REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U MAKARSKOJ

Kralja Petra Krešimira IV br. 2

21300 Makarska

P-665/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Makarskoj, po sucu toga suda Lariju Glavašu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŽN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa pun. Stipe Vuletić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 19, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Krunu Kneževiću, odvjetniku u OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne, usmene i javne rasprave zaključene 26. svibnja 2026., u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu presude 10. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 2. stavak 2. točka D.4. Ugovora o međufinanciranju i stambenom kreditu br. 7130060699 (br. Ugovora 3209095246), od 7. svibnja 2007. g. koji su sklopili tužiteljica ŽN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 19, OIB: 92963223473, a koja glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi naknada Kreditora“, pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovorenih strana.“

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 19, OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici ŽN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe iznos od 155,50 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. svibnja 2007. godine, pa do isplate koja se za razdoblje od 31. prosinca 2007. određuje člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008 do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1.1.2023.godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak uzrokovan ovom parnicom u iznosu od 1.053,10 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom sukladno Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o zateznim kamatama tekućom od 10. lipnja 2026. do isplate prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine , dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanci ranja Europske središnje banke.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj 23.6.2025. navodi da je s prednikom tuženika Prva stambena štedionica d.d. Zagreb, sklopio 7. svibnja 2007. Ugovor o međufinanciranju i stambenom kreditu br. 7130060699 (br. Ugovora 3209095246), na iznos od 16.000,00 EUR koji kredit je i isplaćen tužiteljici 15. svibnja 2007. godine a sklopljenog s namjenom stambenog kreditiranja. Nadalje, prema članku 2. stavak 2. točka D.4. Ugovora, ugovoreno je kako korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi naknada Kreditora. Tužiteljica je predmetni kredit sklopio kao potrošač, te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovor o potrošačkom zajmu), što je u skladu s odredbom članka 3. točka 1. u svezi članka 56. Zakona o zaštiti potrošača a koji zakon je bio na snazi u to vrijeme. Tužiteljica ističe kako se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora koji je od tuženika unaprijed sročen a koji korisnik kredita može potpisati ili ne, po principu „uzmi ili ostavi“, te kako u samom ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je određena baš u tom iznosu. Nadalje, kako tužiteljica nije sklopila ugovor u svrhu koja bi bila namijenjena njenom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj aktivnosti, nema niti pravna znanja koja su potrebna da bi joj bilo razumljivo sve kao što je to slučaj s tuženikom. Ističe se da tuženik navedenom naknadom nije pokrio niti troškove likvidnosti, a niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, niti da je pretrpio štetu, već da se u konkretnom slučaju radi o uračunavanju kamata protivno čl. 1024. st. 4. ZOO-a.

2. Prema navodima iz tužbe proizlazi da je odredbama Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ista bila unaprijed formulirana od strane trgovca, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovaca. Nadalje, kako je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik budući da isti ugovor ima njegovu brojčanu oznaku, te stranke o spornoj ugovornoj odredbi nisu posebno pregovarale, a tome u prilog ide i okolnost što je tuženik sam sebi ostavio na dispoziciju i slobodu određivanje visine naknade bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. U tom smislu predlaže se pored saslušanja tužitelja, saslušati po potrebi službenika banke te podatke zatražiti od tuženika. Tužiteljica smatra da je sporna ugovorne odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je i zbog toga sporna odredba ništava u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a. Tužitelj ističe i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 5. studenog 2020. godine na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio zaključak, posl.br. Su IV – 308/2020, toč. 8., cit: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo . Posebno se napominje i da u odnosu na potraživanje tužitelja u ovom predmetu nije nastupila zastara. Naime, a sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnost i sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tužena vrati ono što je stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost. U prilog svojim tvrdnjama i navodima dostavljen je od tužiteljice uz tužbu ugovor zaključen među strankama, potvrda tuženika od 28. veljače 2025., prometi po kreditu / specifikacija uplata, koje isprave su priložene predmetnom spisu (list. 7.-27. spisa).

3. U odgovoru na tužbu od 10. srpnja 2025. godine, tuženik prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti, te u tom pravcu skreće pažnju na članak 12. točka lj) Ugovora gdje je ugovorena za slučaj spora nadležnost suda u Zagrebu. Osporava u cijelosti tužbu i zahtjev tužiteljice te ističe kako ugovorene odredbe nisu niti nepoštene niti su ništetne. Prigovara tuženik i vrijednosti predmeta spora te smatra da deklaratorni zahtjev u ovom predmetu istaknut uz zahtjev za činidbu ne uzima su u vrijednost prilikom utvrđivanja predmeta spora. Ističe dalje da tužiteljica nije dokazala da bi kredit koristila isključivo za potrošačke svrhe pa da je u tom pravcu teret dokazivanja na tužiteljici. Smatra da su ugovorne odredbe jasne, razumljive i lako uočljive te da nije u konkretnom slučaju došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama među strankama zbog ovakvih ugovornih odredbi. Nadalje, u odgovoru na tužbu ističe se od tuženika i prigovor zastare potraživanja obzirom da je plaćanje naknade bilo 15. svibnja 2007. godine pa da je prošlo 18 godina od podnošenja tužbe sudu čime je došlo do zastare. U prilog svojim tvrdnjama i navodima iz odgovora na tužbu, tuženik dostavlja i odgovarajuću dokumentaciju koja se odnosi na odluke Županijskih sudova u Varaždinu i Zagrebu, odluku VSRH-a od 27. 10. 2008., nadalje, rješenja Županijskih sudova u Zagrebu i Splitu, koja je priložena u predmetni spis (list. 41.-116. spisa).

4. Na pripremnom ročištu održanom 24. ožujka 2026. u izočnosti uredno pozvanog tuženika, sud je odlučio prihvatiti prijedloge za izvođenje dokaza uz napomenu da se tijekom postupka može i odustati od izvođenja pojedinih dokaza ako je to suvišno za presuđenje. Nakon što je zaključen prethodni postupak, sud je odlučio najprije izvesti dokaz saslušanjem tužitelja što su stranke i predlagale u tužbi i odgovoru na tužbu. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 26. svibnja 2026. godine, ponovno u izočnosti uredno pozvanog tuženika, sud je izveo dokaz saslušanjem tužiteljice nakon čega je i zaključeno raspravljanje u predmetnoj pravnoj stvari.

5. Sud je izveo dokaz pregledom i čitanjem isprava koje su stranke priložile u predmetni spis te je izveden i dokaz saslušanjem tužiteljice.

6. Tužbeni zahtjev je utemeljen.

7. Stranke su popisale parnične troškove.

8. U ovom postupku je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva a kojom se traži od suda donijeti presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba sadržana u članku 2. stavak 2. točka D.4. Ugovora o međufinanciranju i stambenom kreditu br. 7130060699 (br. Ugovora 3209095246), od 7. svibnja 2007. g. koji su sklopili tužiteljica ŽN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 19, OIB: 92963223473, a koja glasi:

Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi naknada Kreditora“, pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovorenih strana. U vezi s tim je i postavljen zahtjev za isplatu iznosa od 155,50 EUR, koliko je isplaćeno od tužiteljice s osnove naknade i troškova. Tuženik nije učinio spornim visinu zahtjeva za isplatu a koja se referira na iznos plaćen s osnova naknade, međutim, osporava zahtjev tužitelja da bi se radilo o postupanjima tuženika protivnim odredbama Zakona o obveznim odnosima, Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o banka.

9. Sud je stajališta kako najprije nije osnovano istaknut prigovor mjesne nenadležnosti suda a kako je to prigovoreno od tuženika. Naime, kada se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije posebno pregovaralo a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući da bi radi ostvarenja svojih prava pred sudom tužiteljica bila u obvezi putovati u Zagreb, što bi obzirom da ista živi u [adresa], to bi uzrokovalo znatnu neravnotežu među ugovornim stranama, posebno imajući u vidu potrebno vrijeme i cijenu putovanja iz mjesta stanovanja u [adresa] i natrag. Sud smatra da ne može banka imati u [adresa] poslovnicu te zaključivati ugovore i poslovati a po nastanku spora tražiti rješavanje takvog spora u Zagrebu, posebno uzimajući u obzir i udaljenost između [adresa] i [adresa] od 500 km (u oba pravca 1000 km) , to podrazumijeva i trošak putovanja što prorogacijsku klauzulu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenom i ništetnom, pa je stajalište kako u ovom sporu može odlučivati sud na čijem području je nesporno i zaključen Ugovor o kreditu. Uostalom, takav pravni stav izražen je i u odluci Županijskog suda u Splitu, broj: Gž-375/2020 od 4. ožujka 2020. godine.

10. U pogledu istaknutog prigovora zastare potraživanja sud je stajališta kako nije utemeljeno istaknut ovakav prigovor. U tom pravcu ukazuje se na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine (Su-IV- 4/2020), prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su stekle temeljem ništetnog pravnog posla, odnosno o slučaju iz čl. 323 st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, dalje: ZOO). Kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, rok za zastaru počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost odredbe. Stoga je nedvojbeno kako zastara još nije ni počela teći, a kamoli da je već nastupila. Radi navedenog sud smatra prigovor zastare neosnovanim.

11. Pregledom i čitanjem Ugovora o međufinanciranju i stambenom kreditu br. 7130060699 (br. Ugovora 3209095246), od 7. svibnja 2007. g. koji su sklopili tužiteljica ŽN, kao korisnik kredita i tuženik ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, sud je utvrdio da su stranke člankom 2. stavak 2. točka D.4. Ugovora zaključile da se korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi naknada Kreditora. Upravo u tom smislu i upire tužiteljica navodeći kako je takva odredba ništetna u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača jer se o ovakvoj odredbi nije niti pregovaralo a sam tuženik je ostavio sebi na dispoziciji određivanje visine naknade u slučaju prijevremene otplate kredita.

12. Člankom 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014, 110/2015, dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora (ranije članak 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, Narodne novine br. 96/03-79/07), propisano je da Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojed inim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe toga ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku. Nadalje, člankom 54. stavak 1. ZZP- a, propisano je da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača, dok je člankom 55. ZZP-a, propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

13. Člankom 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05- 78/2015, dalje: ZOO), propisano je da Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Člankom 1024. ZOO-a, propisano je da korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit. Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određe- nog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

14. Točni su navodi tužiteljice prema kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, još 5. studenoga 2020. godine, donio zaključak broj. Su IV -308/2020, prema kojemu proizlazi da: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Sporna je visina vrijednosti predmeta spora.

15. Uzimajući u obzir da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO- a) i predmetni Ugovori o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je po izvršenom pregledu i čitanju sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, stajališta da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. Pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora pa je Sud Europske Unije postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, u presudi broj C -224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine, na način da je utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, u koje odredbe se svakako ubraja odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu.

16. Iz iskaza tužiteljice na ročištu 26. svibnja 2026., proizlazi da je namjena kreditiranja bila u vezi stambenog kreditiranja odnosno radi adaptacije stana u kojem i sada živi. Kada se obratila tuženiku u njihovoj poslovnici da joj je ponuđen tipski ugovor na koji i nije mogla utjecati pa nije niti dobila puno informacija o naknadama jer je bilo po sistemu „uzmi ili ostavi“. Ona se jest obratila tuženiku u vezi s naknadom ali da je dobila odgovor kako je to sastavni dio ugovora a ona to ne razumije jer nije niti ekonomist odnosno po struci je socijalni radnik. Nije bila u trenutku sklapanja ugovora niti poduzetnik, vlasnik obrta ili član nekog trgovačkog društva. Rečeno je tužiteljici da se ugovor ne može realizirati bez plaćanja naknade.

17. Sud je prihvatio ovakav iskaz saslušane tužiteljice kao životno logičan i uvjerljiv. Sama tužiteljica je prethodno otišla u banku radi stambenog kredita koji je s prednikom tuženika zaključila još 2007. godine. Dakle, prethodno se radilo o kreditu evidentno vezanim za adaptaciju stana u kojem živi tužiteljica, s time da je prije sklapanja ugovora sama tužiteljica postavila pitanje o plaćanju naknade ali joj od strane banke odnosno njenog djelatnika nije objašnjeno zašto mora platiti tu naknadu i što konkretno plaća tom naknadom, odnosno, odgovor u smislu „to je sastavni dio ugovora“, ne nudi objašnjenje kakvo je trebalo i moralo biti.

18. Sud je mišljenja kako sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe prethodno citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao neprijeporno jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojed inačno pregovaralo sa tužiteljicom, a o istoj odredbi tužiteljica niti je mogla pregovarati a niti utjecati na sadržaj iste. Isto tako bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES -a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem. Tužiteljica nesporno nije niti vlasnica obrta, niti je član nekog trgovačkog društva kako sada a tako nije niti u trenutku kada je ugovor bio zaključen. Pored toga niti njena profesija (socijalni radnik) ne ukazuje da bi imala jasnija znanja kao ekonomist na što je sama ukazala u svojem iskazu. U tom pravcu, jasno je da je ona i pored plaćanja navedenog iznosa tuženiku zadržala svojstvo potrošača.

19. Na tuženiku je pored predloženih dokaza od tužitelja još u podnesenoj tužbi bilo valjano osporiti i pobiti navode i dokaze protivnika. Međutim, tuženik ničim uspješno nije pobio navode i tvrdnje protivnika koji su uostalom i valjano dokumentirani (članak 219. ZPP - a). Ovo se posebno odnosi na dio osporavanja tuženika da nije po članku 57. Zakona o zaštiti potrošača dopušteno ocijenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su one jasno razumljive i uočljive jer to kod tužiteljice nije bio slučaj. Tuženik nije učinio spornim da se doista radilo o plaćenoj naknadi u iznosu koji se i potražuje u zahtjevu tužiteljice ali je sporio osnov potraživanja. Međutim, stajalište ovog suda je kako tuženik do zaključenja raspravljanja ničim nije valjano pobio navode protivnika a njegova je obveza i dužnost u postupku (pored osporavanja) bila i jasno predložiti djelatnika banke koji je bio prisutan prilikom zaključenja predmetnog ugovora osobito da se i izvede dokaz njegovim saslušanjem na okolnost zaključenja ugovora kao i eventualnih radnji usmjerenih i na objašnjenje ali i mogućnost razgovora i razmatranja odredbi ugovora koje se odnose na plaćanje troškova i naknada. Upravo bi iz takvog dokaza tuženik mogao sporiti tužiteljici da je istoj bilo prezentirano i razjašnjeno plaćanje troškova i naknade u vezi s kreditiranjem što je pak izostalo.

20. Sud nije mogao prihvatiti niti prigovor tuženika koji se odnosi na vrijednost predmeta spora a kojoj je prigovarao. Naime, zahtjev tužiteljice odnosi se na utvrđenje nepoštenom i ništetnom odredbom ugovora o ulaznoj naknadi a drugi dio zahtjeva odnosi se isplatu iznosa koji je tuženik očito neosnovano naplatio temeljem ništetne odredbe ugovora a čiju ništetnost je ovaj sud i morao utvrđivati u ovom postupku kraj prigovora tuženika. Dakle, vrijednost predmeta spora je određena kao iznos koji bi imao odgovarati visini oba zahtjeva a dok tuženik osporava osnov tužbenog zahtjeva odnosno čini spornim utvrđenje nepoštene odredbe Ugovora o kreditu koji se odnosi na ulaznu naknadu, to nema nikakve osnova da se kao vrijednost predmeta spora uzima samo dio zahtijevanja koji se odnosi na isplatu neosnovano naplaćenih iznosa. Baš je tuženik taj koji je osporavanjem osnova i svojim postupanjem prouzročio trošak u odnosu na osnovu potraživanja dok nije činio spornim visinu zahtjeva koji se odnosi na isplatu.

21. Dakle, tuženik, a u smislu odredbe stavka 4. članka 96. ZZP-a, nije dokazao da se o spornoj odredbi, sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo. Nesporno je da tužiteljica nije imala utjecaja na sadržaj sporne odredbe, stoga se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 96. ZZP -a, a posljedica koje je ništetnost. Stoga je tužena banka dužna tužiteljici vratiti plaćeni iznos od 155,50 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja odnosno 16.5.2007. g. do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki

I. i II. izreke ove presude.

22. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, i trošak se sastoji od troška zastupanja tužitelja po odvjetniku prema važećoj odvjetničkoj tarifi i vrijednosti predmeta spora od 1.330 EUR i u trošak ulazi: trošak sastava tužbe /Tbr. 7. toč. 1 O.T.R.H./ u iznosu od 200 EUR, trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročišta dana 24. 3. 2026., 26. 5. 2026., /Tbr. 9. toč. 1. O.T.R.H./ u iznosu od po 200 EUR, trošak sastava podneska od 11. 9. 2025. u iznosu od 200 EUR, sveukupno 800 EUR, uvećano za 25 % PDV-a – 200 EUR, ukupno 1000 EUR, te sudske pristojbe za tužbu i presudu po 26,55 EUR što daje sveukupan iznos od 1.053,10 EUR, radi čega je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

U Makarskoj, 10. lipnja 2026.

S U D A C

Lari Glavaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 15 dana od dana primitka ove presude. Žalba se podnosi pozivom na poslovni broj predmeta, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu.

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP-a, o dostavi pismena. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a, o dostavi pismena (članak 335. ZPP- a).

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika

3. u spis.