Poslovni broj: P-11012/2023-24

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivanu Borkoviću u pravnoj stvari tužitelja TS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, koga zastupa Tomislav Bulić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene 5. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja odvjetnice Marinele Marić i punomoćnika tuženika odvjetnika Ive Pletikose, 11. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe Ugovora o kreditu br. 16063 od dana 17.10.2005. godine sklopljenog između prednika tužitelja AS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, solemniziranog od strane javnog bilježnika DamiraBjelčića iz Krapine pod posl.br. OU-671/2005 dana 25.10.2005. godine koja glasi:

- u čl. 5.1.: „Sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja.“

- u čl. 6.2.: „…Kamatna stopa, odnosno visina mjesečnih obroka promjenjivi su sukladno tč. 9.1. ovih ugovornih uvjeta.“

II Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.067,45 eura te zatezne kamate koje teku na iznose

od 4,57 eura od 22. 9. 2006.

od 4,57 eura od 24. 10. 2006.

od 4,54 eura od 22. 12. 2006.

od 4,54 eura od 22. 12. 2006.

od 9,50 eura od 26. 1. 2007.

od 9,48 eura od 20. 2. 2007.

od 9,47 eura od 21. 3. 2007.

od 9,45 eura od 3. 5. 2007.

od 9,25 eura od 26. 5. 2007.

od 9,25 eura od 20. 6. 2007.

od 13,84 eura od 18. 7. 2007.

od 13,93 eura od 23. 8. 2007.

od 13,99 eura od 29. 9. 2007.

od 13,77 eura od 27. 10. 2007.

od 13,79 eura od 29. 11. 2007.

od 13,94 eura od 21. 12. 2007.

od 14,11 eura od 19. 1. 2008.

od 14,09 eura od 21. 2. 2008.

od 14,47 eura od 18. 3. 2008.

od 14,45 eura od 16. 4. 2008.

od 14,01 eura od 18. 5. 2008.

od 14,17 eura od 20. 6. 2008.

od 14,10 eura od 22. 7. 2008.

od 13,88 eura od 27. 8. 2008.

od 13,93 eura od 30. 9. 2008.

od 14,28 eura od 28. 10. 2008.

od 15,02 eura od 1. 1. 2009.

od 14,75 eura od 23. 1. 2009.

od 15,51 eura od 4. 3. 2009.

od 15,70 eura od 19. 3. 2009.

od 15,79 eura od 28. 4. 2009.

od 15,56 eura od 3. 6. 2009.

od 15,45 eura od 3. 7. 2009.

od 15,26 eura od 1. 8. 2009.

od 15,10 eura od 8. 9. 2009.

od 15,35 eura od 25. 9. 2009.

od 15,52 eura od 3. 11. 2009.

od 15,42 eura od 17. 12. 2009.

od 15,41 eura od 26. 1. 2010.

od 15,50 eura od 26. 1. 2010.

od 14,19 eura od 17. 3. 2010.

od 14,34 eura od 28. 4. 2010.

od 14,35 eura od 25. 5. 2010.

od 14,80 eura od 22. 6. 2010.

od 14,60 eura od 24. 7. 2010.

od 14,79 eura od 24. 7. 2010.

od 15,52 eura od 14. 8. 2010.

od 15,26 eura od 21. 9. 2010.

od 16,08 eura od 27. 10. 2010.

od 15,72 eura od 24. 11. 2010.

od 15,43 eura od 23. 12. 2010.

od 16,29 eura od 25. 1. 2011.

od 17,11 eura od 22. 2. 2011.

od 16,54 eura od 22. 3. 2011.

od 16,76 eura od 27. 4. 2011.

od 16,22 eura od 24. 5. 2011.

od 16,53 eura od 28. 6. 2011.

od 17,69 eura od 27. 7. 2011.

od 17,32 eura od 27. 8. 2011.

od 19,03 eura od 22. 9. 2011.

od 19,87 eura od 11. 10. 2011.

od 17,67 eura od 21. 10. 2011.

od 17,85 eura od 22. 11. 2011.

od 17,76 eura od 21. 12. 2011.

od 17,98 eura od 23. 2. 2012.

od 18,24 eura od 23. 2. 2012.

od 124,80 eura od 25. 2. 2012.

i to po stopi koja teče do 31.prosinca 2007. iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 2.184,66 eura te zatezne kamate koje teku na iznose

od 1,76 eura od 18. 11. 2005.

od 1,25 eura od 20. 12. 2005.

od 0,92 eura od 19. 1. 2006.

od 2,54 eura od 1. 1. 2009.

od 11,10 eura od 4. 3. 2009.

od 14,55 eura od 19. 3. 2009.

od 16,12 eura od 28. 4. 2009.

od 12,19 eura od 3. 6. 2009.

od 10,17 eura od 3. 7. 2009.

od 6,65 eura od 1. 8. 2009.

od 3,87 eura od 8. 9. 2009.

od 3,85 eura od 25. 9. 2009.

od 6,82 eura od 3. 11. 2009.

od 5,06 eura od 17. 12. 2009.

od 4,96 eura od 26. 1. 2010.

od 6,54 eura od 26. 1. 2010.

od 10,56 eura od 17. 3. 2010.

od 13,27 eura od 28. 4. 2010.

od 13,51 eura od 25. 5. 2010.

od 22,06 eura od 22. 6. 2010.

od 18,31 eura od 24. 7. 2010.

od 21,94 eura od 24. 7. 2010.

od 35,70 eura od 14. 8. 2010.

od 30,91 eura od 21. 9. 2010.

od 46,45 eura od 27. 10. 2010.

od 39,59 eura od 24. 11. 2010.

od 34,02 eura od 23. 12. 2010.

od 50,46 eura od 25. 1. 2011.

od 65,98 eura od 22. 2. 2011.

od 55,12 eura od 22. 3. 2011.

od 59,29 eura od 27. 4. 2011.

od 49,03 eura od 24. 5. 2011.

od 55,00 eura od 28. 6. 2011.

od 77,00 eura od 27. 7. 2011.

od 69,99 eura od 27. 8. 2011.

od 102,45 eura od 22. 9. 2011.

od 118,51 eura od 11. 10. 2011.

od 76,56 eura od 21. 10. 2011.

od 80,03 eura od 22. 11. 2011.

od 78,35 eura od 21. 12. 2011.

od 82,63 eura od 23. 2. 2012.

od 87,53 eura od 23. 2. 2012.

od 682,06 eura od 25. 2. 2012.

po stopi do 31. prosinca 2007. iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

IV Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem bi se tuženiku naložilo plaćanje iznosa od 3.267,01 eura sa zateznom kamatom na taj iznos.

V Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.603,98 eura koje teku od 11. lipnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 17. listopada 2005. godine prednik tužitelja, pok. AS, sklopio je s tuženikom Ugovor o kreditu broj 16063 na iznos od 28.645,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s početnom godišnjom kamatnom stopom od 5,80% koja je bila ugovorena kao promjenjiva. Prednik tužitelja u cijelosti je ispunio svoju obvezu otplate kredita u mjesečnim anuitetima. Tužbu podnosi nasljednik — tužitelj koji je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju naslijedio prava i obveze prednika. Za vrijeme trajanja otplate kredita, tuženik je jednostrano, bez pregovaranja s prednikom tužitelja i bez unaprijed određenih parametara, višekratno mijenjao redovnu kamatnu stopu na štetu prednika tužitelja. Tužitelj smatra da su odredbe čl. 6.2. i 9.1. Ugovora o promjenjivosti kamatne stope ništetne jer ne sadržavaju referentnu stopu ni precizan mehanizam promjene kamatne stope, što prosječnom potrošaču nije razumljivo niti predvidivo. Uz to, odredba je kamatu učinila ovisnom isključivo o jednostranoj odluci tuženika, čime je stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Osim promjenjive kamatne stope, predniku tužitelja pri sklapanju ugovora nisu bili pojašnjeni rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, a kredit vezan uz CHF prezentiran mu je kao najpovoljnija opcija s najnižom kamatnom stopom. Tužitelj ističe da su u Ugovoru istovremeno postojala dva promjenjiva elementa — valutna klauzula vezana uz CHF i promjenjiva kamatna stopa — zbog čega prednik tužitelja ni u trenutku sklapanja ni tijekom otplate nije mogao znati koliki će biti ukupni trošak kredita. Da je bio upoznat s pravim ekonomskim posljedicama, prednik tužitelja nikada ne bi sklopio takav ugovor.Tužitelj se poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81., 84. i 87.) koji su bili na snazi u trenutku sklapanja ugovora, prema kojima su nepoštene ugovorne odredbe unaprijed formuliranoga standardnog ugovora, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ništave. Poziva se i na čl. 269. i 270. ZOO-a koji propisuju ništetnost ugovora kad je činidba neodređena ili neodrediva. U prilog svojih tvrdnji tužitelj citira i Presudu Europskog suda pravde C-26/13 od 30. travnja 2014., prema kojoj ugovorna odredba mora biti potrošaču razumljiva ne samo gramatički, već i u pogledu ekonomskih posljedica koje iz nje proizlaze. Na temelju svega navedenog, tužitelj potražuje povrat preplaćenih iznosa po dva osnova: 560,58 EUR (4.223,67 kn) kao razliku preplaćenu temeljem nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te 2.295,45 EUR (17.295,07 kn) kao razliku preplaćenu temeljem nepoštene valutne klauzule u CHF. Pravnu osnovu za povrat čini institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, uz zahtjev za zateznim kamatama od dana stjecanja ili od dana podnošenja tužbe sukladno čl. 1115. ZOO-a. Kao dokaze je predložio ugovor o kreditu broj 16063, rješenje o nasljeđivanju Javnog bilježnika Marina Debelić, Zagreb, posl. br. O- 9214/2022, financijsku dokumentaciju, saslušanje tužitelja i svjedakinje CS, [adresa] te financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnost visine tužbenog zahtjeva. Konačno specificiranim tužbenim zahtjevom zatražio je usvojiti tužbeni zahtjev kako glasi u izreci u točkama I-III.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor zastare te prigovor nedostatka aktivne legitimacije i osporava primjenu Zakona o zaštiti potrošača na predmetni ugovorni odnos, tvrdeći da tužitelj nije pretrpio nikakvu štetu. Opreza radi, tuženik se očituje i o meritumu te u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe da su sve odredbe Ugovora jasne, razumljive i uočljive, zbog čega prema čl. 84. ZZP-a uopće nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. U pogledu valutne klauzule, tuženik naglašava da je ista zakonita i valjana ugovorna odredba koja naknadno ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja, te da je tužitelju bila ponuđena i mogućnost sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u eurima — što on nije odabrao. Tuženik se poziva i na čl. 19. st. 3. ZID ZPK-a kojim je zakonodavac izrijekom isključio već otplaćene kredite iz zaštitnog mehanizma, što prema tuženiku upućuje na zaključak da korisnici koji su kredite u potpunosti otplatili nisu pretrpjeli znatnu neravnotežu. Glede promjenjive kamatne stope, tuženik osporava da je ona ovisila o njegovoj jednostranoj volji — tvrdi da se kamatna stopa mijenjala isključivo u skladu s izmjenama tromjesečnog LIBOR-a i izmjenama poreznog zakonodavstva, dakle prema parametrima koji su bili izvan njegova utjecaja. Na kraju, tuženik u cijelosti osporava i visinu tražene isplate kao nerazumno izračunatu te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu troškova postupka.

3. Podneskom od 9. listopada 2025. tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev čemu se tuženik usprotivio te stoga nije doneseno rješenje o povlačenju.

4. Tijekom postupka sud je pročitao ugovor o kreditu, financijsku dokumentaciju, rješenje o nasljeđivanju, proveo je financijsko vještačenje i saslušan je tužitelj.

5. Na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava stranke su suglasno navele da su svi predloženi dokazi potrebni za donošenje odluke u ovom postupku izvedeni, odnosno, da nije potrebno nijedan od predloženih dokaza pribaviti ili dodatno izvoditi. Stoga sud nije pozivao vještaka da usmeno iznese nalaz i mišljenje. Što se tiče pisane izjave DS, sud nije temeljio svoju odluku na njoj jer svjedok nije neposredno ispitan na sudu niti se izjava odnosi na konkretni predmet.

6. Među strankama nije sporno da je 17. listopada 2005. prednik tužitelja, AS, sklopio je s tuženikom Ugovor o kreditu broj 16063 na iznos od 28.645,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s početnom godišnjom kamatnom stopom od 5,80% koja je bila ugovorena kao promjenjiva, uz valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak. Nije sporno ni da odredbe predmetnog ugovora glase kako su navedene u točki I izreke ove presude. Također, nije sporno da tuženik nije banka niti da je tužitelj aktivno legitimiran podnijeti ovu tužbu.

7. Sporna je valjanost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi. Također je sporno je li u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja za razdoblje za koje tužitelj traži naknadu i visina potraživanja.

8. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03/, 88/05, 2/07, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23, 146/25 - dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

9. Sud nije ocjenjivao dokaze niti utvrđivao činjenice u odnosu na utvrđenja koja među strankama nisu sporne niti dokaze koji ne sadrže činjenice bitne za donošenje odluke u ovom postupku.

10. U svom je iskazu svjedokinja OS navela da su ona i njezin pokojni suprug AS odlučili kupiti automobil za osobne potrebe te su ga pronašli u autokući Berislavić Krapina. Navodi da njezin suprug nikad nije imao obrt ni udjele u trgovačkim društvima. U autokući su im preporučili predmetni kredit u CHF kao stabilan, a u banku nisu išli. Svjedokinja navodi da je osobno bila prisutna sa suprugom pri sklapanju ugovora. Nisu im objašnjavali rizike vezane uz CHF ni promjenjivu kamatnu stopu. Ugovor su pročitali zajedno, laički, te nisu očekivali da bi rata kredita mogla porasti koliko je porasla. Da su to očekivali, ne bi uzeli taj kredit. Nisu imali pitanja, a rečeno im je bilo da je to stabilno. Javni bilježnik im također nije ništa objašnjavao. Ne sjeća se roka od odabira automobila do potpisivanja ugovora. Navodi da im nije bilo rečeno da bi mogli uzeti kredit u EUR, pa to nisu ni pitali. Na pitanje je li joj bilo poznato da se valute mijenjaju, svjedokinja navodi da ne zna kako bi odgovorila na to pitanje. Na pitanje je li im bilo zajamčeno da se CHF neće mijenjati, svjedokinja ponavlja da im je rečeno da je stabilan. Navodi da se ne sjeća jesu li prije sklapanja ugovora dostavljali tuženiku dokumentaciju, primjerice obračun plaće.

11. Navedenom iskazu sud vjeruje jer je svjedokinja koja je bila osobno prisutna sklapanju ugovora, opisala sklapanje ugovora na način na koji potrošači pristupaju sklapanju ugovora, a ne razumiju materiju o kojoj se radi. Ovdje je riječ o financijskom poslovanju te sklapanju ugovora na način da potpišu ponuđeno ne znajući za potencijalne probleme koji naknadno mogu nastati. Tuženik nije doveo u sumnju činjenicu da je prednik tužitelja potrošač te je iz ovog iskaza i utvrđeno da je riječ o potrošačkom ugovoru.

12. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama tuženika, i iznosa anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 1.530,38 CHF, odnosno 8.042,60 kn, tj. 1.067,45 EUR po fiksnom tečaju konverzije. Ukupna razlika u iznosu obroka primjenom tečaja na dan računa u odnosu na tečaj na dan početka ugovora iznosi 16.460,38 kn, tj. 2.184,66 EUR po istom fiksnom tečaju konverzije, sve s anuitetima kako su navedeni u nalazi i mišljenju.

13. Nalaz i mišljenje navedenog financijskog vještaka prihvaćeni su u cijelosti, jer je vještačenje provedeno nepristrano i stručno, u skladu s priloženom dokumentacijom, a stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun, niti su tražile da se vještaka dodatno sasluša.

14. Iako predmetni Ugovor sklopljen između stranaka nosi naziv "Ugovor o kreditu", prema čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO) koja se primjenjuje u konkretnom slučaju, ovaj sud je utvrdio da se ne radi o Ugovoru o kreditu jer u skladu s navedenom odredbom davatelj kredita može biti samo banka, što tuženik nedvojbeno nije, već se radi o ugovoru o potrošačkom zajmu.

15. Vezano za odluku Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012, ističe se da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Međutim, takva odluka ne isključuje primjenu odredbi Zakona o obveznim odnosima pa time ni pravo osobe da pred nadležnim sudom pokrene postupak radi utvrđivanja ništetnosti odredbe sklopljenog ugovora i za vraćanje primljenog po osnovi te odredbe ugovora.

16. Osnovana je tvrdnja da se presuda iz potrošačkog spora ne može primijeniti u konkretnoj situaciji jer tuženik nije jedna od banaka (tuženika) iz predmetnog kolektivnog spora, no, ništetnost ugovorne odredbe potrebno je ocijeniti prema okolnostima svakog pojedinog slučaja.

17. Nesporno je da tuženik nije banka, ali je trgovačko društvo koje se bavi financiranjem i to putem zajmova (u sudskom registru navedeno " kreditiranje"), što jasno ukazuje da je tuženik trgovac, a tužiteljica potrošač te se u konkretnom slučaju na njihov odnos primjenjuje kako ZOO, tako i Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje: ZZP). Također tuženik kao pravna osoba registrirana za poslove davanja zajmova (u sudskom registru navedeno " kreditiranje, ….") komunicira s bankama, a uostalom i osnovala ga je banka tj. Porsche Bank Aktiengesellschaft, Austrija, i s bankom ima ustaljenu komunikaciju u svom redovnom poslovanju, za razliku od tužiteljice koja je fizička osoba, koja svakako nema toliko iskustva, kontakata, znanja i saznanja u financijskom smislu. Odredbom čl. 59. ZZP propisano je kako ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

18. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavkom 2. tog članka propisano je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Stavkom 2. propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

19. Iz provedenih dokaza, utvrđeno je da je predmetni Ugovor o potrošačkom zajmu unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, a odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF kao i promjenjive kamatne stope nisu bile dovoljno jasne. Tuženik je bio dužan informirati tužitelja o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju otplate zajma kao i načinu izračuna promjenjive kamatne stope, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da izabere hoće li pristati na takve odredbe, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 12. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku. Stoga je sud utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak kao i promjenjiva kamatna stopa. Stoga su sporne ugovorne odredbe zaista i prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa predstavljaju nepoštene odredbe u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP.

20. Prigovor zastare nije osnovan jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka Ugovora, kako je navedeno u točki I izreke presude. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora koji počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti (isti je stav zauzet i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020., pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020).

21. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja svakog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju tuženika na dan korištenja.

22. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23. S obzirom na to da je tuženik utužene iznose primio u odnosu na ugovorne odredbe koja su utvrđene ništetnima, na temelju citirane odredbe ZOO-a, dužan ih je vratiti tužitelju. Ugovaranjem srednjeg tečaja tuženika za CHF važećeg na dan isplate pojedinog anuiteta te promjenjive kamatne stope, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa.

24. Tužbeni zahtjev je odbijen preko iznosa za koji je utvrđeno da pripadaju tužitelju, iz razloga jer se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe te stoga nije bilo moguće donijeti rješenje o djelomičnom povlačenju.

25. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je u skladu sa stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-1014/18 od 20. listopada 2021. u vezi odluke suda EU broj C-224/19, C-259/19) s obzirom na to da se u ovom predmetu radi o potrošačkom ugovoru pa bi stoga uračunavanje odbijenog dijela tužbenog zahtjeva, kao prema uspjehu u sporu, narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku postala neravnomjerni teret za tužitelja koji nije dao povod za parnicu i rezultirala bi ograničavanjem prava na pristup sudu što bi dovelo do toga da bi se tužitelj mogao odvratiti (kao potrošač) od ostvarivanja svog prava na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi.

26. Odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1. i 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa), u skladu s troškovnikom tužitelja predanom na ročištu na kojem je rasprava zaključena. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), trošak sastava podneska od 15. travnja 2021. u iznosu od 200,00 eura (br. 8/1 Tarife) i podneska od 9. listopada 2025. u iznosu od 100,00 eura (br. 8/3 Tarife), trošak pristupa na ročišta 3. veljače 2025. i 5. svibnja 2025. u iznosu od 200,00 eura za svako (Tbr. 7/1 Tarife). Ukupno je riječ o 850,00 eura što s PDV-om iznosi 1.062,50 eura. Tome treba pridodati trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 37,51 eura i presudu u iznosu od 78,97 eura te trošak vještačenja u iznosu od 300,00. Ukupno je riječ o 1.478,98 eura. Navedenom je pribrojen i trošak pristupa na ročište za objavu u iznosu od 125,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife).

28. Tužitelju ne pripada trošak sastavljanja ostalih podnesaka jer nisu bili potrebni za donošenje odluke.

29. Stoga je odlučeno kao u izreci presude i rješenja.

U Zagrebu 11. lipnja 2026.

Sudac

Ivan Borković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana

- od održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na ročište pristupila, odnosno - od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćnici