Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Frana Kurelca 3

37-Posl.br.P-437/24-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mati Radoviću, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužiteljice UR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćniku Krunoslavu Markovinoviću, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupan po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Metelko&partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave dana 15. travnja 2026., u prisutnosti tužiteljice osobno, pun. tužitelja, a u odsutnosti tuženika, zaključene temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP, dana 10. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odredba 10. Naknada iz Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652 - 5102977094 od 5. svibnja 2006. godine, zaključenog između tužitelja UR (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], kao korisnika kredita i Erste&Steiermarkische bank d.d. (OIB 23057039320), Rijeka, Jadranski trg 3a, kao kreditora, a koja glasi „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana“ utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.026,55 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 10. lipnja 2026. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana, dok se s preostalom zatraženim troškom tužiteljica odbija.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 18. ožujka 2024. navodi da je kao korisnik kredita zaključila s tuženikom kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5102977094 od 5. svibnja 2006. godine, kojim joj tuženik odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti od 47.300,00 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Kredit da je dan na rok otplate od 216 mjeseci. Navela je da je člankom 10. Naknada, predmetnog Ugovora, ugovoreno da Kreditor sada tuženik naplaćuje od korisnika kredita sada tužitelja 2,500% (dva cijelih pedeset posto) za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od iznosa odobrenog kredita, minimalno 200,00 kuna, a naplaćuje se prije korištenja kredita. Suštinski da se radi o tzv. ulaznoj naknadi na koju je bila primorana pristati odnosno platiti kako bi mogla dobiti traženi kredit. Navela je da prije svega ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca, i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok da je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog da proizlazi da je i ugovorna odredba kojom je ugovoreno pravo tuženika da od tužitelja naplati naknadu u iznosu od 2,500% od iznosa kredita, tzv. naknada za obradu kredita, nepoštena, a slijedom toga i ništetna. O navedenoj odredbi ugovora da se uopće nije pojedinačno pregovaralo. Isto tako, sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade da je umetnuta u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik ju uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe i da joj je sve ponuđeno po principu uzmi ili ostavi, na način da je na potpis dobila unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik da joj nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u svezi sa postupkom odobrenja kredita. Ni na koji način da joj nije prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena, odnosi. Navela je da takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što da je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te dužnosti njihove suradnje i zabrane zlouporabe prava. Navela je da je prije pokretanja ovog sudskog postupka od tuženika pribavi la potvrdu u kojoj stoji da je tuženik dana 5. svibnja 2006. godine, naplatio ulaznu naknadu u iznosu od 5.486,68 kuna.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev te da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Naveo je da u cijelosti osporava navode tužiteljice da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Ugovorna odredba da je jasna, razumljiva i lako uočljiva te da prije svega ističe da cit. odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 2,50 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Prvenstveno da što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužiteljici da ističe da je tužiteljicu u cijelosti informirao o njenoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. O naplati naknade za obradu kredita tužiteljica da je bila upoznata tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenica Banke koja je ugovarala ovaj kredit s tužiteljicom jasno iskomunicirala da postoji obveza tužiteljice na plaćanje takve naknade za obradu kredita. U vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, tužiteljici da je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Naveo je da osim što je ta odredba tužiteljici bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 2,50% od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Svaki proces obrade pojedinog kredita da uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita da je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 2,50% od visine predmetnog kredita u iznosu od kn 5.486,68 kuna. Iz navedenog jasno proizlazi da je tužiteljica imala dovoljno informacija iz kojih proizlazi njezina obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bila informirana prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Naveo je da navodi tužiteljice o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti su neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge pružaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaze uvidom u cjelokupnu dokumentaciju priležeću spisu, i to uvidom u Ugovor o kreditu br. 51401652-5102977094, plan otplate, obračun naknade za bankarske usluge, opće uvjete poslovanja tuženika te je saslušao tužitelja.

3.1. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu utvrđeno je da je isti sklopljen između tuženika kao davatelja kredita odnosno banke te tužiteljice kao korisnika kredita i to dana 5. svibnja 2006. Utvrđeno je da je čl.10 ugovoreno da “ Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana". Utvrđeno je da je predmetni Ugovor potpisan po korisniku kredita te predstavnicima banke.

4. Saslušana u tijeku postupka tužiteljica je navela da nije imala prilikom sklapanja predmetnog ugovora mogućnost pregovarati i razgovarati o odredbi čl. 10. predmetnog ugovora koji se odnosi na naknade za obradu kredita, odnosno da nije imala mogućnosti pregovarati o visini predmetne naknade , kao i da nije postojala mogućnost da predmetni ugovor bude sklopljen bez plaćanja te naknade te da nije mogla pregovarati ni o čemu. Navela je da joj je za predmetnu naknadu odnosno taj iznos umanjen iznos kredita. Navela je da su sredstva iz predmetnog kredita korištena za adaptaciju kuće, a da su joj naplatili naknadu da je saznala tek kada se o tome počelo na televiziji pričati te prilikom sklapanja kredita o navedenoj činjenici da nije bila upoznata, da se radilo o iznosu od oko 5.400,00 kn, kao i da joj je anuitet koji je plaćala bio oko 1.600,00 kn.

5. Na temelju provedenog dokaznog postupka mišljenje je ovog suda da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

6. Između stranaka nije sporno da je između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao davatelja kredita 5. svibnja 2006. zaključen Ugovor o kreditu br. 51401652-5102977094

7. Sporno je između stranaka da li je odredba čl.10 koja glasi "Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana“ ništetna ugovorna odredba.

8. Konkretni ugovor o kreditu zaključen je 5. svibnja 2006. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

9. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

11. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

12. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

13. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl.84 ZZP/03).

14. Nadalje odredbom čl.87 st.1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

15. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl.87 st. 1 i 2 ZZP/03).

16. Iz navoda tužiteljice iznijetih tijekom postupka proizlazi da se prije sklapanja ugovora o kreditu od 5. svibnja 2006. o spornoj ugovornoj odredbi sadržanoj u čl.10 predmetnog ugovora nije pregovaralo, s time da je iz sadržaja spisu priležećeg ugovora vidljivo da se radi o standardnom ugovoru o kreditu te se prihvaća iskaz tužiteljice u dijelu u kojem je navela da nije imala prilikom sklapanja predmetnog ugovora mogućnost pregovarati i razgovarati o odredbi čl. 10. predmetnog ugovora koji se odnosi na naknade za obradu kredita, odnosno da nije imala mogućnosti pregovarati o visini predmetne naknade, kao i da nije postojala mogućnost da predmetni ugovor bude sklopljen bez plaćanja te naknade te da nije mogla pregovarati ni o čemu te da joj je za predmetnu naknadu odnosno taj iznos umanjen iznos kredita.

17. Naime, tuženik tijekom postupka nije dokazao za koje se to pravedne i objektivno nastale troškove koristi naknada za obradu kredita osim paušalog navoda u odgovoru na tužbu, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova naknade za obradu kredita - paušalno pozivanje na svoje akte pa tako i Odluku kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije.

18. Tuženik u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe čl. 81 st. 4 ZZP/03 nije dokazao da se je o spornoj ugovornoj odredbi sadržanoj u odredbi čl.10 Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na istome.

19. Cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.10 Ugovora o kreditu od 5. svibnja 2006. ocjena je ovoga suda da takva odredba predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84 ZZP/03 pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu to se na takvu odredbu suprotno mišljenju tuženika isticanog tijekom postupka ne može primijeniti odredba čl. 84 ZZP/03 koja propisuje nedopuštenog ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

20. Kako je predmetna odredba ugovora jasna i lako uočljiva ali ne i lako razumljiva to je dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba poštena ili ne.

21. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano odredbom čl. 81 ZZP/03.

22. O odredbi čl.10 Ugovora o kreditu od 5. svibnja 2006. kako je to naprijed i iznijeto nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81 ZZP/03 smatra nepoštenom.

23. Naime sporna odredba čl.10 među strankama zaključenog ugovora nije lako razumljiva jer u odnosu, na u vrijeme sklapanje ugovora, ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja visine jednokratne naknade o kojoj bi tužiteljica kao potrošač bila informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovoreni bilo kakvi parametri, o kojima bi tužiteljica kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bila informirana već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da visinu naknade određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelj ici kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene.

24. Da bi sporna odredba Ugovora o kreditu bila lako razumljiva ista je trebala sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za određivanje visine jednokratne naknade tako da je tužiteljica kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogla jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.10 Ugovora o kreditu isto konkretno nije slučaj jer tužiteljica na temelju sadržaja sporne odredbe ugovora po ocjeni ovoga suda nije ni mogla niti je bila u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koja za nju proizlaze ugovaranjem predmetne odredbe obzirom da u toj ugovornoj odredbi nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi određivanja visine jednokratne naknade niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena iste, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženika kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača, a koje su u konkretnom slučaju interni akti banke i u donošenju kojih tužiteljica nije sudjelovala, niti je o istima imala mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da je odredba čl.10 ugovorna odredba koja nije lako razumljiva te odredba koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega je ista nedopuštena.

25. Naime, odredba o naknadi za obradu kredita među stranaka zaključenog ugovora ovisna je isključivo o odluci tuženika kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji određivanja visine iste pa takva ugovorna odredba u svakom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Ovo iz razloga jer takva ugovorna odredba vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daje mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženik upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivao način i uvjete visine jednokratne naknade.

26. Jedna od osnovnih načela obvezno pravnih odnosa su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu čl. 3 ZOO/05 te načelo savjesnosti i poštenja čl. 4 ZOO-a.

27. Ugovorna odredba kakva je odredba čl.10 je ugovorna odredba koja u svakom slučaju stvara neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu jer takva ugovorna obveza daje mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja visinu naknade za obradu kredita svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene iste. U smislu odredbe čl.81 st.1 ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl.82 ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81 tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga.

28. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 4 ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

29. Prema odredbi čl. 83 ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom čl. 83 ZZP/03.

30. Imajući u vidu sadržaj odredbe čl.10 među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se naknada za obradu kredita određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija, za njezino određivanje u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to sve na štetu tužiteljice kao potrošača pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl.81 st.1 ZZP-a nepoštena ugovorna odredba.

31. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da dio odredbe čl.10 među strankama zaključenog ugovora o kreditu 5. svibnja 2006. predstavlja u smislu odredbe čl.81 st. 1 ZZP/03 nepoštenu ugovornu odredbu, a koja nepoštena ugovorna odredba je sukladno odredbi čl.87 st.1 ZZP-a ništava.

32. Kako je u smislu odredbe čl.87 st.1 ZZP/03 dio odredbe čl.10 Ugovora o kreditu kao nepoštena ugovorna odredba ništava, to je tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem zahtijeva utvrđenje ništavosti dijela predmetne ugovorne odredbe valjalo u cijelosti usvojiti, sve pozivom na naprijed citiranu odredbu u svezi s odredbom čl. 322 ZOO-a/05 te odlučiti kao u točki I. izreke presude.

33. U konkretnom slučaju po ocjeni ovoga suda ništetnost dijela odredbe čl.10 Ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora te među strankama zaključeni Ugovora o kreditu od 5. svibnja 2006. može opstati i bez te ništetne odredbe Ugovora time da je tuženik u slučaju ništetnosti, kako je to i propisano odredbom čl. 323 ZOO- a dužan tužitelju kao drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je primio na temelju takve odredbe ugovora.

34. Što se tiče navoda tuženika da tužiteljica nije dokazala da je potrošač valja navesti da ovaj sud u cijelosti prihvaća iskaz tužiteljice koja je navela da su sredstva iz predmetnog kredita korištena za adaptaciju kuće, a da su joj naplatili naknadu da je saznala tek kada se o tome počelo na televiziji pričati te prilikom sklapanja kredita o navedenoj činjenici da nije bila upoznata, da se radilo o iznosu od oko 5.400,00 kn, kao i da joj je anuitet koji je plaćala bio oko 1.600,00 kn i to iz razloga što je isti uvjerljiv, životan i logičan, dok tuženik osim paušalnih navoda da tužiteljica nije potrošač ni sa čim nije doveo pitanje status tužiteljice kao potrošača.

35. Valja navesti da je tuženik u podnesku od dana 15.4.2026. odustao od saslušanja djelatnika banke.

36. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP- a, a svezi s odredbom članka 155. istog Zakona. Trošak tužiteljice sastoji se od troška sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 eura (T.br. 7 t.1 Tarife), zastupanja po odvjetniku na dva ročišta u iznosu od 200,00 eura za svako (T.br.9.t.1. Tarife), sastavljanja jednog podneska u iznosu od 200,00 eura (T.br.8 t.1 Tarife), PDV-a u iznosu od 200,00 eura, sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura, dakle sveukupno je tužiteljici dosuđen trošak u iznosu od 1.026,55 eura.

36.1. Što se tiče materijalnih troškova, a koje je tužiteljica zatražila u ukupnom iznosu od 772,50 eura, PDV uračunat, za trošak prijevoza za pristup ročištima sukladno Tbr.50 Tarife te trošak izbivanje iz pisarnice, mišljenje je ovoga suda da isti nisu osnovani i to iz razloga jer se taj trošak kao opravdan trošak potreban za vođenje parnice može priznati samo ako u sjedištu suda nema odvjetnika koji bi stranku mogao zastupati pred ovim sudom. Naime, prema popisu odvjetnika upisanih u Odvjetničku komoru sa sjedištem u Rijeci postoji dovoljno odvjetnika koje je tužitelj ica mogla opunomoćiti za zastupanje ili kojima je punomoćnik tužitelj ice mogao dati zamjeničku punomoć pa slijedom toga prema stavu ovoga suda punomoćniku tužitelj ice ne pripada zatraženi trošak.

36.2. Slijedom svega navedenog odlučeno kao u točki II. izreke presude.

U Rijeci, 10. lipnja 2026.

S U D A C

Mate Radović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika