REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj P-834/2026
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Bešliću, u pravnoj stvari tužiteljice ČI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 5. svibnja 2026. u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, 11. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 3204657984, sklopljenog između tužitelja i tuženika 14. lipnja 2005., sadržana u čl. 2. st.4. Ugovora o kreditu, a koja glasi:
“ Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.”
II. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 428,09 eura sa zateznim kamatama tekućim od 11. lipnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 14.4.2005. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 3204657984 (dalje: Ugovor), prema kojem je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 62.000,00 CHF. Odredbom čl. 2. st. 4. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade i troškova za usluge kreditora, bez da joj je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu, pa makar oni bili i točno u postotnom dijelu navedeni. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže da sud presudom utvrdi ništetnost predmetne ugovorne odredbe i da naloži tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.
2. U odgovoru na tužbu tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačila tužiteljica u tužbi. Smatra da tužiteljica nema osnovnu zakonsku pretpostavku za vođenje ove parnice u pogledu postavljenog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. predmetnog Ugovora. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže naslovnom sudu da zbog nedostatka pravnog interesa, odbaci tužbu u pogledu istaknutog tužbenog zahtjeva budući da nisu ispunjenje procesne pretpostavke propisane čl. 187. st. 2. ZPP-a, odnosno budući da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje, a podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužiteljice te naloži tužiteljici da naknadi tuženiku parnične troškove. Tuženik u cijelosti osporava osnovu tužbenog zahtjeva, te navode tužiteljice da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Navodi kako tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristi isključivo za potrošačke svrhe. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. S obzirom na sve navedeno, očito je da su navodi tužiteljice o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom obrade kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Tuženik također ističe da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev te da se tužiteljici naloži naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak.
3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u Ugovor (list 4-8 spisa) te je izveo dokaz saslušanjem tužiteljice (list 97 spisa).
4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22., 155/23 i 146/25 dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
5. Među strankama nije sporno da su 14.4.2005. sklopile Ugovor i da je čl. 2. st. 4. Ugovora tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje svih naknada i troškova u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora te da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 413,54 EUR.
6. Među strankama je sporno je li predmetna odredba ugovora ništetna te ima li tužiteljica status potrošača.
7.1. Iz sadržaja odredbe čl. 2. st. 4. Ugovora proizlazi da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.
7.2. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je pročitala predmetni ugovor o kreditu prije nego ga je potpisala i da je pitala djelatnika tuženika na što se odnosi odredba o plaćanju naknade za obradu kredita te da li je nužno da ta odredba bude dio ugovora. Navodi da joj ta odredba Ugovora nije bila jasna, a djelatnik tuženika nije joj pojasnio što ta odredba predstavlja niti kakvi troškovi tuženika se njenim plaćanjem podmiruju, već joj je samo rečeno da je ona inkorporirana u sam Ugovor te da o njoj nije moguće pregovarati, tj. da kredit neće moći dobiti ako ne pristane na navedenu odredbu. Kredit je podignula radi rekonstrukcije kuće koja nikada nije iznajmljivana.
7.3. Slijedom navedenog, iz sadržaja Ugovora i iskaza tužiteljice proizlazi da je riječ o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama od strane tuženika kao kreditora na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati.
8. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredbom st. 2. istoga članka da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 87. st. 1.
ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna.
9.1. Na temelju provedenih dokaza ovaj sud je utvrdio da tužiteljici nije pružena prilika pregovarati o uvjetima Ugovora, a sve da joj je i pružena, ne bi mogla postići da se bilo što u Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ako su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ako prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom. Tuženik, suprotno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP, nije dokazao da se o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, iako je to bio dužan prema pravilima o teretu dokazivanja iz čl. 219. st. 1. ZPP. Također, sud je na temelju iskaza tužiteljice utvrdio da ista ima položaj potrošača, dok je na tuženiku bio teret dokazivanja suprotnog (tako i Vrhovni sud RH u odluci posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.).
9.2. Plaćanje troškova obrade kredita bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto se odnosi i na ostale naknade koje se utvrđuju prema Odluci banke, jer tužiteljica o tome nije imala mogućnost niti pregovarati, a ni po čemu joj iz takve odredbe nije moglo biti poznato koliko će iznositi naknada koju će biti dužna platiti. Tuženik nije niti pokušao dokazati da je tužiteljica bila informirana o svrsi sporne naknade te na tu okolnost nije niti predložio saslušanje djelatnika banke koji je osobno sudjelovalo prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom. S obzirom na zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu predmetnom odredbom Ugovora prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.
9.3. U odnosu na prigovor tuženika da je predmetna odredba Ugovora bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, valja reći da i čl. 84. ZZP propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano je da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Međutim, ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego ako su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Sud je analizirajući odredbu čl. 2. st. 4. predmetnog Ugovora, kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva, utvrdio da navedena ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, pa se stoga na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa stoga podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u „ukupne troškove kredita za potrošače“.
9.4. Sud nalazi da općenita formulacija glede naknade iz sporne odredbe čl. 2. st. 4. Ugovora nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužiteljica, kao potrošač, dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, s obzirom na to da na temelju takve formulacije tužiteljica nije mogla ocijeniti zašto, kako i temeljem čega je dužna platiti naknadu. Na tom tragu je i odluka Vrhovnog suda RH posl. br. Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024.
10. Slijedom navedenog, s obzirom na to da se o odredbi čl. 2. st. 4. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj niti je mogla ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP, pa je ista utvrđena ništetnom te je odlučeno kao u toč. I. izreke presude.
11. U odnosu na prigovor nedostatka pravnog interesa s obzirom na to da tužiteljica traži utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora, a da u ovom postupku ne potražuje isplatu, tj. nije postavila kondemnatorni tužbeni zahtjev, valja reći da isti nije osnovan. Suprotno navodima tuženika, tužiteljica ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi, s obzirom da je odredbom čl. 327. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO) propisano da pravo na isticanje ništavosti ima svaka zainteresirana osoba (tako i VSRH u odluci Rev- 1051/22), na što nije od utjecaja potražuje li tužiteljica pritom isplatu s navedene osnove.
12.1. Odluka o parničnom trošku donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP u skladu s vrijednosti predmeta spora (413,54 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje Tarifa). Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora iz tužbe (1.327,22 EUR), pa je sud rješenjem na pripremnom ročištu (jer suviše visoko naznačena vrijednost predmeta spora postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka) odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 413,54 EUR. Sud je vrijednost predmeta spora odredio prema vrijednosti naplaćene naknade čiji iznos među strankama nije bio sporan. Naime, deklaratorni zahtjev kojim se traži utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora predstavlja prethodno pitanje za odluku o osnovanosti zahtjeva za isplatu te služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu, odnosno za isplatu, jer je isplata navedene naknade jedino što je tužitelju realno bitno, a ne to radi li se o ništetnoj odredbi. Stoga se u takvom slučaju vrijednost predmeta spora treba računati samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu (tako i VSRH u odlukama posl.br. Revr-774/05 od 13.12.2005. i Revr-475/08 od 27.10.2008.).
12.2.Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50 bodova (Tbr. 7.1. Tarife), sastav podneska od 24. ožujka 2026. u iznosu od 50 bodova (Tbr. 8.1. Tarife) i trošak pristupa na ročište 5. svibnja 2026. u iznosu od 50 bodova (Tbr. 9.1. Tarife), što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 eura te uvećano za 25% na ime PDV iznosi 375,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR. Slijedom navedenog, tužiteljici je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 428,09 EUR sa zateznim kamatama od donošenja odluke do isplate na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po visini stope određene čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je to odlučeno u točki II. izreke.
12.3. Tužiteljici nije priznat parnični trošak u preostalom dijelu s obzirom na to da je parnični trošak dosuđen u skladu s vrijednosti predmeta spora od 413,54 EUR.
U Zagrebu 11. lipnja 2026.
Sudac:
Ivan Bešlić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.
DNA:
1. tužitelju po pun.
2. tuženiku po pun.
