Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-409/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gorana Škugora člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Andreja Fosin, odvjetnica u Varaždinu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Šavorić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-294/2025-14 od 26. veljače 2026., na sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-294/2025-18 od 26. veljače 2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana te potvrđuje rješenje Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-294/2025-18 od 26. veljače 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika Addiko Bank d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom i rješenjem utvrđen je ništetnim (ispravno: ništavim) dio članka 8. Ugovora o kreditu broj: 136-275/2005 od 30. kolovoza 2005. kojim je ugovorena obveza plaćanja naknade za prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita sukladno Odluci o naknadama Hypo-Aple-Adria Bank d.d. (točka I. izreke presude), naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 783,19 eura sa zateznim kamatama tekućim od 6. srpnja 2017. do isplate (točka II. izreke presude), naloženo je tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu 789,81 eura sa zateznim kamatama tekućim od 26. veljače 2026. do isplate (točka III. izreke presude) i odbačen je tuženikov prigovor naznačenoj vrijednosti predmeta spora kao nepravodoban (izreka rješenja).

2. Tuženik je podnio žalbu protiv navedene presude i rješenja zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP) jer izvedene dokaze nije pravilno cijenio. Zatim da je počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. vezi članka 5. ZPP-a te bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom je izreka presude proturječna razlozima presude, presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, o pojedinim odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupka, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu 187,50 eura i trošak sudskih pristojbi za žalbu u iznosu 53,08 eura.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavim dijela članka 8. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita te zahtjev za isplatu naplaćene naknade. Tužbeni zahtjev temelji se na tvrdnji da se radi o nepoštenoj, a time i ništavoj ugovornoj odredbi i da je posljedično tome tuženik dužan vratiti tužitelju naplaćenu naknadu sa zateznim kamatama tekućim od dana izvršenog plaćanja.

6. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a jer su suprotno žalbenim navodima, po utvrđenju ovog suda, svi izvedeni dokazi ocijenjeni savjesno i brižljivo, kako svaki zasebno tako i svi dokazi zajedno. Tuženiku je dana mogućnost da se izjasni o zahtjevima i navodima tužitelja kao i pravnim pitanjima spora te mu je omogućeno da iznese sve činjenice koje mu idu u korist i predloži dokaze, pa su neosnovani žalbeni navodi da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a i bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a.

7. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a budući pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama koje imaju podlogu u izvedenim dokazima kao i razloge o svim prigovorima te se presuda može ispitati, a navedeno je i koje je materijalno pravo sud primijenio. Iz sadržaja žalbe tuženika proizlazi da tuženik kroz ovaj žalbeni razlog zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenje tog suda o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka. Sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da sporna ugovorna odredba nije nepoštena), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.

8. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio o tuženikovom prigovoru naznačene vrijednosti premeta spora kada je isti odbacio kao nepravodoban (argumentum a contraio iz članka 288.a ZPP-a), a što tuženik ne osporava žalbenim navodima.

9. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.

10. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

11. Tako je prvostupanjski sud utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor 30. kolovoza 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 136-275/2005,

- da je člankom 2. Ugovora o kreditu ugovoreno da se radi o stambenom kreditu,

- da je člankom 8. Ugovora o kreditu ugovorena obveza tužitelja platiti kreditoru u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita taksu sukladno Odluci o naknadama prednika tuženika,

- da je tužitelju 5. srpnja 2017. prilikom prijevremene otplate kredita naplaćena naknada (taksa) u iznosu 5.900,97 kuna / 783,19 eura.

12. Nadalje je ocjenom iskaza tužitelja utvrđeno da nije mogao ni na koji način utjecati na sadržaj ugovorne odredbe o naknadi (taksi) za prijevremenu otplatu, da mu djelatnici banke nisu obrazložili razloge iz kojih bi bio dužan platiti ovu naknadu niti su mu obrazložili troškove koji bi eventualno nastali prijevremenom otplatom kredita i koji bi bili podmireni naknadom kao i način odnosno formulu temeljem koje bi se ta naknada izračunavala. Zaključivši da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je bila unaprijed formulirana od strane prednika tuženika te tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj, prvostupanjski sud je zaključio da je prednik tuženika postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja te prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je članak 8. Ugovora o kreditu na temelju članka 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03. – dalje: ZZP/03) nepoštena i slijedom toga ništetna (ispravno: ništava) ugovorna odredba.

13. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.

14. Na sporni pravni odnos stranaka prvostupanjski sud pogrešno je primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO/05), jer u situaciji kada je Ugovor o kreditu sklopljen 30. kolovoza 2005., dakle prije stupanja na snagu navedenog Zakona (stupio na snagu 1. siječnja 2006.) na spor je trebalo primijeniti odredbe zakona koji je važio u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu a to su odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94. i 26/96. - dalje: ZOO/91). No, kako oba zakona na bitno istovjetan način reguliraju sporni odnos između stranaka i pravilnom primjenom materijalnog prava, trebalo je na jednak način odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.

15. Pravilno je prvostupanjski sud na naprijed navedena utvrđenja primijenio materijalno pravo iz članka 81. stavak 1. ZPP/03 kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je prema članku 87. stavak 1. toga Zakona takva odredba ništava.

16. Kako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog (tipskog) ugovora trgovca, u smislu članka 81. stavka 2. ZZP/03, smatra se da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. S obzirom na to da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, a tužitelj je u svojem iskazu negirao ikakvo pregovaranje o tome, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se o spornom dijelu članka 8. Ugovora o kreditu nije pregovaralo.

17. S obzirom na to da iz teksta same sporne odredbe jasno proizlazi da je riječ o naknadi za uslugu prijevremene otplate kredita čija se visina utvrđuje Odlukom o naknadama prednika tuženika, tvrdnje žalitelja da zapravo nije riječ o naknadi za uslugu, nego o stvarno pretrpljenoj šteti koju je pretrpio trgovac ne mogu se prihvatiti i ne dovode u pitanje pravilnost činjeničnog stanja koji je utvrdio prvostupanjski sud. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi broj Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022. zauzeo pravno shvaćanje da bi tuženik imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi). Dakle, tuženik je tijekom postupka trebao dokazati koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, ali to nije dokazao, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, već se paušalno poziva da se šteta sastoji u troškovima financiranja, odnosno plaćanja redovne kamate matičnoj banci od koje je osigurao sredstva za kredit i administrativnih troškova, bez da je te svoje tvrdnje dokazao u osnovi i u visini. Pritom valja istaknuti da se činjenice u građanskom parničnom postupku utvrđuju u stupnju izvjesnosti, a ne vjerojatnosti (ovakvo pravno shvaćanje izraženo je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-879/2021 od 24. rujna 2024.). Zbog toga je neodlučno pozivanje žalitelja na članak 1068. stavak 3. ZOO/91 (u žalbi tuženik pogrešno navodi članak 1024. stavka 3. ZOO/05) i u takvim je okolnostima jasno da su netočni žalbeni navodi o tome da ta paušalizirana naknada (taksa) predstavlja unaprijed dogovoreni iznos stvarno pretrpljene štete.

18. Pored utvrđenja da tužitelj nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora obaviješten o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju te da prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da nije riječ o ugovornoj odredbi koju tuženik sastavio u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

19. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane, a kako je to pravilno obrazložio prvostupanjski sud. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

20. Točno je, kako to u žalbi navodi tuženik, da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade, ali iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje troškova prijevremene otplate nije bilo predviđeno člancima 1065. – 1068. ZOO/91 niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine", broj 84/02. i 141/06.), već se plaćanje troškova prijevremene otplate moralo ugovoriti. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, to ne znači da ugovaranje odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ne podliježe ispitivanju je li takva odredba u skladu s dobrim poslovnim običajima (članak 143. stavak 1. ZOO/91). Dakle, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da ova sporna ugovorna odredba nije ništava već iz same činjenice što njezino ugovaranje nije bilo zabranjeno.

21. Imajući na umu da je obveza ispunjenja zahtjeva za (materijalnom) transparentnosti odredbe o naknadi za uslugu prijevremene otplate kredita na tuženiku (kao trgovcu) kao i činjenicu da sadržaj usluge koju tuženik tom prilikom pruža tužitelju kao i vrijednost te usluge nisu samorazumljivi i općepoznati, očito je da je prednik tuženika na tužitelja člankom 8 Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara vrijednosti stvarno pružene usluge. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze da dokazuje da su prilikom prijevremene isplate kredita stvarno pružene usluge u vrijednosti neotplaćene naknade, utječe i prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Zbog toga je riječ o odredbi koja je uz pravilnu primjenu članka 81. stavka 1. i 87. stavka 1. ZZP/03 ocijenjena nepoštenom i utvrđena ništavom.

22. U odnosu na zahtjev za isplatu naplaćene naknade, valja primijeniti materijalno pravo iz članka 104. stavak 1. i članka 210. stavak 1. ZOO/91 kojim je propisano da u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, odnosno da je stjecatelj dužan vratiti imovinu koja je prešla u imovinu druge strane bez pravne osnove. Stoga je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužitelju iznos od 783,19 eura koji se sastoji od naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, a koji iznos proizlazi iz pregleda prometa po kreditu i koji iznos tuženik ne osporava.

23. Budući je u postupku utvrđeno da je nepoštena i ništava odredba kojom je ugovorena predmetna naknada, a imajući u vidu da je prednik tuženika sastavljač Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 215. ZOO/91 mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO/05. Konkretno to znači od 6. srpnja 2017., a kako je to prvostupanjski sud pravilno dosudio.

24. Također je pravilo prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu naknade, a koji stav je podudaran pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništavosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora. Imajući u vidu da se u ovom postupku odlučivalo o ništavosti odredbe o naknadi, jasno je da nije protekao petogodišnji zastarni rok.

25. Pravilno je prvostupanjski sud odluku o troškovima postupka utemeljio na primjeni članka 154. stavak 1. ZPP-a budući je tužitelj u cijelosti uspio u sporu te pravilnoj primjeni Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23. i 107/25.) na način da je za svaku poduzetu radnju naznačio tarifni broj i njegovu vrijednost.

26. Slijedom navedenoga, a na temelju članka 368. stavak 1. i 2. ZPP-a, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu i rješenje.

27. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na članku 166. stavak 1. ZPP-a te je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu jer njegova žalba nije osnovana.

U Velikoj Gorici 10. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak