Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž R-59/2026-2

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, po sucu pojedincu Nikoli Ramušćaku, u pravnoj stvari tužiteljice PB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Klinički bolnički centar Split, OIB: 51401063283, Split, Spinčićeva 1, zastupan po punomoćniku Ivici Zaradiću, odvjetniku u Solinu, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr- 2001/2023-24 od 27. veljače 2026., 10. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Klinički bolnički centar Split kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-2001/2023-24 od 27. veljače 2026. u dosuđujućem dijelu pod st. I. izreke i u dijelu pod st. II. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 348,57 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-2001/2023-24 od 27. veljače 2026. u dijelu pod st. II. izreke, kojim je naloženo tuženiku da isplati parnični trošak na račun punomoćnice tužiteljice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP Banke d.d. vodi pod brojem IBAN: [broj bankovnog računa] i u dijelu kojim nije usvojen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 198,12 EUR s pripadajućim zateznim kamatama i za navedeno odlučuje:

1. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom da joj se parnični trošak isplati na račun punomoćnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP Banke d.d. vodi pod brojem IBAN: [broj bankovnog računa], kao neosnovanim.

2. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici trošak postupka u daljnjem iznosu od 198,12 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. lipnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici trošak sastava žalbe u iznosu od 31,25 EUR.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav žalbe, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška za sastav odgovora na žalbu, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici razliku manje isplaćene plaće i naknade plaće u ukupnom bruto iznosu od 106,75 EUR s pripadajućom zateznom kamatom (st. I. izreke) te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 348,57 EUR na račun punomoćnika tužitelja odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN: [broj bankovnog računa], s pripadajućom zateznom kamatom (st. II. izreke).

2. Tužiteljica pobija navedenu presudu u dijelu kojim nije usvojen u cijelosti njezin zahtjev za naknadu troška postupka, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, što predstavlja žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, što predstavlja žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. t. 3. ZPP.

3. Tuženik žalbom pobija navedenu presudu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, što predstavlja žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. t. 1. ZPP, i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, što predstavlja žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. t. 3. ZPP. Tuženik žalbom presudu pobija i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ali kako se u sporovima male vrijednosti presuda iz tog žalbenog razloga ne može pobijati (čl. 467. st. 1. i 2. ZPP), takvi žalbeni razlozi nisu posebno razmatrani.

4. Tužiteljica u odgovoru na žalbu tuženika predlaže da ovaj sud odbije žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi u cijelosti pobijanu presudu.

5. Žalba tužiteljice je osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

6. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, u vezi s čl. 190. ZPP, na koje ukazuje tuženik u žalbi, jer time što je u podnesku od 6. lipnja 2026. tužiteljica zatražila da se parnični trošak isplati na račun njezina punomoćnika, u smislu čl. 191. st. 3. ZPP, nije preinačena tužba, jer time nije promijenjena osnova zahtjeva, zahtjev nije povećan, već su dopunjeni navodi tužiteljice o načinu isplate parničnog troška. Osim toga, prvostupanjski je sud time što je nastavio raspravljanje po tako postavljenom zahtjevu, isti prihvatio, odnosno time nije prihvatio prigovor tuženika koji se protivio preinaci.

7. No, prvostupanjski je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, u vezi s čl. 95. st. 1. t. 3. ZPP, na koju ukazuje tuženik u žalbi.

8. Naime, iako je tužiteljica dala svojoj punomoćnici opću punomoć za zastupanje u ovom predmetu u smislu odredaba iz čl. 95. st. 1. ZPP, odredbu iz čl. 95. st. 1. t. 3. ZPP treba tumačiti na način da punomoćnik stranke, može primiti trošak parničnog postupka koji je dosuđen u njegovu korist ako mu ih protivna strana, u ovom slučaju tuženik, dobrovoljno isplati, ali se ne može naložiti tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka isplatom na račun njezine punomoćnice, budući da je za takvu isplatu potrebna specijalna punomoć, a koje u spisu predmeta nema. Slijedom toga trebalo je temeljem čl. 380. t. 3. ZPP preinačiti st. II. izreke presude i odbiti tužiteljicu sa zahtjevom da se parnični trošak isplati na račun njezine punomoćnice.

9. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi sud prvog stupnja počinio povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

10. Predmet ovog postupka je isplata neisplaćene razlike plaće u prekovremenom radu za rad noću, subotom i nedjeljom, u drugoj smjeni, te blagdanom za sve odrađene sate, neisplaćene bruto razlike za otežane uvjete rada za sve odrađene sate, neisplaćene bruto razlike naknade za korištenje godišnjeg odmor i bolovanje za razdoblje od 01.11.2018. do 18.10.2022. Prema konačno uređenom tužbenim zahtjevu iz podneska od 6. lipnja 2025. tužitelj potražuje ukupan iznos od 106,57 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

11. Prvostupanjski je sud pravilno primijenio Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj, 29/18, dalje: KU/18), Dodatkom I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj, 35/19), Dodatak II („Narodne novine“ broj 92/19) i Dodatak III („Narodne novine“ broj, 56/20), te Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 128/17, 47/18, 2/19, dalje: TKU), kada je utvrdio da zdravstveni radnici koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada prema KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.

12. Naime, prekovremeni je rad istovjetan redovnom radu, slijedom čega sva uvećanja plaće koja radniku pripadaju kod redovnog rada, trebaju se obračunati i za sate prekovremenog rada, a koje je pravno shvaćanje zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske na osmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (8/19) održane 9. prosinca 2019., prema kojem zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 143/13 i 96/15, dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.

13. Iako se navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske odnosi na Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15), formalno referira na Kolektivni ugovor iz 2013., odredbe Kolektivnog ugovora iz 2018. godine koje reguliraju dodatke na plaću i prekovremeni rad sadržajno su identične onima iz starog ugovora, pa je stoga takvo pravno shvaćanje primjenjivo i na Kolektivni ugovor iz 2018., koji je bio na snazi do 25. ožujka 2023., kako je to određeno Dodatkom IV. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 3/23), tako da je čitavo sporno razdoblje od 1. studenog 2018. do 18. listopada 2022. obuhvaćenom Kolektivnim ugovorom iz 2018.

14. Slijedom izloženog pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz KU iz 2018. kada je prema podacima iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Ines Lozić od 12. prosinca 2024., utvrdio da tužiteljici po osnovi neobračunatih dodataka za posebne uvjete rada pripada 7,52 EUR, po osnovi naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad, koji proizlazi iz neobračunatih dodataka na prekovremeni rad 3,14 EUR i po osnovi manje obračunate naknade za vrijeme godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad temeljem prosječne mjesečne plaće obračunate i isplaćene u prethodna tri mjeseca 95,91 EUR.

15. Stoga je trebalo temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. I. izreke pobijane presude.

16. U odnosu na žalbene navode tuženika koji se odnose na odluku o trošku, treba reći da tužiteljica nije dokazala da je u smislu čl. 186.b st. 3. ZPP prije podnošenja tužbe od tuženika zatražila dostavu potrebne dokumentacije za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva, koju joj je on odbio dati, pa stoga nisu bile ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe, tako da je tužiteljica bila dužna već u tužbi postaviti određen tužbeni zahtjev, pa kako to nije učinila pravilno je prvostupanjski sud rješenjem od 16. rujna 2024. pozvao tužiteljicu da to učini. Slijedom toga tužiteljici ne pripada pravo na naknadu troška za sastav podneska od 19. rujna 2024., za sastav kojeg je tužiteljici sud priznao trošak od 25 bodova ili 50 EUR s PDV od 25 %, 62,50 EUR.

17. Tužiteljica s pravom u žalbi ukazuje da joj za sastav podneska od 6. lipnja 2025. temeljem Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23, dalje: OT), pripada trošak od 25 bodova, ili 50 EUR, s PDV od 25 %, 62,50 EUR jer se radi o podnesku kojim se tužiteljica očitovala na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, a sud joj je za sastav tog podneska priznao trošak od 6,25 bodova ili 12,50 EUR, s PDV od 25 %, 15,63 EUR (razlika iznosi 46,87 EUR).

18. S obzirom da se prema čl. 154. st. 2. ZPP omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, a tužiteljica je podneskom od 6. lipnja 2025. uredila tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenje financijskog vještaka, čime je obuhvatila samo ona razdoblja za koja je vještak iznio mišljenje da tužiteljici nije obračunavan dodatak za posebne uvjete rada na sate prekovremenog rada, tužiteljica je s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev glede osnove i visine uspjele sa 100 % zahtjeva.

19. Stoga je trebalo trošak postupka koji je prvostupanjski sud utvrdio u iznosu od 296,87 EUR, umanjiti za iznos od 62,50 EUR, što iznosi 234,37 EUR, te uvećati za iznos od 46,87 EUR, što ukupno iznosi 281,24 EUR, sa troškom financijskog vještačenja od 265,45 EUR, ukupan trošak tužiteljice iznosi 546,69 EUR.

20. Slijedom toga trebalo je temeljem čl. 380. t. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. II. izreke presude, te temeljem čl. 380. t. 3. ZPP preinačiti presudu u dijelu kojim nije usvojen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 198,12 EUR i dosuditi tužiteljici daljnji trošak postupka u tom iznosu sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja ove odluke do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP), a koje teku po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

21. Tužiteljici pripada trošak za sastav žalbe od 12,5 bodova temeljem Tbr. 10/4 OT ili 25 EUR, s PDV od 25 %, 31,25 EUR.

22. Tuženik je sa žalbom uspio samo glede sporednog zahtjeva, a uspjeh u žalbenom postupku kada se žalbom pobija odluka o glavnom i sporednom zahtjevu, određuje se glede uspjeha u odnosu na glavni zahtjev, tako da je njegov zahtjev za naknadu troška za sastav žalbe trebalo odbiti kao neosnovan (čl. 161. st. 1. ZPP).

23. Tužiteljici nije priznat trošak za sastav odgovora na žalbu, jer se ne radi o trošku koji je bio potreban za vođenje žalbenog postupka (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 10. lipnja 2026.

Sudac

Nikola Ramušćak