćena žalba tuženika i preinačena prvostupanjska odluka u dijelu kojem je prvostupanjski sud utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu u dijelu koji se tiče plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita.

Naime, sud je stajališta da je korisnik kredita jasno ugovorio s kreditorom, tuženikom, mogućnost prijevremene otplate kredita te da je tu mogućnost i iskoristio uz uvjete koji su se mogli odrediti (postotak naknade jasno je određen aktom/odlukom banke kao tuženika).

Isto tako, drugostupanjski sud ne nalazi da bi se odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita mogla podvesti pod neku od nepoštenih odredbi ugovora iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača već da se radi o odustanini u smislu odredbe čl. 306. ZOO- a koju nije zabranjeno ugovoriti jer je prijevremenom otplatom kredita tužitelj u određenom vremenskom periodu, a prije isteka vremena na koji je kredit odobren odustao od ugovorenog slijedom čega je u obvezi platiti ugovorenu odustaninu. S obzirom na sve navedeno, očito je da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom prijevremene otplate kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

Tuženik također ističe kako su neosnovani navodi tužitelja kako je Zakonom o obveznim odnosima jasno definirano što je banka ovlaštena naplatiti temeljem ugovora o kreditu od korisnika kredita iz razloga što se predmetnom odredbom Zakona o obveznim odnosima isključivo daje definicija ugovora o kreditu, odnosno, istim se definiraju bitni sastojci takvog ugovora, a dok stranke temeljem takve odredbe, a upravo zbog njezine dispozitivnosti, nisu prekludirane u ugovaranju drugih okolnosti, kao što je to odredba o izlaznoj naknadi.

Isto tako, odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO-a, određeno je da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka, što nikako ne isključuje mogućnost banke naplatiti izlaznu naknadu u slučaju prijevremenog povrata kredita, jer plaćanje izlazne naknade ne predstavlja uračunavanje kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je tužitelj po ugovoru trebao vratiti.

Uzimajući dakle u obzir sve relevantne činjenične elemente ovoga pojedinačnog postupka jasno je kako je riječ o tome da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora te kako tužitelju predmetna ugovorna odredba nije mogla ostati nejasna ili nerazumljiva.

➢ Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama

Tuženik također ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o izlaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a.

O navedenom se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi: “Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?”

Kao što je i ranije navedeno, uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito:

• odnos naplaćene naknade i prijevremeno vraćenog iznosa kredita,

• nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa,

• sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i prijevremene otplate kredita, jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu.

Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3205865773/05 od 9. prosinca 2005., u Otplatni plan Zagrebačke banke d.d., u Dopis Zagrebačke banke d.d. odvjetnici Kseniji Somić Kaurić od 30. listopada 2025. te je saslušao tužiteljicu kao stranku u svrhu dokazivanja.

5. Uvidom u Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3205865773/05 od 9. prosinca 2005. vidljivo je da je tužiteljica sa Zagrebačkom bankom d.d. sklopila ugovor na iznos od 18000,00 kuna, sa rokom otplate od 24 mjeseca. Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u iznosu od 826,28 HRK. Odredbom članka 2. alineja 5. Ugovora tuženik je obvezao tužitelja kao korisnik kredita platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor.

6. Uvidom u Otplatni plan Zagrebačke banke d.d. utvrđeno je da je tužiteljica 29. lipnja 2007. izvršila prijevremenu otplatu kredita, pri čemu joj je naplaćena naknada za konačnu otplatu kredita u iznosu od 112,93 kn odnosno 14,99 eura.

7. Uvidom u Dopis Zagrebačke banke d.d. odvjetnici Kseniji Somić Kaurić od 30. listopada 2025. proizlazi da je 12. prosinca 2005. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 540,00 kuna, a 29. lipnja 2007. naplaćena naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 112,93 kn. Za vrijeme otplate kredita nije bilo promjene kamatnih stopa.

