REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

P 4337/22-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja IDS INDUSTRIESERVICE ANALGENBAU GMBH, OIB: 38724852760, iz Njemačke, 46049 Oberhausen, Max Planck-Ring 40, zastupanog po pun. Mariju Vukoviću, odvj. u Splitu protiv tuženika TE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po pun. Stipi Petričeviću, odvj. u Splitu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 12. ožujka 2026. g. u prisutnosti pun. tužitelja i tuženika s pun., dana 11. lipnja 2026. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

''Nalaže se tuženiku TE, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplatiti tužitelju IDS Industrieservice Analgenbau gmbh, OIB: 38724852760, iznos od 298.000,00 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 22. listopada 2021. g. do isplate.''.

II.Dužan je tužitelj u roku od 15 dana isplatiti tuženiku na ime parničnog troška iznos od 25.150,00 EUR.

Obrazloženje

U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 8. prosinca 2021. g., koja je evidentirana pod poslovnim brojem P 4337/21, tužitelj je naveo da je tuženiku dana 21. kolovoza 2017. g. isplaćen iznos od 300.000,00 EUR za kupnju nekretnine na adresi [adresa], označene kao kat. čest. zem. [katastarska čestica] z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], upisana kao ''stambena zgrada, dvorište'' površine 2097 m², suvlasnički dio 142/7324 etažno vlasništvo (E-168) dijela povezanog sa stanom K3S6-trosobni, označen plavom bojom, južne orijentacije, I. kat, ulaz M14-2-K3 koji se sastoji od dva hodnika, kuhinje, ostave, blagovaonice s dnevnim boravkom, kupaonice, dvije sobe te trećom sobom s kupaonicom i garderobom, neto površine 108,04 m² s pripadajućom natkrivenom terasom površine 33,51/16,76 m², odnosno sveukupno 141,55 m²/124,80 m². Dopisom od 22. kolovoza 2021. g. tužitelj je pozvao tuženika u roku od dva mjeseca od primitka tog dopisa vratiti tužitelju na njegov račun navedeni iznos koji tuženik nije vratio nego je usmeno izjavio tužitelju da mu nikad neće vratiti dug od 300.000,00 EUR. Stoga je predloženo donošenje presude kojom će se tuženiku naložiti isplatiti iznos od 300.000,00 EUR s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da nema nikakvih dugova prema tužitelju te je istaknut prigovor zastare. Tuženik je učinio nespornim da je dana 21. kolovoza 2017. g. izvršen prijenos iznosa od 300.000,00 EUR s računa tužitelja na račun tuženika pod naznakom u kojoj se spominje ime tuženika kao prokuriste. Taj iznos da nije plaćen tuženiku za kupnju nekretnine. Između stranaka da nikada nije nastao obveznopravni ili bilo kakav drugi odnos temeljem kojeg bi tuženik bio dužan izvršiti tužitelju povrat bilo kakvog novčanog iznosa. Istaknuto je da nije logično da bi strano trgovačko društvo dalo u zajam toliki novčani iznos za kupnju točno određene nekretnine bez zaključenog ugovora, jasno definiranih rokova vraćanja, bilo kakvih instrumenata osiguranja i bez da je u opisu plaćanja navedeno da se radi o zajmu. Nije logično ni da se strana firma tek nakon četiri godine "sjeti" da postoji dug. Posebno da je nelogično da je prijenos novca zbog navodne kupnje konkretnog stana izvršen u kolovozu 2017. g., a da je Ugovor o kupoprodaji stana između tuženika i prodavatelja potpisan tek 25. travnja 2018. g. U trenutku prijenosa novčanog iznosa tuženik da nije imao nikakav kontakt s prodavateljem niti je znao da se stan prodaje pa da tvrdnja tužitelja o uplati novčanog iznosa radi kupnje stana nije istinita i nema činjenično uporište. Za prodaju stana koji je opisan u tužbi tuženik da je saznao tek 20. travnja 2018. g. i to preko agencije. Stan je prodan za iznos od 216.000,00 EUR, a ne za navodno pozajmljeni iznos. Predmetni iznos da je tuženiku uplaćen kao prokuristi tvrtke tužitelja. Tuženik da je i prije formalnog početka obavljanja funkcije prokuriste obavljao cijeli niz poslova za račun i u interesu tužitelja, odnosno za račun CE, jedinog vlasnika tužitelja, i to ne samo za tužitelja nego i za tvrtke kćeri tužitelja. Ovi navodi da proizlazi iz dopisa od 30. rujna 2016. g. čiji su dijelovi citirani. Tuženik da je poslove za IDS grupaciju obavljao još i za vrijeme dok je bio radnik u tvrtkama iz sustava Hrvatske elektroprivrede. Naglašeno je da je tuženik vodio iznimno vrijedne projekte, primjerice izgradnje poslovne zgrade u industrijskoj zoni [adresa] u [adresa]. Za cijelo vrijeme obavljanja tih poslova, tuženik da nije primao nikakve naknade niti za pokriće materijalnih troškova, iako je s CE imao usmeni dogovor da će se tuženiku ne samo pokriti troškovi nego da će biti i nagrađen za sve do tada učinjene poslove. Na sastanku održanom prije prelaska tuženika iz sustava HEP u grupaciju IDS da je vlasnik CE tuženiku usmeno obećao značajne financijske bonuse koji će ovisiti o financijskim pokazateljima tužitelja te je, konkretno, na sastanku od 21. kolovoza 2017. g. priopćio tuženiku da će mu biti uplaćena naknada i bonus za zalaganje i odrađene poslove u visini od 300.000,00 EUR, što je isti dan i isplaćeno. Tuženik da je bio prokurist tužitelja u periodu od 18. ožujka 2016. g. do 9. prosinca 2019. g. za koje vrijeme da je cijela IDS grupacija obavljala iznimno vrijedne poslove i ostvarivala ogromne prihode koji su navedeni po godinama. Dok je tuženik bio prokurist prihodi da su rasli, a u 2020. g. kada to više nije bio, značajno pali. Tuženik da je 9. prosinca 2019. g. podnio ostavku odnosno otkazao prokuru.

Rješenjem broj P 4337/21 od 20. rujna 2022. g. ovaj sud oglasio se stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari te je odlučeno da će se, nakon pravomoćnosti rješenja, predmet dostaviti stvarno nadležnom Trgovačkom sudu u Splitu. Odlučujući o žalbi tužitelja drugostupanjski sud je rješenjem broj Gž-1638/22 od 22. studenog 2022. g. ukinuo pobijano rješenje i predmet vratio ovom sudu na ponovni postupak. Predmet je dobio novi broj P 4337/22.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom dopisa tužitelja od 21. kolovoza 2021. g. s povratnicom, prijedloga za osiguranje koji je podnesen ovom sudu 22. rujna 2021. g., Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 25. travnja 2018. g. s tabularnom ispravom, prokure "u Solinu, 18. ožujka 2016. g.", dopisa od 30. rujna 2016. g., punomoći od 3. veljače 2016. g., izvatka iz sudskog registra za tužitelja, neopozive ostavke od 9. prosinca 2019. g., financijskog izvještaja za 2016. g. i 2017. g., izvještaja uprave i godišnjeg financijskog izvještaja na dan 31. prosinca 2020. g., kaznene prijave od 21. kolovoza 2021. g., izjave BE od 24. i 28. lipnja 2022. g., email korespondencije iz 2022. g., financijskog vještačenja iz predmeta Pr 107/19, potvrde o osiguranju- dopisa regionalnog ureda za zdravstveno osiguranje Duisburg od 2. ožujka 2020. g., Ugovora o radu i pregleda isplata plaće za tuženika, potvrde o uplati iznosa od 300 000,00 EUR, saslušanjem z.z. tužitelja i tuženika i svjedoka BE, kojeg je sud saslušao uz pomoć sudske tumačice za njemački jezik, Mirka Tunjića, JE, OE, HE i UE.

Tužitelj je u podnesku od 26. kolovoza 2025. g. konačno uredio tužbeni zahtjev te zatražio isplatu iznosa od 298.000,00 EUR s pripadajućim kamatama.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev za povrat iznosa koji je dana 21. kolovoza 2017. g. uplaćen na račun tuženika od 300.000,00 EUR, koji je u podnesku od 26. kolovoza 2025. g. tužitelj umanjio za iznos od 2.000,00 EUR, jer je iz provedenih dokaza proizišlo da je taj iznos tuženik vratio tužitelju, te zatražio isplatu 298.000,00 EUR s pripadajućim kamatama. Tvrdnja tužitelja iz tužbe bila je da se radilo o isplati temeljem usmenog ugovora o zajmu.

Primijeniti je trebalo Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) koji je vrijedio na dan isplate (kolovoz 2017. g.) jer je do prijenosa novca na račun tuženika došlo nakon stupanja na snagu ovog Zakona. Prema odredbi čl. 499. st. 1. ZOO-a, ugovorom o zajmu zajmodavac se obvezuje predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje poslije stanovitog vremena vratiti isti iznos novca odnosno istu količinu svari iste vrste i kakvoće.

Da se radilo o usmenom Ugovoru o zajmu tužitelj je pokušao dokazati iskazom z.z. tužitelja, iskazom predloženih svjedoka (BE čije su pisane izjave priložene u spis i JE) te dokumentacijom o isplatama plaće tuženiku.

Prije podnošenja tužbe tužitelj je tuženiku uputio dopis od 22. kolovoza 2021. g. te je tražio povrat pozajmice od 300.000,00 EUR u roku od dva mjeseca od primitka dopisa.

Z.z. tužitelja CE je u svom iskazu naveo da je tuženik bio zaposlen kod tužitelja godinu dana prije nego što je uslijedila pozajmica koju je nazvao "posudbina". Prije te suradnje da je tuženik bio tumač u Južnoj Africi gdje su isto surađivali. Tuženik da je imao ideju kupiti kuću u [adresa] i da mu je ''falilo'' oko 150.000,00 EUR, a pet ili šest mjeseci nakon toga da se počeo spominjati i stan u [adresa], za što mu je trebalo pozajmiti 300.000,00 EUR. Naveo je da je bio postignut dogovor da tuženik taj iznos vraća u minimalnim obrocima od po 1.000,00 EUR mjesečno, a možda i više, ovisno o tome kakvi budu poslovni rezultati. Od pozajmljenog iznosa tuženik da je u dva navrata vratio po 1.000,00 EUR, o čemu nije sastavljena nikakva potvrda već je tuženiku dva puta navedeni iznos ''skinut s plaće'' i to odmah nakon ''posudbine'', a nije se nastavilo s takvom praksom jer da je tuženik ubrzo otišao, a na primjedbu suda da je tuženik radio sve do prosinca 2019. g. odgovorio je da je tuženik ubrzo doveo do propasti projekta. Na predočenje suda da je i nakon navedene "propasti projekta" tuženik nastavio primati plaću u uvećanim iznosima od 4.000,00 i 6.000,00 EUR i na pitanje zašto se od te plaće nije uzimao iznos od 1.000,00 EUR mjesečno, z.z. tužitelja odgovorio je da ga je tuženik ucjenjivao s visinom plaće i odlaskom, da nije pristajao na bilo kakvo umanjenje plaće te da nije imao izbora jer da nije znao koga bi stavio na njegovo mjesto. Tužba da je podnesena četiri godine nakon pozajmice jer da se čekalo da tuženik vrati pozajmljeni iznos, a greškom da je u tužbi zatražena isplata 300.000,00 EUR bez umanjenja za 2.000,00 EUR. Kada je došlo do raskida suradnje i kada mu je tuženik vratio ključ, da mu je doslovno kazao: "Znaš kad ću ti vratiti pozajmljeno? Nikada!". Potvrdio je da je radniku tužitelja, na pitanje iz kojeg razloga da prebaci sredstva s poslovnog računa tužitelja na račun tuženika, odgovorio da su sredstva za pozajmicu za kupnju stana, a to da je bilo poznato i drugim osobama u knjigovodstvu. Davanjem pozajmice da je htio zadržati tuženika jer mu je bio potreban da ga izvuče iz "jame kriminala u koju ga je sam uvukao". Porekao je da je tuženiku obećavao isplatu bilo kakvih financijskih bonusa niti je to uslijedilo. Predložena svjedokinja JE da je njegova sestra i da je bila prisutna svim dogovorima. U slučaju da se tuženiku isplatio bilo kakav bonus da bi na taj iznos trebalo platiti porez. Tuženik da je odmah na početku rada dobio na korištenje automobil Mercedes. Osim korištenja automobila i isplate plaće tuženik da je dva puta od dražbe uzeo po 200.000,00 EUR. Sudu nije bilo jasno što to znači ''uzeti od dražbe'' pa je objasnio da se radilo o dražbama nekretnina trećih osoba, da obično bude pet ili šest ponuditelja, da se broj osipa na način da oni koji su više zainteresirani ponude drugim ponuditeljima isplatiti neke iznose, pa da je tako tuženiku dva puta od strane drugih ponuditelja isplaćeno po 200.000,00 EUR da odustane i to od agencije, a tuženik da je te iznose zadržao za sebe. Te iznose da nije tražio od tuženika jer da ima drugih briga i većih dugova. Tuženiku da je pozajmljen iznos od 300.000,00 EUR bez ugovora ili osiguranja jer da je tuženiku beskrajno vjerovao, a osim toga, da su bili prisutni svjedoci. Tuženik da je pitao i dobio i 50.000,00 EUR uz objašnjenje da mu taj novac treba da nekoga potplati da tužitelj uopće dobije projekt. Naveo je da se radilo o novcu tužitelja koji da je predao tuženiku na ruke, a koga je i da li je tuženik uopće nekoga potplatio da mu nije poznato. Pojasnio je da se radilo o dva projekta od po 11.000.000,00 EUR s Inom i s jednom tvrtkom iz Italije u kojima je tužitelj bio podizvođač za montažerske usluge.

Tuženik je u svom iskazu naveo da je sa z.z. tužiteljem u rodbinskim vezama, da ga je z.z. tužitelja pozvao da dođe raditi za njega dok je radio u t.d. HOPS u sklopu HEP- a. Još prije prelaska da je pomogao z.z. tužitelju tako da je kontaktirao sa stečajnim upraviteljem, realizirao kupoprodaju i oslobodio sredstva te još dodatno isposlovao dobivanje jednog projekta za koji su isplaćeni poticaji od 17.000.000,00 kn za koju pomoć da nije dobio nikakvu nagradu. Nakon toga da su u veljači 2016. g. na sastanku u Dugopolju pregovarali o uvjetima prelaska, da mu je z.z. tužitelja obećao plaću od 4.000,00 EUR, službeni auto, podmirivanje svih troškova i bonus za ostvarene rezultate. Obećao mu je i podmiriti trošak vraćanja stipendije, a radi ranijeg odlaska iz HOPS-a. Potvrdio je točnost datuma rada kod tužitelja, naveo je da su od početno dogovorenog obavljanja posla u Šibeniku na izgradnji poslovne hale poslovi narasli i proširili se na poslove u Južnoj Africi i Njemačkoj te da je išao na brojna službena poslovanja radi čega da je sa z.z. tužitelja postigao dogovor vezan za naknadu troškova i povećanje plaće: radilo se o usmenom dogovoru da će plaća rasti. Stoga da je z.z. tužitelja dao nalog da se tuženiku isplati neka naknada za troškove i za učestala putovanja i da se spominjao iznos od 300.000,00 EUR. Naveo je da nije točno da je z.z. tužitelja dao nalog u Njemačku gospodinu BE nego da je z.z. tužitelja na jedan komad papira napisao tuženikov IBAN i iznos i taj papir predao TEI koja je bila zaposlena u računovodstvu tužitelja u Šibeniku te je nakon toga uslijedila isplata. Naveo je da je tome bio prisutan i da je ta radnica pitala z.z. tužitelja koja je svrha uplate, a on da je odgovorio njemačkim izrazom kojeg tada nije razumio, a kasnije je shvatio da joj je rekao: ''naknada prokuristi za troškove''. Na pitanje suda da li se na tu naknadu trebao platiti porez naveo je da mu to nije poznato te da o tome, a budući da se radi o poslovanju tužitelja, nije vodio računa. Naveo je da mu je poznato da je tužitelj imao praksu isplaćivati naknade svojim zaposlenicima preko računa, te da ima saznanja da će tužitelj tražiti vraćanje iznosa koji je isplaćen drugim radnicima, a koje je naknadno prozvao pozajmicama, primjerice od ČE i nećakinje z.z. tužitelja UE. Što se tiče vraćanja dva puta po 1.000,00 EUR objasnio je da on nije ništa vratio nego se radilo o tome da mu je bio uplaćen iznos koji je trebao platiti izvođačima radova na privatnoj kući z.z. tužitelja, da je izvođačima radova uplaćen manji iznos pa da je došlo do vraćanja. Za izjavu g. BE naveo je da je izmišljena. Nadalje je naveo da je tražio odjavu jer je u listopadu 2019. g. bio bez ikakvih primanja, a na predočenje isplate plaća za listopad, studeni i prosinac 2019. g. od strane suda kazao je da se radilo o izostanku primanja nakon toga. Na pitanje suda kako je reagirao na dopis tužitelja iz kolovoza 2021. g. radi vraćanja 300.000,00 EUR naveo je da se iznenadio tim potezom tužitelja i da se konzultirao s prijateljem koji je odvjetnik koji mu je sugerirao da ne odgovara na taj dopis nego da čeka koju će daljnju akciju napraviti z.z. tužitelja. Taj iznos da je trebao pokriti sve ono što mu nije bilo isplaćeno, a bilo je dogovoreno. Iznio je i mišljenje da je tužitelj smišljeno pustio da protekne vrijeme odnosno da proteknu svi rokovi u kojima je tuženik mogao tražiti naknade i troškove od njemačke firme. Naveo je da sa z.z. tužiteljem nije nikad razgovarao o kupnji bilo kakve nekretnine bilo stana u [adresa] ili prije toga kuće u [adresa]. Iznos koji mu je prebačen s računa tužitelja da nije prijavio Poreznoj upravi. Još jednom je pojasnio da je za tužitelja počeo raditi u travnju 2014. g. pa da je već u kolovozu 2017. g. zaslužio isplatu od 300.000,00 EUR. Dogovor koji je postignut da se odnosio i na sve njegove buduće troškove i naknade bez obzira do kada bude radio kod tužitelja. S obzirom da su u spis dostavljene dvije pisane izjave radnika tužitelja BE od 24. i 28. lipnja 2022. g. u kojima je navedeno da je iznos od 300.000,00 EUR po nalogu z.z. tužitelja uplaćen tuženiku kao pozajmica (prva izjava) odnosno kao kredit za kupnju stana s namjerom da tuženika dugoročno zadrže te da je otplata trebala biti u mjesečnim ratama od po 1.000,00 EUR (druga izjava) sud je s posebnom pomnjom saslušao ovog svjedoka uz pomoć tumačice za njemački jezik jer su očekivanja da će svjedok razjasniti prirodu sporne isplate bila velika.

Svjedok BE potvrdio je autentičnost obje izjave iz 2022. g. te je početno objasnio da je kod tužitelja bio zaposlen na poslovima isplate plaća i svih drugih financijskih transakcija vezanih za tekuće poslovanje. Kako se radilo o izrazito visokom iznosu koji je premašivao iznos uobičajenih sredstava da je kontaktirao direktora UE, i to čak osobno u uredu u Njemačkoj, s upitom na što se odnosi taj iznos te da mu je odgovoreno da je riječ o zajmu. Na predočeni iskaz tuženika kazao je da njegovi navodi o isplati koju je izvršila druga osoba u uredu u Šibeniku nisu točni. Pozvan od strane suda komentirati daljnje navode tuženika da nije bila riječ o pozajmici odnosno zajmu nego o isplati bonusa i naknada za obavljeni rad, odgovorio je da o tome ne zna ništa konkretno, već da može općenito kazati da je praksa kod tužitelja bila da se u tim slučajevima (isplate bonusa) uvijek zaključuje ugovor o isplati takvih naknada. Na daljnje pitanje suda kako onda tumači da nije zaključen Ugovor o zajmu, odgovorio je da je direktoru UE u više navrata govorio da bi trebalo zaključiti takav Ugovor jer je takva bila praksa za druge radnike i za daleko manje iznose, ali da mu je direktor kazao da se s tim ne zamara i da će to sve on riješiti. Tuženik da je bio zaposlen kod tužitelja od travnja 2016. g. do prosinca 2019. g. u kojem razdoblju je imao normalnu fiksnu plaću koja mu je redovito isplaćivana, te u tom periodu nije bilo isplata bilo kakvih ekstra troškova ili bonusa, s tim da nije bio siguran da li je bio nadoknađen neki zatraženi putni trošak. Što se tiče isplate od 300.000,00 EUR, nije bio siguran kako je taj iznos bio proknjižen s tim da je naveo da bi bilo normalno da je bio proknjižen kao zajam uz odgovarajuću kamatnu stopu. Na daljnje pitanje suda da li mu je poznato na koji je način bilo dogovoreno vraćanje i je li tuženik išta vratio, odgovorio je da je, koliko mu je poznato, bilo dogovoreno vraćanje po 1.000,00 EUR mjesečno i to uplatom na poslovni račun tužitelja, a kako to nije štimalo da se išlo na uskratu plaće što da je izvršeno svega tri ili četiri puta, a dalje da se nije nastavilo niti je on to nastavio pratiti. Nalog za uskratu da je također dolazio od direktora UE osobno svjedoku ali povremeno, kad bi direktor ocijenio da se uskrata može izvršiti na plaći tuženika. Objašnjenje direktora da je svrha pozajmice bila da se tuženik zadrži i veže na duže vrijeme da mu nije bilo logično jer da bi to značilo da bi tuženik bio vezan 25 godina jer bi toliko dugo morao vraćati zajam. Iako to nije razumio da nije tražio obrazloženje jer je to bila odluka direktora koju je trebao poštovati. Svjedoku je predočena kopija uplatnice na njegovom materinjem jeziku u kojoj u opisu plaćanja nije navedeno da se radi o zajmu, pa je svjedok objasnio da nema obveze upisivanja opisa plaćanja niti je u konkretnom slučaju to upisano, već je upisano ime i prezime tuženika, njegova funkcija prokuriste i uplata za poslovnicu u Šibeniku, što je bilo potrebno da uplatu ne bi primila poslovnica u Šibeniku.

Sestra z.z. tužitelja JE u svom je iskazu potvrdila navode svog brata da je tuženik tražio pozajmice, radi čega i u kojim iznosima, da je tuženik kazao da će vraćati svaki mjesec po 1.000,00 EUR, da mu je z.z. tužitelja pozajmio novac dobronamjerno, vjerujući mu, da je tuženik vratio za dva mjeseca 2.000,00 EUR na račun tužitelja i onda stao. Navela je da se nikad nije spominjalo da je tuženik dobio bonus. Potvrdila je i ''uzimanje po 200.000,00 EUR na javnoj dražbi'' ali je kazala da je to čula samo od brata. Imala je i saznanje o visini tuženikove plaće u početnom iznosu od 4.000,00 EUR koja je, nakon što je tuženik tražio povišicu, narasla na 6.000,00 EUR, da je imao novi Mercedes, plaćen benzin, avio karte i sve ostalo što je tražio, čak i ručak gotovo svaki dan. Ponovila je i uz koje je riječi tuženik vratio z.z. tužitelja ključeve Mercedesa. Navela je da Ugovor o zajmu nije bio zaključen jer je njen brat imao veliko povjerenje u tuženika koje je izigrano.

Argument tuženika da je nelogično da je sa z.z. tužitelja razgovarao o pozajmici prije nego što je stan u [adresa] uopće oglašen na prodaju nije potvrdio prodavatelj stana Mirko Tunjić koji je u svom iskazu kao svjedok pred ovim sudom naveo da se ne sjeća kad je prvi put oglasio prodaju stana.

Svjedoci koje je predložio tuženik sudu nisu previše pomogli u rasvjetljavanju činjeničnog stanja: svjedokinja OE koja je bila zaposlena u periodu od 2016. do 2022. g. u t.d. Industri servis d.o.o., koja je kasnije promijenila naziv u IDS d.o.o. sa sjedištem u [adresa], kazala je da o iznosu od 300.000,00 EUR ništa ne zna, odnosno da je čula da je taj iznos uplaćen tuženiku ali da o prirodi te isplate nema nikakvih saznanja. Svjedok HE, vlasnik knjigovodstvenog servisa koji je vodio knjigovodstvo za t.d. Industri servis d.o.o. Šibenik do 1. travnja 2018. g., a od tog dana radnik t.d. Industri servisa d.o.o. Šibenik u periodu od godine i pol dana isto nije imao nikakvih saznanja o isplati iznosa od 300.000,00 EUR. Svjedok je komentirao visinu plaće tuženika i iznio svoje mišljenje da se radilo o jako niskoj plaći jer da su i plaće KV radnika u šibenskoj firmi bile veće, a tuženik je vodio poslove na gradilištima u zemlji i inozemstvu pa je to tuženika, kojeg je poznavao, čak i pitao, a tuženik se nasmijao i kazao da naravno da on ne radi samo za tu plaću. Stoga je zaključio odnosno pretpostavio da je sporna isplata bila bonus.

Iskaz svjedokinje UE sud je uzeo s dozom rezerve jer se radilo o osobi u identičnoj pravnoj situaciji kao i tuženik: i ovoj je osobi koja je nećakinja z.z. tužitelja, a prema njenim riječima, tužitelj isplatio iznos od 380.000,00 EUR na ime bonusa u proljeće 2018. g. pred kraj projekta u Južnoj Africi te je tužbom kasnije tražio vraćanje tog iznosa, navodeći da je bila riječ o pozajmici s tim da je tužbom ustala sestra z.z. tužitelja. Nakon što je opisala poslove koje je uspješno privela kraju i naplatila te sudjelovanje tuženika u tim poslovima, ispravila se i navela da je konačno bonus bio isplaćen njenim roditeljima, da joj nije poznato jesu li roditelji na taj iznos platili porez te da je sestra z.z. tužitelja u stvari tužila njene roditelje za povrat navodne pozajmice.

Sud je izvršio pregled eSpisa te je utvrđeno je da je u predmetu ovog suda broj P 1508/25 (raniji broj P 1125/22) tužbom ustala tužiteljica JE protiv tuženika pod 1) UE, pod 2) FE i pod 3) ĆE, a radi vraćanja pozajmice u visini od 388.276,82 EUR u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim kamatama te da je predmet okončan povlačenjem tužbe.

Prije svega, po ocjeni suda potrebno se osvrnuti na izostanak bilo kakve isprave koja je bila temelj isplate iznosa od 300.000,00 EUR: na potpuno je isti način ovom sudu neprihvatljivo da stranke ovog postupka nisu zaključile pisani Ugovor o zajmu kao i to što nisu zaključile Ugovor o isplati bonusa, tako da izostanak bilo koje od ovih isprava ne govori u prilog tome da je bio zaključen drugi pravni posao: izostanak pisanog Ugovora o zajmu nije argument da se radilo o isplati bonusa, i obrnuto, izostanak ugovora kojim bi stranke regulirale isplatu bonusa ne govori o tome da se radilo o pozajmici. I jedan i drugi slučaj predstavljaju, najblaže rečeno, aljkavo, neodgovorno i neuredno poslovanje.

U slučaju da se radilo o isplati bonusa koji je prikazan kao pozajmica stvari su kudikamo gore: bonus se smatra dohotkom, radnik je obveznik plaćanja poreza na isplaćeni iznos, a poslodavac je zakonski obveznik obračuna, ustezanja i uplate tog poreza te se, u slučaju da je odlučio prikriti da se radilo o isplati bonusa prividnim ugovorom o pozajmici, izlaže mogućnosti naknadnog obračuna poreza te visokim kaznama, a riskira i kaznenu odgovornost radi utaje poreza. Na iznos bonusa poslodavac je, osim toga, državi dužan platiti pripadajuća davanja (porez i prirez).

Sud na ovom mjestu mora primijetiti i da se z.z. tužitelja i njegova sestra svjedokinja JE nisu ustručavali pričati sudu o potezima tuženika, koje nisu negativno okarakterizirali, o primanju mita, jer potplaćivanje tuženika nije ništa drugo nego davanje mita, od strane drugih sudionika nekog javnog natječaja da, zauzvrat, povuče prijavu na neki natječaj, već je ta priča bila namijenjena dokazivanju da je tuženik bio obilato namiren novcem radeći kod tužitelja. Takva je retorika u kojoj se krije iskrivljena kriminalna logika ovom sudu strana i za svaku osudu i predstavlja devijantno ponašanje koje je z.z. tužitelja pokušao prikazati kao normalni dio poslovanja. Z.z. tužitelja je čak naveo primjer o predaji iznosa od 50.000,00 EUR tuženiku koji je tuženik tražio uz objašnjenje da mu taj novac treba da nekoga potplati da tužitelj uopće dobije projekt, a suvišno je govoriti o kakvom je besramnom postupku tuženika, od kojeg se nije ogradio, z.z. tužitelja opušteno ispričao sudu ne očekujući bilo kakve posljedice. Stoga je sud zaključio da je sasvim moguća situacija da je z.z. tužitelja uplatu tuženiku prikazao kao zajam, a u svrhu izbjegavanja plaćanja poreza i prireza, i to još (i čak) moguće i u dogovoru s tuženikom. Pogoršanje njihovih odnosa odgovorilo bi na pitanje koji je razlog ustrajanja u tvrdnji da se stvarno radilo o pozajmici.

Ni tuženik nije vidio ništa sporno u tome da je ''počeo pomagati tužitelju'' u vrijeme kad je bio zaposlen (očito za stalno) u HEP-u, dakle dok je imao stalni radni odnos, i očito bez bilo kakvih ugovora o djelu, a radilo se o periodu od gotovo dvije godine, kako je to kazao i sam tužitelj: od travnja 2014. g. do veljače 2016. g.

Iz iskaza z.z. tužitelja jasno proizlazi da se radilo o beskamatnoj pozajmici s nerealnim rokom vraćanja od 25 godina bez ikakvih sredstava osiguranja, pa već iz tih okolnosti proizlazi da se radilo o prividnom ugovoru, odnosno da stranke nisu imale namjeru sklapanja ugovora o zajmu. Dodatan je argument da je tužitelj, nakon isplate u kolovozu 2017. g. i navodne obveze vraćanja zajma na mjesečnoj bazi uplatama od 1.000,00 EUR, te nakon samo dvije uplate odnosno ustezanja od plaće tuženika, nije sve do prosinca 2021. g., odnosno pune četiri godine, ustao tužbom. Razlog koji je naveo z.z. tužitelja: da se čekalo da tuženik vrati pozajmljeni iznos nije ni logičan ni realan, jer je tuženik nije vraćao navodno dogovorene rate gotovo cijelo vrijeme kroz te četiri godine.

Prema odredbi čl. 285. st. 1. ZOO-a, prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama. Prema st. 2. ove odredbe ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi (prikriveni) ugovor vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost.

Budući da je ugovor o bonusu neimenovani, neformalan ugovor, on je pravno valjan i bez pisane isprave. Stranke su imale mogućnost isplatu bonusa predvidjeti već i u Ugovoru o radu. Na tragu te mogućnosti je odredba čl. 5. st. 3. Ugovora o radu tuženika u kojoj je navedeno da: ako je od strane poslodavca odobrena dodatna naknada, radi se o dobrovoljnoj naknadi na koju nema zakonskog prava i koja se ne može opravdati čak i ako je isplaćena više puta.

Iskaz svjedoka BE, kojeg je sud ocijenio pristojnim i časnim čovjekom, o tome da mu je z.z. tužitelja objasnio da se radi o zajmu, sud je u cijelosti prihvatio jer to ne znači da je stvarno bila riječ o zajmu već što je stvarno z.z. tužitelja kazao svjedoku. Svjedok je potvrdio da se u slučaju isplate bonusa kod tužitelja uvijek zaključivao ugovor o isplati takvih naknada te da je z.z.-u tužitelja u više navrata govorio da bi trebalo zaključiti Ugovor o zajmu jer je takva bila praksa za druge radnike i za daleko manje iznose. Svjedok je kazao i da mu ta isplata, a da se radilo o zajmu, nije bila logična jer bi uplatama od po 1.000,00 EUR mjesečno tužitelj vratio zajam tek nakon 25 godina. Iz iskaza ovog svjedoka sud je zaključio da je tužitelj imao praksu isplate bonusa i pozajmljivanja daleko manjih iznosa novca radnicima te da je u oba slučaja uvijek bio zaključivan i pisani ugovor.

S obzirom da je teret dokaza na tužitelju kao poslodavcu, sud je zaključio da tužitelj nije dokazao da su stranke zaključile usmeni ugovor o zajmu jer, prije svega, nije zaključen pisani ugovor, rok povrata bio je neodređen čak i proizvoljan te je ovisio o procjeni z.z. tužitelja, a kako je to sudu naveo svjedok BE, i, k tome, nerealan, iznos je dan bez ugovaranja plaćanja bilo kakvih kamata i bez bilo kakvog sredstva osiguranja te je postojala praksa tužitelja svojim radnicima isplaćivati dodatne bonuse odnosno nagrade za uspješno obavljeni posao odnosno ostvarene rezultate, što su potvrdili i svjedok BE i svjedokinja ĆE.

Stoga je zaključak suda da nije bio zaključen usmeni ugovor o zajmu i da iznos od 300.000,00 EUR tuženiku na njegov račun nije isplaćen temeljem tog pravnog posla pa da tuženik nije u obvezi vratiti pozajmicu umanjenu za 2.000,00 EUR, odnosno iznos od 298.000,00 EUR s pripadajućim kamatama, što znači da je tužbeni zahtjev kojim je zatraženo vraćanje pozajmice trebalo odbiti kao neosnovan.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP) jer tužitelj nije uspio u sporu pa ga je trebalo obvezati na naknadu troškova kojima je bio izložen tuženik, sudjelujući u ovom sporu.

Tuženiku je trebalo priznati trošak sastava odgovora na tužbu i podneska od 24. veljače 2023. g. i zastupanja na ročištima od 24. rujna 2024. g. i 4. veljače i 21. svibnja 2024. g. po 2250 bodova (ukupno 11250 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 7. ožujka i 10. listopada 2023. g. po 50 bodova (ukupno 100 bodova), trošak sastava podneska od 10. ožujka 2026. g. od 100 bodova i trošak zastupanja na ročištu od 12. ožujka 2026. g. od 1125 bodova.

Ukupan broj bodova od 12575 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Iznos koji se dobije na opisani način (25.150,00 EUR) predstavlja iznos troška koji je tužitelj u obvezi naknaditi tuženiku i kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka iz izreke presude pod točkom II.

Tuženiku nije priznat trošak sastava podnesaka od 9. svibnja 2023. g. i 22. kolovoza 2025. g. jer je sud taj trošak ocijenio nepotrebnim (odredba čl. 155. st. 1. ZPP- a). Tuženiku nije priznat ni trošak sudske pristojbe odgovora na tužbu jer obveza plaćanja pristojbe za odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici, a prema odredbi čl. 4. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18 i 51/23).

U Splitu, 11. lipnja 2026. g.

S U D A C :

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).