Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB:77561654785

Poslovni broj: P-501/2025-13

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Hrvoju Smital kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice PJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Hani Lukić Hob, odvjetnici iz Vinkovaca, B. Jelačića 12, protiv Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao tuženika zastupana po punomoćniku GJ, odvjetniku iz [adresa] , radi utvrđenja ništetnosti odredbi i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 30. travnja 2026. godine, u nazočnosti tužiteljice PJ uz punomoćnika Hanu Lukić Hob, odvjetnicu iz Vinkovaca i u odsutnosti uredno pozvanog i ispričanog tuženika, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 11. lipnja 2026. godine.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl.7. točke 1. Ugovora o kreditu br. 31/2006 – 71032496 od 06. ožujka 2006. - zaključenog između tužiteljice i prednika tuženika pod nazivom TROŠKOVI i koja glasi: „ Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, u iznosu 1,0 % (slovima: jedan posto), jednokratno unaprijed na iznos kredita „.

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici PJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] ), isplati iznos od 2.787,18 eur (dvijetisućesedamstotinaosamdeset- sedameuraiosamnaestcenti), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. ožujka 2006. do isplate, po kamatnoj stopi od 15% godišnje za period od dospijeća do 31. srpnja 2008. god., zatim od 01. kolovoza 2008.god. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a važeće posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.god. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01. siječnja 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.312,92 eur (tisućutristotinedvanesteuraidevedesetdvacenta) sa zateznim kamatama tekućim od 11. lipnja 2026. do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika za isplatom troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj navodi kako je sa pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek, dana 6. ožujka 2006. sklopila Ugovor o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu, broj 31/2006–71032496 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišne knjige, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 2.100.000,00 kuna sa rokom otplate od 7 godina. Navedeni ugovor o kreditu je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, a radi se o standardno formuliranom ugovoru pripremljenom od strane tuženika kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ica ni na koji način nije bila u mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Nadalje, prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03 – dalje ZZP 96/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.1. Tuženik je nadalje u navedeni ugovor ugradio odredbu (članak 7. točka 1.) kojom je određena naknada za obavljanje bankarskih usluga u iznosu od 1,00 % od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno, unaprijed.

2. Iz navedene odredbe Ugovora o kreditu nije vidljivo na što se navedena naknada odnosi, od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu (postotku od iznosa kredita). Očito je da se radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica mogla utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe. Takav način određivanja naknade potpuno je netransparentan za tužiteljicu kao potrošača, što je prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je stoga takva ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, te je posljedično ništetna. Jednako tako, tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužiteljicu kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

3. Temeljem nepoštene/ništetne odredbe Ugovora o kreditu (članak 7. točka 1.) o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, tuženik je odmah na dan plasiranja kredita, 16. ožujka 2006. naplatio od tužiteljice naknadu od 1,00 % od iznosa kredita u iznosu od tada 21.000,00 kuna (2.787,18 eur), što je vidljivo iz potvrde tuženika od 9. rujna 2025.

4. Tužiteljica upire na odredbu čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 63/08 i 134/08, 78/15, 29/18, 114/22 i 156/22 – dalje Zakon o obveznim odnosima), kojom je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe.

4.1. Nadalje, sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. a u svezi odredbe članka 1115. Zakona o obveznim odnosima kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok odredba stavka trećeg istog članka Zakona određuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, s time da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužitelj ici i zakonske zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja (čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima).

4.2. Gore opisanim jednostranim i protupravnim postupanjem tužitelj potražuje od tuženika isplatu onog što je primio odnosno naplatio od tužitelj ice na osnovu ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i to sa z.z. kamatama od dana plaćanja naknade do isplate, tj. za iznos od 2.787,18 eur od 16. ožujka 2006. do isplate. Nepripadna imovinska korist je iznos od ukupno 2.787,18 eura, sa z.z. kamatama kako je to prethodno navedeno. Identično ovim navodima tužiteljice proizlazi i iz presude Vrhovnog suda RH broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.

5. Slijedom iznesenog predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnima odredbe članak 7. točka 1., Ugovora o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu, broj 31/2006–71032496 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišne knjige od 6. ožujka 2006. te obvezati tuženika na isplatu iznosa naknade za obradu kredita, uz naknadu troškova postupka.

6. Tuženik u odgovoru na tužbu prije svega ističe prigovor previsoko naznačene vrijednosti predmeta spora u iznosu od 3.500,00 eura u odnosu na stvarni imovinski interes tužiteljice u označen iznos u tužbi jer se zahtjev tužbe odnosi na povrat iznosa od ukupno 2.787,18 eura, jer naime, deklaratorni dio tužbenog zahtjeva služi kao pravna osnova za kondemnatorni zahtjev, pa predlaže da sud odredi vrijednost predmeta spora u iznosu od 2.787,18 eura.

6.1. Nadalje, tuženik ističe da se tužiteljicu ne može smatrati potrošačem jer je sporni ugovor o kreditu sklopila kao vlasnica Ugostiteljsko-građevinskog obrta " [obrt] " pa se sukladno odredbama Zakona o trgovačkim društvima i drugim propisima ima smatrati trgovcem te je u pravnom prometu dužan postupati s povećanom pažnjom dobrog gospodarstvenika. Slijedom navedenog, tužiteljica se ne može smatrati potrošačem, s obzirom da se predmetni kredit koristio radi zatvaranja obveza koje je imalo trgovačko društvo Lombarović d.o.o. Otok, te zatvaranja postojećih obveza PJ, kao vlasnice ugostiteljskog obrta " [obrt] " prema trgovačkom društvu " Prvi Faktor " d.o.o. Zagreb, kao što je uostalom i vidljivo iz ugovora o kreditu. Upire na sudsku praksu i to na prije svega presudu Županijskog suda u Zadru, broj Gž - 1202/2022 od 13. srpnja 2023. i na presudu Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž - 1840/2021 od 14. srpnja 2021. u kojima se u bitnom utvrđuje da je za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan kriterij svrhe za koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivni kriterij).

6.2. Tuženik nadalje u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita (naknada za obavljanje bankarskih usluga) imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom jer je ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, te ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 81. ZZP/03. Nadalje, način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju sve učinke sklapanja ugovora i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u visini od 1 %, gdje tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu, tim više što tuženik smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti, a napominje da isti stav zauzima i Županijski sud u Splitu u odluci, broj Gž-230/2023 od 9. veljače 2023.

6.3. Također, tuženik ukazuje da je nesporno da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru, ali nije točno da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama, jer je tužitelj prilikom sklapanja ugovora ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu osporavana odredba ugovora. Stav tužiteljice da je došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana nije utemeljen na zakonu niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Naime, ugovorom je odobren i isplaćen iznos od 2.100.000,00 kuna, a sporna naknada je naplaćena u iznosu od 1 % i iz navedenog je razvidno kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu. Osim toga, Sud Europske unije je u svojoj praksi zauzeo jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita i tu se tuženik poziva na predmet C-565/21, Ciaxabank SA protiv X.

6.4. I u konačnici, a vezano za tužbeni zahtjev tužiteljice kojim potražuje zakonske zatezne kamate na iznos naplaćene naknade od dana plaćanja, tuženik ističe da sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima zatezne kamate se vraćaju od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj ica nije dokazala da je tuženik nepošteni stjecatelj, postavljeni zahtjev za plaćanje zatezne kamate kako je to postavljeno u tužbi i tužbenom zahtjevu tuženik smatra neosnovanim.

6.5. Valja istaknuti da tuženik ističe i prigovor zastare u odnosu na ništetnost u kojem se primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja i tu posebno ukazuje na odluku Europskog suda C -561/21 u kojoj se u bitnom ukazuje na to da nije moguće zanemariti institut zastare u situaciji kada je od sklapanja ugovora o kreditu i odredbi koja je predmet ovog spora prošlo više od 19 godina.

7. Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti i obveže tužiteljicu da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

8. Tužiteljica se svojim podneskom od 24. studenog 2025. u odnosu u odgovor na tužbu tuženika protivi svim navodima iz odgovora na tužbu smatrajući ih u cijelosti neosnovanima, te se poziva na sudsku praksu, prije svega Vrhovnog suda Republike Hrvatske i utvrđenja iz odluka broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., broj Rev- 1051/2023 od 3. travnja 2024. i Revd-1601/2024 od 30. travnja 2024.

8.1. U odnosu na vrijednost predmeta spora ukazuje da se glavni zahtjev u predmetnoj tužbi odnosi na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ugovora o kreditu, kao i na isplatu, a predloženi dokazi se izvode kako u pogledu deklaratornog tako i u pogledu zahtjeva za isplatu, uzimajući u obzir članak 35. a u svezi članka 37. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

8.2. U odnosu na stav tuženika da tužiteljica nije potrošač poziva se na sudsku praksu vezano za predmete vlasnika obrta i pravne osobe i to posebno na presudu VTSRH broj Pž-6691/19 od 28. travnja 2021., gdje je sud primijenio građansko pravo iz Zakona o obveznim odnosima kao i u presudu Općinskog suda u Čakovcu broj P- 119/2021 od 9. studenog 2022., gdje se radi o ništetnim ugovornim odredbama i pravu tužitelja na isplatu. Uzimajući u obzir navedeno činjenica je da su u bankama i leasing kućama jednostrano sačinili nepoštene i ništetne odredbe ugovora i da su stekli znatnu nepripadnu korist te da tužiteljica kao oštećena osoba ima pravni interes i zakonsko uporište na svoje potraživanje.

8.3. U odnosu na tuženikov prigovor zastare tužitelj ica ukazuje na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane

30. siječnja 2020. i odluku Su-IV-47/2020-2.

9. Na pripremnom ročištu održanom kod ovoga suda 19. ožujka 2026. koje je održano u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, koji je u svom podnesku od 17. ožujka 2026. istaknuo da ostaje kod odgovora na tužbu, te svih iznesenih prigovora, osobito kod prigovora na vrijednost predmeta spora i prigovora na status potrošača tužitelja, dok je tužiteljica ostala kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti i svih dokaznih prijedloga.

10. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid i čitanje u preslik ugovora o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu, broj 31/2006–71032496 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišne knjige od 6. ožujka 2006. zaključen s prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek, sa lista 4 do 11 spisa, u presliku ovjere javnog bilježnika Mirodara Kovača, OU-313/2006 od 10. ožujka 2026., sa lista 12 spisa, u presliku zamolbe za dostavom podataka od 1. rujna 2025., sa lista 13 spisa, odgovor tuženika od 9. rujna 2025., sa lista 14 do 15 spisa, uvid u Izvadak iz obrtnog registra od 29. listopada 2025., sa lista 28 spisa, uvid u pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., uvid u presude Vrhovnog suda RH i to broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. Rev-1051/2023 od 03. travnja 2024., Revd-1601/2024 od 30. travnja 2024., Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024., kao i Rev-1056/2024-2 od 30. listopada 2024., Rev-295/2024 od 19. veljače 2025., uvid u presudu Općinskog suda u Čakovcu, P-119/2021 od 9. studenog 2022., presudu i rješenje Županijskog suda u Zagrebu, Gž-4673/2022 od 14. studenog 2023., u rješenje Vrhovnog suda RH, Revd-2045/2024-2 od 27. kolovoza 2024., uvid u presliku kreditnog prijedloga sa prilogom od 17. veljače 2006., sa lista 135 do 142 spisa, te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke.

10.1. Kako tuženik u svom podnesku od 17. ožujka 2026. nije sporio visinu tužbenog zahtjeva i datum isplate sporne naknade za obradu kredita to sud nije niti provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

11. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22,155/23 i 146/25 – dalje Zakon o parničnom postupku) sud je utvrdio da su tužba i tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovani.

12. Tužiteljica saslušana kao stranka u postupku iskazala je da je to bio kredit za zatvaranje duga jer je u to vrijeme imala obrt a obnavljali su staru školu za hotel i restoran u [adresa], muž se zadužio i u jednom trenutku su dobili ovrhu na kuću u kojoj žive i da bi podmirili taj dug podigla je kredit na iznos od 2.100.000,00 kuna kod Slavonske banke. Kredit je u cijelosti otplaćen. Kredit su podigli baš kod Slavonske banke jer su i ranije s njima surađivali i bili su s njima zadovoljni. Muž je dogovarao kredit i kada je sve bilo dogovoreno otišli su u banku gdje ih je dočekao već gotov obrazac ugovora o kreditu koji joj je dan da ga pročita i potpiše. U tom trenutku je bila sretna što je dobila kredit i ugovor je samo letimično pročitala. Nije uočila odredbu o ulaznoj naknadi, uopće o tome nije bilo pregovora. Pitala je mora li što platiti, rečeno joj je da ne treba ništa, pa pretpostavlja da je iznos jednokratne naknade za obradu kredita već ustegnut od iznosa kredita odnosno banka je zadržala tih 1 % od iznosa kredita. Išla je kod javnog bilježnika radi solemnizacije ugovora, nitko joj ništa nije objasnio, samo su se potpisali i ništa drugo. Nije uočila odredbu članka 7. ugovora o kreditu kojom se obračunavaju troškovi obrade kredita jer je bila jako sretna što su dobili kredit, da neće morati izaći iz kuće i ugovor je samo letimično pročitala. U odnosu na samu naknadu za obradu kredita ne može više ništa reći niti se preciznije očitovati. Točno je da je predmetnim kreditom podmirila financijske obveze obrta i tvrtke Lombarović d.o.o. ali je osnovna svrha bila spašavanje situacije u kojoj bi u protivnom morali napustiti kuću i kuća bi bila u vlasništvu banke da nisu podignuli taj kredit. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila je na porodiljnom dopustu sa četvrtim djetetom. Prije poroda je radila kao konobar. Ovo joj je bio prvi ugovor o kreditu koji je potpisala. Nikada ne bi dignula taj kredit da nije bilo u pitanju spašavanje kuće u kojoj žive, ali je morala jer su u toj kući živjeli muž, ona, četvero malodobne djece i svekrva. Nema nikakva znanja iz ekonomije niti je te struke. O pojedinim stavkama ugovora nije mogla pregovarati, bilo je uzmi ili ostavi, nitko joj nije tumačio odredbe ugovora.

13. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao stranke budući je ista iskazivala životno, logično i uvjerljivo o onim činjenicama kojih se sjeća i o svojem viđenju same stvari, tim više što iskaz tužiteljice nije doveden u pitanje niti mu je tuženik prigovarao.

14. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje po parničnim strankama pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima te odredbama zakona.

15. Sud je utvrdio da je između stranaka nesporno da je tužitelj ica kao korisnik kredita sa prednikom tuženika kao davateljem kredita zaključila ugovor o kreditu 6. ožujka 2006. na iznos od 2.100.000,00 kuna sa rokom otplate od 7 godina, te nije sporna niti visina potraživanja, a ugovor je u cijelosti otplaćen.

16. Između stranaka je sporno pitanje zastare potraživanja tužiteljice, pitanje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, sporna je osnova tužbenog zahtjeva te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i ima li tužiteljica svojstvo potrošača ili nema u ovoj konkretnoj stvari, sporno je i pitanje visine vrijednosti predmeta spora.

17. Sud ocjenjuje da je pravilan stav tužiteljice u odnosu da je vrijednost predmeta spora tužiteljica odredila prema zbroju vrijednosti oba zahtjeva, sukladno članku 37. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, koji propisuje da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva (tako i odluka Županijskog suda u Splitu, broj Gž 2796/24 od 19. ožujka 2025. i Županijski sud u Rijeci, broj Gž 768/24 od 10. travnja 2025.), što je sud i potvrdio raspravnim rješenjem od 19. ožujka 2026. pozivom na članak 37. stavak 1. Zakona o parničnom postupku.

18. U odnosu na prigovor tuženika da tužiteljica nije potrošač jer da je sklopila predmetni ugovor o kreditu od 6. ožujka 2026. sa prednikom tuženika a radi zatvaranja obveza prema trgovačkim društvima tada u svom vlasništvu, valja istaknuti da se u ovoj pravnoj stvari čini opravdanim pozvati na osnovna načela obveznog prava.

18.1. Naime, odredbom članka 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva.

18.2. Nadalje, člankom 3. citiranog zakona propisano je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, što u ovom konkretnom predmetu svakako nije bio slučaj jer je tuženik u ovom odnosu daleko jača ugovorna strana koja je sukladno uobičajenog bankarskog poslovanja i postupanja u potpunosti diktirala tužiteljici uvjete ugovora koje je tužena banka sama odredila i sastavila (prednik tuženika) uključujući i odredbi koja se ovdje osporava za obradu kredita odnosno za obavljanje bankarskih usluga na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla imati, niti je imala ikakav utjecaj.

18.3. Valja istaknuti članak 4. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, da je člankom 5. istoga zakona određeno da su sudionici obveznih odnosa dužni surađivati radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanja prava u tim odnosima, pa je bit načela savjesnosti i poštenja usmjerena protiv formalističke primjene prava a osobito protiv sprečavanja zlouporabe subjektivnog prava kada dužnik ne ispunjava svoju obvezu odnosno ovlaštenik ne koristi svoje pravo sukladno njegovoj svrsi i ovo načelo upućuje na prije svega etičko odnosno moralno ponašanje obveznika određenog poslovnog odnosa. Pri tome se pri ocjenjivanju postojanja odnosno ne postojanja savjesnosti i poštenja polazi ne samo od krutih pojedinih normi u strogom smislu već i od moralnih kriterija kojima se ispravlja krutost pojedinih zakonskih propisa i omogućuje etičnost obveznog prava. Savjesnost i poštenje jesu pravni standard ali se on mora prilagoditi konkretnim okolnostima s ciljem utvrđenja o tome kako bi se u konkretnoj situaciji ponašao prosječan čovjek odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik. Dužnost je sudova osigurati uravnoteženost u odnosima i jednaku mogućnost pravne zaštite svima glede postupanja kojima se na bilo koji način vrijeđa pravo ili se ono koristi jednostrano i subjektivno. Naime, sloboda uređivanja obveznih odnosa iz ranije citiranog članka 2. Zakona o obveznim odnosima ne znači apsolutnu slobodu u korist jedne strane u odnosu, u ovom slučaju jače strane odnosno tuženika, dok suprotno postupanje predstavlja zloupotrebu prava sukladno članku 6. Zakona o obveznim odnosima.

18.4. Ovo tim više jer je svatko dužan uzdržati se od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta sukladno članku 8. Zakona o obveznim odnosima a u ovom konkretnom slučaju je riječ o tuženikovom korištenju prava koje je protivno svrsi samoga prava jer je bio svakako jača, dominantna strana u ugovornom odnosu između tužiteljice i tuženika. Dakle, svaki sudionik obveznog odnosa dužan je savjesno izvršavati prava i obveze iz ugovora s ciljem njegova ispunjenja. Uvjetovanje plaćanja ovakve naknade korisniku kredita radi zaključenja kredita (tužiteljica je bila u situaciji " uzmi ili ostavi " jer je bila u iznimno teškim okolnostima kada joj je prijetila deložacija iz kuće u kojoj je stanovala sa svojom obitelji) zaista se može ocijeniti kao nedopušteno zadiranje u materijalni položaj tužiteljice i neopravdano joj nanošenje štete. Ovakvo postupanje sud ocjenjuje protivno načelima obveznog prava i svrsi prava.

18.5. Tuženikovi navodi iz odgovora na tužbu da je pri sastavljanju odredbe ugovora koji se odnosi na naknadu za obavljanje bankarskih usluga a prema Odluci tužene banke o visini navedene naknade da je istima pristupio odgovorno, informirano, dobrovoljno i slobodno i da je tako tužiteljica i potpisala ugovor pa i u vezi navedene naknade su blago rečeno neprimjereni.

19. Nadalje, odredbom članka 296. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da su ništetne odredbe uvjeta ugovora koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe, čak i ako su opći uvjeti koje sadrže odobreni od strane nadležnog tijela. Imajući u vidu sadržaj ove citirane odredbe a u svezi s odredbom članka 7. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima i opisanim okolnostima u ovom konkretnom predmetu ovaj sud je stava da je ugovorna odredba članka 7. točke 1. ugovora o kreditu od 6. ožujka 2006. ništetna u dijelu u kojem je propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga u iznosu 1,0 % jednokratno unaprijed za iznos kredita (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj 32 Pž- 4506/2019-4 od 17. svibnja 2021. i u odluci broj Pž-6691/19 od 28. travnja 2021.).

20. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14. i 110/ 15 – dalje ZZP/07).) koji je bio na snazi za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

20.1. Prema odredbi članka 96. stavak 2. ZZP/07, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

20.2. Odredbom stavka 4. istoga članaka je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

20.3. Sukladno članku 102. stavak 1. i 2. ZZP/07, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

21. Analizirajući spornu odredbu članka 7. točka 1. Ugovora o kreditu uz uvjete koje odredi Kreditor, sud je u ovom slučaju primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 – dalje ZZP/07) jer je isti bio na snazi u vrijeme kada je tužiteljica zaključila ugovor o kreditu sa tuženikom odnosno 6. ožujka 2006.

21.1. Prema odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca. Ističe se da takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba članka 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) koji je kao takav usklađen sa Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva).

21.2. Prema članku 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor po tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

22. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da su odredba o naknadi za obradu kredita (naknada za obavljanje bankarskih usluga) uz uvjete koje odredi kreditor sadržane u dijelu pod odredbom članka 7. točke 1. Ugovora o kreditu ništetne.

22.1. Po stavu suda navedena odredba ne prolazi test poštenja s obzirom da je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu odnosno na tužiteljicu koja u cijelosti ovisi o volji tuženika, jer na odluku banke tuženika tužitelj ica apsolutno nije imala mogućnosti utjecaja.

23. Kako iz stanja spisa proizlazi da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornom dijelu ugovorne odredbe iz članka 7. točke 1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, nedvojbeno je utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj ica kao korisnik kredita nije mogla utjecati ni na koji način na sadržaj navedenih odredbi, pa su stoga po shvaćanju ovoga suda sporne ugovorne odredbe zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredbe ništetne u smislu članka 102. stavka 1. i 2. ZZP/07.

24. Imajući u vidu citirane zakonske odredbe i iste dovodeći u vezu sa iskazom tužitelja, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

25. Uvidom u odgovor na zahtjev od 9. rujna 2025. proizlazi da je tužiteljica prilikom ugovaranja kredita zbog ništetnosti odredbe o naknadi obrade kredita plati la iznos od 21.000,00 kuna, odnosno sada 2.787,18 eura i to 16. ožujka 2006., a koji iznos tuženik niti ne osporava, to je sud obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa kako je to odlučeno u izreci ove presude.

25.1. Tuženik je po osnovi odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima obvezan vratiti tužiteljici navedeni novčani iznos i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, s tim da je kamata određena sukladno odredbi članka 29. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

26. Prigovor zastare novčanog potraživanja, a kojeg je istaknuo tuženik nije osnovan i u ovom slučaju nema zastare na isplatu bez obzira što je ugovor zaključen 6. ožujka 2006. iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda RH i to pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući je tužiteljica ovom tužbom tražila i utvrđenje ništetnosti odredbe zbog koje traži isplatu, zastara će početi teći tek pravomoćnošću dijela presude koji utvrđuje ništetnost odredbe. Ukazuje se da je takav stav osim Vrhovnog suda RH zauzela i brojna sudska praksa nakon tog mišljenja

( tako i Županijski sud u Zagrebu u svojoj odluci posl. broj: Gž-2406/18 ).

27. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

28. Tužiteljica je potraživala trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.312,92 eur, uvećano za zatezne kamate od presuđenja do isplate, koji joj je sud u cijelosti priznao kao nužan i opravdan, a sastoji se od troška zahtjeva za dostavu dokumentacije od 1. rujna 2025. u iznosu od 100,00 eura po Tbr. 32/1, sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 7/1, sastava dva obrazložena podneska i to podneska od 18. veljače 2026. i od 20. travnja 2026., svaki u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 8/1, za pristup na dva raspravna ročišta i to od 19. ožujka 2026. i od 30. travnja 2026., svako po 200,00 eura po Tbr. 9/1, te pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 50,00 eura, što sveukupno iznosi 1.150,00 eura, sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23). Nadalje, sud je tužitelju priznao i troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 81,46 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 81,46 eura, što sveukupno iznosi 1.312,92 eura.

26. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška postupka budući u istom nije uspio, a sve kako je navedeno u točci IV. izreke ove presude.

Vinkovci, 11. lipnja 2026. godine.

Sudac

Hrvoje Smital

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Hana Lukić Hob, Vinkovci

2. Odvjetnik Hrvoje Matić, Zagreb, na broj: HAAB-187/25