8. Saslušan kao stranka tužitelj je naveo da je sa tuženikom zaključio ugovor o nenamjenskom kreditu 12. prosinca 2005. na iznos od 18000,00 kuna. Otišao je kod osobnog bankara u poslovnici Đakovo, koji mu je rekao da je navedeni iznos dostupan s obzirom na visinu plaće tužitelja, ali mu nikakve druge upute nije dao. Tužitelj i osobni bankar nisu razgovarali ni o kakvim dodatnim uvjetima kredita, a kako tužitelj nije imao nikakvo vlasništvo nije mogao postaviti pitanje založnog prava. Nije bilo nikakvih razgovora u vezi naknade kredita, već se samo radilo o klasičnom podizanju kredita, u smislu što je održivo, a što nije s obzirom na primanja tužitelja. Nakon razgovora sa osobnim bankarom tužitelj je otišao javnom bilježniku. Osobni bankar nije tužitelju pobliže objasnio ugovor, već mu je samo objasnio detalje ranije otplate kredita i kamatnu stopu. Tužitelj nije uočio ulaznu naknadu za obradu kredita, a nije mu spomenuto da se može izvršiti naknada za prijevremenu otplatu.

9. Sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 43/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25.-dalje ZPP), koje će činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

10. Na temelju provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud je došao do zaključka da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan. Ovo proizlazi nakon ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza u njihovoj međusobnoj povezanosti.

11. Odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem slučaju je sud vezan za ta utvrđenja u parnici te se tužitelj poziva na pravno utvrđenje iz presude. Budući je navedena ugovorna odredba o ugovorenoj valuti ništetna i nepoštena, tužitelj je plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita. Zbog toga je ustao tužbom kod ovoga suda. U ovom postupku nije provedeno knjigovodstveno vještačenje, budući da tuženik u točki 14. Odgovora na tužbu nije osporio da je tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu naznačenom u tužbi.

12. Iz sudske prakse proizlazi da je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Time je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. U razdoblju od sklapanja ugovora tuženik je svojevoljno u više navrata mijenjao kamatnu stopu uslijed čega je došlo do promjene iznosa mjesečnih anuiteta, a ovo proizlazi iz priložene dokumentacije. Kamatne stope nisu se mogle mijenjati jednostranom odlukom banke bez ugovorenih parametara. Prema tome, tuženik nije mogao svojevoljno mijenjati kamatnu stopu, a što je isti učinio, uslijed čega je došlo do promjene iznosa mjesečnih anuiteta. Odredbom članka 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, u kojem slučaju je sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. U konkretnom slučaju, tužitelj se pozvao na pravno utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđena ništavost odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Prema tome, utvrđeno je da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna i da je otpala osnova temeljem koje je tuženik izračunavao visinu mjesečne obveze tužitelju prema kojem je u skladu s rastom kamatne stope povećavao mjesečni iznos anuiteta. Budući je ugovorena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna i nepoštena, tužitelj je plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita. Dakle, utvrđeno je da je ovakvim ponašanjem tuženika došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita. Pored toga, tuženik nije objasnio tužitelju od čega se sastoje troškovi.

13. U pogledu zastare navodi se da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, imajući u vidu pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

14. S obzirom da punomoćnik tuženika nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, nije provedeno knjigovodstveno vještačenje, na okolnost visine naplaćene naknade za troškove obrade po ugovoru o kreditu.

15. U smislu odredbe članka 154. ZPP-a, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove. Tužitelju pripadaju troškovi na ime sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, koliko iznose i troškovi sastava podneska od 13. ožujka 2026., zastupanja na ročištima od 8. travnja 2026. i 13. svibnja 2026. što zajedno sa troškom pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura i troškovima PDV-a i sudskih pristojbi, daje ukupan iznos od 1231,18 eura.

16. Iz naprijed navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

U Glini 11. lipnja 2026.

Sudac

Zoran Pleše

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno, u 3 (tri) primjerka, u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave ove presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku na Vaš broj ZP 1928

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte