REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1151/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OTP Banka d.d., OIB: 52508873833, iz Splita, Domovinskog rata 61, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vukina & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 14. svibnja 2026., u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika te punomoćnika tuženika, 11. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. isplatiti tužitelju SV iznos od 4.036,78 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 1,36 EUR od 15. svibnja 2006. do isplate,

- 0,85 EUR od 15. lipnja 2006. do isplate,

- 0,29 EUR od 15. rujna 2006. do isplate,

- 0,12 EUR od 19. listopada 2006. do isplate,

- 2,41 EUR od 15. studenoga 2008. do isplate,

- 10,30 EUR od 15. siječnja 2009. do isplate,

- 10,74 EUR od 23. veljače 2009. do isplate,

- 6,22 EUR od 15. ožujka 2009. do isplate,

- 7,19 EUR od 15. travnja 2009. do isplate,

- 7,38 EUR od 15. svibnja 2009. do isplate,

- 5,72 EUR od 15. lipnja 2009. do isplate,

- 5,71 EUR od 20. srpnja 2009. do isplate,

- 4,62 EUR od 15. kolovoza 2009. do isplate,

- 6,39 EUR od 15. rujna 2009. do isplate,

- 4,43 EUR od 15. listopada 2009. do isplate,

- 6,56 EUR od 27. studenoga 2009. do isplate,

- 6,83 EUR od 23. prosinca 2009. do isplate,

- 9,92 EUR od 25. siječnja 2010. do isplate,

- 10,73 EUR od 16. veljače 2010. do isplate,

- 12,92 EUR od 23. ožujka 2010. do isplate,

- 14,94 EUR od 10. svibnja 2010. do isplate,

- 16,81 EUR od 15. svibnja 2010. do isplate,

- 17,66 EUR od 15. lipnja 2010. do isplate,

- 20,64 EUR od 20. srpnja 2010. do isplate,

- 31,43 EUR od 8. rujna 2010. do isplate,

- 29,90 EUR od 16. rujna 2010. do isplate,

- 25,40 EUR od 18. listopada 2010. do isplate,

- 27,41 EUR od 16. studenoga 2010. do isplate,

- 33,74 EUR od 15. prosinca 2010. do isplate,

- 34,29 EUR od 15. siječnja 2011. do isplate,

- 31,83 EUR od 15. veljače 2011. do isplate,

- 34,98 EUR od 16. ožujka 2011. do isplate,

- 32,64 EUR od 18. travnja 2011. do isplate,

- 36,61 EUR od 15. svibnja 2011. do isplate,

- 46,61 EUR od 17. lipnja 2011. do isplate,

- 54,40 EUR od 18. srpnja 2011. do isplate,

- 64,98 EUR od 15. kolovoza 2011. do isplate,

- 48,03 EUR od 16. rujna 2011. do isplate,

- 42,97 EUR od 15. listopada 2011. do isplate,

- 42,51 EUR od 16. studenoga 2011. do isplate,

- 45,11 EUR od 16. prosinca 2011. do isplate,

- 48,89 EUR od 15. siječnja 2012. do isplate,

- 50,43 EUR od 16. veljače 2012. do isplate,

- 48,49 EUR od 16. ožujka 2012. do isplate,

- 48,53 EUR od 15. travnja 2012. do isplate,

- 49,30 EUR od 16. svibnja 2012. do isplate,

- 48,98 EUR od 15. srpnja 2012. do isplate,

- 48,98 EUR od 15. srpnja 2012. do isplate,

- 48,51 EUR od 15. kolovoza 2012. do isplate,

- 44,29 EUR od 15. rujna 2012. do isplate,

- 48,66 EUR od 10. prosinca 2012. do isplate,

- 48,66 EUR od 10. prosinca 2012. do isplate,

- 48,49 EUR od 15. prosinca 2012. do isplate,

- 45,30 EUR od 16. siječnja 2012. do isplate,

- 46,86 EUR od 18. veljače 2012. do isplate,

- 46,60 EUR od 18. ožujka 2012. do isplate,

- 49,89 EUR od 16. travnja 2012. do isplate,

- 43,11 EUR od 16. svibnja 2012. do isplate,

- 43,81 EUR od 15. lipnja 2012. do isplate,

- 44,29 EUR od 15. srpnja 2012. do isplate,

- 43,78 EUR od 15. kolovoza 2012. do isplate,

- 2.237,35 EUR od 4. rujna 2012. do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.668,26 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 11. lipnja 2026. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita s tuženikom, kao kreditorom, 24. ožujka 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 060324132115-SM u svrhu kupnje stana za osobne potrebe. Čl. 1.1. Ugovora stavljen mu je na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 23.630,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate istog, a koji tečaj je na dan puštanja kredita (24. ožujka 2006.) iznosio 4,658558 CHF. Međutim, tečaj švicarskog franka je ubrzo porastao te je stalno povećavan, a što je tužitelju uzrokovalo znatno povećanje mjesečnih obroka kredita i u velikoj mjeri otežalo vraćanje istog, unatoč čemu je ga je on cijelo vrijeme trajanja kredita uredno otplaćivao. Tvrdi da su predmetni Ugovor o kreditu stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog okolnosti da je financijska institucija, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. U vrijeme realiziranja spornog kredita tuženik je agresivno reklamirao kredite u CHF kao sigurne i povoljnije od onih vezanih za valutu EUR te je, uz zavaravajuće reklame i isticanje da se radi o povoljnoj ponudi koja se nudi na akciji, s nižim kamatnim stopama u odnosu na eurske kredite, bez naknade za obradu kredita i samo do određenog roka, kod tužitelja stvorio uvjerenje da se radi o dobroj prilici koju se ne smije propustiti te je držao tužitelja u uvjerenju kako je valuta CHF sigurna valuta i nije ga upozorio na moguću učestalost promjene tečaja, a niti na faktore koji utječu na kretanje tečajeva. Naprotiv, namjerno ga je propustio obavijestiti o općem riziku koji ugovor o kreditu nosi za svaku valutnu klauzulu te o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, bio neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, kao i o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja euro zone gotovo potpuno izvjestan, a isto tako ga nije obavijestio i o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Nije mu objasnio niti koja je tečajna politika HNB tj. da središnja banka provodi politiku stabilnog tečaja kune prema euru, ali ne i prema drugim valutama. U odnosu na ponašanje tuženika (i ostalih banaka), udruga Potrošač podnijela je kolektivnu tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv tuženika i sedam ostalih banaka, koja je rezultirala donošenjem presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je, između ostalog, utvrđeno i da je osam banaka, među kojima i tuženik (tamo 6. tuženik), u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici, kao trgovci, nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, i to tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada Zakona o zaštiti potrošača, i to ovdje tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena presuda je, u dijelu kojim su utvrđene ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. Tužitelj navodi i da ga je tuženik tijekom pregovaranja o sklapanju ugovora o kreditu uvjeravao da je za njega povoljno sklopiti ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF te da je CHF sigurna valuta, dok ga je, sukladno načelu savjesnosti i poštenja, trebao informirati o svim rizicima koje on, kao potrošač, sklapanjem predloženog ugovora prihvaća. Stoga se tužitelj poziva na pravna utvrđenja iz navedenih presuda i tvrdi da je zbog rasta tečaja CHF navedeni kredit preplatio u iznosu od 4.012,61 EUR (30.233,00 kn). Kao posljedica tako utvrđene ništetnosti, smatra da mu je tuženik u obvezi vratiti tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora i to sa zateznim kamatama od dana stjecanja. Slijedom navedenog, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, zatražio je da mu isplati iznos od 4.036,78 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja pojedinog preplaćenog anuiteta, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i tijek zateznih kamata te istaknuo prigovor zastare. Osporio je tužiteljevo svojstvo potrošača te naveo da su uvjeti na tržištu financija naknadno nepredvidivo izmijenjeni i da su bili rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije bio odgovoran, a niti je mogao za njih znati i na njih utjecati. Smatra da presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 ne obvezuje sud u ovom postupku, a prigovor zastare je obrazložio navodeći da smatra kako zastarni rok od pet godina teče od uplate svakog pojedinog iznosa koji tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom, te je dodao i da Zakon o zaštiti potrošača izričito navodi da pokretanje i vođenje postupka temeljem kolektivne tužbe ne sprječava potrošača da pokrene postupak radi naknade štete, ako smatra da mu je ista nastala, pritom ne navodeći posebne zastarne rokove, niti mogućnost da kolektivna tužba prekida zastaru. Stoga smatra da u slučaju da je namjera zakonodavca bila da kolektivna tužba prekida zastaru, isto bi bilo navedeno u Zakonu o zaštiti potrošača. Smatra i da nema mjesta primjeni čl. 502.C Zakona o parničnom postupku o proširenju granica pravomoćnosti odluke iz tog postupka, kako se to obrazlaže u revizijskoj odluci Rev-2245/17. Protivi se navodima tužitelja da bi odredbe Ugovora o kreditu, koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF, bile ništetne jer je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopuštena valutna klauzula. Presuda na koju se poziva tužitelj o ništetnosti ugovornih odredbi vezanih uz valutu CHF, isključivo je vezana uz obrazloženje da potrošači u vrijeme sklapanja ugovora nisu bili informirani o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke o činjenici žele li stupiti s bankama u ugovorni odnos, a što znači da se ovdje radi o utvrđenju na apstraktnoj razini za osam banaka i nekoliko tisuća građana, koje se sve svrstava pod pojam prosječni potrošač. Stoga smatra da ne znači nužno da je isto decidirano određeno za svaki slučaj, kao niti da je tužitelj bio prosječni potrošač. Za potrebe sudskog postupka u povodu kolektivne tužbe, sud je razmatrao građane koji su bili korisnici ugovora o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, te u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koje, u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača, naziva potrošač. Tužitelj je u čl. 1. Ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat s promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun obveze u kunskoj protuvrijednosti te da svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na kunu i da tuženik za taj rizik nije odgovoran. Stoga smatra da isti neutemeljeno tvrdi da nije bio svjestan rizika sklapanja takvog ugovora, jer su predmetne odredbe jasne, uočljive i lako razumljive, a u slučaju da je tužitelj imao kakvih nejasnoća u vezi bilo koje ugovorne odredbe, u svakom trenutku mogao se obratiti tuženiku radi dodatnih razjašnjenja i pojašnjenja. Tužitelj se nakon svake promjene iznosa mjesečnog anuiteta, kao i u slučaju bilo koje druge okolnosti s kojom eventualno nije bio zadovoljan, mogao obratiti tuženiku kako bi zajednički razmotrili mogućnosti otklanjanja okolnosti zbog kojih je tužitelj bio nezadovoljan. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, stanje tržišta, a time i kamatne stope su bile povoljne za tužitelja, a tužitelj je imao mogućnost izbora između više ponuđenih kredita s različitim valutnim klauzulama i različitim kamatnim stopama te je odluka za ovu vrstu Ugovora bila isključivo njegova. Dodao je i da je nemoguće bilo predvidjeti kakvo će stanje na tržištu biti u sljedećih dvanaest ili više godina te shodno tome tuženik nije mogao obavijestiti tužitelja o nečemu o čemu niti sam nije imao nikakvih saznanja. Tvrdi i da je tužitelja prilikom potpisivanja Ugovora upozorio na rizik ugovaranja valutne klauzule, kao i na mogućnost rasta ili pada tečaja CHF, a događaji koji su na globalnom ekonomskom tržištu uslijedili, predstavljaju izvanredne događaje koje nitko nije mogao predvidjeti, pa tako niti tuženik. Stoga, smatra da iz navedenih razloga nema osnove za njegovu odgovornost radi povećanja mjesečnih anuiteta. Tužitelj u tužbi zahtjeva fiksiranje tečaja kune za valutu CHF na dan korištenja kredita za cijelo razdoblje otplate kredita, međutim, u tom slučaju radilo bi se o kunskom kreditu, što predstavlja u potpunosti drugu vrstu ugovora, uz drugačije uvjete koji u vrijeme sklapanja Ugovora nisu niti postojali na tržištu. Osporio je tužitelju i pravo na zakonske zatezne kamate, s obzirom da tuženik nije bio nepošten stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa bi eventualno imao pravo na zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva sudu, s napomenom kako ništetnost pojedine ugovorne odredbe nužno ne znači da je jedna od ugovornih strana nepoštena. Slijedom navedenog, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova parničnog postupka. Tijekom postupka je istaknuo i građanskopravni prigovor prijeboja za iznos tzv. negativnih razlika od 102,79 EUR sa zateznim kamatama tekućim na pojedini manje plaćeni iznos od dana plaćanja pojedinog anuiteta do isplate.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu broj 060324132115-SM od 24. ožujka 2006. (dalje:Ugovor), amortizacijski plan, otplatni plan, promete po računu, članke, izveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke Petri Blašković iz društva Centar za financijska vještačenja d.o.o., te je saslušan tužitelj.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno da su sklopile ugovor o kreditu, a isto i proizlazi iz sadržaja Ugovora te da je temeljem istog tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.630,00 CHF, po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita (čl. 1.1.), s ugovorenom kamatnom stopom od 4,39% godišnje (čl. 3.1.), koja stopa je promjenjiva sukladno Odluci o kamatama banke (čl. 3.3.), odnosno nije sporno da je istim Ugovorom ugovorena obveza uz primjenu valutne klauzule vezane uz valutu CHF, te promjenjiva kamatna stopa, u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Iz istog Ugovora proizlazi i da je ugovoren rok otplate od 12 godina te da će se otplata vršiti u 144 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF prema tečajnoj listi HNB na dan uplate anuiteta (čl. 1.4.). Proizlazi i da je Ugovor sklopljen s namjenom kupnje stana (čl. 1.).

6. Sporno je radi li se o potrošačkom kreditu, je li sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna te može li se tužitelj osnovano pozivati na utvrđenja iz navedene presude donesene u sporu povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, kao i pripada li posljedično pravo tužitelju na povrat iznosa naplaćenog temeljem ništetne odredbe, a sporan je i tijek zateznih kamata, kao i je li tražbina tužitelja zastarjela.

7. U smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a kako je potrošač slabija ugovorna strana, na tuženiku je teret dokaza da se ne bi radilo o kreditu sklopljenom za privatne potrebe tužitelja koji je fizička osoba. Međutim, iz iskaza tužitelja, koji je sud u cijelosti prihvatio kao logičan i neposredno uvjerljiv, proizlazi da je predmetni kredit podigao radi kupnje stana u kojem je živio sa svojom obitelji i nije ga koristio u poslovne svrhe niti iznajmljivao, s tim da ga je u međuvremenu prodao, a inače je u to vrijeme bio je zaposlen u društvu "Kruševo put" i nije imao u vlasništvu trgovačko društvo ili obrt. Tužitelj je iskazao i da mu je, kada se obratio banci radi kredita, ponuđen kredit s valutnom klauzulom u CHF za koji mu je rečeno da je najpovoljniji, a pritom nije upozoren na bilo kakav rizik vezan za tu ugovornu odredbu. Iskazao je i da mu je bio jasan pojam valutne klauzule, ali nije bio upućen u kretanje tečaja valute CHF, niti je znao da postoji mogućnost tako značajnog rasta tečaja, jer u protivnom sigurno ne bi podigao kredit, a inače mu je tijekom otplatnog razdoblja rata narasla najmanje za 1/3 u odnosu na početni iznos. Dodao je i da nije bilo pregovora oko pojedinih ugovornih odredbi, već je banka pripremila nacrt ugovora te kada je došao u banku, pročitao je ugovor i potpisao ga, a dodao je i da je isti u cijelosti otplatio.

8. Među strankama nije sporno da je, sukladno čl. 502.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, koji postupak je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i u kojem je dana 4. srpnja 2013. sud donio presudu poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 6. tuženik u tom postupku) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz valutu CHF (švicarski franak), te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i neizvjesnosti iznosa glavnice koji je dužnik imao obvezu vratiti, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama ZZP/03, i to čl. 81., 82. i 90., ovo u razdoblju do 6. kolovoza 2007., dok je od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. istog, te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

9. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu redovnu kamatnu stopu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalih, i revizija tuženika protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

10. Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, za istaknuti je da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva.

11. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U- III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, nakon čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu utvrđenja o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te je potom Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je pravomoćno utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

13. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ovog postupka), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, te je odlučeno i da je u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana valutna klauzula u valuti CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač, kao dužnik, imao obvezu vratiti banci.

14. Sukladno članku 502.c ZPP i članku 118. ZZP/07, ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu, sklopljenim od strane tuženika kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i predmetni ugovor, ništetna odredba o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF i to neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, što ne isključuje mogućnost tuženika da u pojedinačnom sporu potrošača protiv njega ne dokazuje da je u konkretnom slučaju postupljeno drugačije nego što je to utvrđeno u navedenom sporu povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača. Međutim, na temelju iskaza tužitelja je utvrđeno da u konkretnom slučaju nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, niti da je isti bio valjano informiran o značaju i rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, odnosno da mu je objašnjen rizik ugovaranja baš takve valutne klauzule, već proizlazi da je bio potaknut na sklapanje upravo takvog ugovora od strane tuženika, kao najpovoljnijeg, iz čega slijedi da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, sukladno čl. 87. ZZP/03 i čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), pri čemu je za istaknuti i da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno čl. 328. ZOO, a za dodati je i da se s obzirom na sve okolnosti (način sklapanja ugovora i visinu preplaćenog iznosa), ne bi radilo o zabrani manjeg značaja, pa da tužitelj, s obzirom da je kredit otplaćen, ne bi mogao tvrditi da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi (čl. 326. ZOO). Još je za dodati i da se utvrđenja suda iz spora za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača primjenjuju u konkretnom slučaju neovisno o tome radi li se o potraživanju naknade štete, budući da odgovarajuće i smisleno primjenjujući odredbu čl. 502.C ZPP, takve odluke obvezuju sud i u ovom postupku u kojem se radi o restitucijskom zahtjevu, a ne samo u parnicama za naknadu štete, jer navedena odredba podrazumijeva sva moguća obeštećenja potrošača u koja spada i restitucijski zahtjev.

15. Kako se radi o ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po toj osnovi. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa pojedinog anuiteta kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna u kunama po promijenjenom tečaju CHF na dan plaćanja pojedinog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

16. S obzirom da je među strankama sporna visina tužbenog zahtjeva, u postupku je izveden dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji Petri Blašković iz društva Centar za financijska vještačenja d.o.o., iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi da je tečaj CHF na dan isplate kredita iznosio 4,643324, prva rata dospjela 15. svibnja 2006. te da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit dana 4. rujna 2013. Mišljenja je da, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj, ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi ukupno 4.036,78 EUR, dok je tužitelj manje platio s obzirom na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznos od 102,79 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita bi iznosio 3.933,99 EUR.

17. Nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio, jer je isti dan nepristrano i obrazloženo te sukladno pravilima struke, a na isto niti stranke nisu imale primjedbi.

18. Neosnovan je prigovor zastare, jer se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu, zastarijevanje kojeg počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020.). Kako je ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF pravomoćno utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda donesenom u postupku za kolektivnu zaštitu potrošača pod poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., proizlazi da do dana podnošenja predmetne tužbe, tj. 20. veljače 2023., nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO.

19. Tužitelj je po provedenom vještačenju konačno postavio tužbeni zahtjev podneskom od 13. veljače 2025., potražujući isplatu iznosa od 4.036,78 EUR sa zateznim kamatama tekućim na pojedini preplaćeni iznos od dana njegove naplate do isplate, čime je isti neznatno povišen, a koju preinaku tužbe je sud dopustio, iako je uslijedila nakon zaključenja prethodnog postupka, te unatoč protivljenju tuženika, a temeljem odredbe čl. 190. st. 2. ZPP, jer se radi o neskrivljenoj preinaci i svrsishodnoj za konačno rješenje odnosa među strankama, budući da do provedenog vještačenja tužitelj nije mogao precizno utvrditi iznos za koji je preplatio svoju obvezu. Ne radi se o zastari tražbine niti u odnosu na preinačeni dio, jer se radi o tzv. nepravoj preinaci (povećanje postojećeg zahtjeva iz iste činjenične osnove), pa je tijek zastare prekinut podnošenjem tužbe i u odnosu na tu razliku (povišenje) istog tužbenog zahtjeva.

20. Glede istaknutog građanskopravnog prigovora prijeboja, za istaknuti je da dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele, kako to propisuje odredba čl. 195. ZOO. Međutim, sukladno čl. 196. ZOO, prijeboj ne nastaje čim se ispune zakonske pretpostavke za prijeboj, nego tek kad jedna strana izjavom volje drugoj strani izjavi da prebija međusobne tražbine, s tim da za prijeboj nije potreban pristanak niti suglasnost druge strane, a nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onoga trenutka kad su se ispunile pretpostavke za prijeboj (ex tunc). Ovakav prigovor u parničnom postupku bi se sastojao u tvrdnji da je tužiteljeva tražbina prestala prijebojem, međutim, tuženik je u odgovoru na tužbu osporavao postojanje tražbine tužitelja, a čini to i nadalje tijekom postupka, te ovakav prigovor ističe tek ukoliko sud utvrdi osnovanom tražbinu tužitelja (uvjetni prijeboj), a da pritom uopće ne dokazuje da je dao izvan postupka valjanu izjavu o prijeboju. Očito je ovakav prigovor (građaskopravni, a ne procesnopravni), rezultat okolnosti da tuženik nije istaknuo pravovremen prigovor radi prebijanja, o kojem bi sud trebao odlučiti izrekom presude (za razliku od građanskopravnog prigovora prijeboja (ne)osnovanost kojeg sud samo obrazlaže u obrazloženju presude), jer je isti istaknut tek nakon zaključenja prethodnog postupka. Slijedom navedenog, s obzirom već na okolnost da tuženik nije dokazao da je dao valjanu izjavu o prijeboju, ovaj prigovor je neosnovan. Osim toga, svakako ne bi postojala tražbina tuženika prema tužitelju u vidu tzv. negativnih razlika u iznosu od 102,79 EUR, jer odredba čl. 323. st. 2. ZOO propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik, na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora, ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja ili isplatu tražbine s osnove tzv. negativne razlike, odnosno u konkretnom slučaju ne postoji osnova da se za navedene negativne razlike umanji po tužitelju preplaćeni iznos, a niti bi osnovu za to predstavljala u konkretnom slučaju odredba čl. 346. st. 3. ZOO, na koju se isto tako pozvao tuženik, jer bi za eventualno uračunavanje negativnih razlika bilo potrebno isticanje osnovanog protutužbenog zahtjeva ili prigovora radi prijeboja, a ne tek uzimanje u obzir istih prilikom određivanja visine naknade, kako to propisuje ta odredba, koja se, osim toga, odnosi na naknadu štete, dok je u konkretnom slučaju posrijedi restitucijski zahtjev.

21. Slijedom navedenog, tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa i to bez umanjenja za tzv. negativne razlike pa mu je, temeljem čl. 323. st. 1. ZOO, dosuđen iznos od 4.036,78 EUR i to sa zateznim kamatama tekućim na pojedini preplaćeni iznos od dana njegove naplate do isplate, kako je to i zatraženo, a koji pojedini iznosi su razvidni nalaza vještaka, sukladno kojem je tužitelj postavio tužbeni zahtjev. Ovo s obzirom da se radi o povratu stečenog bez osnove, te s obzirom da je tuženik bio nesavjestan, jer je znao, odnosno morao znati da su sporne odredbe predmetnog ugovora protivne prisilnim propisima, imajući u vidu način njihovog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama i informiranja tužitelja o svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF) i moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja).

22. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP, a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

23. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to, trošak sastava tužbe po Tbr. 7 toč. 1. (100 bodova), sastava podnesaka od 5. travnja 2023., 3. rujna 2023., 13. veljače 2025. i 14. ožujka 2025., sve po Tbr. 8. toč. 1. (4x100 bodova), zatim trošak zastupanja na ročištima od 7. veljače 2024., 4. rujna 2024. (iako tužitelj na to ročište nije pristupio radi saslušanja iz neopravdanih razloga, isto nije iz tog razloga odgođeno, već se na njemu raspravljalo o glavnoj stvari, a isto se odnosi i na ročište od 23. listopada 2024.), ročišta od 23. listopada 2024. i 14. svibnja 2026., sve po Tbr. 9 toč. 1. (4x100 bodova), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. (50 bodova), trošak PDV u iznosu od 475,00 EUR, trošak vještačenja u iznosu od 250,00 EUR, te sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 43,26 EUR.

24. Slijedom navedenog, dosuđena mu je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 2.668,26 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

25. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18).

U Zagrebu, 11. lipnja 2026.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika