REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U BJELOVARU
STALNA SLUŽBA U GRUBIŠNOM POLJU
Grubišno Polje, Kolodvorska 2
Poslovni broj: P-919/2025-12.
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju, po sucu toga suda Milki Katić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I-tužitelja KC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i II-tužiteljice EC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], oboje zastupani po punomoćnici Ani Galoši Comisso, odvjetnici iz Zagreba, Palmotićeva ulica 35, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 28. travnja 2026. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, temeljem članka 335. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 11. lipnja 2026. godine,
p r e s u d i o j e
I Proglašava se nedopuštenom ovrha pod poslovnim brojem Ovr- 1931/2025 (prethodni broj Ovr-3294/24) Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima, te se odbija prijedlog za ovrhu na novčanim sredstvima ovršenika a ovdje tužitelja, temeljem ovršne isprave - Ugovora o kreditu broj:5140030242 69800005655/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 17.06.2005., solemniziranoga po javnom bilježniku Ivi Luketić iz Grubišnog Polja pod poslovnim brojem OU-54/05-1 od 23. lipnja 2005 godine, podnesen po ovrhovoditelju a ovdje tuženiku dana 13. prosinca 2024. godine, kao neosnovan.
II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb da tužiteljima KC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i EC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.973,23€, zajedno sa pripadajućim kamatama, koje teku od dana donošenja rješenja pa do isplate, sve u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelji su podnijeli tužbu ovome sudu protiv tuženika radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.
U tužbi navode da su upućeni pokrenuti parnicu radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe, koji postupak je pokrenut povodom prijedloga ovrhovoditelja od 13. prosinca 2024. temeljem kojeg je ovaj sud donio 27. prosinca 2024. pod poslovnim brojem Ovr-3294/2024-2 rješenje o ovrsi na novčanim sredstvima ovršenika/ovdje tužitelja, i to temeljem ovršne isprave - Ugovora o kreditu broj:5140030242 69800005655/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 17.06.2005., solemniziranoga po javnom bilježniku Ivi Luketić iz Grubišnog Polja pod poslovnim brojem OU-54/05-1 od 23.06.2005 , zbog postojanja razloga propisanog odredbom članka 50. stavka 1. točke
7. i 10. Ovršnog zakona
Prvenstveno, tužitelji ističu prigovor nedostatka aktivne legitimacije ovrhovoditelja ADDIKO BANK d.d. za provedbu ovrhe protiv I i II ovršenika. Dana 13. prosinca 2024.g. potraživanje iz ugovora o kreditu je Ugovorom o kupoprodaji tražbina sklopljenog između Addiko bank d.d. i Eos Matrix d.o.o. je prodano.
Slijedom navedenog kako tuženik Addiko bank d.d. nije imatelj nikakve tražbine po bilo kojoj osnovi, bilo prema I tužitelju, a niti prema II tuženiku, ostvaren je žalbeni razlog iz članka 50. stavak 1. točka 7. Ovršnog zakona, to tužitelji predlažu momentalnu obustavu ovrhe, te hitnu dostavu naloga FINI da obustavi provedbu rješenja o ovrsi broj gornji od 27.12.2024.g.
Nadalje, tužitelji osporavaju osnov i visinu potraživanje tuženika kao i valjanost ovršne isprave.
U predmetnom ugovornom odnosu ovršenik je u svojstvu dužnika są prednikom ovrhovoditelja sklopio potrošački ugovor o kreditu, pri čemu ovršeniku nisu obrazložene odredbe spornog ugovora o kreditu niti mu je itko od strane ovrhovoditelja tumačio odredbe ugovora kao niti njegova prava i obveze.
Sklapanjem ugovora o kreditu u švicarskim francima tuženik je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br.79/07, 125/07, 79/09 i 89/09; dalje u tekstu ZZP 07) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima čl.322., povrijedio prava potrošača, korisnika kredita kao i sudužnika po kreditu zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, ugovarajući valutnu klauzulu u švicarskim francima bez upozorenja ovršenika kao potrošača na učestalost promjene tečaja svjetskih valuta te brojnih faktora koji utječu na kretanje tečajeva, što ih čini teško predvidivim na rok duži od deset godina, prikazujući ovršeniku svoju ponudu kao najpovoljniju moguću, preporučujući sklapanje kredita u švicarskim francima radi niže kamatne stope, ali je pri tome prešutio rizik tečajnih razlika.
Tuženik, tužitelja nije obavijestio čak niti o riziku da HNB provodi politiku stabilnog tečaja samo u odnosu na euro, ali ne i prema drugim valutama. Ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču su nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer je ovrhovoditelj prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustio informirati ovršenika kao potrošača o četiri činjenice 1. o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu
2. o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro
3. o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone potpuno izvjestan
4. o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
Slijedom navedenog tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu sa korisnicima kredita, te ovršenikom kao sudužnikom postupao suprotno odredbama čl. 81.,82. ,90 tada važećeg ZZP 03 a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP 07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama čl.322. Zakona o obveznim odnosima, jer nije tužitelju transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih potencijalni korisnik kredita može to vezano za obim njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
Ugovor koji sadrži nemoralne odredbe jest ništetan. Da su odredbe o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom kreditora i vezivanje glavnice uz valutu, za koju ne jamči HNB, nepoštene i nemoralne, vidljivo je iz nespornih i općepoznatih činjenica, da sav rizik promjene visine glavnice i kamata snosi korisnik kredita, kao i da u trenutku sklapanja ugovora korisnik kredita kao slabija ugovorna strana nikako nije znao, niti je mogao znati, koja je konačna cijena koju isti mora platiti za korištenje kredita, po isteku ugovornog odnosa. Kako je cijena glavni sastojak Ugovora o kreditu, koja u konačnici tužitelju kao slabijoj ugovornoj strani nije bila, niti je mogla biti poznata u trenutku sklapanja ugovora, taj ugovor je ništetan u cijelosti.
I tužitelj je pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-4504/2020 pokrenuo parnični postupak protiv tuženika, radi utvrđenja ništenosti ugovora o kreditu i aneksa istog, podredno pojedinih odredbi predmetnog ugovora, koji predstavlja ovršnu ispravu i temeljem kojeg je doneseno pobijano rješenje o ovrsi. Dana 11. ožujka 2022. na Vrhovnom sudu održan je sastanak predstavnika Građanskih odjela županijskih sudova radi razmatranja spornih pravnih pitanja koja se odnose na drugostupanjsko sudovanje. Jedno od spornih pitanja koje je razmatrano, odnosilo se na obvezu ovršnog suda da u postupku ovrhe na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu, po službenoj dužnosti provjeri nepoštenost ugovornih odredbi.
U vezi navedenog pitanja na sastanku je donesen slijedeći zaključak: „U ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuje i provodi na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu (rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, zadužnice, javnobilježnički akti ili solemnizirane privatne isprave i sl.) a koji proizlaze iz potrošačkih ugovora, ovršni sud je dužan po službenoj dužnosti preispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe.“
Slijedom navedenog obzirom da se u konkretnom slučaju radi o ovršnoj ispravi koja nije prošla kontrolu suda-o potrošačkom ugovoru o kreditu koji sadrži niz nepoštenih odredbi koje dovode do ništetnosti cijelog ugovora, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske naslovni sud je dužan preispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene odredbe.
Uvjet za konačno sklapanje i realizaciju kredita je bilo sklapanje Ugovora o kreditu u formi javnobilježničkog akta i zasnivanje založnog prava u korist ovrhovoditelja na nekretninama ovršenika, koji ugovor je jednostrano sastavio i sklopio trgovac sa potrošačem, u kojem ugovoru su sadržane nepoštene odredbe, koje ovršenik kao potrošač poništava u parničnom postupku pokrenutom protiv trgovca ovdje ovrhovoditelja.
Na ništetnost odredaba ugovora sud pazi po službenoj dužnosti, slijedom čega bi sud bio dužan odbiti provođenje ovrhe zbog toga što neposredno izvršiv javnobilježnički akt (ovršna isprava) sadržava nepoštene odredbu, iako u konkretnom slučaju, ovršni zakon ne daje stvarnu mogućnost (na prijedlog ovršenika ili po službenoj dužnosti) da sud prekine ili odgodi ovrhu do donošenja konačne odluke o ništetnosti pojedinih odredaba ugovora koja će biti donesena u parničnom postupku koji je korisnik kredita pokrenuo kao potrošač.
Ovršni postupak je strog i formalan, te se restriktivno provodi postupak neovisno o istaknutim prigovorima, što u konkretnom slučaju dovodi do povrede načela djelotvornosti prava Europske Unije koji se primjenjuje na Direktivu 93/13. Prema članku 6. Direktive 93/13 nepoštene odredbe sadržane u ugovoru koji je trgovac sklopio sa potrošačem, ne obvezuju potrošača, stoga se ne može niti voditi predmetni ovršni postupak, obzirom da nacionalni procesni sustav ugrožava djelotvornost zaštite koja se potrošačima nudi Direktivom 93/13.
Sud Europske unije je u presudi od 1. listopada 2015., ERSTE Bank Hungary (C-32/14, EU:C:2015:637), u toč.59 , zaključio da čak i kada nacionalno zakonodavstvo predviđa preventivnu kontrolu, odgovarajuća i djelotvorna sredstva za sprječavanje daljnjeg korištenja nepoštenih odredbi u ugovorima koje trgovac sklapa s potrošačima, moraju podrazumijevati odredbe koje omogućuju da se potrošačima zajamči djelotvorna sudska zaštita, dajući im mogućnost da pred sudom osporavaju takav ugovor, uključujući i u stadiju njegova prisilnog izvršenja, i to u razumnim postupovnim uvjetima, tako da za izvršavanje njihovih prava nisu propisani uvjeti, osobito glede rokova ili troškova koji pretjerano otežavaju ili u praksi onemogućavaju izvršavanje prava zajamčenih Direktivom 93/13. Konkretno, u predmetu u kojem je donesena navedena presuda, Sud EU je u njezinim točkama 60. i 61. naveo da sukladno nacionalnom pravu o kojem je bila riječ u tom predmetu, potrošač može, s jedne strane, podnijeti tužbu radi pobijanja valjanosti predmetnog ugovora i, s druge strane, pokrenuti postupak radi ukidanja ili ograničavanja ovrhe, što bi u tom kontekstu podrazumijevalo pravo potrošača da predloži odgodu ovrhe tog ugovora. Nadalje, Sud je iz dokaza uključenih u spis koji mu je u tom predmetu dostavljen, zaključio da su nacionalni sudovi u tim postupcima mogli i morali po službenoj dužnosti ispitati slučajeve očite ništavosti, ovisno o raspoloživim dokazima.
Nadalje, tužitelji ističu i da je smjernicama za tumačenje i primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima 2019/C-323/4, objavljenim u službenom listu Europske unije od 27.09.2019.g. ( u daljnjem tekstu Smjernice) izrijekom propisana kontrola ništetnosti ugovornih odredbi po službenoj dužnosti.
Citiranim Smjernicama za tumačenje Direktive je detaljno obrazložena obveza kontrole po službenoj dužnosti nepoštenih ugovornih odredaba, zaštita potrošača od primjene nepoštenih odredbi ugovora, a postojanje kojih odredbi dovodi do obvezne odgode provođenja ovrhe. 5.2. Načelo kontrole po službenoj dužnosti nepoštenih ugovornih odredaba Točka 5.2.1. Smjernica, Povezanost s člankom 6. stavkom 1. i člankom 7. stavkom 1. Kako bi se ispravio strukturno podređeniji položaj potrošača, koji možda nisu svjesni svojih prava te stoga možda neće postaviti pitanje u pogledu nepoštenosti ugovornih odredaba, nacionalni sudovi, kao neutralna instanca, imaju aktivnu ulogu u postupcima koji se odnose na nepoštene ugovorne odredbe. Sud EU je od donošenja presude C-243/08 od 4. lipnja 2009. dosljedno smatrao da je obveza nacionalnih sudova po službenoj dužnosti procijeniti nepoštene ugovorne odredbe, tj. čak i ako potrošač ne postaviti pitanje nepoštenosti ugovornih odredaba: Nacionalni sud obvezan je ispitati, po službenoj dužnosti, nepoštenost ugovorne odredbe kada ima dostupne pravne i činjenične elemente potrebne za to.
Obveza kontrole po službenoj dužnosti primjenjuje se a fortiori u slučaju kada potrošač zapravo dovodi u pitanje valjanost ili poštenost ugovora bez konkretnog upućivanja na pravne odredbe nepoštenih ugovornih odredaba C-397/11. Točka 5.3.1. Smjernica, izrijekom propisuje obvezu kontrole po službenoj dužnosti nepoštenih ugovornih odredaba i to na temelju načela ekvivalentnosti, nacionalni su sudovi obvezni po službenoj dužnosti razmotriti obvezujuća pravila prava EU-a u svim predmetima u kojima ih se nacionalnim pravom obvezuje ili barem daje ovlast ili diskrecija za otvaranje pravnih pitanja po službenoj dužnosti na temelju obvezujućih nacionalnih pravila.
Kako je prethodno navedeno, neobvezujuća priroda nepoštenih ugovornih odredaba iz članka 6. stavka 1. i sve odredbe Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima nužne za ostvarivanje tog cilja moraju se smatrati ekvivalentnima pitanjima javnog poretka koja su prepoznata u zakonima država članica. Taj će se status primjenjivati na sve odredbe Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima koji su važni za procjenu nepoštenosti ugovorne odredbe i donošenje zaključaka.
Čak iako postoji znatniji rizik da potrošač neće uložiti prigovor ništetnosti odredbi ugovora, sudac mora procijeniti nepoštenost ugovornih odredaba, ako treba po službenoj dužnosti, te, najkasnije, u fazi provođenja ovrhe. Sud EU je u presudi C- 32/14, osobito kad je riječ o ovrhama na temelju hipoteke, načelno smatrao prihvatljivim pokretanje postupaka ovrhe na temelju javnobilježničke isprave, bez prethodne kontrole nepoštenih ugovornih odredaba po službenoj dužnosti suda. Međutim, to nije usklađeno s Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima samo u mjeri u kojoj potrošači mogu u razumnim okolnostima, uključujući dostupnost privremenih mjera, poduzeti pravne mjere protiv takve provedbe ovrhe i ako je kontrola nepoštenih ugovornih odredaba po službenoj dužnosti zajamčena postupkom o meritumu koji slijedi.
Stoga ovrha na temelju hipoteke koja se temelji na javnobilježničkoj ispravi nije u skladu s Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ako potrošačima nisu dostupni djelotvorni pravni lijekovi ili ako postoji znatniji rizik da ih potrošači neće primijeniti. Djelotvorni pravni lijekovi ne postoje, na primjer, kada potrošači u postupku provedbe ovrhe ne mogu uložiti prigovor na provedbu ovrhe na temelju nepoštenosti ugovornih odredaba, dok u postupku o meritumu u kojem se nepoštenost ugovornih odredaba može procijeniti ne mogu ostvariti prekid provođenja ovrhe. Logika tih načela mora se mutatis mutandis primjenjivati na sve vrste postupaka (Predmet C-618/10 Banco Español de Crédito, t. 55., predmet C-415/11 Aziz, predmet C-76/10 Pohotovost’ i predmet C-77/14 K Radlingerová, t. 50)
Sud je u presudi C-415/11 i C-34/13, te C-280/13, C-32/14 više puta istaknuo značaj dostupnosti privremenih mjera, osobito kako bi se prekinulo ili obustavilo izvršenje protiv potrošača dok sud ocjenjuje nepoštenost predmetnih ugovornih odredaba. Bez privremenih mjera postoji rizik da će zaštita od nepoštenih ugovornih odredaba doći prekasno te da će biti nedjelotvorna. Privremena mjera osobito je važna u vezi s izvršenjem koje se odnosi na dom potrošača ( C-34/13), uključujući deložacije, ali relevantna je i za druge mjere izvršenja. Sud EU je u presudi C-32/14 je sažeo pravna stajališta kako slijedi:
[…]Sud je u svojoj sudskoj praksi također utvrdio da nacionalni propis države članice nije u skladu s Direktivom 93/13 kad taj propis, osim što u okviru postupka hipotekarne ovrhe ne predviđa razloge za prigovor koji se temelje na nepoštenom karakteru ugovorne odredbe koja čini temelj ovršne isprave, sucu pred kojim se vodi spor o meritumu, nadležnom za ocjenu nepoštenog karaktera takve odredbe, ne dopušta donijeti privremene mjere odgode navedenog ovršnog postupka.. Upućivanja na predmete C 415/11 E, t. 64. i C-280/13 Barclays Bank , t. 36.
Naposljetku, Sud je presudio da je Direktivi 93/13 protivan nacionalni propis koji ovršnom sucu u okviru ovršnog postupka na temelju hipoteke ne dopušta procjenu nepoštenog karaktera odredbe u ugovoru iz kojeg proizlazi potraživani dug i koji čini ovršnu ispravu, bilo po službenoj dužnosti ili na zahtjev potrošača, ni donošenje privremenih mjera, među kojima osobito odgodu ovrhe, kada je nametanje tih mjera potrebno radi osiguranja potpune učinkovitosti konačne odluke suca pred kojim se vodi odgovarajući postupak o meritumu, nadležnog za ispitivanje nepoštenog karaktera te odredbe ..
Ujedno tužitelji ističu, prigovor nedostatka pravnog interesa, obzirom da je Općinski sud u Bjelovaru stalna služba u [adresa] donio rješenje u parničnom postupku poslovni broj Povrv-230/21, koji se vodio po tužbi ovdje ovrhovoditelja, protiv I ovršenika kao tuženika KC, korisnika predmetnog kredita, kojim se tužba tužitelja, Addiko Bank d.d. odbacuje.
Rješenjem poslovni broj Povrv-230/21, je odbačena tužba tužitelja Addiko banke d.d. iz razloga što isti nema pravni interes za vođenje parničnog postupka, obzirom da ima mogućnost na temelju ovršne isprave izravno pokrenuti ovršni postupak, što je i učinio i pred naslovnim sudom se vodi ovršni postupak pod poslovnim brojem Ovr-1003/2019. Sada je tuženik pravni interes izgubio prijenosom tražbine na treću osobu.
Županijski sud u Splitu je dana 27. prosinca 2022.g. donio rješenje poslovni broj Gž-1107/22 kojim je odbio žalbu tužitelja i potvrdio u cijelosti odluku poslovni broj Povrv-230/21 pod točkom I kojom je odbačena tužba tužitelja.
Tužitelji ustraju kod istaknutog prigovora nedostatka aktivne legitimacije i nedostatka pravnog interesa ovrhovoditelja/ovdje tuženika za vođenje ovršnog postupka pred naslovnim sudom poslovni broj Ovr-1931/2025, jer tuženik od dana 13. prosinca 2024.g. više nije imatelj bilo kakvog potraživanja prema tužiteljima. Slijedom svega navedenog u smislu članka 50. stavak 7. Ovršnog zakona, kojim je propisano da ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika ovdje tužitelja, ovrha je nedopuštena.
Stoga, predlažu da sud donese presudu kojom se proglašava nedopuštenom ovrha poslovni broj Ovr-1931/2025 (prethodni broj Ovr- 3294/24) Općinskog suda u Bjelovaru, stalna služba u Križevcima, koji postupak je pokrenut povodom prijedloga tuženika kao ovrhovoditelja od 13. prosinca 2024. temeljem kojeg je ovaj sud donio je 27. prosinca 2024. pod poslovnim brojem Ovr- 3294/2024-2 rješenje o ovrsi na novčanim sredstvima ovršenika ovdje I i II tužitelja, i to temeljem ovršne isprave koju je tuženik kao ovrhovoditelj dostavio u prilogu svoga prijedloga odnosno Ugovora o kreditu broj:5140030242 69800005655/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 17.06.2005., solemniziranoga po javnom bilježniku Ivi Luketić iz Grubišnog Polja pod poslovnim brojem OU-54/05-1 od 23.06.2005. godine, te kojom se nalaže tuženiku da tužiteljima naknadi prouzročene troškove zajedno sa pripadajućim kamatama, koje teku od dana donošenja rješenja pa do isplate, sve u roku 15 dana.
2. Sud je dostavio tuženiku tužbu na odgovor a koji se nije očitovao u dodijeljenom roku.
3. Radi razjašnjenja spornih činjenica, sud je izvršio uvid u cjelokupni spis ovoga suda pod poslovnim brojem P-919/2025, tj. uvid u zaključak ovoga suda pod poslovnim brojem Ovr-1931/2025-3. od 27. listopada 2025. godine (list 10-12), u tužbu upućenu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu u pravnoj stvari KC kao tužitelja protiv tuženika Addiko bank d.d., radi utvrđenja i isplate (list 13-17), u rješenje ovoga suda pod poslovnim brojem Povrv-230/2021-23. od 8. siječnja 2025. godine (list 18-20), u obavijest o namjeri kupoprodaje ugovora o neprihodonosnom kreditu od 24. listopada 2024. godine (list 35-36), u ugovor o cesiji (list 37-38, 42-47), u obavijest o kupoprodaji potraživanja (list 39), u ugovor o kreditu (list 48-56), u izvadak iz zemljišnih knjiga zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 57-58), u rješenje Županijskog suda u Zagrebu Gž Ovr-691/2025-2. od 13. svibnja 2025. godine (list 61-63), u spis ovoga suda Ovr-1931/2025, u spis ovoga suda Povrv-230/2021.
4. Izvedene dokaze sud je cijenio u smislu članka 8. ZPP-a.
5. Tužitelji su podnijeli tužbu protiv tuženika kod ovoga suda temeljem zaključka Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima pod poslovnim brojem Ovr-1931/2025-3. od 27. listopada 2025. godine, na koju su upućeni radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.
6. Tužitelji tvrde da tuženik kao ovrhovoditelj nije ovlašten pokretati ovršni postupak protiv tužitelja kao ovršenika budući da je tuženik kao ovrhovoditelj pokrenuo ovrhu radi namirenja novčane tražbine koja je prenesena na drugu pravnu osobu.
7. Cijeneći izvedene dokaze sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
8. Naime, uvidom u spis Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima pod poslovnim brojem Ovr-1931/2025 (ranije Ovr-3294/2024), utvrđuje se da je tuženik kao ovrhovoditelj pokrenuo ovršni postupak protiv tužitelja kao ovršenika radi namirenja novčane tražbine nastale temeljem ugovora o kreditu broj 5140030242- 69800005655/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 17. lipnja 2005. godine solemniziranog kod javnog bilježnika Ive Luketića iz Grubišnog Polja pod poslovnim brojem OU-54/05-1. od 23. lipnja 2005. godine, te Aneksa ugovora o istom kreditu, te da je ukupna tražbina koja se odnosi na glavnicu i kamate u iznosu od 73.364,01€ te troškove u iznosu od 1.714,31€, te da je sud donio rješenje o ovrsi pod poslovnim brojem Ovr-3294/2024- 2. dana 27. prosinca 2024. godine i isto dostavio strankama te je navedeno da se dostavlja i FINA-i, međutim uvidom u navedeni spis se utvrđuje da navedeno rješenje nije dostavljeno FINA-i na daljnju provedbu.
Nakon toga, ovršenici podnose žalbu protiv navedenog rješenja o ovrsi ističući, između ostalog, prigovor nedostatka aktivne legitimacije ovrhovoditelja Addiko bank d.d. za provođenje ovrhe protiv ovršenika navodeći da je dana 13. prosinca 2024. godine potraživanje iz Ugovora o kreditu prodano EOS Matrix d.o.o., te uz žalbu prilažu i ugovor o cesiji zaključen između Addiko bank d.d. i EOS Matrix d.o.o. iz Zagreba dana 13. prosinca 2024. godine.
Odlučujući o žalbi ovršenika, Županijski sud u Zagrebu je odlučio na način da je ukinuo rješenje o ovrsi Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima i vratio predmet na ponovno postupanje a nakon čega Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima donosi zaključak Ovr-1931/2025-3. od 27. listopada 2025. godine kojim je uputio ovršenike na parnicu iz razloga određenih u čl. 50. st. 1. toč. 7. i 10. Ovršnog zakona a koju parnicu pravovremeno pokreću ovršenici kao tužitelji.
9. Uvidom u spis ovoga suda Povrv-230/2021, utvrđuje se da je Addiko bank d.d. kao ovrhovoditelj podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave javnom bilježniku Nataši Kranjec iz Grubišnog Polja protiv KC kao ovršenika radi namirenja novčane tražbine temeljem Ugovora o kreditu broj 5140030242- 6980000655/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 17. lipnja 2005. godine solemniziranog kod javnog bilježnika Ive Luketića iz Grubišnog Polja pod poslovnim brojem OU-54/05-1. od 23. lipnja 2005. godine, te Aneksa ugovora o istom kreditu solemniziranog dana 17. veljače 2016. godine pod brojem OV-1718/2016, te je javni bilježnik Nataša Kranjec iz Grubišnog Polja donio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave pod poslovnim brojem OVRV-1/21 od 6. travnja 2021. godine, koje je dostavljeno ovršeniku a koji je pravodobno podnio prigovor protiv istog, a nakon toga, javni bilježnik je dostavio spis ovome sudu radi odlučivanja po prigovoru ovršenika.
Odlučujući o prigovoru ovršenika sud je svojim rješenjem pod poslovnim brojem Povrv-230/2021-2 od 20. travnja 2021. godine rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave izdano po Javnom bilježniku Nataši Kranjec iz Grubišnog Polja, pod poslovnim brojem OVRV-1/2021 od 6. travnja 2021. godine, stavio izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha, te ukinuo sve provedene ovršne radnje, te odlučio da će se postupak u dijelu kojim je naloženo plaćanje nastaviti kao u povodu prigovora ovršenika protiv platnog naloga.
U istom postupku, sud je donio rješenje pod poslovnim brojem Povrv-230/2021- 15. dana 6. travnja 2022. godine kojim je odbacio tužbu u navedenoj pravnoj stvari temeljem odredbi čl. 288. st. 2. ZPP-a zbog nedostatka pravnog interesa za podnošenje tužbe budući da je u postupku utvrđeno da je Addiko bank d.d. kao ovrhovoditelj na temelju istih ovršnih isprava već pokrenuo ovršni postupak na nekretninama ovršenika KC i koji ovršni postupak je odgođen do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji je pokrenuo ovršenik a radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu.
Na navedeno rješenje Addiko bank d.d. kao tužitelj je podnio žalbu i o kojoj žalbi je odlučio Županijski sud u Splitu svojim rješenjem pod poslovnim brojem Gž- 1107/2022-2. od 27. prosinca 2022. godine, na način da je djelomično prihvatio žalbu tužitelja i to samo u odnosu na dio izreke rješenja koja se odnosi na troškove postupka dok je izreku pod točkom I potvrdio.
10. Stoga se utvrđuje da u vrijeme pokretanja postupka pod poslovnim brojem Povrv-230/2021 kod ovoga suda, ovdje tuženik Addiko bank d.d. kao ovrhovoditelj još uvijek nije zaključio ugovor o cesiji sa drugom pravnom osobom. Naime, uvidom u Ugovor o cesiji zaključen 13. prosinca 2024. godine između Addiko Bank d.d. i EOS Matrix d.o.o., utvrđuje se da Addiko bank d.d. a ovdje tuženik kao cedent zaključuje ugovor s EOS Matrix d.o.o. kao cesionarom i da je predmet ugovora zaključenje ugovora o kupoprodaji tražbine koju tuženik Addiko Bank d.d. potražuje od tužitelja KC temeljem ugovora o kreditu broj 5140030242- 6980000655/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 17. lipnja 2005. godine solemniziranog kod javnog bilježnika Ive Luketića iz Grubišnog Polja pod poslovnim brojem OU-54/05-1. od 23. lipnja 2005. godine, te Aneksa ugovora o istom kreditu solemniziranog dana 17. veljače 2016. godine pod brojem OV-1718/2016.
Isto se utvrđuje i uvidom u obavijest o kupoprodaji potraživanja od 3. siječnja 2025. godine iz koje proizlazi da EOS Matrix d.o.o. iz Zagreba obavještava KC o prijenosu potraživanja koje na dan 3. siječnja 2025. godine iznosi 73.568,73€ te da se istoga poziva da navedeno potraživanje podmiri u korist novog vjerovnika - društva EOS Matrix d.o.o., te dostavlja podatke za uplatu.
11. Dakle, može se zaključiti da je tuženik Addiko bank d.d. kao ovrhovoditelj pokrenuo ovršni postupak protiv tužitelja kao ovršenika prije nego što je prodao tražbinu novom vjerovniku EOS Matrix d.o.o., a kako je u postupku utvrđeno da je doista tuženik i prenio tražbinu novom vjerovniku temeljem zaključenog ugovora o kreditu koji je imao tužitelj sa tuženikom, pa se utvrđuje da tuženik kao ovrhovoditelj nije ovlašten za pokretanje postupka radi prisilnog namirenja tražbine s obzirom da je tražbina prenesena na drugu pravnu osobu, pa je onda sud sukladno čl. 50. st. 7. i 10. Ovršnog zakona prihvatio tužbu tužitelja kao osnovanu i odlučio kao u izreci.
12. O troškovima postupka sud je odlučio temeljem članka 154. st. 1. ZPP- a, s obzirom da su tužitelji uspjeli u cijelosti u postupku, to je onda sud naložio tuženiku da im nadoknadi troškove u cijelosti a koje sud smatra opravdanim i potrebnim. Pri odlučivanju koji će se troškovi priznati tužiteljima, sud je u smislu članka 155. st. 1. ZPP-a, priznao samo one troškove koji su bili neophodno potrebni za vođenje ovoga postupka, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora.
Sud je tužiteljima priznao troškove sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika sukladno vrijednosti predmeta spora kao i vrijednosti boda a koji se odnose na sastav tužbe 500,00€, sastav obrazloženog podneska od 19. ožujka 2026. godine 500,00€ te za pristup na ročište 18. ožujka 2026. i 28. travnja 2026. godine za svako ročište 500,00€, te uvećano za 10% sukladno Tbr 40. Tarife 200,00€, trošak PDV-a 550,00€, trošak sudske pristojbe na tužbu 93,23€ koliko je II- tužiteljica i platila budući je I-tužitelj oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi, te sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 130,00€, ili ukupno 2.973,23€, pa je naložio tuženiku da navedeni trošak naknadi tužiteljima zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja do isplate, u roku od 15 dana.
U Grubišnom Polju, 11. lipnja 2026. godine
S u t k i n j a
Milka Katić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku do 15 dana računajući od dana ročišta za objavu presude tj. od 11. lipnja 2026. godine. Žalba se podnosi putem ovog suda a o žalbi odlučuje nadležni sud drugog stupnja.
